Life is pink. It really is!
Ovako.. Hard to believe, čitajući Ivonin blog, uvatla me inspiracija da i ja napišem novi post.
Budući da većina mojih frendica gleda na svijet drukčije od mene, često se osjećam nekako drukčije, te nekako nemoćno da im objasnim kako nije sve tako kako se njima čini. Ja gledam na svijet «ružičastim naočalama», tj. Ja sam uvijek sretna ma koliko problema bilo oko mene i imam dovoljno samopouzdanja da me neke stvari uopće ne diraju. Ali osobe s kojim se ja družim nekako nemaju samopouzdanja te ih povrijedi kad im netko nešto loše kaže i opterećuju se razmišljanjima u čemu su pogriješile.
U životu sam doživjela mnogo loših situacija, nisam voljela razred iz osnovne jer sam jednom mijenjala školu. Prijašnji razred sam obožavala, učiteljica je bila odlična, a razred je bio fenomenalan. Više nisam mogla ni poželjeti. A onda sam se preselila u drugu školu. Učiteljica je bila grozna, od prvog dana me nije voljela, a razred je bio nula naspram mog starog. I to me totalno rastužilo premda sam bila malena. No onda sam stekla prave prijatelje, prijatelje na koje se mogu uvijek osloniti i koji će uvijek biti uz mene što god da se desilo. I sretna sam što ih imam. Zaista jesam.
I tako sam se kroz cijelu osnovnu provlačila s tim mutavim razredom kojeg sam mrzila (čast iznimkama) i jedva čekala da dođe dan kada ću napokon moći izići iz te škole i nikada se više ne vratiti u nju. Među svim tim ljudima bilo ih je onih zaista super i fer (svaka im dala) s kojima sam i dalje u kontaktu i s kojima ću i ostati.
No, unatoč svemu tome, razredu kojeg sam mrzila, cijeloj toj školi, ostatku ljudi, nisam se dala predati i nikad nisam dopustila da me to dotuče te dovede u to neko depresivno stanje. Ali bilo je osoba koje su mi u to vrijeme pomagale i bile uz mene :)
Onda je došla srednja škola, i ja reko: napokon!! Razred mi je odmah bio super, profesori također, odmah sam se uklopila i sve je bilo fenomenalno. Nađoh si dobre prijatelje i ništa mi ne fali. Nikad se nisam osjećala nesretno zbog nečeg ili nešto slično, Naš razred možda i je u grupicama, al bar sam ja dio jedne i slažem se s tim ljudima. No ponekad su baš oni ti koji me dadu na razmišljanje. Npr. Žao mi je vidit Karolinu kako je tužna jer ne želi vidjeti da ima ljudi koji je vole i koji je ne žele vidjeti takvu. No ona je tako nekako nesretna u svom svijetu samo zato što nema dečka i to je meni vrlo glupo. I mene to na neki način rastužuje jer je ne želim vidjeti takvu. Žao mi je što nisu svi sretni ko ja.
Čak, osim u životu od mnogih ljudi, razočarenja doživjeh i na internetu. I to me jako rastužilo. Ne razočarenje, već to što sam vidjela dokle su ti ljudi spremni ići. Spremni čak i da svugdje po internetu pišu laži i vrijeđaju me okolo, dopuštajući da ostali misle da sam ja takva kakvom me oni prikazuju. A s tim osobama sam bila vrlo dobra, no znala sam da će se jednoga dana to desit. Da ćemo se gadno posvadit, i jesmo. No oni nisu na tome stali već su pisali daljnjih gluposti. I bilo je trenutaka kad zaista nisam znala što da napravim i to me toliko dotuklo da sam čak bila plakala. Ali ne zbog njih, već zbog toga što nisam mogla dokazati da stvari nisu onakve kakvima su ih oni pokazali. No, u tome nisam bila sama. Uvijek je uz mene bila Dora koja je isto to doživjela. Koja je bila uz mene u tim trenutcima, a i ja uz nju. I ne mogu vam opisati koliko sam sretna što osobu poput nje imam za frendicu. Zatim sam upoznala još jednu osobu-Braneta, koji me također znao razumjeti i davati mi podršku. I oni su osobe koje me stvarno poznaju najviše od svih. Čak me poznaju bolje od nekih prijatelja iz moje svakodnevice. U nikoga nemam toliko povjerenja koliko u njih. I to me čini sretnom.
Ne dopuštam da me više netko ili nešto unazadi te svojim ponašanjem naruši moju sreću.
Ali, looking back to all that, sve mi je to tako smiješno. Tako smiješno a ujedno i glupo. Ne znam zašto. Bezze. No glavno je da sam ja sretna osoba. I to veoma.
Evo završit ću ovaj post jer je pomalo podugačak, neće se svima dat čitat. Ali opet, osjećam da nisam sve rekla. Ni nisam. Ima nekih stvari koje sam još željela reći a sad su isparile. Ja i moj mozak. Ubojita kombinacija.
) i nadam se da ću jednog lijepog dana otići iz Hrvatske i doseliti se u C.D.Mexico, moj grad iz snova. Hrvatsku ne volim i smatram da je to rupa, da budem iskrena.
Imala sam ja i pse i ptičice, ali su svi umrli nekim nesretnim i tajnovitim slučajevima. Btw. I to je nekak spooky. Al nema veze.
