Ah što reći.
Opet se vrtim u krugu.
Prođem krizu, pa želim napraviti puno toga.
Pa krenem (a nisam još), pa me netko spusti na dno.
Pa obećam sebi da više neću, ali ne sluša srce glavu.
Još jednom si dajem priliku.
Za neke sretne dane u budućnosti. :)

Naučila sam kako graditi zid da me dijeli od povreda.
Povreda onih ljudi koji ni ne znaju da me lome i onih koji to rade namjerno i uvijek ispočetka.
I ma koliko bila umorna od svega toga, prilično sam smirena. Nekako čovjek otupi na neke osjećaje, pa onda nakon milijun puta ponovljenih scena može odmahnuti rukom na sve to.

Veselim se svaki put kad se prisilim biti bolja od mene jučer. I kad napravim korak kojeg sam se beskrajno bojala. I veselim se svaki put kad dođem do vrha jer tek tada mogu zaboraviti svaku kap znoja prolivenu dok sam se penjala. I sve te planine su moje male borbe sa samom sobom. A pobijediti sebe je trenutno moja najveća bitka.

Sunce je na prozoru,
snovi su mi u očima.
Pamuk i voda - sve je što mi danas treba.
I još maštanja o nekome koga nema.

Bila sam jučer s ekipom u šumi. Točnije na Kamneim svatovima. Usred kolokvija i opće groznce, odlučili mi otić u šumu. I bilo je super, svima je to trebalo. Bilo je malo vruće penjati se, ali nije dugo trajalo. Za nekih sat vremena stigli smo gore. Mislila sam da danas neću moći hodati koliko će me listovi boljeti jer su neki dijelovi jako strmi. Prema mojoj slobodnoj procjeni mogli bi biti oko 67,5 stupnjeva. Ali za neko divno čudo, ne boli me apsolutno ništa osim desnog ramena, a to nema veze s penjanjem (ne, nisam se pokušavala penjati na rukama). Nisam izgorjela, došla sam živa i zdrava (doduše sa razarajućom glavoboljom, ali to bi moglo biti od crvenog vina), samo poprilično umorna. Nakon polusatnog tuširanja skužila sam da imam krpelja na trbuhu (fuj!). Nisam znala kaj da radim s njim pa sam ga eliminirala pincetom. Ipak više volim da me ljudi ljube po trbuhu :). I onda bi moja najdraža pošalje poruku da se dobro pregledam jer si je ona našla krpelja na vratu :).
I tak, odspavala sam si nekih deset sati i sad sam super.
Braco je bio na raftingu jučer, sav je izgorio. I ja bi na rafting!!!!!!!!!!!!! Stvarno bi to htjela probat. Moram počet nagovarati nekoga. :(
Imam kolokovij u ponedjeljak. Držite palčeve!!! Moram naučit do kraja to.
Kaj ćete vi radit ovaj vikend?
Mislim, vi koji si niste spojili dane pa otišli na more?

Nova stara ja

Kad su u pitanju neki ljudi, nikad mi neće biti svejedno i ma koliko puta gledala istu priču, u nekim se situacijama neću snalaziti.
Problem je u mojoj glavi. Teško je njoj prihvatiti da se sve mijenja. Lakše je meni uljuljati se u neku konstantu, rutinu, sigurnost. Teško je preuzeti rizik i napraviti korake, ne skrivati se, ne lagati, ne pretvarati se.
Ali kad čovjek dođe pred zid, onda nema izbora. I ono što je u meni, samo su riječi koje žele biti izgovorene, rođene, stvorene. I sada znam da kad ih izgovorim, ništa se neće promijeniti.
Žao mi je što tako često razmišljam o tome da li će netko biti zadovoljan, da li će mu se svidjeti, što će on misliti... a ja? Hoće li se meni svidjeti, hoću li ja biti zadovoljna, što ja mislim o tome? A gdje sam ja?
Nikad do sada nisam o tome previše razmišljala. Zato se sada ovako i osjećam. Rastrgana i u kaosu.

Ali kad osjetim strah i strepnju, indiferentnost, kad me obuzme sreća, i kad se nadam nekim boljim danima, kad sam umorna i hiperaktivna....
Kad dočekam modro jutro, kad me dodirne dodir, kad me nasmiju snovi, kad stvaram planove, kad se veselim nekim novim ljudima, događajima i planovima...
onda sam živa.

Nikada do sada nisam ovako bila pomirena sa činjenicom da ništa ne ide na silu. Da jedino što mogu mijenjati su boje stakala svojih naočala, zidova, boje moje ulice.
I da jedino što ne mogu promijeniti su ljudi.
Oni koji izdaju, izdati će bilo kada, oni koji varaju, varati će bilo koga, oni kojima je svejedno, neće im postati važno tek tako.
I nikada kao sada nisam vjerovala u ostvarenje velikih snova. Ali sve se mijenja. Ja nisam ona ista cura od prije dva mjeseca, ja nisam ni blizu onoj od prije pola godine, i miljama sam daleko od one koja ću biti. Ali svaki korak je važan jer me vodi negdje, pa čak i ako je krivo, ako sam na potpuno krivom putu, bolje je nego stajati.
Prošle su dvije godine od velikog početka, a sada ponovno osjećam strepnju i iščekivanje jer sam vratila snove.
Ne znam zašto sa prestala biti ja.
Gdje sam se izgubila putem? U razočaranjima u ljudima.

Završit ću ovaj post rečenicom koju sam čula na jednom seminaru prošli tjedan. Ne mogu se sjetiti imena autorice, ali znam da je ona industrijska psihologinja. Odnosi se na ono čime se bavimo, na posao, ali lako ju je primjeniti na bilo koji segment života.

Idem. Nestajem. Pusa svima!

Još jedan vikend iza mene. Trebao je izgledati potpuno drugačije. Tulum u šumi u subotu i odmaranje i učenje u nedjelju.
Ništa od toga. Tulum odgođen zbog službenih putovanja nekih pozvanih (muškarci) i zbog toga što se ostatak prestrašio vladajućeg broja žena. Odgođeno za jedan produženi vikend. Nevolja je u tome što se taj vikend nalazi točno između svih mogućih kolokvija i prije ispita. I još je jedna od žena zaključila da sedam dana nakon konzumiranja alkohola nismo sposobne učiti. Jednostavnom matematikom dolazim do zaključka da ćemo svi sve popadat, pa da nećemo dati uvjet, pa zato nećemo moći raditi, a budući da nećemo imat love, nema mora ove godine. Nije bitno.
I tak, budući da nisam bila u šumi i da me mama probudila u subotu u osam ujutro da odem u dućan jer je tata jako bolestan i stvarno ne može (a nije postojala mogućnost da probudi mog brata, jer ipak...) i budući da sam morala s tim mojim istim bratom ići u King Kross jer eto, on to ne može sam, i da sam pospremila ciiiiiiijelu kuću, nisam baš previše učila. A trebala bi. A ne da mi se.

Probudila sam se opet s onim glupim osjećajem. Mislila sam da sam slobodna. A ipak ispada da nisam. Jer misliti na nekoga neprestano i nije neka sloboda. Nema tu čak ni ništa loše, da to ne traje predugo. Mjesecima. I ne mogu si pomoći. Okrećem se za autima poput njegovog, sanjam ga, mislim na njega... i znam kak sam glupa. Jer dobro znam da, čak i da imam priliku, ne bih više ništa, ali ipak bih htjela da još jednom mogu pričat s njim. Ili samo šutjeti.
Nisam mislila da ću ikada ovako razmišljati, ali više bih voljela da ga nikad nisam srela, da me nikad nije taknuo onim savršenim rukama, da mu nikad nisam gledala u oči, da mu nisam čula glas (a to je ono u što sam se zaljubila), voljela bih da je bio grozan i da sam ga mrzila ( a ponekad stvrno jesam) i da ga nikad nisam poželjela.
Voljela bih kad bih mogla povezati svoj razum sa svojim mislima i da se jednostavno mogu programirati na to da je on nestvaran. I da je moja slika o njemu samo moja i da to kako ga ja vidim nema veze s njim. Voljela bih da mi smetaju njegove mane, one iste koje mi smetaju kod svih drugih, da ih ne volim toliko. Začarana sam. I želim da ovo prestane. Ne želim više ovakvih dana.
Izbjegavam ga i želim ga vidjeti. Rastrgana sam totalno.
I kad će to prestati? Možda kad sretnem nekoga tko će me bacit na koljena :)) Ali taj nešto dugo putuje.

Danas je prvi rođenadan mog bloga.
Blu_morning je malčice starija od bloga. Otvoren je iz čiste znatiželje jednog petka, popodne.
Kasnije je postao dio mene i ja dio njega. Mogla bih bez njega, ali s njim su neke stvari lakše.
Problem je u tome što sada za njega zna previše ljudi, pa se ponekadm moram kontrolirati. Nekad ne uspije, pa povrijedim nekog. Žao mi je, nikad mi nije bila namjera.
U posljednje vrijeme sam u malom raskoraku s vlastitim blogom. Moje ponašanje je prečesto suprotno ovdje napisanom. Ni jedna strana mene nije laž, već samo kamenčić mozaika. Zato molim za razumijevanje. :))
Možda je vrijeme da otvorim novi. Čisto za umjetničke potrebe.
Nisam tužna, samo imam mali kaos u glavi, malo se bojim onoga što dolazi, malo sam umorna. Ali sam zapravo OK.
Maloprije sam napisala post koji je bio dulji od ovog, ali sam slučajno pritisnula onaj gumbić sa strane i sve je otišlo...
Ne da mi se sad opet sve ispočetka.
Drugi put.
Preumorna sam.
Pusa sivma. :))

Ošišala sam se. I to dosta. Ne mogu se vidjet. OK je, ali mi je ful čudno. Navikla sam se već na to da mi je kosa malo duža, čak mi nije ni toliko skratila, samo mi je neobično. Inače, šiša me frendica u svojoj sobi. Nekad smo se igrale u pijesku, krale baki jaja iz frižidera i pekle kolače od blata . . . a sada se naša druženja svode na povremene sastanke u njezinoj sobi i onda se ona malo igra mojom kosom, a ja uopće ne vidim kaj ona radi jer nema ogledalo u sobi, pa na kraju ostanem zapanjena. Ali dobro radi svoj posao. Uvijek sam zadovoljna, ali mi treba par dana.
Volim mijenjat takve stvari. Poznata je ženska teorija da treba promijenit s vremena na vrijeme dečka ili frizuru. Dečka nemam, dakle... frizura.
Sad bih malo kukala kak me nekaj boli, ali neću. Ignorirat ću to. Samo se nadam da ću sutra moć hodat i da neću završit prije na hitnoj.
I tako, svaki put kad se sretnemo moja frizerka i ja, počnemo prelistavati neke davno prošle dane kad je djetinstvo bilo djetinstvo. Nisu nama trebali crtići, igrice, kompjuteri, play stationi, nije nam trebalo ništa. Nama je bilo sasvim dovoljno da se skupimo i odlučimo napraviti neku glupost. S obzirom da ne živim u gradu, nije bilo straha da će se išta dogoditi. Jedina opasnost je bila da se netko od nas ne okupa u potoku (teče dva metra ispod mog plota) ili da ne padne u koprive, ili sa bicikla... a ipak se sve to događalo. I drago mi je da je. Jer ništa me ne može podsjetiti na prve pokušaje vožnje bicikla bez pomoćnih kotačića od ožiljka na koljenu. Pala sam na razbijeno staklo, otrčala slijepoj prabaki koja jadna nije znala što bi. Malo suza, boli, i sve je ok. Svi smo se «krstili» u potoku. To je škola koja se mora proći. :))
Kad smo već svi bili u osnovnoj, imali smo inovativne ideje. Nije bilo love da nam starci kupe mrežu za odbojku, pa smo se mi mudro sjetili da bi baš mogli razbiti jednu video kazetu i traku zavezati između dva stupa. Naravno, nećemo to napraviti u slijepoj ulici, nego na glavnoj cesti. I uredno smo zaustavljali kamione da nam ne bi slučajno potrgali improviziranu mrežu.

I bilo nam je super. Igre skrivača do ponoći, turniri u badmintonu, igre lovice. Bez tehnologije, umjetnih načina zabave, ograničenja. Nitko to ne može platiti.
Žao mi je klinaca koji su zatvoreni u četiri zida, ispred televizora, sami. Nije to djetinstvo.
Ja bih svoje dijete željela odgajati izvan grada. I ne visiti nad njim. Dijete treba slobodu.
Planiram ovo ljeto supit staru ekipu i odigrat bar jedan turnir odbojke. Ili bilo čega. Samo da se svi skupimo. Nema veze što svi imamo dvadeset i kusur godina. Koga briga. Ako hoće, nek i starci igraju s nama.
Inače imam veselo susjedstvo. Ja sam mislila da sam čudna, a onda sam danas vidjela svog susjeda kako vozi svog peseka po dvorištu. Stavio ga je u onu košaru (nešto kao košarice u samoposluživanju) i vozi ga po kiši, po svom travnjaku, vrti se u krug i smije se. A pesek uživa. :)))
Inače, dans mi je skroz glup dan. Ova kiša... ma vidi se po (ne)kvaliteti postova da sam sva bezveze.

Htjela bih da se znaju neke stvari.
Ja nisam storj. Imam osjećaje. Jel to OK? I čak kad misliš da se ne bih trebala nekako osjećati, ili iz tvoje perspektive nemam se razloga nekako osjećati ili čak da nemam pravo se tako nekako osjećati, ja se ipak osjećam.
Svi imaju svoje probleme. Hej, pa imam ih i ja. To što ti ne govorim i što te ne zlostavljam njima ne znači da oni ne postoje. Nabavi si vreću za boks, prošeći malo, popij nešto ako ti pomaže, šuti, udalji se od mene na tjedan dana, ne moraš ništa reći ako ne želiš, ne moramo razgovarati o tome, ne mora nitko znati o čemu se radi, ali molim te, nemoj tu svoju energiju usmeravati prema onima koji nisu ničemu krivi.

Ja imam svoj život. To što ga ne živim, ne znači da automatski dobivaš pravo upravljati njime. Možda se još danas odlučim obrisati prašinu s njega i izvaditi ga iz arhive i živjeti ga opet.
Potrošila sam jebene dvije godine na ništa. Dvije godine. Sve se svodi na ispunjavanje nekakvih obveza obećanja, očekivanja, rokova, čekanja, odluka i gaženja istih, laži i inih zabluda. I uvijek se nađe netko tko će pomisliti kako je kompetentan posoliti mi pamet. Gle, ja se još uvijek pouzdajem u svoju inteligenciju i mislim da ipak znam biti kormilar svog broda. Na greškama se uči i ako se i desi koja, pa što? Bar mi nije dosadno.
Nisam savršena. Ne, ne, daleko od toga. Imam milijun stvari koje bih promijenila na sebi ,u sebi i okolo sebe. Ali često mi niste dali priliku. Ako ne znaš kako je – šuti. Ako te zamolim da me pustiš na miru na pola sata, molim te nemoj postavljati pitanja. Pravi se kao da me nema. Nemoj me pokušavati nasmijati, jer će ti teško uspjeti. Ako ti kažem da mi nije ništa, onda se tako i ponašaj. Ponekad je samo nizak tlak i osjećam se umorno, pa prije nego što me optužiš da sam ovakva i onakva, pročitaj bioprognozu.
I čemu sad odjednom postaju važne stvari koje nisu bile važne posljednjih deset godina?
Ja sam naučila živjeti bez njih, pa se i ti potrudi.
I znam da ću te još milijun puta razočarati. Možeš me se odreći preko novina, ne mogu te spriječiti. Samo daj. Jer ja stvarno ne mislim više ispunjavati ičija očekivanja. Ljubav nisu očekivanja, ljubav je sloboda. I ja ju samo takvu raspoznajem. Probaj prihvatiti to da sam ponekad tužna jer za to imam razloga. I nema veze što imam samo dvadeset godina kad se ponekad osjećam kao da mi je stodvadeset. Ne želim nikoga kriviti za to, ali ima stvari koje ja nisam mogla promijeniti. Mogli su drugi, ali nisu htjeli.
Stvarno se trudim. Ali, za one koji još nisu primjetili, mnogo mi bolje ide kad imam slobodu. Kad mi dopuste da ja budem ja. Svaka priča prestaje kad me netko poželi posjedovati. Ili me grliti tako jako da me guši.

Nemojte me grliti sada kad sam konačno pronašla način da se otvorim nekim novim ljudima. I probajte shvatiti da nisam robot. Da volim i osjećam, da imam svoje planove, snove. Dopustite mi da se veselim svakom novom danu i da budem ponosna na sva dostignuća, pa čak i onda kad su vama ona nepoznata ili nerazumljiva. Možda jednom budete ponosni na mene. Čak i ako ne bude sve kako ste vi mislili da bi trebalo biti.
Jer ono što sam shvatila zadnjih dana je da sam cijelo ovo vrijeme pokušavala biti nečije očekivanje. I koji su rezltati? Ja sam izgubljena, na trenutke pretužna da bih funkcionirala, uništila sam sebe zbog nemogućega.

A gdje je ljubav? Volim te i kad misliš da nije tako. Volim te i kad me nema. Ljubav ne nestaje u umoru, razočaranju ili neispunjemnim planovima, očekivanjima, obećanjima. Volim te jer je moj najljepši posao voljeti. Volim te zbog svih tvojih nesavršenosti.
Nemoj to zaboraviti ni kad odem.

Nije bitno, nije bitno, nije bitno. (Ovo se odnosi na zadnji post.)
Jedna neprospavana noć. To je sve. Jutro je već bilo puno :))))).
Lijepo je kad me neke stvari još uvijek mogu oraspoložiti. Zapravo, kad me mogu ponovno oraspoložiti. Stvar je samo u spontanosti, mojoj i još nečijoj. I mada je svaki petak slično umoran, ovaj je bio skroz ok. Tolko sam se naradila da oko pola dvanaest navečer nisam imala snage oprati zube i skinut šminku (ali ipak jesam). Rad liječi svaku depresiju.

Zabrljala sam neke stvari. I žao mi je. Iskreno mi je žao. Znam da će ovo čitati ona kojoj želim to reći. Moj blog je moj svijet. I prečesto zaboravljam da kad stisnem "objavi post", moj svijet postaje dostupan svima. Ovaj blog nema svrhu biti medijem kojim ću objavljivati sve ono što želim da se zna. Nisi ti kriva što ja neke stvari ne mogu ili jer se bojim. Ili jednostavno ne želim priznati. Mislim da i sama možeš osjetiti neke stvari. Mene to rastužuje iako je to prirodni slijed događaja. Nikad nisam imala namjeru prosuđivati, ili još gore, osuđivati tebe, tvoj život ili tvoje postupke. Nemam zašto. Samo mi je beskrajno žao što smo se u ovoj situaciji našle tako brzo. Prerano. I vjerovala ili ne još mi se pune oči suzama kad se svega sjetim. Ali neke stvari jednostavno ne mogu promijeniti. Ja ne mogu utjecati na vrijeme, na razvoj nekih događaja, čak ni na neke svoje osjećaje. Ni njih ne mogu mijenjati, mogu ih ignorirati, zanemarivati, ali to se pokazalo jako lošom taktikom. Ona me i dovela do svega ovoga.
Volim te i ti to znaš. Ništa to ne može promijeniti. Samo, moramo si obje priznati da ništa nije kao prije. Obećajem da ćemo to prvom prilikom rasčistiti. Nema više izbjegavanja kad dođeš pred zid. I molim te, no hard feelings, no tears. Jer ni ja neću izdržati.
Želim ti toliko toga reći, a bojim se da neću moći progovoriti kad to bude trebalo. A da ti opet napišem pismo? :)
I da, nitko nije kriv. Ili smo jednako krive.

Eto, opet sam malo iskoristila blog za privatne poruke. :-/
Ne mogu si pomoći. Pomišljala sam već preko nekoliko puta da obrišem ovaj blog i napravim novi, ali ne bi vrijedilo. Previše je ovdje mene. Sljedeću subotu moj blog slavi pri rođendan. Sjećem se kad sam ga otvrala, sjećam se o čemu sam pisala i što se sve tada događalo i ne mogu vjerovati da je prošla već cijela godina.
Ono što me najviše veseli u svemu tome je što je nedavno otvoren jedan novi blog. I što mi se čini da sam nekoga natjerala da počne izražavati sebe na novi način.
(Mala, grlim te. ZZZZZZZZZZZzz)
Danas je kao nedjelja, a mene čeka pranje podova, zidova, lustera i svega ostalog... konačno je gotovo ovo preuređivanje. :)) Jupi!!!!

Sve vas ljubi vaša Blu

I baš akd sam zaboravila kako je to plakati, pozvali su me da plačem. Sad akd to najmanje trebam. I baš kad sam pomislila kako previše toga znam i kako sam previše puta gledala isti filim i glumila tu beskrajno lošu ulogu, da ju ne bih danas znala odigrati drugačije, oni su pokazali svu svoju genijalnost i još jenom me rastužili. I opet sam osjetila nemoć i svezane ruke, glas i misli. Odvratan osjećaj. Dio po dio kradu moje sretno lice i pretvaraju ga u svoje oružje kojim će me uništavati sve dok im budem blizu, a sva je nevolja u tome da nemam kamo i da nemam kome. Gubim sebe u maštanjima i bojim se. I trebam nekoga samo da bude tu i da me treba. Da, kad bih znala da me netko treba na isti način na koji ja trebam njega, još bih se i trudila. Ovako mi je lakše odustati i prepustiti se struji bar još neko vrijeme.
I nek mi zbog ovog posta oproste svi koji me provjereno i bezuvjetno vole i koji se beskrajno trude. Oni su još uvijek jedini smisao mog postojanja. Danas sam tužna i definitivno loše društvo, a i sljedeća dva dana imaju lošu prognozu.

I bruise easiliy, so bi gentle when you handel me...

Došla sam doma s ribicama u tenisicama. Taman kad sam izašla iz busa počeo je neki pljusak, a još sam se poveselila kaj sam s biciklom i kaj ću brzo doć doma. A ono...
Inače, jako volim kišu, ali mrzim kišobrane. Meni se to ne da nositi. Čemu? Pa to je samo voda. Tak i danas izađem iz taramvaja i jedina nemam otvoren kišobran, uredno je pospremljen u torbi. Da nije naišla frendica, vjerojatno bi došla na faks skroz mokra i vjerujem da mi to uopće ne bi smetalo.
Kad smo već kod faksa, na Ekonomiji su danas i sutra dani Europe ili kak se to već zove. Super mi je kad se nekaj događa, ali ovaj tjedan je ko u košnici. Prva tri dana je trajao Career day, što u potpunosti podržavam, ali nekak je preblizu s ovim događanjima, pa se onda svi nekak pogubimo. Uglavnom, kolonija veleposlanika, ministara, predsjednik države i ini uvaženi gosti, danas su pohodili naše Vrelo mudrosti (ovo je izmislio jedan profesor, jako usporen, ali drag). I sve je to lijepo krasno i svi se slikaju, na svakom čošku su kamere, svi su sređeni i sve je tako fancy. Ali sve to ima i drugu stranu. Prevelike grupe studenata, nestandardizirani kriteriji, totalno krivi sustav i još sto stvari koje se skrivaju među tim silnim dvoranama. Najbolji pokazatelj toga da bi studenti htjeli nešto sasvim drugo od govora predsjednika države bio je kad je jedan kolega iz HSA došao obavijestiti asistenta, koji je držao predavanje, da prodekanica poziva sve studente da dođu u Kongresnu dvoranu na otvorenje manifestacije. Čim je progovorio neki su glasniji studenti počeli protestirati. Asistent je svima dao slobodu da odu sa predavanja, ali vjerovali ili ne, iz solidno popunjene dvorane nitko nije otišao. Svi dobro znamo da je veća korist od predavanaja iz mikroekonomije od govorancije bilo kojeg političara. A nas ova vrsta politike jako malo zanima.
I tako, na faksu je trenutno raspad sistema, ali bar nije dosadno. Mislim, svaka čast ljudima iz HSA, napravili su super posao i stvarno se trude. Možda bi se i ja mogla uključiti u sve to??? Već me nagovarala frendica...ali ono, uvijek isti odgovor – nemam vremena (laž, samo sam lijena).
Danas je idealan dan za učenje. Kišica, malo je uspavano. Moram nadoknadit ono što sam trebala napraviti jučer, ali nisam jer sam zaglavila na jednoj kavi koja je dugo trajala, još sam i prva otišla.
Idem radit nekaj konsturktivno. :)

Punih godinu dana ispunjavam Murphyeve zakone. U pravom smislu riječi. Uspjela sam pokvariti sve što se pokvariti dalo, dogodilo se sve u što nisam vjerovala. Bila sam sve što nisam željela biti... prekinula sam neke veze bez pravog razloga jednostavno procjenjujući da je vrijeme da prestanem živjeti za sjećanja i da je mnogo zanimljivije živjeti s njima za neka nova koja će tek nastati. Ponekad bih se vraćala, gubila, plakala, ponekad bi me slomili i osvijestili me o tome kako svijet zna biti okrutan i kako nikad ne treba planirati velike stvari. Kako se ljubav događa u glasu i rukama i nestaje kad nestane hrabrosti.
Punih godinu dana ja sam kaos. Bila sam kaos. I valjda su sve loše pozicije planeta i sva loša proročanstva iza mene. Ma hajde! Bilo bi fer!
A ipak.. još se nadam i još se borim sama sa sobom. Još nisam zaboravila reći Volim te. I tražim priliku da to kažem svima kojima to želim reći. Ponekad najjednostavnije stvari otvaraju oči.
Što ako me sutra ne bude?
Ništa, znam da će se naći nekoliko ljudi kojima ću nedostajati iz najbanalnijih raloga. Ali bit će mnogo više onih koji neće ni primjetiti.
Našlo bi se i onih koji su me stvarno voljeli, a ja to nisam znala. Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi skrivaju osjećaje. Kakav je njihov smisao tada. Ako za njh nitko ne zna... čemu sve to? Ako nekome kažem, možda se udvostruče ili podijele. Nije ni bitno.
Ja bih voljela znati za svaki osjećaj koji je nastao zbog mene. Dobar ili loš.

Srela sam danas jednu moju bivšu ljubav. I nasmijala se... ne onako zločesto, nego onako... sama sebi.
Naime ja sam u njega stvarno bila zaljubljena. Mislim da bih pristala ostati s njim cijeli život, samo da je pitao. Ali nije. Nije bilo čak ni mrvica od toga. On je jedan od onih koji će zauvijek imati posebno mjesto za mene. Bez posebnog razloga. Samo mi je previše značio tada.
A danas, ne bih mogla s njim biti. Ne mogu se zamisliti s njim. Nikad mi nije bio posebno zgodan, samo sam ga obožavala zato što je bio više od onoga što sam mislila da bi mogao biti. Zapravo, bio je drugačiji nego što sam mogla i zamisliti.
I svi su se drugi čudili što ja to u njemu vidim.
I nije mi žao zbog toga. Nije mi žao ni vremena koje sam potrošila na njega. Nije bilo ništa a kao da je bilo sve. Samo smo izbjegli preduga navlačenja i igrice. E to je bilo super.
A onda je sve krenulo nizbrdo. Ispiti, faks, neke nedefinirane veze s ljudima... bezveze.

Nije da se dogodilo čudo, nije se dogodilo apsolutno ništa. Samo sam shvatila da više nisam na istom mjestu. I sve mi je sada mnogo jasnije.
I vjerojatno ću za godinu ili dvije ponovno pisati sličan post o dosadnom životu koji to i nije jer se puno toga događa u meni. Greška je ponekad što se to bojim reći.

Ovo uopće nije trebao biti ovakav post. Ali nema veze. Sve je OK. :))