Još malo djetinjstva i uvod u let
 Bili smo divlji klinci, divlji od srca. Uvijek poderanih, pokrpanih hlača, razderanih koljena, dlanova, laktova.. Ljeto me podsjeti na sjećanja. I ljubav. Pa jednog malog koji me pripitomio kao lisicu. Zlatne kose boje žita. Davno me prošlo, ali baš kako kažu, prve se ljubavi pamte. Ja pamtim svašta u životu, ali kad bi morala izabrati jednu stvar, izabrala bi davne oblake, neponovljiva neba nekog drugog svijeta. A onda leptire. Vidim nas kao da je bilo jučer. Trčimo livadom, lovimo ih, želimo ih za sebe. Derani. Slijetali su nam sami na ramena, ali čim bi ih takli, potresli bi sitan prah s krila i više nikad nisu ponovo letjeli. Padali su jedan za drugim, a mi smo bili tužni i grozni, nepopravljiva je šteta nanesena. Od tada ne diram leptire. I puno ih je u međuvremenu sletjelo na mene. Sama sam bila jedan više puta. Dječak zlatne kose je odlepršao a da i ne zna. Maknula sam se u jednom trenu i vidjela nas odrasle u drugom. Imala sam veza u životu sasvim pristojan broj, ali malo koja je vrijedna spomena. Prva i zadnja, to je to. I sad gledam nas, moj blesan i ja.. kakvi smo mi leptiri? Pratim svaku nijansu, u očima, u glasu, pratim svaki povišeni ton u razmiricama. Gledam taj let i stiskam šake u krilu da ruke ne bi prevarile, pa posegle za njim. Od onih smo što vole tiho, što ne pričaju da vole, jer se podrazumijeva. On je od onih što otvaraju vrata, što banu u ponoć s ružom skrivenom iza leđa. Ja sam ona kojoj ne treba nitko ali duboko u sebi je svjesna koliko je život ljepši uz nekog istog kova, što se usudi pokazati joj da možda ovaj put nije u pravu. |
