"A ustvari se trebaš napiti, pa sjesti na bicikl. Jer na sreću ćeš prije naletjeti nego je pronaći." (Balašević)
 Nisam se dugo napila. Možda je u tome problem. Volim vjerovati da nisam veliki emotivac, ali u zadnje vrijeme se pitam šta uopće jesam. Plačem na vaše postove, plačem na one nasumične, bole me vaše boli i ponekad plačem od smijeha. Bole me moje boli ali njima ne dam suze. Ljudi koji odavno nisu bili u mom životu, sad su tu na dnevnoj bazi. Nekad su povlačili lavinu tuge, vjerujem da to nikada nisu htjeli, pa sam živjela kako najbolje znam. Sad se pitam dal sam pogriješila u nekim izborima. Možda bicikl nije tako loša ideja, ponekad. U međuvremenu čovjek treba izabrati. Sljedeći put ću bacati kocku. Voljela sam vjerovati da točno znam što mi je potrebno za sreću, da trebam posložiti sve u glavi i onda pratiti točkice. Šteta što tu nema mjesta za dobre "nalete". U svakom pokušaju ispadne neki sasvim drugi lik, iskoči iz papira kao zaboravljena dječja igra i može mi se sviđati ili mi se može ne sviđati, ali brojevi su potrošeni i on je tu. Redaju se te crtkarije jedna za drugom. Bliži se vrijeme za početak, od nule. I ne znam dal da crtam dalje ili pustim da budem iscrtana. Nešto ću već smisliti. Poželim malo besmisla u životu, kreativnost je pri kraju. |
