Izgubljeni snovi...

Vlada haos u mojoj državi, odlazi se u bolje države, u bolje sutra. A ja opet nekako volim svoju državu. Vezana za nju, rođena u njoj, živim u njoj, bez obzira na situaciju koja vlada, ljubav opstaje...Mješovita država u kojoj je vladala opšta ludnica, kažu ne zna se čija je, po malo smiješno ...Ma ona je od svih nas koji živimo u njoj, bez obzira jesi li Hrvat, Bošnjak, Srbin, ovdje smo svi naši. Svi se družimo, i zaboravljamo prošlost, rane postoje, ali svi smo skupa ...I dok odlazim u državu svoje nacionalnosti , i provodim lijepe dane tamo, nekako hvata nostalgija, i ako znam da cu se vratiti, opet fali , fali država i sve što sam ostavila u njoj, bez obzira što ću se vratiti...Znate divim se onima koji su skupili hrabrost i uspjeli otići sa kartom u jednom pravcu. Svi mi razmišljamo o boljem sutra, ali nemamo hrabrosti napustiti zemlju, uzeti kofer, i ostaviti iza nas sve. Pitam se kako je tim ljudima kad se vrate na koji dan, kojim očima gledaju državu, svoj stari grad...Vjerovatno im je sve to falilo, naši ljudi, naša hrana, naš način na koji slavimo blagdane. Govore za našu državu da je mala i siromašna, a opet slavimo blagdane u izobilju, bar 5 vrsta kolača, plus baklava, janje, slani rolati, razna meza, izobilje hrane. Puno rodbine, prijatelja, Kumova, susjeda, i da svi skupa. Ne gledajući na situaciju, mi smo bogati duhom. Nadam se da svi vole svoju državu, ne bitno šta se u njoj dešava. Ja svoju volim, i borit ću se da stvorim sebi bolje sutra u svojoj državi, ne negdje van nje...