| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
TUHELJSKE TOPLICE - ZELENJAK
Bijah se zaustavio u Svetom križu 56 u neposrednoj blizini mjesta Tuhelja, koje je pak nekoliko kilometara udaljeno od Tuheljskih toplica. A tamo sam si priuštio doručak u prekrasnom ambijentu dvorca Mihanović. Kojega su izgradili grofovi Erdediji, pa je shodno tome dvorac dobio ime Mihanović. Mala šala.
Dakle, sjedim u lijepoj i urednoj gostionici i glasačkom mjestu. Gore gostionica Monaco, a dolje, u prizemlju, da ne kažem podrumu, glasuje se. Sjedim, pijem kavu i proklinjem te veze i podvezice koje mi ne daju da budem u izravnom kontaktu sa ovom stranicom. Šalju mi dušebrižnici vojsku virusa, a ja baš nisam vičan obračunu s virusima. Možda jednom, kad se uvježbam napišem i knjigu pod naslovom Moj obračun s virusima. Vidim autobus, parkirane automobile, kućicu/dvije i brijeg kojim ide cesta prema Klanjcu. Meni vrag opet nije dao mira, pa se uputih sporednom. Vidjet ćemo gdje ću stići. I odatle ću se pokušati javiti.
UTRKA S PUŽEM S DVOJAKIM ZAVRŠETKOM
U ovih nekoliko dana nisam nikoga prestigao. I kad sam ugledao njega, nekoliko metara ispred mene, uključih petu brzinu i, poslije kilometra, uspjeh ga dostići. Puža. Kad sam ga uhvatio, rekao sam mu da sa mnom nema šale, neće meni puževi brzinu određivati. Zato sam ga stavio na stup. On me gledao s visoka, čini mi se malkice ironično. Jer kako inače da protumačim što mi otvoreno pokazuje rogove?
Sjedoh na kamen krajputaš, otvorih kompjutor da opišem ovu uzbudljivu trku s pužem, ali opet nema signala. Dario, pomagaj!
Kad pogledah na stup, spazih da više nema puža. Očima sam pratio njegov slinav trag i vidio da je stekao nedostižnu prednost – deset metara. Mahnuh rukom u znak predaje.
ZMIJA – TRBUŠNA PLESAČICA
Nisam prešao ni pedesetak tisuća milimetara, iznenadi me ljupka puzavica, to jest mala zmijica. Pokušah je oduševljeno pozdraviti, ali ona se počne izmotavati, mameći me svojim zmijskim plesom. Uvijala je tijelom kano Šeherezada, mameći me u grmlje, ali baš i nisam bio nešto raspoložen za avanturu u grmlju s nepoznatom zmijom. Koja, čini mi se, još nije bila punoljetna, premda to kod zmija nikad nije vidljivo.
KRSTITKE U TUHELJU
Tuhelj je bio svečan. Mislio sam da je to zbor izbora. Naravno da sam se prevario. Danas su se održavale krstitke, pa sam uslikao i procesiju. Neki gospodin iz procesije me pozdravio i pitao hoću li objaviti slike. Naravno da hoću, rekao sam. Joj, gospon, molim vas dajte mi vašu adresu. I ja mu dah ovu internetsku adresu. Začas se oko mene okupilo desetak ljudi tražeći isto. Što ću nego svima ispisah ovu adresu, pomalo se hvaleći pređenom kilometražom da bih stigao ovamo na procesiju.
- Gospon Blogomilko, kaj govorite, ja sem prešel tisuću trista kilometara da bih došel na krstitke kumi. Vozil sam nešto više od deset sati. Kakvi je to kramp koji 150 kilometara vozi šest dana?
BUDUĆNOST JE GROBLJE
Na izlasku iz Tuhelja, na brijegu ne stoji kuća mala s prozora dva, nego lijepo groblje. Ne izdržah i fotnem ga iz prve. Okrenem se, kad imam što vidjeti. Plakat HDZ-e, na kojem piše da su djeca naša budućnost, što je točno. Ali ta budućnost, onako dječje bezbrižna i nasmijana, gleda pravo na groblje. Baš lijep pogled. Onoga Hadezeovca koji je ovo smislio ovu promidžbenu budalaštinu treba hitno pospremiti točno tamo kamo ta lijepa djeca gledaju.
BAKA ROZIKA KROFLIN
Čovjek kad ovako putuje nauči gledati. I raspoznavati. S moje lijeve strane u mjestu Pristavu kraj Tuhelja ugledah veliku štalu, a iza nje gomilu gnoja. O, pomislih, to je neka bogata kuća.
Je, bogata je za ove prilike. To je kuća obitelji Ivice Zlatka Kroflina. U kući su dvije dame. Baka Rozika i njena druga snaha. Koja pomaže baki Roziki u pripremi svečanog ručka. Ostala obitelj je na krstitkama u Tuhelju.
Baka me odvela u štalu, pohvalila se ovcama, upoznala me sa šest krava i jednim teletom, s mamom svinjom i njenih jedanaest prije dva dana rođenih praščića, te još sa pet lijepih budućih bečkih odrezaka, gulaša, desetak šunki itd.
- Ima se, ima, kažem baki.
- Je, al više se nema neg kaj se ima, ali možemo bez onoga kaj nemamo, a nemremo bez ovoga kaj imamo. Ono kaj nemamo nismo ni priskrbili, a ono kaj imamo to smo sami stekli.
Baka Rozika pozvala me na ručak. Kuća je mirisala po pravoj domaćoj hrani. Vidim, jedna se zimogrozna kokica grije u rerni okružena krumpirićima. Dobila je baš lijepu boju, kao da se kvarcala!
A da o raznim kolačima i ne govorim.
- Neka vam je u slast, bako, rekoh na odlasku.
- I bude, odgovorila je. Nismo to delali samo kaj bi mirisali, ne!
PODNEVNA FJAKA KUKCA
Već blizu križanja ove sporedne ceste na glavnu, primijetih krasnu klupu za odmor. Skinuh ono s leđa, izvadih kompjutor i bacih se na stvaranje. Dakle, ovako sam počeo ovo poglavlje: upravo kad htjedoh sjesti primijetio sam neko neidentificirano tijelo kako se odmara na klupi. Bio je to neki meni nepoznat kukac.
Valjda ga je uhvatila podnevna fjaka, jer ga ništa nije moglo uznemiriti. Približih mu svoj japanskog Šveđanina (Sony Ericsson), gotovo do uha. Da me tada netko nazvao, mislim da bi se kukac onesvijestio. Srećom, nitko nije zvao, pa na miru uslikah tu zvijerku. Poslije sjedoh s druge strane. Ispred mene cesta skreće na lijevo. Nekoliko metara dalje, tisućljetni stijenjak diže se prema nebu. A gore na vrhu, raste šuma kao da je se to ništa ne tiče.
Tekst, naravno, nisam poslao, jer mi je novi kompjutor bolestan. Dario, pamagaj!
ZELENJAK
Pokraj spomenika Lijepoj našoj, Antuna Mihanovića, uz samu Sutlu, nalazi se prekrasni pansion i restoran Zelenjak, vlasnika Branka Grebljickog-Venteka.
Sve je prepuno gostiju. Doba je ručka. Djeca igraju nogomet, njišu se, hrane neke velike zlatne (crvene) ribetine, njihovi roditelji šeću uz bistru Sutlu. Prava idila. Svratih, onako iz navike i upitah ima li kakva slobodna soba.
Naravno da ima i ja se smjestih, poslikah sve što se dalo uslikati i pozvah Darija.
Pomagaj, mladi prijatelju. Bolestan mi je kompjutor, ali ni ja nisam baš najbolje. Desna cipela, ona koja je dva puta upala u potok i blato, malo se stvrdnula, pa sam dobio lijepa dva žulja točno više prstiju desne noge.
Dario je brzo došao s tatom. Pokušao je stvar popraviti na licu mjesta, ali nije išlo. I dok se on mučio, ja sam razgovarao s njegovim dragim taticom, meni simpa čovjekom. I tako mi razgovaramo, kad me iznenadi rečenica: O, prilično si daleko došao!
Bio je to Milan Lentić, nekad direktor programa TV Zagreba. S njim sam svojedobno lijepo surađivao. Pozdravismo se kao stari dobri znanci. Na njegovu licu onaj lijep osmijeh koji me je uvijek znao razoružati.
Dario je odnio kompjutor doma u Zagreb, tamo ga popravio i već u osam sati ga donio natrag.
Sad imam zdrav kompjutor, ali nemam veze, pa ću ovaj tekst pokušati poslati kad se uspostavi satelitska veza između Zelenjaka i blogovskog središta u Zagrebu.
Onaj cvijet na slici je neka vrst isprike za ova kašnjenja. Nadam se da ih više neće biti, jer je Dario ugradio u program cijelu jednu bolnicu s vrhunskim stručnim antivirusnim kadrom.
Spavanje s jučerašnjom klopom, nekoliko kava i mineralnih platio sam 150 kuna.
Danas sam prevalio 15,7 km.
|
- 09:27 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
