dalibor brun - fan club

Nekad nije do osobne zadovoljštine gledati kako strah guta lica mornara pred nadolazeću oluju ili promatrati u strahopoštovanju mrtvačku glavu na crnoj zastavi broda koji se šulja iz daljine. Ponekad je samo bitno iscrpiti trenutak do kraja i dopustiti da vas se baca kao da ste mrtvo svjesno tijelo što ga valovi bacaju kao ovo našu orahovu ljusku čas na jednu, čas na drugu stranu.

Nestabilnost broda ne nije toliko zabrinjavala kao zloća kapetana. Njušilo se na kilometre da je taj kurvin sin nekoliko puta gori od kapetana Ahaba ili onog sa kukom umjesto šake koji je htio Petra Pana objesiti za malena predpubertetska jaja za jarbol. Ovaj naš je imao crnu kovrčavu periku i zlokobni osmijeh koji bi svako dijete natjerao na samoubojstvo. Mrak je isijavao iz njega poput svetačke aureole kao da je poslan iz same utrobe pakla i ostalih sličnih klišeja.

Sjećam se, mornari su pričali da je upravo on ubio Isusa i da jede njegovo meso za večeru već godinama. Ako je istinita ona priča da je Isus od jednog kruha nahranio nekoliko stotina ljudi, logično je da se i njegovo meso recipročno množi i da nije zlog kapetana, mogao bi prehraniti cijeli svijet što je, u neku ruku, i bilo njegovo poslanje.

Gusari su se sve više približavali, a ona prijeteća glava na njihovoj zastavi je postajala sve veća. Mornari su sa isukanim sabljama stajali na palubi i eksirali nekakav alkohol za hrabrost, a kapetan je uživao u cijelom prizoru kad da je znao daljnji tijek događaja.

Zavitlao je veliki komad užeta na kojemu je bila trostruka kuka i bacio je prema gusarskom brodu. Ona se uhvatila za brod, a mi smo vukli uže dok nismo potopili neprijatelja. Svima nam je laknulo. Između plutajućih leševa gusarskih neplivača, plivali su svi Disney-evi junaci u abnormalnim veličinama-Miki Maus, njegova djevojka Mini, Pajo Patak, Šiljo i ostali. Smijali su se i uživali kao da su na ljetovanju. Mi smo im mahali, oni su nama. Mislim da su im mornari mahali iz straha jer su bili veliki poput našeg broda, ali su bili retardirani. Slina im je nekontrolirano curila iz usta i imali su tikove glavom.

Kapetan se ponovo nasmijao, kao i pred gusare-jednako zlo i samouvjereno. Neki su mornari pali u nesvijest od sunca i vina. Kapetan je bacio harpun ravno u Miki Mausa. Jadnom retardiranom dječjem heroju, harpun se zabio ravno između ušiju. Uspio je izvući zadnji mrtvački krik i ponižen pao. Njegovi vjerni prijatelji su pobjegli. Mislio sam da ćemo ga dovući na palubu i rasjeći na komade radi mesa, ali kapetan ga je ubio radi osobnog užitka ili se barem tada tako činilo.

S vremenom nam se kapetan nije činio toliko stran i postajali smo sve više sličniji njemu. Vlastita transformacija me nije plašila jer sam se osjećao siguran. Znali smo njegovu tajnu i izvor njegove zlobe koji nas je sada sve prehranjivao i razvijao našu vlastitu. Bili smo jedno. Toliko smo se znali da nismo morali niti pričati, sve se podrazumijevalo. Bilo smo, i još smo, vrlo sretni. Nastavljamo ploviti ćudljivim noćnim morama do beskonačnosti.

Bilo bi glupo reći da ne znam kako sam se našao u ovoj situaciji, ali uljepšavanjem istine i djelomičnim prebacivanjem krivnje na cijeli svijet, osjećam se nekako bolje. Ja sam beskućnik. Klošar, skitnica, neradnik, pijanac, protuha i prosjak. Ja sam gladijator modernoga vremena. Jedan od najjačih, ili barem-jedan od svjesnijih i bolno indiferentnijih.

Mislit ćete da lažem, ali evo kako sam dospio na ulicu. Došao sam po 6-i puta u jednom mjesecu u ured za zapošljavanje. Frustriran drskim i bahatim birokratskim aparatom, opalio sam šamar proćelavoj pičkici koja je stala kreštati na mene jer sam se usudio postavljati sasvim normalna pitanja i jer sam prošla dva puta zakasnio na nekakve informativne razgovore i predavanja. Pljuska je bila unaprijed planirana, moram to priznati. Sama ideja šamara je da na psihološki napredan način ponizite osobu do krajnjih granica-ako se radi o muškarcu, naravno. Udarac šakom ipak odaje određeni respekt prema biološki definiranom suparniku u potrazi za određenim organom suprotnog spola. Ponizio sam ga pred bulimičnim ružnim kolegicama koje je htio impresionirati svojom arogancijom koja mu se na kraju obila o glavu. Nikad više nisam kročio nogom u zavod za zapošljavanje.

Moja sklonost ka ekstremima probijala je granice društveno prihvatljivog alkoholizma i ja sam preko noći postao «pijandura», iako nisam radio ništa što i drugi nisu radili-samo sam to radio češće, bez kajanja i osjećaja srama. Ja nisam bio veseli pijanac, upravo suprotno. Trijezan, bio sam kao i svi, polu-sretan ili polu-nesretan. Ali postojao je taj problem da su kod mene male količine alkohola izazivale depresiju, stoga nisam volio tu fazu oblokavanja. Trudio sam se preskočiti je i povećati razinu promila u krvi što je brže moguće.
Mrtav pijan bih spavao po parkovima, haustorima ili čak na ulici. Studirao sam beskućništvo-život bez cilja, smisla i rodbine u obliku željeznih utega koja vas vuku sve dublje na dno prosječnosti. Djeca, spavanje i briga oko financija je nešto poput namjene lobotomije.

Dakle, fakultet je išao vrlo uspješno, a diploma je stigla nakon što sam pljusnuo onog pizdeka, nakon čega su me roditelji-teška srca, to moram ipak reći-ispratili iz kuće sa nekom sitnom parom da si nađem smještaj. Ne moram vam niti reći što sam uradio s tim novcem. Tako je, ispišao sam ih. U neku ruku, mogli bi se reći da sam bio poprilično dostojanstvena osoba koja je držala do sebe, koliko mi je to, naravno, dopuštala činjenica da sam pijan padao po gradu od ranih jutarnjih sati. Svo to moje dostojanstvo otišlo je nepovratno u wc-školjku poput himena časne sestre koja je u 35-oj godini zatražila rastavu od Isusa. Da, prosio sam za alkohol.

Bilo je tu raznih anegdota. Jednom sam, kao u filmovima, hodao obučen samo u mantil i pokazivao se ženama po gradu-zbog čega su me murjaci izmlatiti mokrim novinama po rebrima u stanici. Ironija je da su me mlatili onim dijelom novina gdje se piše o politici, tako da i ja mogu u pijanim socijalnim razgovorima reći da me politika sjebala.

Čudno je to reći, ali ne osjećam se previše nesretno ili razočarano. Bio sam u gorem duhovnom stanju dok mi je sistem pokušavao srediti život. Životarim po onaj izlizanoj «od danas-do sutra» ili dok mi ne otkaže jetra. Posebno volim glavni kolodvor i čekaonice ispred različitih klinika i bolnica jer tamo ima puno polu-opušaka koje skupljam sa veseljem kao zrele šumske jagode. Da, zaboravio sam reći da mnogo pušim i tako si povećavam šanse za odlazak ne zelenije pašnjake otkazivanjem nekih drugih organa.

Sve u svemu, kad se bolje pogleda, ja sam čovjek da ciljem i imam jasnu viziju onoga što hoću od svog života. Pored toga, imam i određenu društvenu ulogu koju svjesno i trezveno (manje-više) igram i to, ako smijem dodati-radim odlično. Vidim lica ljudi koji prolaze pored mene dok obraslog lica u istrošenoj odjeći koja miriše na znoj i bljuvotinu držim ispruženu ruku i cerekam se posprdno u sebi tim kretenima. Stari Rimljani su obožavali borbe gladijatora. Taj neukusan i brutalan «sport» privlačio je krvožedne mase ponajviše zbog jednog razloga-bili su iznimno sretni da nisu na njihovom mjestu. Sve životne probleme je na nekoliko sati ispirala činjenica da postoji netko još gori. Još nezadovoljniji, razočaraniji, zavidniji i što je najvažnije-siromašniji.

Vjerujem da zbog te psihološko-novčane trampe koju pružam pučanima, visoko kotiram negdje gore u nebeskom arhivu ureda za reinkarnaciju ili trajnog smještaju u raj. Smatram se određenim duhovno-intelektualnim plebejcem koji smije i može sve što i puk-čak i više, ali ne želi. Bojim se samo jedne stvari, da ne opalim nekom pizdeku šamar kad dođem gore u kandže nebeske birokracije. Ali nije to jedina stvar koja me trenutačno brine, polako se počinjem trijezniti, a trezven ne mogu razmišljati niti pisati . Unatoč svom dostojanstvu i duhovnoj superiornosti: «Imaš šta sitnog!?»