ponedjeljak, 17.11.2008.

Prvi rođendan - danas u 20.02 h

Prošlo je prvih 365 dana mene i mog bloganja.
Čuj mene, kao da će biti i drugih i trećih i.......365 dana???? Tko zna!?

Photobucket

Možda to zaslužuje par riječi s moje strane iako mrzim raditi nešto što je obilježeno rječju "moram". Ali sama sam za to kriva, sama sam si to utuvila u glavu, mislim to da "moram".

Dakle, u čast ove prve godišnjice, htjela sam najprije prekopirati svoj prvi post misleći da je on onaj uobičajeni u kojem ljudi obično pišu nešto o sebi. Ali moj prvi post je bio copy-paste "Ne daj se, Ines" u interpretaciji Rade Šerbedžije. Stoga nema smisla to ponavljati.

O blogu u početku nisam znala Ništa, s velikim N, apsolutno Ništa. Najveći izazov bio mi je hoću li ga uspjeti sama pokrenuti. To se kasnije pokazalo najlakšim dijelom. Kad sam shvatila da to nešto što sam stvorila treba i održavati na životu i da i neki drugi ljudi to očekuju od mene, našla sam se na sto čuda. O čemu i kako pisati? Mučila sam se svoje misli pretočiti u riječi, riječi u rečenice, sve je bilo zbrkano, što bi se reklo s brda s dola. Lutala sam blogosferom, čitala tuđe postove, i zavidila ljudima kako lagano i tečno pišu.
Moram reći da mi je trebao jedan period "adaptacije", trebalo mi je vremena dok sam se prestala opterećivati s onim o čemu, kad i kako? I tako, kad sam posložila neke kockice u glavi, zamislila sam blog kao arhivu svojih životnih gluposti i negluposti, situacija i nesituacija.
Međutim, već od prvog dana on je jogunasto krenuo nekim nedefiniranim tokom i takav je ostao sve do danas.

Znajući sebe, već sam na početku rekla da nemam pojma koliko dugo ću imati volje održavati ga na životu. Izdržala sam pola godine, a onda je uslijedilo pola godine pauze (dakle, efektivno sam tu svega pola godine).
Broj tekstova je nakon početnog entuzijazma bio u stalnom padu, dok se nije stabilizirao na neki srednji rekli bi održivi nivo s malim varijacijama koje su ovisile o trenutnom raspoloženju i inspiraciji.

A sad možda malo statistike (skromne):

Datum i vrijeme kreiranja bloga: 18.11.2007. (20:02)

Datum i vrijeme prvog posta: 18.11.2007. (20:11)

Ukupno postova: 73

Broj postova u zadnjih 30 dana: 3

Broj postova u tekućem mjesecu: 3

Prosjek postova po tjednu: 1.4

Prosjek postova po mjesecu: 6.6

Mjesec s najviše objavljenih postova: siječanj, 2008. (16 postova)

Mjesec s najmanje objavljenih postova: lipanj, 2008. (1 postova)

Najveći broj neaktivnih dana između postova: 157

Broj dana bez postova: 299

U prosjeku pišete kratke postove (manje od 250 riječi po postu).

Ono dalje o postovima sa slikama i bez njih, lažu do besvjesti pa to neću ni prepisivat!!!

Mnogi od vas su tu i duže od mene, i njima moram zahvaliti što su me odmah na početku primili u svoje društvo bez ikakvih predrasuda i bili mi podrška cijelo ovo vrijeme. Isto tako i oni koji su dolazili s vremenom, te postali dio moje stalne virtualne ekipe.

Uglavnom, izgleda da sam se navukla – a lijepo su me dobronamjerni od početka upozoravali da pazim.
Kako za sada nema posljedica ove ovisnosti – čitamo se i dalje!

A hoće li ovaj blog doživjeti još jednu godišnjicu?

Nitko ne zna.


19:57 | Komentari (17) | Print | ^ |

subota, 15.11.2008.

U strahu su velike oči

Odlazak doktoru meni je prava noćna mora, a pogotovo nekim specijalistima koji se bave šupljinama.(zubar, ginekolog....) i dok god mogu hodat ne dam se k njima. Znam da to nije dobro, ali vjerojatno nas je puno takvih. U čekaonici kod prvog najprije dobijem lupanje srca, ubrzano disanje, osjećam se kao riba na suhom. U pitanju je panični strah, jednom sam se još u svojim pubertetskim danima (ah, kad je to bilo) uspjela u čekaonici i onesvijestiti. Sva sreća da s tom šupljinom (a niti s bilo kojom drugom) nemam problema, pa onu jednu kontrolu godišnje uspijem pregrmiti bez većih posljedica za moju jadnu psihu.

A kod onog drugog specijalista, opet je druga priča. Tamo mi se želudac (ne znam što taj organ ima s tim pregledom???) stisne u čvor i ne da se otpetljati sve dok ne izađem van. To ne od straha već od nelagode. Da je bar ona stvar negdje na drugom mjestu, na ruci ili nozi, možda bi nam onda bilo manje nelagodno.

Jedna stvar koja me može otjerati doktoru i to brzinom svjetlosti, je STRAH. Tako sam nekidan trčećim korakom otišla na mamografiju. Kažu da naše tijelo šalje upozoravajuće signale kad ga nešto ometa u normalnom funkcioniranju, samo što mi vrlo često te signale ne slušamo ili ne razumijemo. Tako je i meni trebalo poduže dok sam shvatila da se "možda" nešto promijenilo.
Ali k vragu, i taj pregled osim što je neugodan (opet) još je i bolan (opet). Nisam mogla vjerovati kad sam sutradan na dotičnim mjestima ugledala modrice.

Pa zar baš sve što se odnosi na žene, mora biti ili nelagodno ili bolno??? Ne samo kad su u pitanju razni liječnički pregledi. Ne kažu bez razloga "Ljepota je bolna" (samo ću spomenuti razne depilacije, čupanja, masiranja, dijete, ubitačne teretane i fitnessi…………i tako u nedogled).

Ipak, i pored svega, ne bih se nikad mijenjala. Meni je moja "ženska" koža najdraža.

Nego, čujem da ima nade za mene i meni slične…….navodno je ovih dana izašao novi lijek, čak se daje bez recepta.

Photobucket

Područja primjene:
Lijek je svestran....djeluje na više područja odjednom....
- revolucionarno sredstvo protiv starenja
- protiv bora
- celulita
- masnih naslaga
- depresije
- krize kasnih tridesetih
- a pogotovo je dobar za jačanje muskulature nogu i stražnjice.

100%-tni rezultat kod kliničkih ispitivanja, djelovanje u 99% slučajeva primjećeno već isti dan !!!

Doziranje:

Ovisi o mjestu primjene.....što češće, to su rezultati vidljiviji....



18:25 | Komentari (10) | Print | ^ |

četvrtak, 13.11.2008.

Povratak...Otpisane

Nakon skoro pola godine izbivanja, stojim pred praznim blogom i razmišljam.
Toliko toga se izdogađalo, a opet ništa jako važno, ništa jako dobro i ništa jako loše. Ne znam odakle da počnem……pa prema tome najbolje se okrenuti prema naprijed i preskočiti prošlo vrijeme.

Sinoć, lutajući ovom našom blogosferom, čitajući vaše postove, osjećala sam se kao voajer….tako glup osjećaj. Virim kroz tuđe prozore u tuđe živote a mene nitko ne vidi i ne čuje, bljuk.
A kad vidim da me se neki dragi blogeri još uvijek sjećaju i da povremeno navrate na moju stranicu, odlučila sam se malo vratiti i nešto napisati. Možda bi ispravnije bilo reći – "pokušat" ću se vratiti i "pokušat" ću nešto napisati, jer nekako mi baš ne ide.
Trebala sam sinoć sjesti na ovo mjesto, ali onaj glupi osjećaj i stresan dan učiniše svoje. Ali večeras sam tu. I imam onaj osjećaj kao prvi put kada sam sjela i pokušavala shvatiti što je to blog. Sav onaj trud i muku pa i znoj koji sam uložila u savladavanje bloganja, pa i znanje – informatičko i svako drugo - koje sam ipak proširila, ne bi trebalo baciti u vjetar, zar ne?

I tako ovaj post neće biti dug, ni rječit, jer me dugo nije bilo, izgubio mi se onaj osjećaj za pretakanje misli u riječi, sastavljanje malih kristalića u cjelinu, zavirivanje u moje zakutne ulice, ali drago mi je da sam tu. Zbog ljudi koje čitam, ljudi koje sam upoznala preko bloga, zbog bloga koji je pomogao meni. Na pravi način.
A ja sam mu skoro uzvratila na krivi način. Kao i većina ljudi u današnjem svijetu, kada im netko pokloni ili da nešto. Nakon što ga upotrijebe ili iskoriste zatvore vrata ili ga odbace.
I ja sam skoro zalupila vrata. Skoro.


20:29 | Komentari (16) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se