| < | veljača, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Studeni 2008 (1)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (10)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
100 priča o ljubavi i sodi bikarboni
Delfina
Divan-skitnje
Dvizga
Erik
Foka
Hopey
Petar
Rahatli
Raymond
Spada
Srdelica
Virtuela
Wall
Xiola
Zona
Priča (16): Preljubnička obljetnica - Usputni zapis
- 12:10 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
Delfina je u goste pozvala Divan skitnje koji Blogdekameronjanima ovom prilikom pripovijeda jednu žestoku priču o stotinama lica koju ljubav može zadobiti... Wilhelm Sasnal - Danas je godišnjica. - Da? - Valjalo bi proslaviti. - Valjalo bi. Nije malo, šesnaesta po redu. - Sedamnaesta! – ispravi ga pomalo uvrijeđeno tihi ženski glas koji je polušpatom dopirao iz telefonske slušalice. - Da, da. Mislio sam reći da je prošlo punih šesnaest godina – pokuša se opravdati. - Ne slušaš, prošlo je sedamnaest, ulazimo u osamnaestu – ženski glas počeo je zvučati nervozno. - Zaboravio si? - Ja? Nikada. Samo sam se malo zbunio. Zar je prošlo toliko vremena? Meni kao da je jučer bilo. Bože, kako vrijeme s tobom leti! - Hoćemo se naći? – ženski glas zvučao je smirenije. - Naravno – odgovori je nervozno pogledavajući na sat. – Stara je godina, imam još obveza. Hedviga mi je dala popis stvari kojem moram još kupiti. - Baš me briga što joj moraš kupiti. Reci kada i gdje. - Pa… Mogli bi se naći u dvanaest sati u mom uredu. Sada ondje nema nikoga. - Dogovoreno. - Jedva čekam. Gustav je nervozno jednom rukom prolazio kroz već prorijeđenu kosu dok je vraćao telefonsku slušalicu u utor telefona. Samo mu je još to trebalo. Stara je godina, gužva, ceste su pune živčanih vozača i flegmatičnih vozačica koje voze kao da su same na cesti. Trgovački centri prepuni su ljudi jer čini se da svi ostavljaju nabavku za posljednju noć u ovoj godini za posljednji tren. Baš kao i on, a ima još nekih obveza. Cijeli plan mu je pao u vodu. A baš je mislio kupiti još nekoliko boca onog piva koji se prodaje u plastičnim litrenkama. I onda mirno možeš reći: Samo dok ispijem ovu bocu. Ova pakovanja od jedne i pol litre dušu su dala. A, jebiga, što se može. Obavit će kupovinu i obilježavanje preljubničke obljetnice o jednom trošku. Onako, na brzinu i ne osobito kvalitetno. Važna je forma. Nervozno se ogledavao oko sebe dok je otključavao vrata ureda. Nitko od prolaznika nije obraćao pozornost. Svi su žurili za svojim poslom. Samo je jedna skupina dječaraca u pothodniku obavljala posljednje pirotehničke probe. Oduvijek su ga živcirale petarde i pitao se koji su to idioti od roditelja koji djeci kupuju petarde i zajedno ih sa sinovima bacaju prolaznicima pod noge urlajući od smijeha na panična poskakivanje, zbunjene pa potom ljutite poglede. Zatvorivši vrata, skloni se od pogleda i ulične buke. Ostavio je vrata nezaključana i ključ s unutarnje strane. To je bila već ustaljena praksa. Ona bi ušla i zaključala vrata dok bi ju on čekao u susjednoj prostoriji. Sjedio je za stolom nervozno listajući novine. A, bogati, zar je već prošlo toliko vremena? – mislio je dok je prelistavao novine čiji ga sadržaj ovoga trena nije zanimao. Pa da. Bilo je uoči rata. Sva ona zbivanja, prijetnje, nije najavljivalo ništa dobroga. Zrak je postajao sve kužniji, olovniji, a ljudi sve uplašeniji. Nervozu i strahove prikrivali su sve raspojasanijim ponašanjem. Dinar je iz sata u sat gubio vrijednost. Tvrtke iz Srbije su zatvarale vrata, a najviše su profitirali oni koji su robu pokupovali na kredit. Nestalo trgovina, nestalo kredita. Ukidanjem poreza na automobile saveznoj blagajni strani automobili postali su nezamislivo dostupni. Potrošačka groznica tresla je one koji imaju i one koji nemaju. Sada su svi odjednom imali. Živjelo se sve raspojasanije. Kao da je sudnji dan. *** Stajao je iznad nje dok je diktirao tekst nekog dopisa. Umjesto teksta pogled je sve više i više svraćao na njen dekolte u kojeg je, s mjesta na kojem je stajao, pogledom mogao doprijeti do samog grudnjaka. Kada se u jednom trenutku nagnula nad pisaći stroj kako bi uvukla novi papir, shvati da ona i nema grudnjaka. U dubokom izrezu bljesnu dio njenih grudi i Gustav zašuti. Pogled mu je ostao prikovan za dekolte i nije ga mogao odvojiti čak ni kada se uspravila. Čekala je da nastaviti diktirati. Kako je on šutio, ona ga pogleda. - Sviđaju vam se moje grudi? Gustav pocrveni, smeten njenim izravnim pitanjem. Protiv svoje volje potvrdno kimnu glavom. - Evo, pogledajte – reče i povuče izrez majice tako da je mogao vidjeti dvije tamno smeđe uzdignute bradavice koje su naočigled bubrile. Gustav je šutio, nije mogao ništa reći samo je pogledom gutao njene velike dojke. - Hoćete ih pipnuti? Nisu silikoni - reče dok mu je uzimala ruku i stavljala na svoje grudi. Bile su tvrde, a u isti mah nježno meke nasuprot dvjema ukrućenim bradavicama. Gustav instiktivno počne milovati grudi. Dugo nije milovao mlade grudi. Skoro je i zaboravio kako mogu biti tvrde i pohotne. Strast ga je već čvrsto obuhvatila i povratka više nije bilo. Dio bića još se opirao, bunio. Bila je dvadeset godina mlađa od njega. Mogao joj je biti otac. No, još jednim dodirom po bradavicama strast potjera ćudoređe koje nestade poput nekog kučeta podvijena repa. Počeo je sve grozničavije pritiskati dvije krupne dojke, vrtjeti prstima po bradavicama lagano ih natežući. Usta su mu se punila pljuvačkom, a pogled postajao sve staklastiji. Nagnu se nad izrezom pokušavajući usnama dohvatiti bradavice. - Nemoj, može netko naići – reče promuklim glasom. Gustav smiješno zastane u pognutom stavu, na tren se ukoči, a onda se lagano ispravi i reče odlučnim glasom. - Idemo u stan. Ona kimnu glavom, ustade, vrati dojke u majicu i krenu prema vješalici gdje joj je bio kaput. - Idem prvi. Ovako, može nas netko vidjeti, a moja žena i tvoj muž sigurno to ne bi razumjeli. *** U vlastiti stan ušuljao se poput tata panično pokušavajući odagnati dojam kako ga svi podsmješljivo promatraju znajući što čini. Nervozno je dohvatio telefon, nazvao suprugu koja je bila kod majke desetak kilometara dalje, u drugom dijelu grada i koju je trebao dovesti kući. - Čuj, imam još nekog posla pa ću doći po tebe za dva sata. - Ali, znaš da još moram ispeći meso i napraviti francusku salatu. - Ma, stići ćeš, ionako smo sami – reče šaljući joj poljubac. U tom trenutku otvore se vrata i ona skoro bešumno uđe u stan. Dok joj je pomagao skinuti kaput opet je osjetio kako ga zahvaća vrućica. Pogled na grudi koje su se slobodno njihale ispod majice izluđivao ga je. Opet rastjera i posljednje ostatke grižnje savjesti, uhvati ju za ramena, okrene k sebi, a ona spremno prihvati njegov cjelov. Jezikom je istraživao. Potrajalo je dugo. Ruku je zavukao pod majicu do dviju bijelih čvrstih lopti koje su odgovarale na svaki njegov dodir. Od silne želje počela su mu drhtati koljena, a hlače postale tijesne. Povukao ju na kauč. Spremno je prihvaćala i uzvraćala sve što joj je činio. Visoko joj je zadigao majicu pogledom gutajući grudi koje su se razlile njenim tijelom. Još uvijek ga je nešto sprječavalo da ide do kraja. Laganom joj je koljenom raširio noge. Do samim bedara. Kroz hlače i njene čarape osjetio je vrelinu. Koljenom je lagano trljao njeno međunožje dok je bjesomučno sisao duge ukrućene bradavice. Jedna ruka mu je bila pod njenim uzglavljem dok je drugom mijesio čas jednu čas drugu dojku. Ona je, zatvorenih očiju sve glasnije uzdisala, a u jednom trenutku tijelom je prošao jedan, pa još jedan grč, a iz grla se oteo glasan uzvik: - Ooo, majko moja! Nakon toga uslijedila su još dva trzaja koja su joj potresala cijelo tijelo. Za trenutak se zbunio. Uto, ona otvori oči, pogleda ga i reče: - Ovakve orgazme još nisam imala… I još traju. Gustav je šutio, ne znajući što da kaže. Uto ona ustade, raskopča suknju i pred njim bljesnu ljepota nagosti ženskog tijela. Slijedio je njen primjer pokušavajući uvući stomak koji je već počeo pokazivati posljedice uredskog života i manjak tjelesnih aktivnosti. No, još uvijek je mogao proći i sa tih desetak kilograma viška. Odjednom mu bljesnu misao: - Što ako je žena našla prijevoz i dođe u stan? Njena ruka ga uhvati. Takav osjećaj nije dugo imao i misao o ženi iščeznu. Pomislio je da će eksplodirati. - Pričekaj, idem do kupatila – reče i odšeta do kupatila. Čekajući, Gustav još jednom baci pogled na svoje tijelo. Od svega viđenog bio je najzadovoljniji svojim spolovilom koje je stajalo poput koplja barjaka raspetog pred bitku. Vratila se brzo, a Gustav ugleda svu raskoš ženskih bedara spremnih da ga prime u sviju nutrinu. Uronio je tiho, bešumno … Imao je dojam da plovi svemirom. *** - Kao da je jučer bilo – reče popravljajući suknju dok je Gustav gledao po prostoriji ne bi li otkrio nešto zaboravljeno, izdajničko, a što je nakon blagdana mogla pronaći spremačica ili netko od službenika. - Dobro pamtim onaj trenutak u tvom stanu prije sedamnaest godina. Imala sam crveni korzet i potrošila sam te na onoj smeđoj fotelji – brbljala je prolazeći češljem kroz crnu kosu. - Bio si sav smotan iako ti je žena bila u Zagrebu i nitko nas nije mogao iznenaditi. Baš si bio sladak u onoj smiješnoj zelenoj trenirci – govorila je. Rastali su uz diskretno mahanje rukom. Gustav se, ostavši sam, pokušavao sjetiti njenog crvenog korzeta i svoje smeđe fotelje. Koliko god se naprezao nikako se nije mogao sjetiti da ju je vidio u crvenom korzetu, a niti da je ikada u svojoj sobi imao smeđu fotelju. A toga dana imao je odijelo, a zelene trenirke nije podnosio. I žena mu nije bila u Zagrebu - bila je Stara godina. Odlazeći do automobila sve je bio uvjereniji da su oboje bili u pravu: on je obilježio šesnaestu, a ona sedamnaestu obljetnicu preljubništva. |
Priča (15): Šporka Madona!
- 23:08 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
Wall priča jednu stvarno fenomenalnu priču za koju ću reći samo ovo: da bi je napisao, čovjek (muškarac) doista mora voljeti žene! Dok je bezvoljno zurila s kauča u hrpu neopranog suđa, odjednom joj se učinilo da se ostaci skorenih jaja na tanjuru počinju oblikovati u ženski lik izduženog lica i tužnih, spuštenih vjeđa. - Šporka madona!- zavapila je, grčevito stiskajući napola pojedenu vrećicu čipsa. Lik u tanjuru je namignuo suučesnički. -Onda? Dosađujemo se, a hrpa neopeglanog rublja stoji?- pomalo vickasto dobacila je nepoznata iz prljavog tanjura. Marlena se lecnula, jer je zlobnica pogodila u najtanju, najmekaniju žicu, onu sa SuperOrnelom za šareno pamučno rublje. Pedant u njoj nestrpljivo je nagovarao da pokrene guzicu u staroj trenirci i zebrastim, naopako navučenim dokoljenkama i konačno ustane. Mrvice od čipsa bile su posvuda, a masna mrlja na lijevoj strani grudi kočila se kao medalja za hrabrost na bojnom polju prežderavanja. Konačno je ustala, dlanom otresla mrvice i krenula prema sudoperu. Madona iz prljavog tanjura sklopila je ruke na nijemu molitvu, a Marlena je znala što to znači. - Ne boj se, tebe neću oprati. Ne još! Ne, dok mi ne ispuniš tri želje! Svetica u skorenim jajima na tanjuru zaškrgutala je zubima, a facijalni grč se nekako poklopio s debelim slojem stvrdnutog žumanjka. Izgledalo je kao žuta pjega ili kukuruzni brkovi bradate žene u cirkusu. - Budimo prijateljice – konačno je prosiktala kroz zube. - Tvoja nona te uvijek vodila u crkvu. Ne možeš se rugati svojim korijenima! - Od mene nećeš napraviti vidjelicu - Marlena je zasukala rukave, tek da pokaže neznanki iz tanjura kako misli ozbiljno. Nije joj se pralo posuđe uopće, ali je htjela vidjeti kako daleko ova paranoja i halucinacije mogu ići. Već šest mjeseci živi sama, otkako se kreten preselio kod mamice. Šteta, odlično je peglao i dobro su se slagali. Više se nije samosažaljevala. Konačno je bila ljuta, dovoljno da nekome, bilo kome, sve saspe u lice pa makar to bila i religiozna halucinacija u vidu madone na šporkom pjatu. Žena u skorenim jajima na tanjuru naškrubila je usta: - Ne odbacuj darove tek tako! Znaš li da su se sve vidjelice pošteno okoristile razgovorima sa mnom? Sve su svetice, ili na najboljem putu da to postanu, a pri tome nisu uskraćene ni za svjetovna blaga, od velebnih kuća do seksa, braka i obitelji! Ova četiri rafalno ispaljena mamca pogodila su u središte mete, jer je Marlena odložila spužvicu za suđe i slabo skrivajući zanimanje, upitala: - A kako brzo garantiraš ovo i jel' može u paketu? Osim toga, ne da mi se prepričavati razgovor s tobom, odsad pa nadalje, barem milijun puta. Znam kako to ide s vidjelicama, imaju zakazane termine utorkom po dva sata, a jednom tjedno konferenciju za tisak. Marlena se odmaknula od sudopera, privukla stolicu i zapalila cigaretu, snažno uvlačeći dim u pluća, dok se nije zakašljala. Šporka madona bila je neuvjerljiva, ali Marleni se posuđe nikako nije pralo, pa je nastavila sa šaradom, pokušavajući dobiti na vremenu. Bilo je pravo vrijeme testirati neznankine riječi i eventualne moći. Neka ispuni barem običnu, jednostavnu želju. -Operi posuđe i lonce iza štednjaka, ako nisi lažnjak! - Marlena si je čestitala na dobro smišljenoj ideji. Ima osjetljivu i nježnu kožu na rukama, a mrzi navlačiti gumene rukavice. Ne podnosi osjećaj stisnute gume na prstima i miris talka iznutra. Pogled na prekrasno čist i skoro prazan sudoper kvario je tek jedan jedini neopran tanjur. Onaj, s ostacima skorenih jaja sa šunkom, na kojem se žumanjak smješkao skoro ljudskim osmijehom. Šporka madona iz tanjura nakašljala se i skoro poslovnim glasom izjavila kako nije zlatna ribica te da kod nje nema tri želje. Daje jednu, eventualno dvije, obzirom da je Marlena jednu već potrošila na pranje posuđa. - Dobro razmisli kako ćeš formulirati ovu zadnju želju – upozorila je, pokušavajući jako spuštenim obrvama, koje su joj davale pomalo seoski izgled, formirati veseliju facu. Nije uspijevalo, možda zbog jaja koja su nekako skliznula preko brade, sve do ruba tanjura. Marlena je s vrha povelike hrpe neopeglanog rublja uzela komad odjeće, stisnula ga na grudi i stavila lice na mirišljavu, zgužvanu košulju. Željela je tako malo, a opet - bilo je to nemoguće formulirati u samo jednu jedinu želju. Da je nije prevario, da mu može oprostiti, da joj se vrati, da stvore obitelj, da život konačno prestane biti zaustavljeno vrijeme na bakinom satu s klatnom. Kad je konačno uzela šporku madonu u ruke, sve je već bilo odlučeno. Pažljivo je zamotala prljavi tanjur u njegovu čistu košulju, koju mu nikad nije vratila. Košulju, u kojoj je najradije spavala, ako prije ne bi zaspala u staroj trenirci, lica zamrljanog od suza. Kao robot je odnijela zamotuljak u vrt iza kuće i zakopala ga u lijehu s ružama. Onda se vratila u kuću, popila čašu vode i pala u san bez snova. Nije mogla znati što je bilo dalje, jer se, prema vlastitoj želji, više ničeg nije sjećala. Ni njega, ni vremena suza i nesanice, ni tišine stana u kojem je hrpa neopranog, skorenog posuđa bila spomenik jednoj prošloj ljubavi. Madona iz prljavog tanjura održala je oba svoja obećanja. Prva je želja bila logična i jednostavna. Njezin dugo traženi zaborav napravit će od Marlene opet cijelu osobu. Druga je želja bila tako ženska, da ju je i madona razumjela i uslišila. Ubuduće, on će u svakom prljavom tanjuru uvijek iznova ugledati poznato žensko lice. Marlenu. |
Priča (14): Bez naslova
- 00:18 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
Mene ova Hopejkina priča upravo nevjerojatno podsjeća na razgovore koje smo bivši muž i moja velika ljubav vodili u fići zaboravljene godine proizvodnje. Kud ćeš bolje preporuke za Dekameron??? (Možda je Hopey moj bivši muž. Izviditi.). - Milu li joj majku, pa ona nas jebe. - Šta kažeš? Iliju Tunela i njegovu suputnicu sat noćne vožnje dijelio je od odredišta. Čovjek nije otok za sebe sam od sebe, a pogotovu žena koja - pišu knjige, sumnja nagriza - nije ništa sama od sebe. Tunelova je nježno gajila odvratnost prema konačnim uvjerenjima, te je stoga koristila priliku neometanog ljubovanja s čistom bukovačkom mrklinom ne bi li kakvo zlo sasjekla u korijenu. Tunelova je, dame već nagađaju, bila izmučena. - Kažem, znam šta je. Rima je kriva. - Rima je kriva za što? - Za sve. Za malodušnost. Fatalizam. Da se rimu pita jeo bi kruh s burekom. Shvaćaš? Slušaš li ti ovo smeće ili ne slušaš? Tunelova je pokazala na radio na kojem je išla nedjeljna revija šlagera. Pjevalo se o odlasku. Muškarčevu. Basom i neprikosnoveno. I uz najbolju volju nije se mogla sjetiti nijednog evergrina u kojemu bi žena zaklinjala svog muškarca da se ne žalosti i da je čeka jer ona eto ide i neće skoro nazad. - E? - E jebali me Parry, Lord i formulaični izrazi. Sve je narodno maslo. Nit' je vino rujno, nit' je šator age Hasanage. Nismo mi ništa krivi. Tunel je smanjio radio i ovaj put nešto značajnije pridodao: - E? - E pa razmisli malo. Do mene i tebe je grčka mitologija kao utjecaj dolazila samo u tragovima. Nismo se nešto ni nad Biblijom nasukali. Bilo kakav kanon je zanemariv. Zajebi sve to. Tri generacije prije nas su se potpisivali krstićem i po sijelima su se još dodavali takvim biserima. Možeš ti tupiti u sliku na televiziji koliko ti drago, ali gol i bol su ti sugestija. Gol i bol i ti spavaš, tvoji kapci su teški… Kužiš? Zatupiš i ćao. A ono kad vidiš Meg Ryan kako je sama i ima lijep stan i za pola sata se zaljubi u tipa koji joj je odvratan? Sve to ja poštujem, ali ti je to nadogradnja na nadogradnju. Folklor je i baza i primarna nadogradnja. Ništa Hollywood, ovdje se pišemo ti i ja. Tunelova je rukom napravila polukrug promjera šoferšajbe. Bukovica se vidjela onoliko koliko su dosezala duga svjetla. - Ovdje, prijatelju. Mog srca si šum i za um opijum. - Ma dobro, sad ga i ti pretjeruješ. Sve se može rimovati sa svime. I ne rimuju ti se gol i bol na turskom. - Rimuju se neke druge pizdarije i rimuj ih ti uporno i milozvučno dvjesto godina i eto ti vraga. Ma šta dvjesto… Tunelovi su pošutali. Takva je bila noć. Maći zeleni, vukovi, paravojska, prijatelji iz mladosti… sve se tu moglo zamisliti i sve bi bilo ravnodušno dobrodošlo. Samo da ne svijetli i da je s druge strane karoserije. - Triba znat dobro srat. - Triba znat kada stat. - Ilija, brajko, čudan ti si svat. - U križaljci konj zna bit at. - At često biva, a i 'tica ara… - Asti miša, najjača si, stara. |
Priča (13): Svako dijete ima pravo na imaginarnog prijatelja
- 22:49 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
Hopey je kao svoju blog.dekameron gošću pozvala Raymondu. Ovo je Raymondina neobično lijepa i neobično neobična ljubavna priča... Minna Pyyhkala Književna večer i odnekud ja. U smeđim samtericama i sa poštapalicom "dinamo", u svakoj prilici. "Koji kurac uopće znači dinamo?", govorila je Ivana kad bih svršio. Nije mi bilo neugodno. Obično bih je zagrlio nakon toga. U ženskim magazinima moj čin bi bio protumačen kao da mi je stalo. Magazini lažu. Ali noć bi imala dah nečega što mogu opisati sa nastavljamo u revijalnom tonu. Književne večeri su nešto čime se volim hvaliti i uvijek mogu izmisliti da sam bio na jednoj jer usprkos sveopćem trivijaliziranom šminkeraju i kulturi narodne glazbe (svi ruke gore), opskurnih mjestašca sa takvim repertoarom ne nedostaje i nisu rezervirana za gradske periferije ili Novi Zagreb i prizemlje nekih tamošnjih zgrada sa šarmom socijalističkih vremena u kojima rade konobarice u borosanama i sluša se Radio Sljeme i svaku znaš ponaosob. Ova je književna večer bila u jednom od onih mjesta u centru gdje konobari imaju dugu kosu te povremeno možete čuti Clash i to je dovoljno da ga se proglasi alternativnim. Izlazim na ta mjesta iz istog razloga iz kojeg pričam da čitam "Vjesnik" i slušam Yo la tengo. A Kundera je car, kaže stih, iako nikad nisam pročitao ništa njegovo, ali volim se razbacivati naslovima kao takvim, dok se moje znanje u biti svodi na iščitavanje kataloga sa knjigama, a ne na stvaran čin čitanja. Ivana je znala te stvari i to je onaj razlog zašto želite biti s nekime. Zašto volite nekoga zvati "svojim", zašto se povremeno pretvarate u posesivnog idiota. To je razlog zašto želite naći osobu koju ćete voljeti. Imate potrebu da postoji čuvar vaših dilema. Hoću reći, mene nikad nije smetalo što me zvala fejkerom. Kad sam joj rekao da prestane pušiti jer će ju to sranje ubiti, govorila bi: "Zlato, cigarete i ja imamo savršeno fer odnos. Da si barem ti kad sam te prvi put vidjela imao tetovirano na čelu 'štetim vašem zdravlju i izazivam rak', onda bih odmah znala na čemu sam." Imala je dobre geste. Na suhoparno "Kako si?" odgovarala je sa "Visokokalorično." Naručio sam pelin jer je Ivana govorila da je to zdravo. Imala je neobične kriterije po tom pitanju. Dok sam pričao o kolesterolu i jogi, ona je rekla da pozdrav suncu zvuči kao poza u seksu. Pamtim detalje, čudno da su mi promakle njene prazne boce skrivene u veš-mašini. Giga je čitala priču "Anticiklona." Radilo se o nekakvom pismu samoj sebi, nešto sa jakom tendencijom da bude analitično i egzistencijalno, sa puno metafora i krajem koji miriše na pitanje što je pisac htio reći. Vidjelo se da ima talenta. Samo, u pravilu, pisac nikada ništa nije htio reći. Da je doista nešto htio reći, onda ne bi bio književnikom. Nema veze. Proradit će s vremenom na tome i shvatiti da velike metafore ne znače uvijek veliku priču. Bila je jedna dobra njena rečenica: "Za tebe postajem samo loša vijest, redak u crnoj kronici ili anticklona." Zgodno. U mislima ju zovem Giga Benigna. Zbog dobroćudnih tamnosmeđih očiju. Možda sam je između dva treptaja i vidio golu, zapravo siguran sam da jesam. Prišao sam joj petnaestak minuta nakon njezinog čitanja. -Dobra priča.-rekao sam nadajući se da me neće odjebati na prvu loptu. -Hvala.-odgovorila je izrazom lica kao da se beskrajno dosađuje. Tek tada sam uočio da ima možda kojih osamnaest. -Imaš lijepe crte lica.-sjeo sam se do nje i otpio gorki okus. Da sam pjesnik, možda bi rekao "gorak okus života." Srećom nisam. -I ti isto.-rekla je i počela se jako smijati. Onako zarazno, lijepo, poput operne pjevačice. Mogao bih se zaljubiti u nju. -Ja sam Zoran.-pružam ruku osjećajući se nedoraslo situaciji. -Zoki, drago mi je, Giga. -Nemoj me zvati Zoki-rekoh nadajući se da nije zazvučalo preoštro.-Giga. Zanimljivo ime.-dodao sam. -Moja majka, Begović i "Bez trećega". Trenutak inspiracije, a ja sam ostala obilježena.–nije izgledala uvrijeđenom. Smješkala se i desnom rukom zataknula pramen iza uha. Imala je lijepe nokte. Ivana je uvijek svoje grizla do krvi, poput malog zamorca ili drugog dlakavog glodavca. Upozoravao bih ju da će dobiti hepatitis, a oni bi mi govorila da sam prokleti hipohondar i da ljudi poput mene umiru od karcionoma. I Giga je pušila izgledajući pritom nekako smiješno nespretno, ali se vidjelo da želi ostaviti dojam. Možda duboko u sebi svaki muškarac želi spasiti neku ženu, to je neki kompleks supermena, ne znam to drugačije nazvati, ali dok je tako usiljeno glumila nonšalanciju, samo sam je htio zagrliti i reći da je u redu, da svi ovi opušteni pripiti studenti oko nas također glume, da je ono šekspirijansko sa pozornicom i životom nešto na što smo neizbježno osuđeni svi, dakle uključuje i manijake s Filozofskog kojima je trava i one ostatke mozga rasipala u nepovezane komadiće. -Zašto pušiš?-rekoh nakon što me pitala čim se bavim u životu. Uspjela je kurtoaznim pitanjem zagrebati i malo dublje. Hm. Zagrebati. Da…sad mogu točno zamisliti kako ležimo polugoli, a ona me grebe po leđima. Pucketaju gramofonske ploče umjesto kamina, a Rade Šerbedžija recitira "Ne daj se Ines". Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, jedini stih koji je Ivana zapamtila uz refrenski "ne daj se Ines" i uvijek bi čitavu pjesmu čekala tren kad može ga izgovoriti glasno i s ponosom. -S cigaretom nikad nisi sam.-otpila je gutljaj čaja koji je stajao pred njom. Imala je aristokratski način držanja i nešto pozivajuće u stavu. -Da, ti, cigareta, rak pluća i dvjesto inih pizdarija.-izvadila je grožđanu mast i počela ju stavljati na usta razvučena u nešto što bi se moglo nazvati osmijehom, a ja sam razmišljao o česticama katrana, nikotina i čega sve ima u tim cigaretama, o tome kako su se sada ugodno smjestile na one sitne, milimetarske, oku nevidljive brazdice na njezinim usnama i kako bi bilo čudno da se sad poljubimo jer sam nekad taj okus duhana vezao samo uz Ivanu. Onda je zasvirala Azra, netko je poželio za 2 kn da mu Johnny pjevuši iz džuboksa dodir usana, oznojena tijela, daleko od ljubavi, kao ti i ja, a Giga je počela razglabati o tome što, kako i zašto piše. Gledao sam ju kao neku prokletu sliku bez tona i sjetio se da je Ivana slušala Azru i htjela da "naša pjesma" bude neka njihova. Objasnio sam joj da to ne ide tako, ne možemo se samo sjetiti i odabrati pjesmu koju želimo. Takve stvari dolaze spontano. Kad smo se prvi put poljubili, možda je nešto sviralo, ne sjećam se, jer bio je to intenzivan trenutak. Romantičari bi rekli da je svijet stao, vatromet, leptirići i tako; ja bih rekao da sam prije osjetio veliko olakšanje. "Ma jebeš to! Naša će pjesma biti 'Čudne navike', ionako mi stalno prigovaraš zbog svega što radim…može?", bila je pripita kad je to rekla, objesila mi se oko vrata i poljubila me onako zvučno u obraz. -Jel ti pišeš možda?-povratak u sadašnjost, otpijam pelin da razbistrim um i pitam se nisam li time postao alkoholičar, sekundu kasnije molim se da mi mozgom ne prostruji izdajnički prestajem s pićem koje sam i previše puta čuo od Ivane i primjećujem da Giga ima križić oko vrata. "Kurva i svetica!", znam da bi Ivana to rekla. -Da, pišem, pišem kontemplacije o smislu života. Kao vječni student, kojemu je studiranje prvenstveno način života, (Radim psihološku pauzu za njezin smijeh. Hvala Bogu, ona se doista i smije) imam dovoljno vremena za samoanalizu i sveopću kritiku.-nasmiješio sam se i ustanovio da tu radnju više ne osjećam kao nešto prirodno, sad je to samo grč na mom licu zbog kojeg se osjećam neugodno. Nosim crni kaput i ne smijem se. Klišej. -I za odlazak u menzu na pileći file i pomfrit. Ta divna studentska prava… Iako, nakon dva tjedna svakodnevne prehrane tamo, shvatiš da sva hrana ima jednak okus.-nasmijali smo se istovremeno ovoj njezinoj primjedbi. Baš tada u birtiju je ušao moj razrednik iz gimnazije koji je bio sklon pustiti nas zadnji sat utorkom da može ručati svoj tradicionalni radnički sendvič. Kimnuo sam mu u znak pozdrava i prešutno zahvalio što nije poželio doći do mene i upustiti se u nostalgičan razgovor. "Ni nostalgija nije više ono što je bila…" glasi grafit na zgradi u kojoj je Ivana živjela. Detalji i uspomene vezane uz nju postale su i fizički naporne i nije izjava u afektu kad poželim izbrisati proteklih pet godina zauvijek, jer nekad se čini da je to jedini način da nastavim sa životom, da me tramvajske stanice, filmovi, muzika, posteljina, boje, hrana ne podsjeća na ljubav. "Volim te…jel ti voliš mene?", obično bi mi šapnula smijuljeći se. Sad bih joj rekao da je mrzim. Čujem kako samozadovoljno odgovora "Hvala." Mislim da joj trenutno jako laska ova situacija iako je mrtva već šest mjeseci. Da ga jebeš, uvijek ispadne po njenom. Ne znam kako skrećemo na temu tečaja crno-bijele fotografije. Giga priča o svojem ciklusu slika tematski vezanog za gradske tramvaje, dim lebdi stvarajući izmaglicu pred mojim očima, a glavom mi odzvanja Ivanin smijeh i njezino čuđenje na konstataciju da je Ray Charles mrtav. "Ne, neću se s tobom kladiti u dvjesto kuna da nije pokojan. Ray Charles je mrtav, Ivana. I bez oklada da ćeš se ošišati na ćelavo. Odapeo je i ništa to neće promijeniti!" Ona mi se baca u zagrljaj dok ležim pred upaljenim televizorom, točnije gnijezdi se u mojem krilu i gledamo se licem u lice. Čekam da se zadere 'facijalni grč' ili nešto tome slično i da to pojasni onime 'samo volim čuti kako riječi zvuče', ali ovaj put samo se naginje prema meni, ljubi me po vratu i ne znam sa sigurnošću što mi govori. Tisuću puta se vraćam mislima u tu večer, repriziram pokrete njenog krhkog tijela, čujem i zujanje televizora, čujem glas Marle Singer u pozadini i čini mi se da Ivana govori nešto poput "Tko će na kraju patiti, dragi?" Znam da Giga primjećuje da sam odsutan pa se pokušavam uključiti u njezin monolog o egzistencijalizmu. Dok ona oduševljeno priča o Camusu, ja joj odgovaram:-Zamrzio sam ga nakon njegove rečenice da je život sklon onima koji ga vole i ne obmanjuju. To su najobičnije pizdarije. Neka to kaže svoj djeci koja su danas, recimo, umrla od gladi. Prokleti buržuj." I opet sam tu. Na mjestu nesreće, točno tjedan dana kasnije. Pamtim da je nedjelja, pitam se tko u ovim trenucima gleda "Plodove zemlje" i zašto mi se čini da će svaki tren ona doći sa crnom perikom kao u Kleopatre i reći nešto glupo i neprikladno, nešto kao "Na ljestvici od jedan do deset…koliko sličim Umi u 'Paklenom šundu'?", prsti su joj pred očima, giba se sve brže i brže, tiho pjevuši poznatu melodiju…ona pleše, jebote, a ja imam odjednom rupicu na bradi i svi me zovu Vincent. Une mort imbecile. Camus je rekao da je smrt u prometnoj nesreći imbecilna smrt. Umrla je na veliki način. Umrla je kao i Albert, veliki nobelovac. Umrla je kao imbecilka-pijana za upravljačem mojeg novog Golfa. Sprovod je jedna od onih stvari na koje se nikada neću naviknuti, bez obzira na koliko ih bio. Osjećam neprirodnu sigurnost jer znam da će sve biti kako je ona htjela. Samo nećemo bacati bombice votke umjesto ruža. "Ivana, trebala bi smanjiti piće. Ozbiljno ti govorim…", gledam ju dok toči bezbojnu tekućinu i tren kasnije baca se na kauč tik do mene i govori: "Kad umrem, bit ću tvoj pijani anđeo…a do tada-pusti me da živim život punim jetrima!" Mirjana izgleda lijepo dok pjeva Ain't no sunshine when she's gone. Nekolicina plače. Težina i tromost u nogama, ali ovo je njena predstava i zato i čitam njene riječi. Kažu da život pamti svaku riječ koju izgovoriš i čeka trenutak da zamrzne dah koji ti pripada i zauvijek nestane iz tvojih misli koje su smrt, baš smrt potajno prizivale. Uspomena je trag u životima drugih dovoljno beznačajan da nestane sa prvom sekundom tvojeg odlaska. Možda nitko neće ni plakati, a možda čak misliš da će tebi sve biti nevažno jer odlaziš gdje i tišina ima svoje zvukove, a vjetar mirise. Jer dragi, nitko nije prestao živjeti jer si nestao, sat je opet otkucao ponoć, putnici su i dalje putovali, ljubavnici su se i dalje voljeli. Cesta je nestajala u magli, dok si napuštao svijet. Smrt se činila tako slatkom, opijajući te i nije bilo boli, samo tuga, tvoja suputnica, jer znaš da nitko nije plakao kad si posljednji put zaklopio oči. U Giginom smo stanu. Dok otključava vrata u polumraku stubišta, držim joj ruke oko struka. Ne palimo svjetla u hodniku. Ljubimo se. Ne mogu si pomoći, otvaram oči, a na njezinim zatvorenim kapcima ocrtava se odsjaj debelog mjeseca koji proviruje kroz prozore. Vidim vitrinu na dnu dnevne sobe koja se nastavlja na kratki hodnik, primjećujem skupocjeno porculansko posuđe i slike na zidovima koje mi se ne sviđaju. Osjećam u stanu pržene bademe i vaniliju. Prima me za ruku i vodi u spavaću sobu, koža joj miriše na orhideje i grožđe i u tom trenutku čini se da ne radim ništa pogrešno… Ujutro se budim prije nje. Čekam da osjetim Ivanin prst koji mi dodiruje najprije nos i ide prema očima dok ona leži pored mene okrenuta mi leđima. "Ivana…kog vraga izvodiš?" Čujem njen smijeh i sneno govori: "Provjeravam jel imaš zatvorene oči…" Grizem ju za kažiprst, a on se naglo trza, okreće prema meni i ljubi me dugo zadržavajući dah. Ali pored mene ovaj put leži samo Tijelo. Giga se budi i gleda me sa željom. Sve ispočetka. Ali kad sam zaspao, sanjao sam Ivanu. |
Priča (12): Priča kratkog daha
- 22:23 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
O nekim ludim jutrima, onako pred zoru, divani Wall. Marlene Dumas: Passion Pred jutro zaboravim zašto se više ne volimo pa je volim ona uzvraća i grlimo se kao da nam je petnaest onako nespretno i grčevito čvrsto zatvorenih očiju jer drugačije je opasno možemo vidjeti stvari kakve jesu možemo se prepoznati a to nas smjesti na suprotne strane barikade desnu i lijevu stranu Amazone od obzira i prevelikih očekivanja kad ruke zabole od uzaludnog bacanja kamena prema drugoj obali tek da vidim hoću li dosegnuti iako smo pogledima u dometu u vidokrugu na horizontu zakrivljene kugle mi smo jedno pored drugog onda čekam praskozorja kad nam se pridrijema oprezu popusti njegov osobni oprez padne mu gard pa ispijem rijeku tiho da ne čuješ srkanje dok u polusnu brojiš vrhunce nekih davno prevaljenih planina prepješačenih pustinja stepa prekoračenih u sto koraka i manje hladnih tundri u kojima stavljaš ruke u rukave prekratkih mogućnosti dugačke prste nadanja čekam taj nemogući sat kad se vremenske zone utope u iskričave zore nekih nepoznatih hemisfera polukugle sjećanja slobodne ispuštene iz ruku kao baloni koju je neoprezna ruka pustila prema paperjastim oblacima iz kojih pada prstohvat nade i ogromni naramci nečega što ima samo mirise bezrazložne tuge i djetinjastu nadu Zvjezdanih staza The Next Generation negdje iza ponoći na prvom programu dok samome sebi čuvam strah i pridržavam čekanje do pred jutro kad zaboravim zašto se više ne volimo pa je volim ona mene voli i grlimo se kao da nam je trideset onako iskusno otvorenih ispitivačkih očiju je li ti dobro kao meni kaži nasmij se biserno i vidim stvari kakve jesu ali ne marim jer postoji samo to jutro pred jutro i ništa drugo ionako nije stvarno osim sljedeće noći pred jutro ostatak dana provodimo kao zombiji u kućnim poslovima društveno korisnim grobovima nekim roditeljdijete obavezama kojima vjerujemo na riječ pojam da baš tako treba jer tek nam je već četrdesetpeta iskustvo iz nas govori dubokim glasom a opet tinejdžerski buntovno jer pobogu nije nam ni pedeseta a mi čekamo tek pred jutro da pogledamo stvarima u oči da zaboravimo zašto se volimo u šezdesetoj pred jutro čekamo da se sjetimo zašto smo se nekad ljutili na godine koje su od nas skrivale sjećanje na jutra kad smo se voljeli bez razmišljanja onako s nogu odoka i strastveno prepuštajući povjesničarima umjetnosti da nas smjeste u pravi vremenski period grlimo se kao da nam je petnaest a ruke njih zaboravljamo ostaju hladne i nemoćne i kost u grlu koju iskašljavamo generacijama s majke na kćer s oca na sina dok duha svetoga pribijamo na križ propuštenih prilika bezobzirnih obzira jer drugačije ne ide atavizme kao svoje repove ne možemo odbaciti u jednoj generaciji pa se volimo u sjećanjima na jutra pred jutra kad smo bili mudri jer smo bili mladi i nije nam bilo važno što dani postaju neprepoznatljivi teško pamtljivi tek po jutarnjim izmaglicama i satima kad vrijeme ionako stoji dok se sjećamo kako smo se voljeli onako na prvu loptu drugi zagrljaj treću sreću neka druga generacija u zvjezdanim stazama izmaglici jednog jedinog ledenog daha pred jutro kad je zima na izmaku a led u prstima prsima kao psima koji nam kidaju meso pred jutro dok pokušavamo zaboraviti zašto se volimo. |
Priča (11) - Šime i ja
- 14:57 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
Tko god da je bulaznio kako Ljubav ne boli te da je Ljubav uzajamna, pravedna i divna, taj mora da snifa benzin iz Zippo upaljača ili je u najbolju ruku, naivan poput Bambija! Nakon kraće i gripozne pauze na rodnoj grudi, vaša vam Pampinea danaske aploadira priču gospara Pana o tužnoj sudbi kada jedna strana daje, izgara i ljubi, a druga ni da trepne! - O moj Bože! Kako si lijep. To je bilo sve što sam uspio reći kada sam ga prvi put vidio. Znam da vjerojatno nisam trebao tako otvoreno iskazati oduševljenje, trebao sam biti suzdržaniji, možda ga tako privučem, znam da bi tako trebalo igrati, ali nije me bilo briga. To je bilo moje mišljenje i ja sam ga izrekao naglas, pred njim. Istina je, stvarno je bio lijep. Ne mogu reći da sam ga želio. Nije mi padalo na pamet ništa takvo. Da ste me pitali ne bih nikad pomislio da sam ja takav tip. Hoću reći, ja sam zdrav, razborit, promišljen mladić iz predgrađa koji zna kako stvari stoje. Ali sada kad se pojavio, shvatio sam da ga moram imati. Znam da zvuči dramatično, ali tako je bilo. Dani su prolazili, uopće ne znam što se u njima događalo ni koliko ih je proteklo. Pamtim samo jutra. Uznemireno buđenje, hitro umivanje, oblačenje navrat-nanos, samo da bi što prije izašao iz kuće i možda ga susreo. Već sama pomisao da ću ga možda sresti ispunjala me srećom koja bi navirala odnekud, pretvarala mi kosti u spužvu i utrobu u drhtavu želatinu. Svaki susret me veselio premda on nije baš nešto posebno napravio da bih se i ja osjećao veselim. Naravno, nakon nekog vremena to više nije dovoljno, tražiš nešto više, ali to ne ide kako bi želio. Onda nastupa mučenje. - Ja znam gdje si ujutro, gdje si u podne, skoro sve što voliš nastojim ti pribaviti, samo što te svojom rukom ne hranim jer me raduje kad si ti zadovoljan, ali ne možemo stalno ovako. Umorio sam se. Ne može stalno ja, ja i ja. Napravi i ti nešto. Potrudi se. Što ti meni daješ? Sve sam to izgovorio više za sebe, ali dovoljno glasno da me i on može čuti. Nisam bio sretan kad sam to izbacio iz sebe. Kažu da bi vas to trebalo osloboditi, ali mene nije. Osjećao sam se slabo. Nekako jadno, kao da kupuješ kartu za brod i dok se uspinješ na njegovu palubu vidiš veliku rupetinu u boku, ali jednostavno se ne možeš zaustaviti. Karta ti je u rukama. Ne vjeruješ toj rupi i nekako se nadaš da će stara olupina izdržati, mada ti sve govori da neće biti tako. Brodolomac volonter. A onda sam izgovorio ono što se ne smije nikad izgovoriti: – Zašto ti mene ne voliš kao ja tebe? I to je bio kraj. The end. Mogao sam jasno vidjeti zastor kako se spušta. Znao sam da sam pogriješio. Vidio sam u slow motionu te izdajničke riječi kako bježe iz mene i rade gadan nered. Više se ničemu ne mogu nadati. - Reci nešto, rekao sam mu. Već sam dovoljno ponižen, pa mi je svejedno. Idem naprijed pa kud puklo. - Reci, reci, reci. Reci! Čujem jeku svojih riječi kako se odbija od zidova, ne vidim se ali osjećam da mi lice gori i jedino što mi pada na pamet u ovom glupom trenutku je mačak Tom koji spušta svoju presvijetlu u vjedro hladne vode i čuje se onaj vuuuš kad se crvenilo gasi, a Jerry sjedi na stolu i lupa se rukom po koljenu od smijeha. O, glupe li asocijacije, kretenu, govorim sam sebi. Svejedno, svi su mostovi ionako odavno u pepelu. - Reci nešto, ponavljam mu, sad već dosta tiše, pomiren sa situacijom. A što je on napravio? Koja je bila njegova reakcija? Pogledao me odozdol pogledom «nisi ti baš skroz normalan, je li?», sjeo na travu, počešao se desnom iza uha, polizao lijevu i rekao: «Mijau!». |