Davno davno u nekoj dalekoj dalekoj zemlji prije mnogo mnogo godina živjela je i rasla jedna princeza u najboljim pubertetskim godinama, a zvala se Katarina i bila je retardirana. Struk joj tanak kao ušica igle bio, kosa plava da plavija ne može biti, a sisice tvrde i samostojeće poput betonskih bandera koje struju provode u dalekoj budućnosti u nekoj drugoj dalekoj dalekoj zemlji. Obožavala je sladunjave dječje pizdarije i ružičastu boju i njen otac C.J. (čita se: si džej)-čija je ona bila miljenica, odlučio je cijelo svoje kraljevstvo urediti na tu temu. Preko javnog natječaja pronašao je najbolju građevinsku firmu koja će staviti ružičastu fasadu na dvorac da sve bude gotovo u roku do njenog 17-og rođendana.
Princeza je svoje dane provodila u šetnjama vrtom sa svojim prijateljicama iz «posebne» škole, šetnjama po ogromnom dvorcu, šetnjama po selima tog kraljevstva i šetnjama po livadama i brdima istoga kraljevstva. Bila je, što će reći, u zavidnoj fizičkoj spremi; jedino što je od silnog pješačenja dobila tzv. «futbalerske listove» na nogama, ali to nije bio nerješivi problem pošto je, kao i sve žene, sakrivala svoje fizičke hendikepe odjećom-naime, nikad nije nosila haljine-što je za jednu princezu vrlo neobično. Dok recimo, u susjednom kraljevstvu je živio princ Jan koji je nosio haljine iako je bio muško, što je svojevrsni paradoks.
Princezu su smatrali poželjnom udavačom svi aristokrati koji su živjeli na toj velikoj ravnoj ploči koju se držale 4 životinje, no princeza ih je sve redom odbijala. Vjerojatno to ne bi radila da je znala ono o čemu se u kraljevstvu šaputalo njoj iza leđa, a to je strašna kletva koja kaže da ako ne uda do 17-e godine, ubosti će se na nekakvo tzv. vreteno i umrijeti.
Jednog dana iliti točno na 17-ti roćkas, šetala je Katarinčica sa svojom vjernom vjevericom (pravim imenom Hans-Peterom koju su zvali od milja Švrćo) nekom mračnom šumom i naletjela je na kućicu od kolačića i raznih drugih slastica. Dok ste rekli «riba-ribi-jebe-mater» ona je počela tamaniti kolačiće i slastice i ubrzo je pojela terasu, prozor i jedan nosivi jonsko-korintski stup. Nakon toga se sjetila svoje figure koja je tanka poput ušice igle bila, stoga je ugurala šaku u usta i kvalitetno se ispovraćala. Omamljena, zaspala je u vlastitoj bljuvotini i nikad nije saznala da ju je za vrijeme tog trenutačnog pomračenja sodomizirala vlastita vjeverica po nadimku Švrćo-ali to je druga priča sasvim drukčije naravi i ja se ne bavim šundom ili pornografskom literaturom pa je ne mislim prepričavati .
Probudila ju je neka stara ružna babuskara u crnini s pregršt prišteva i bradavica na licu i pozvala je u svoju-sad napola pojedenu kuću, da vidi njeno vreteno. Princeza nije znala što je to vreteno jer je njen otac znao za kletvu i dao je spaliti sva vretena u kraljevstvu i prije nego što je rekla «šta je ovo, jebate» i pružila svoj mali naivni ružičasto lakirani prst prema tom stroju, već je ležala na podu mrtva-ali ne i nepomična, u lokvi misteriozne pjene…
sad nastupa-u potencijalnoj ekranizaciji ove novele-Miljenko Kokot koji kaže "princeza nije znala (i to je skupo platila) da su se u ta čarobna i daleka vremena narkolepsija i epilepsija prenosile primitivnim strojevima za tkanje"….
Princezina majka Šeherezada je znala njena maloumna kćer nije mrtva već samo spava te očekuje poljubac istinske ljubavi i strogo se usprotivila očevoj namjeri da je kremiraju na lomači usred jednog nasumično odabranog sela tog kraljevstva. Dok ste rekli «ko-pod-drugim-jamu ja-njemu-mamu» bila je optužena za herezu i biva spaljena usred ranije spomenutog sela. Seljane su vojnici-plaćenici na silu držali da gledaju spaljivanje i bacaju sarkastične crnohumorne dosjetke svojim rijetkim i crnim zubima te da mašu sa vilama i krampovima u ruci, dok su seljani tiho spletkarili o svjetskoj revoluciji staležne jednakosti i reformi zdravstva te uvođenje jednog neophodnog noviteta a to je stomatologija.
Kralj C.J. (čita se : si džej) je poštovao nepisano pravilo da nema dva spaljivanja u bližoj obitelji u tjedan dana i stavio je svoju blesavu ali seksi kćer u nekakvu kulu obraslu trnjem ispred koje se kilometrima protezalo minsko polje s namjerom da je kremira sljedeći četvrtak. Ali kralj nije niti slutio da će uskoro stara kurva koja se zove sudba kleta umiješati svoje frigidne prste…
Na novoj fasadi dvorca je među ostalima radio i Zemo, mlađahni Bosanac koji je taman odslužio vojsku i zaposlio se, tradicionalno, u istoj branši u kojoj su kruh sa 7 kora glodali njegovi preci. Čuo je priču o nekoj mladoj pičoki u nekakvoj kuli koja cijelo vrijeme kopa nos i čeka da je netko dobro izjebe-legenda se pučkom predajom ponešto izmijenila i izgubila nit-iako je nastala prije samo nekoliko dana. Zemo je ukrao ružičastog ponija po imenu Jose Antonio (čita se : Hoze Antonio) i otputio se ka princezi.
Minsko polje je prošao samo na račun svoje obiteljske moždane stanice koja je na sreću u to vrijeme bila kod njega u posjedu. Naime, kroz naizgled sigurnu smrt upotrijebio je metodu «ako ja to ne vidim i ne čujem, to ne postoji». Zažmirio je što je jače mogao, sagnuo glavu, zatvorio uši rukama i polako se došuljao do kule.
Ušao je unutra i vidio princezu u nekakvoj smiješnoj kapici koja nalikuje na stožac kako leži na kamenom stolu ustiju prekrivenih pjenom i tijelo koje se trese kao renault 5-ica kad ide u brdo u krivoj brzini. To je bio taj trenutak istinske ljubavi i romantike koji je čekao cijeli život. Jedan jedini moment istinske sreće i božanske uzvišenosti.
Prišao je bliže i stavio joj kurac u zapjenjena usta….
Ona se probudila, poljubila ga u nježnik koji je rastao i rastao dok nije probio zid kule i rastao i rastao preko brda i planina i rastao i rastao prolazeći pokraj sela pored začuđenih ali impresioniranih seljaka i rastao i rastao sve dok nije ušao na jedno uho njenog oca C.J.-a (čita se: si džeja) i izašao na drugo i tako ga usmrtivši na mjestu.
Zemo je postao novi kralj. Bio je čovjek od naroda i za narod, ali nije mogao odlučivanje o vlasti i za vlast prepustiti priglupom narodu i sistemu u kojemu glas čistača plemićkih pisoara vrijedi kao glas nekog intelektualca sa srednjom tokarskom školom koji čita knjige i sluša klasiku i ima novaca i čita knjige i bavi se politikom…i čita knjige. Vladao je u duhu prosvijećenog apsolutizma i u povijesti je ostao poznat kao «Zemo the Reformator».
Njegova supruga plave krvi-Katarina, umrla je pod atakom moćnih slabina njegova ukradena ružičastog ponija Jose Antonija (čita se: Hoze Antonia).
Jose Antonio koji se čita Hoze Antonio je dobio sifilis od Katarine od čega je crknuo te je bio prodan u ružičastu tvornicu ružičastog ljepila.
I na kraju su svi živjeli sretno i zadovoljno i vječno i sretno i zadovoljno…..i čitali su knjige.
Ojjjhaaaaaa!
