< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Studeni 2008 (1)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off


100 priča o ljubavi i sodi bikarboni


Delfina
Divan-skitnje
Dvizga
Erik
Foka
Hopey
Petar
Rahatli
Raymond
Spada
Srdelica
Virtuela
Wall
Xiola
Zona

blogdekameron3.jpg

26.03.2008., srijeda
Priča (19): All the lonely people, where do they all come from?

Evo nam starog mačka i pripovjedača Wall-a s još jednom nezaboravnom pričom o ljubavi! Uživajte!

Image Hosted by ImageShack.us

Antoin Sevruguin

Velečasnog su pronašli s rupom od metka na sljepoočnici, u položaju u kakvom se obično zateknu samoubojice. Jedna ruka uz tijelo, druga uz klonulu glavu na teškom stolu od mahagonija, sve uredno i skoro sterilno. U smrti, koja je izgledala planirano i dobrodošlo.

Nisam se dvoumio, sudeći po malenoj ulaznoj i povelikoj izlaznoj rani na stražnjem dijelu lubanje, radilo se o pištolju većeg kalibra, kojeg je velečasni čvrsto držao u zgrčenoj šaci na stolu ispred sebe. Naizgled, iz prostorije ništa nije nedostajalo, ali to ćemo utvrditi tek nakon što forenzičari obave posao. Uzdahnuo sam i ustao iz klečećeg položaja, jedva se uspravljajući. Nije ovo za mene. Oduvijek sam osjećao odbojnost prema smrti i prema crkvi, a sad se oboje zadesilo u istom slučaju, na istom mjestu.

Dugo je klečao uz svježe otkopanu raku i riječi su mu automatizmom klizile sa usana. Molitve za nekoga, tko ni za života nije uistinu postojao, ženu koja u smrti svjedoči kako je život prazan i uzaludan. Njih dvoje sami, ona u glinenom, blatnjavom grobu i on, u svijesti da je nije poznavao, iako mu je bila domaćica zadnjih trideset godina. Pozdravljali su se, to da, i pitao je ponekad kako je, ali nije zastajao da čuje odgovor. A što bi mu i imala reći? Muža, dece, niti rodbine nije imala, a sad vidi, niti jednog jedinog prijatelja, koji bi je barem otpratio u vječni život. Ako ga uopće ima, ponovno mu je kroz glavu prostrujala bogohulna misao. Gorjet ćeš u paklu, gorjet ćeš! vikalo je nešto u njemu iznutra, ali on više nije imao snage obraćati pažnju. Tolike godine brinuo je o drugima. Ili možda nije? Nije se više mogao sjetiti je li ikada istinski brinuo za bilo koga? Dani su letjeli u grozdovima i tek ponekad bi shvatio da uskršnji blagdani pušu za vrat božićnima, a sve između bio je koloplet dužnosti, navika, automatiziranih radnji i refleksa nad kojima nije kontemplirao. Stvari su bile onakve kakve jesu, čak i u večernjoj molitvi kad bi se, klečeći u kapelici uz krevet ponekad zapitao zašto i čemu.

Kad bi iza svatova čistila crkvu, sve teže odmičući teška klecala i klupe da dohvati papiriće od bombona i zgužvane papirne maramice, nikad se nije zapitala kad će ona jednog dana biti pod bijelim velom. Bilo je to pitanje, na koje je život već odavno dao odgovor i ona ga je prihvatila. Ili je barem tako vjerovala, jer nekima nije suđeno da se udaju i imaju djecu. Ona se ionako oduvijek brinula za druge, od trenutka kad su je pronašli na crkvenim vratima u košari, bez lista papira, bez imena i poruke zašto je ostavljaju. Tadašnji svećenik odnio je benediktinkama, a one su joj brzo našle udomitelje, muža i ženu koji su je uzeli da se umile Bogu, ne želeći istinski dijete, ali uzimajući je kao još jednu pokoru i način da osiguraju mjesto uz anđele. Dali su joj ime po sestri Eleonori, a ona je svoje dobila po engleskoj svetici i jako pobožnoj kraljici.

U župi Svetog križa ona je bila sjena, koju se ne primijeti sve do rijetkog izostanka. Zbog bolesti, možda tek dvaput u tih trideset godina, nije svećeniku bila na usluzi. Čistila je crkvu triput na dan i župni dvor jutrom i navečer, kuhala i prala velečasnom, cijepala drva zimi. U svojim četrdesetima, Eleonora je ponekad, iz pokrajnje sakristije promatrala svatove, mladenku posebno, pred oltarom i nesvjesnim pokretima dlanova zatezala bore s lica i brisala ih iz očiju. Njezino lice nije upoznalo šminku osim one koju nanose godine, vjetar i odricanje. Pa ipak, nije se žalila. Čak i da je htjela, nije imala kome.

Kad je jedne kasne večeri, nakon molitve u ckrvi i skromnog obroka u župnom dvoru ustao da protegne noge, začudio ga je trag napravljen od sitnih bijelih zrnaca, sličnih pijesku s dalekih morskih plaža. Prignuo se i zagrabio u šaku par zrna prosute riže u tankom mlazu kao putokaz do stana za služinčad, gdje nijednom u sve te godine službe nije kročio. Zainteresiralo ga je, čemu služi taj bijeli trag i kamo vodi? Završavao je pred njezinim vratima, a unutra, ona ga je čekala gola, sjedeći na krevetu, pogleda skrivenog u dugoj kosi preko lica. Nije on puno puta pokleknuo u životu, ali taj puta jest i zna da mu Bog nikad neće oprostiti. Kasnije je sjećanje na tu noć sasvim izbrisao iz svog pamćenja i sljedeći dan je mogao pogledati u lice. Ona njega nije i sklanjala mu se s puta, gdje god je mogla.

Zadnjih joj godina nije pamtio ime. Zvao bi je Lizika, Jalža i raznim drugim izvedenicama iz krivog, tuđeg imena - Elizabeta. Nekako mu je to zamjerila najviše, kao da joj po drugi puta kradu identitet, nakon što su je bezimenu našli pred crkvenim vratima. One noći je, obuzeta sotonskom vrelinom među nogama, pokleknula i ostavila mu trag od ostataka riže, koju je godinama skupljala razbacanu pred ulaznim vratima crkve. Sutradan, on je bio isti kao prije, a ona nepovratno uprljana.

Sanjala je kako je na samrti jednog dana prepoznaje i priznaje da ju je volio bar te noći. Da zna njezino ime, koje godinama ne izgovara. Možda su mrvice otrova za štakore, koje je oboma stavljala u hranu, bile u premalim dozama, nije znala, iako se već tjednima loše osjećala. Njemu je, čini se, stavljala premalo, jer nije pokazivao tegobe. Nije se žalio na bolove, osim što je sve teže ustajao iz klečećeg položaja pred oltarom. Pripisivala je to njegovom artritisu i godinama, nije joj padalo na pamet da ga truje bolje i pametnije od sebe.

Čitala je, kako su nekad ljubavnike zaticali zajedno, mrtve i otrovane, jedno preko drugoga. Nije htjela da se to njima desi, da umru na isti dan, da se uspomena na crkvu ili njih dvoje ukalja. Za svaki slučaj, ako umre prije njega, ostavila je pismo i u njemu svežanj novaca onome, tko je jedini primjećuje i ljubazno gleda.

Zvonara ionako nitko ne primijeti, osim kad zvono šuti na večernjicu ili na sprovodima. Njegovo je samo da određeni broj puta povlači konop i to je sve. Nema tu nekog plana, kojom će rukom koje uže povući i hoće li zvonjava započeti udarcem u malo ili veliko zvono. Otkad je velečasni uveo elektriku, njegovih dužnosti nema. Jedino, teško se odviknuti da ne pogleda svako malo na sat i da vrijeme mjeri dvjema zvonjavama sa zvonika. Neke su navike za zauvijek. Kad je Eleonora umrla, bilo je to kidanje zadnje niti za crkvu i župni dvor. Nije joj išao na sprovod. Čemu? Zvono je zvonilo na pritisak prekidača, a velečasnom bi bilo sumnjivo da se sad pojavi, kad već godinama ne odlazi baš nikom na sprovod. Bila je to njegova poruka Bogu, crkvi i svećeniku. Niste me trebali, pa ne trebam ni ja vas! Ali znao je, baš svaki puta, proviriti kroz prozor u pravcu crkve i oslušnuti radi li elektrika jednako dobro kao on. Nikad nije omanulo i to ga je tjeralo u još veću depresiju.

Ostalo je tek da ispoštuje Eleonorinu zadnju želju, koju mu je jednom davno povjerila: ako ona ode prije njega, neka pogleda u vrhu zvonika, iza glavne grede i potraži kuvertu s porukom za njega. Zaklela ga je pokojnom majkom i svim svecima na nebu da kuvertu ne traži, niti otvara, prije njezine smrti. Nije se bojao Pakla, koliko ga je bilo strah da nju ne iznevjeri.

Sad stoji s kuvertom u ruci i svežnjem novaca i riječima mržnje za velečasnog, koji je pljunuo na Boga i Eleonoru. Treba samo iz svećenikovog pisaćeg stola uzeti pištolj, kojeg mu je ona jednom pokazala i prisloniti velečasnom na sljepoočnicu. Kao i svaku večer, bit će omamljen misnim vinom i u dubokom snu, s glavom na stolu. Kad opali, pištolj mu treba staviti u desnicu i to je sve.

Nisam se dvoumio, sudeći po pištolju i punoj ladici netaknutog novca. Velečasni si je sam presudio. Možda zbog samoće, ili pijanstva kojemu se, navodno, odao zadnjih godina? Tko će znati? Nema ni tjedan dana kako je pokopao svoju domaćicu, pa možda i njezina smrt ima veze sa samoubojstvom. Doduše, njoj su na autopsiji otkrili, da ju je netko sustavno trovao malenim dozama otrova za štakore, pa se možda radi o svećenikovoj grižnji savjesti? Tko zna iz kojih je razloga želio otrovati tu neuglednu i tihu ženu, bez igdje ikog svog osim Crkve? Možda je otkrila nešto gadno o velečasnom, tko će sad znati. Oduvijek sam osjećao odbojnost prema smrti i prema crkvi, a sad se oboje zadesilo u istom slučaju, na istom mjestu.

Ne znam jesam li mrtvija sada nego za života, ali grob mi je uz samu crkvu i ta me misao tješi. Ne bi me držali daleko od rajskih vrata, u Limbu, kad ležim na ovom posvećenom mjestu. Muči me samo spoznaja da sam naudila jedinom muškarcu koji mi se ikad približio, makar i zaveden, namamljen u stupicu od svatovske riže i slabog tijela. Velečasni nikad neće biti pokopan na svetome tlu, Crkva samoubojicama ne prašta! A opet, ako sam u Limbu, onda je i on, pa ćemo se jednog dana i susresti. Znam da ću mu konačno reći, da se zovem Eleonora.


Kako vam se čini, profesore?- upitao me student. Od sadržaja ovog diplomskog rada zaboljela me glava. Jedino što sam želio, tražio i očekivao bilo je par jednostavnih odgovora na jedno jedino pitanje: Kako tumačite lajtmotiv samoće u pjesmi Beatlesa Eleanor Rigby’.



- 21:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se