Prošlo je deset godina otkad više nisam redar u KSET-u i (ako se ne varam) jednako toliko vremena otkad nisam bio tamo na koncertu. Istina, navraćao sam ja na godišnju skupštinu KSET-a, na pokoju jutarnju kavicu, ali koncerti... bilo je nepraktično za nekog tko živi u Bjelovaru. Ali, sad sam svježi Zagrepčanec (makar tokom tjedna) i poziv mog starog prijatelja Banderasa, koji je organizirao koncert Left Lane Cruiser-a u KSET-u, jako mi je lijepo sjeo.
Sinoć je KSET izgledao kakvim ga i pamtim. Doduše, tu su bili neki novi redari (iako, čujem da su tu zadnjih desetak godina, otkad sam ja otišao), ali većina ostalog bila je slična. Unutra se gužvalo tristotinjak ljudi, što otprilike znači da se možete probiti do šanka, ali prostor od šanka do pozornice i galerija bili su krcati. Populacija standardna, nekoliko ostarjelih rokera, nekoliko šminkerica koje žele biti off, dva-tri narokana pankera te masa mladih momaka i djevojaka koji se po svom izgledu ne bi naročito dobro uklopili u emisiju poput Red Carpet-a.
Bend je zvučao odlično. U stvari radi se o dvojici muzičara, gitaristu u bubnjaru, ali po žaru kojim su svirali i zvuku koji su stvarali reklo bi se da je u pitanju peteročlana ekipa na koncertu pred osamdeset tisuća ljudi. Zvučali su otprilike kao da se ZZ Top navukao na exstasy i potom krenuo svirati skladbe Muddy Watersa. Po mojim kriterijima, ako niste znali, to znači da su svirali dobro. Dapače, svirali su izvrsno.
Muzicirali su sjedeći pa je ljudima koji su stajali podalje bilo nemoguće vidjeti ih. Gitarist je tokom koncerta mijenjao svoje tri gitare i malo izgledao poput lako mentalno retardiranog nećaka sa američkog Srednjeg zapada - koji ne zna ni sam jesti, ali je zato najbolji banjo svirač u šest okruga. Virtuoznost kojom je čovjek svirao, brzina i tehnika, daleko odskaču od „tri akorda“ gitarista na koje smo navikli u mainstream glazbi.
Bubnjar, koji je povremeno svirao na usnoj harmonici te na ribežu za rublje koji mu je visio oko vrata, izgledao je otprilike kao netko kome ribež za rublje visi oko vrata. Kao susjed dvije ulice dalje, koji u svojoj trideset osmoj sa starom majkom živi u maloj kućici, u čije dvorište je navukao hrpu olupina starih auta i veš mašina. On ima dlakavu škembu, hoda okolo u natikačama – bez obzira na godišnje doba – kako ga ne bi žuljali predugi nokti na nogama. A susjedi mu daju pokoju kunu jer je vješt u sitnim popravcima. Dobro, malo sam sad pretjerao, što mogu kad imam bujnu maštu. Čovjek je zaista vrhunski muzičar i njegovo bubnjanje je bilo daleko iznad očekivanog.
Sve u svemu, kvalitetna glazba, dobra zabava... ugodno provedena večer.
Ono čega sam se također podsjetio na koncertu je činjenica da u KSET treba dolaziti u kratkoj majici bez potkošulje, budući da bez obzira na godišnje doba atmosfera tamo vrlo brzo uskuha. Nadalje, svakako treba kušati pšenično pivo koje se tamo toči. Nisam poznavalac, Banderas mi je s malo uspjeha objašnjavao koja je to marka u pitanju i zašto je ona najbolja od najboljih, ali mogu reći da sam uživao u njoj i preko mjere. Da sam popio još koju zaista bih i povjerovao da sam još uvijek student te da sutra u osam moram na vježbe iz mjerenja.
Definitivno je vrijedilo vratiti se ponovo na koncerte u KSET. Jedva čekam idući.
|
