Uskoro u kinima...

Ovih dana mnogi pišu i raspravljaju o navodnoj papinoj uvredi islama, koju je izrekao kritizirajući primjenu sile u širenju vjere. Vidjeli smo u povijesti čovječanstva kako je ovakav način širenja vjere uvijek bio promašaj bilo da se radilo o kršćanstvu, islamu ili bilo kojoj vjeri. Iako je i Crkva imala svojih razdoblja kada su njeni pojedini utjecajni članovi, pa i skupine ovakvom načinu širenja vjere pokušavali pronaći opravdanje, Bogu hvala, uvijek je bilo onih snaga u Crkvi koje su jasno pobijale takvo mišljenje. Danas su ta vremena iza nas, iako ostaje povijesno breme ovih pogrešaka, koji su nekima sablazan, a nekima željena argumentacija u nerazumnom mahnitanju protiv svega što je crkveno. Pa ipak, lijepo je čuti da papa Benedikt jasno govori o bezumnosti ovakvih stavova bez obzira na to u krilu koje religije izvirali. I naravno, oni koji žele krivo protumačiti čak i najdobronamjernije papine riječi, rado su to učinili, te sada huškaju bez potrebe na sukobe, protiv kojih je papa u prvom redu i progovorio.

Valja također znati da je papa svoje predavanje izložio pred znanstvenicima i profesorima koji su predavanje mogli saslušati u odgovarajućem kontekstu i s dobrom namjerom. Čak i izvađenom iz konteksta, ne vidim kako se papinu predavanju mogu pripisati uvrede islama ili muslimana. Mnogi, dakle, čitamo o aferi, o papi, o reakciji pojedinih ljudi. Koliko nas je pročitalo izvor? Ovdje prenosim tek dio papina predavanja u kojem se nalaze navodne uvrede (primijetimo da papa uglavnom navodi različite autore na koje nailazi u sklopu predavanja), a cjeloviti tekst predavanja može se vidjeti ovdje.

Sve mi se to vratilo u sjećanje kad sam nedavno čitao dio dijaloga, što ga je izdao profesor Theodor Khoury (Münster), a koji je o kršćanstvu i islamu te o istini obiju religija u zimskom logoru u Ankari vodio učeni bizantski car Manuel II. Paleolog oko 1391. g. s jednim učenim Perzijancem. Po svoj je prilici car taj dijalog zapisao za opsjedanja Konstantinopola između 1394. i 1402., pa je razumljivo također da su njegova objašnjenja dana puno opširnije od odgovora njegova perzijskog sugovornika. Dijalog se proteže preko cijelog područja vjerovanja opisanog u Bibliji i Kuranu, a tiče se osobito slike Boga i čovjeka, ali nužno uvijek nanovo odnosa između "triju zakona", "triju životnih poredaka": Starog zavjeta – Novog zavjeti – Kurana.

U ovom predavanju sada ne bih htio govoriti o tome, nego obraditi samo jednu točku – koja je u sklopu dijaloga rubna – a koja me je fascinirala u sklopu teme vjera i um i koja mi služi kao polazište za moja razmišljanja o toj temi. U Dijalozima što ih je izdao profesor Khoury, a sve se to zajedno naziva kontroverza, car u svojem sedmom razgovoru počinje govor o temi "đihad" (sveti rat). Car je sigurno znao da u 2. suri 256 stoji: u stvarima vjere nema prisile – to je jedna od ranih sura iz vremena u kojem je, kako nam poznavaoci kažu, sam Muhamed još bio bez moći i ugrožen. No car je, dakako, poznavao i u Kuranu sadržane odredbe – nastale kasnije – o svetom ratu. Bez upuštanja u pojedinosti o različitom gledanju na "posjedovatelje pisma" i "nevjernika", on se svojem sugovorniku jednostavno obraća sa središnjim pitanjem o odnosu religije i sile u začuđujuće oštrom govoru i iznenađujuće oštrom obliku. On kaže, citiram: "Pokaži mi što je nova donio Muhamed, i naći ćeš, tako je rekao, samo loše i nehumano, kao što je to da je on propisao da se vjera, koju je on propovijedao, proširi mačem".

Onda car, nakon što je tako udario, opširno opravdava misao zašto je širenje vjere silom nesmisleno. To protuslovi Božjoj biti i biti duše. Citiram još jednom doslovno: "Bogu se ne sviđa krv i kad se ne djeluje prema umu, to je protivno Božjoj biti. Vjera je plod duše, a ne tijela. Kad netko nekoga želi privesti vjeri, potrebna mu je sposobnost dobrog govora i pravilnog mišljenja, a ne sile i prijetnje. Da se umna duša uvjeri, nije potrebna ruka, ubojito oruđe niti inače neko sredstvo kojim se nekome može prijetiti smrću". Toliko Manuel.

Odlučujuća rečenica u toj argumentaciji protiv obraćenja silom glasi: ne djelovati prema umu protivi se Božjem biću. Izdavač, Theodore Khoury, komentira uz to: za cara, koji je bio Bizantinac, odrastao u grčkoj filozofiji, ta je rečenica evidentna. A za muslimanski nauk, kaže nam Khoury, Bog je potpuno transcendentan. Njegova volja nije vezana ni na koju našu kategoriju, pa ni na razumnost.

Khoury pri tom citira rad poznatom francuskog islamologa R. Arnaldeza koji upućuje na to da Ibn Hazn ide tako daleko te izjavljuje kako se Bog ne mora držati ni vlastite riječi i da ga ništa ne obvezuje na to da nam objavi istinu. Ako on to želi, čovjek mora vršiti idolopoklonstvo. Na tom se mjestu dolazi na raskršće u razumijevanju Boga i onda u konkretnom ostvarivanju religije, što nam danas neposredno postavlja izazov. Je li vjerovati da djelovanje protiv uma protuslovi Božjem biću, samo grčki način, ili to vrijedi uvijek i po samom sebi? Mislim da je na tom mjestu vidljiv duboki sklad između onoga što u najboljem smislu nazivamo grčkim i vjere u Boga utemeljene na Bibliji.

Nekako sam danas "naletio" na jednu sveticu našeg doba, koje sam se osobito znao sjetiti dok mi je žena bila trudna. Nije časna sestra, nije živjela u celibatu. Udana žena i majka. Evo kratkog, ali vrlo jasnog životopisa kojemu ne treba posebnog komentara. Jedan životni primjer činjenice da su svi kršćani pozvani na svetost.

Blažena Gianna Beretta Molla rođena je u Magenti (Milano) u Italiji 4. listopada 1922. Bila je deseta od trinaestero djece. Već kao mlada djevojka rado je prihvatila dar vjere i kršćansku izobrazbu koju je primila od svojih izvrsnih roditelja. Stoga je imala iskustvo života koji je dar Božji, jaku vjeru u Providnost, te je bila uvjerena u potrebu i učinkovitost molitve.
Marljivo se posvetila učenju tijekom svoje srednjoškolske i studentske izobrazbe, istovremeno primjenjujući svoju vjeru u plemenitoj službi apostolata među starijim osobama i potrebitima kao članica Družbe sv. Vincenta de Paula. Nakon svršetka medicinskog studija na sveučilištu u Paviji 1949., otvorila je liječničku kliniku u Meseru 1950. Specijalizirala se za pedijatriju pri sveučilištu u Milanu 1952. te nakon toga posebnu brigu posvetila majkama, dojenčadi, starijima i siromašnima
Za vrijeme svog rada na području medicine, koji je držala "poslanjem" te je u tom duhu i radila svoj posao, dodatno je pojačala svoj rad u sklopu Katoličke akcije, osobito među "vrlo mladima osobama", istovremeno izražavajući svoju životnu radost i ljubav prema stvorenom kroz skijanje i planinarenje. Kroz osobnu molitvu i molitvu drugih razmišljala je o svom pozivu, kojeg je također držala darom Božjim. Prepoznala je svoj poziv na brak te mu se prepustila s potpunim oduševljenjem i odlukom da osnuje "istinski kršćansku obitelj."
Zaručila se sa Pietrom Molla te je tijekom zaruka bila prepuna radosti i sreće, zahvaljujući Gospodinu za njegov dar. Sklopili su brak 24. rujna 1955. u bazilici sv. Martina u Magenti, čime je Gianna postala sretno udana žena. U studenom 1956, na njegnu veliku radost postala je majka Pierluigija; u prosincu 1957. Marioline; u srpnju 1959 Laura. Jednostavnošću i uravnoteženošću uskladila je zahtjeve poziva majke, žene, liječnice i svoju oduševljenost životom.
Blažena Gianna Beretta Molla, zaštitnica je majki i obitelji. Umrla je 1962. kao mučenica majčinske ljubavi. U rujnu 1961. imala je 39 godina, te je ostala trudna sa četvrtim djetetom. Tijekom pregleda liječnici su pronašli cistu na jajniku koja je zahtijevala operaciju. Kirurg je Gianni savjetovao pobačaj kako spasila vlastiti život. No Giannina odluka je bila spremna i konačna: "Prihvatit ću što god je potrebno kako bih sačuvala svoje dijete." Išla je na operaciju, no kako nije dopustila pobačaj operacija je bila uzaludna. Sljedeće godine, na Veliki petak, Gianna je primljena u bolnicu u Monzi. Njezina kćer, Gianna Emanuela, rođena je sljedećeg dana, no blažena Gianna umrla je sedam dana kasnije, 28. travnja 1962.

Kada sam prije nekoliko godina čitao kako neki predviđaju u skoroj budućnosti razvoj i korištenje različitih online aplikacija koje će zamijeniti MS Office i slične alate nisam bio toliko skeptičan prema takvim najavama koliko sam bio uvjeren da ja neću imati neke osobite potrebe za takvim stvarima. Konstatirao sam kako volim svoje aplikacije imati na računalu i kako mi neće pasti na pamet 'ići' online da bih pisao dokumente, tablice ili mailove. Dobro, to je bilo prije više godina, svakako prije pojave DSL-a u našim krajevima. Dodajte tome još hrpu reinstalacija OS-a, a zatim reinstalacija svih tih aplikacija koje volim imati na računalu. Sve to mijenja perspektivu. Kako je DSL jedno vrijeme bio tek nešto što se iščekivalo, sada je pristupačni flatrate ista stvar. Ali već i bez flatrate-a pomalo iskušavam na vlastitoj koži prednosti online usluga, osobito onih besplatnih. Jedna od prvih stvari kojih sam se odrekao je svakako bio e-mail client. Dosta mi je bilo isprobavanja raznih programa za čitanje i slanje pošte, dosta mi je i stalnog vraćanja poruka koje sam htio uvijek imati sačuvane, ili igranja sa import - export mogućnostima kada bih prelazio na novi client sa novim mogućnostima. Sve mi je to jednostavno dosadilo. Prešao sam na g-mail. Nema više instalacije, nema backup-a, nema prebacivanja poruka, nema provjere jesu li možda poruke u inbox-u postale toliko brojne da samo e-mail client zauzima pola GB podataka. Sve je u g-mailu, na serveru i imam pristup svojoj pošti novoj i staroj ne samo sa svog računala, već sa svakog računala koje je online.
Google je dodao još jednu zgodnu stvar svojim uslugama, a to je kalendar. Uvijek sam koristio programe u koje sam mogao puknuti podsjetnike za događaje koje ne smijem zaboraviti, bilo rođendane, bilo jednokratne stvari. Pogađate, programe bih s vremenom mijenjao ili reinstalirao nakon reinstalacije Windowsa, a nakon toga je uvijek slijedilo dosadno upisivanje datuma u iste. Google calendar mi je riješio i tu muku. Kalendar je online, a o događajima me podsjeća u određeno vrijeme slanjem maila. Takav mail se lijepo proslijedi na mobitel i nema zaborava.
Sljedeća stvar koja mi je uvijek bila na brizi jest backup. Valja ga raditi, ali i tu je išla ista priča uz dodatnu brigu da se prilikom neke moguće havarije može dogoditi da ode i laptop i vanjski disk na koji radim backup. Dobro, može sve to ići i na neki DVD medij, ali ni oni nisu vječni. Čovjek ne može biti posve miran ukoliko mu važni podaci nisu još negdje, na nekom udaljenom sigurnom mjestu, a opet dostupni u svako doba. I ovdje mi je rješenje došlo s Interneta. Postoji sve veći broj servisa koji nude pozamašnu količinu prostora uređenu baš za backup i to posve besplatno. Najviše mi se svidio Drive Headquarters koji daje 1 GB prostora besplatno. Uz to moguće je automatizirati backup, a moguće je podacima pristupiti kao što se pristupa bilo kojem disku polazeći od mape My Computer. Idealno. Dovoljno je biti online, a sve ostalo radi Drive Headquarters. Time su podaci na sigurnom, ali istovremeno i dostupni (uz zaporku, dakako) od bilo kuda.
Jasno mi je da ne pišem o nečem novom, ali eto, pronalaskom ovog zadnjeg servisa počeo sam razmišljati o tome što bih sve još mogao imati online. Vjerojatno će doći vrijeme kada ćemo umjesto kupovine novog HDD-a kupiti određenu količinu prostora na nekom online servisu te će biti moguće na takve "online diskove" raditi i normalne instalacije, kao da instaliramo na vlastito računalo. Što ja znam? Nisam toliki freak, pa ne znam, a možda je i to već moguće?
Sve u svemu, za razliku od prije nekoliko godina, danas mi se izuzetno sviđa ideja korištenja Interneta kao ne tek prostora prikupljanja podataka, već kao prostora za rad. Svatko može imati svoj "dio zemlje" na Internetu na kojem će raditi i graditi, a ono što će tamo staviti bit će mu dostupno bez obzira na to gdje se nalazio. Radi se o vrsti mobilnosti koja u nekim segmentima nadilazi i nošenje laptopa sa "svime što mi treba" sa sobom.
Još kad nam dođe taj wimax sa svojom bežićnošću i pristupačnim flatom gdje će nam kraj biti.