Backpack blog Zamisli ovu sliku: ušećeš u agenciju, uplatiš jeftin aranžman, par dana, tjedana ili mjeseci kasnije dođeš na aerodrom da bi te ondje napokon s hrpetinom ljudi, kojima je najveći putnički doseg odputovati tjedan dana negdje preko agencije, utrpali u charter let (najčešće u neke crvenoočne ranojutarnje sate), a nakon dva sata iskrcali na sekundarnom aerodromu nekog resorta. Par desetica minuta kasnije već si u resortu s tisućama debelih Švaba, pijanih Engleza, histeričnih Španjolaca, drečavih Talijana, škrtih Skandinavaca i prepotentnih Hrvata i uz sve njih točaš se u bazenu jer je more malo ipak previše drekasto za naše pojmove, dok ti svako malo netko donosi alkoholne i bezalkoholne sokiće, pivce za živce (da izdržiš svu tu ludnicu) ili koji canape. A onda za večeru još "malo" oblokavanja i prežderavanja jer je sve ionako u neograničenim količinama uključeno u onu cijenu aranžmana koji je uplaćen u agenciji s početka priče. Ako ti dopizdi to izležavanje (ali kažem samo AKO), uplatit ćeš opcionalnu ekskurziju po nekakvim arheološkim lokalitetima ili pješčanim dinama ili medinama, i vjerovatno ćeš je pristojno platiti i preplatiti, a sve te arheološke lokalitete, pješčane dine i medine vidjet ćeš naposljetku samo krajičkom oka jer će te vodič konstantno (ako ne na hrvatskom, onda barem na tečnom srpskom ili slovenskom jeziku) tjerati da bre požuriš jer vreme je da krenemo. Brzi Japsi ovdje se doimaju kao spore kornjače s Galapagosa. I onda ćeš na kraju dana, umoran od maratona, vratiti se u onaj isti hotel (u kojem će garant uvijek nešto faliti ili ćeš možda imati i viška prijatelja u obliku udomaćenih životinja) i nastaviti s oblokavanjem i prežderavanjem. I na kraju ćeš nakon par dana vratiti se natrag na onaj charter (ne daj Bože u neke normalne sate) koji će po mogućnosti kasniti, ali to ti naravno nitko neće reći na vrijeme. I kada se naposljetku dokopaš kuće svoje stare, rodbini i prijateljima solit ćeš pamet sljedećih godinu dana ili dvije kako si se lijepo proveo, malo platio, a puno vidio.
Ovo gore opisano je tipična slika jednog all-inclusive Tunisa. U posljednjih par godina sve nas više bombardiraju svakojakim ponudama za Tunis. Ne trebam puno razbijati glavu da dođem do zaključka da meni ni na kraj pameti ne bi bilo uzimati ijedan od tih aranžmana preko agencije. Ono bi bilo mučenje, a ne uživanje. I tako sam godinama izbjegavao te ponude. A onda mi se prije par mjeseci ukazala prilika i uletio mi povoljan let za ovu sjevernoafričku destinaciju. Prvo sam puno razmišljao. Jer ipak je Tunis u pitanju. Dosta razvikan. All-inclusive. Ali na kraju sam uzeo taj let. I odmah sam odlučio da nema ništa od onih all-inclusive sranja. To je za one poviše opisane Švabe, Engleze, Španjolce, Talijane, Skandinavce i Hrvate. Ja ću, pa iako od početka znam da će me izaći skuplje od onih paket aranžmana, sam izabrati svoje žoharaste hotele, razdrkane autobuse (i ina prijevozna sredstva), lopovske vodiče i kineske medine. I naravno svoj jebeni tempo. I pokušati dobiti sliku Tunisa izvan all-inclusive điđi-miđi aranžmana te dokazati da i Tunis ima svoju none-inclusive varijantu.
Znam da tjedan dana nije puno. To je jebeno malo. Ali dovoljno za prvi put. Putovanje započinjem u plavom Sidi Bou Saidu, te glavnom gradu Tunisu i arheološkoj Kartagi, a nastavljam preko planina Le Kefa i obližnje rimske Douge za arapski Kairouan. Nakon kratkog zaustavljanja u jednoj od omiljenih destinacija paket-aranžmanaca Monastiru, razgledavam čuveni amfiteatar u El Jemu i konačno završavam u Sfaxu na obali Mediterana koji čuva jednu od najautentičnijih medina Tunisa.
Naravno - inshallah. Ako Bog dozvoli...

17.09.2012. u 23:19 • 1 KomentaraPrint#^

Plavo-bijeli blues ~ Sidi Bou Said (Dan 1, 25.09.2012.)

Dok brzinom od stošesdeset do stoosamdeset kilometara na sat u svom Dusteru prašim prema Beču ne bih li uhvatio Tunisairov let 643 za Tunis, u glavi mi se mota nekoliko misli: 1) Ide li mi se natrag na vrućinu pogotovo sada kada smo ju se mi doma riješili (prognoza kaže da će ovaj tjedan u Tunisu živa prelaziti 35 Celzijaca); 2) Postoji li uopće Tunis izvan all-inclusive paket aranžmana i neće li me tamo dočekati sami paket-aranžmanci; 3) Hoću li uopće stići na vrijeme na let jer vrludanje po slovenskim cesticama predugo traje (a sve u ime izbjegavanja zloglasne zlovenske vinjete); 4) Ili ću negdje od tolike žurbe i izgubiti život?
Da, krenimo od kraja. Nisam poginuo kao što vidite jer komunikacija s onim drugim svijetom još ipak nije moguća. A i na let sam stigao. Stari Boeing 737 davno je vidio bolje dane. Možda onda kada su napravljene i odore kabinskog osoblja. Tamo negdje u 80-tima. Sjedala razdrkana, stara i prljava. Volio bih reći nešto tipa: "Baš kao što sam zamišljao.", ali razdrkandžiju sam očekivao od autobusa, vlakova, taksija i kamiona. Ne i od aviona. No, dobro. Na kraju je taj djedica Boeing 737 poslužio svrsi - za pristojne novce prebacio me do sjeverne Afrike.
Paul Theroux je u svojoj putopisnoj knjizi "Pillars of Hercules" napisao o Tunisu nešto tipa (ne sjećam se baš točnih riječi): "Tunis je otok, okružen s jedne strane vodom, a s druge parija državama: fanatična Libija na jugoistoku, krvlju natopljeni Alžir na zapadu i plavi Mediteran na njegovoj dugoj nepravilnoj obali...". U međuvremenu su se neke stvari promijenile. Alžir i njegov fundamentalizam i građanski rat nekako su sišli s novinskih naslovnica. Gaddafi je negdje pod pijeskom Sahare. A i Tunis je s "proljećem" pozdravio svog dugogodišnjeg gospodara Ben Ali (ne znam zašto, ali ovo mi ime uvijek zazvuči čisto onako holivudski) i okrenuo novu stranicu. Mediteran je još uvijek tu. Kao i taksisti pred terminalom glavne tuniške zračne luke Tunis Carthage. Kroz sljedećih par dana uvidjet ću da svaka druga stvar u ovoj zemlji nosi naziv Cartage: od zračne luke preko trgovina do restorana, barova i hotela. Kartaž - tako to kažu Tunižana. Kartaga - tako to kažemo mi.
Kod dolaska u neku arapsku zemlju valja se psihički i fizički pripremiti za taksiste. Pogotovo one aerodromske. Ti su najgora sorta. Čim s vrata aerodromskog terminala ugledaju izgubljenog stranca, poput obada krenu na njega. Pravilo jedan ponašanja u arapskom svijetu: ne izgledaj izgubljeno. Ne doima se lako kada si zaista izgubljen. Ja s limenkom coca cole pronalazim zidić isušene fontane i sjedam dok ne polovim sve konce. Taksisti vrlo brzo posustaju.
Zrak je težak. Ima nekih tridesetak Celzijaca, lagani povjetarac, ali svejedno zrak umara. Nebo je bezizražajno sivo. Ne mogu dokučiti da li je prekriveno sivim oblacima ili smogom ili oboje. Vjerovatno ovo treće. Sunce je tamo negdje. Iza svega toga. Grije, ali užarena kugla nigdje se ne vidi. U zraku je miris ispušnih plinova.
Odlučujem do Sidi Bou Saida uzeti taksi. Druga opcija je pričekati lokalni bus za Tunis i onda natrag prigradskom željeznicom za Sidi Bou Said. Ako se bus i pojavi, ova opcija sigurno bi mi pojela dva sata vrijednog vremena.
"Taxi, taxi!", nije trebalo puno da me uoči jedan taksist čim sam se dignuo sa zidića.
"Taksimetar?", pitam ja njega. Aerodromski taksisti poznati su po pokušaju nekorištenja taksimetra, pogotovo ako je u igri stranac.
Dobivam potvrdan odgovor.
"Od aerodroma do Sidi Bou Saida je trideset dinara.", ubacuje mi se drugi, prijatelj onog prvog taksista.
Ja i dalje inzistiram na taksimetru. Dok se onaj prvi taksist drži po strani (bit će da ovdje vrijedi pravilo starijeg, jačeg ili tko zna čega), ovaj drugi pravi se da ne čuje ovu magičnu riječ. Okrećem se i odlazim. Iznenada, vjerovatno u strahu od gubitka posla, budi se onaj prvi i nudi taksimetar. Pristajem.
Pola sata kasnije, u Sidi Bou Saidu, taksimetar pokazuje tridesetipet dinara. Češem se po glavi. Tko je ovdje lud?! Za cijele vožnje imao sam taksistove ruke na oku ne bi li se "slučajno" poigrale s taksimetrom, kao što mi se jednom prilikom dogodilo u Beogradu. No, to se ovdje nije dogodilo. Vjerovatno su se poigrale ranije. Pouka broj jedan: što god da ti napravio i koje god da pravilo slijedio, aerodromski taksisti uvijek pobjeđuju. U to ne valja sumnjati.
Sidi Bou Said živio je u 12./13. stoljeću. Nakon običnog života, povukao se u osamu na vrhu brda, gdje danas stoji grad, i nastavio živjeti asketskim načinom života. Na kraju je ovdje i otegnuo papke i sahranili su ga tu negdje u gradu. Ukratko, falile su mu daske u glavi.
Grad je danas jedan od onih must-see turističkih destinacija. I nije to neobično. Bijele kuće plavih prozora i vratiju oku je ugodna slika. Nije oduvijek bilo tako. Taj plavo-bijeli blues djelo je francusko-američkog baruna Rodolphe d'Erlangera koji je 20-tih godina prošlog stoljeća izabrao Sidi Bou Said za svoj dom i obojao cijeli grad u plavo-bijelu nijansu. U istim bojama je i njegova raskošna rezidencija na samom rubu brežuljka s otvorenim pogledom na Mediteran i Tuniški zaljev. Unutra je kombinacija modernizma i arapske arhitekture da se ne bih požalio kada bi mi ponudili da živim u njoj. Jebiga, znam da se to neće dogoditi. Imam ja svoju krletku od dvadesetipet kvadrata. Tješim se.
Za one koji su bili u drugim destinacijama Mediterana, Sidi Bou Said jako će podsjetiti na grčke otoke poput Santorinija ili pak marokanski Chefchaouen. Dok na Santoriniju nisam bio i vidio sam ga samo na fotografijama, sa Chefchaouenom mogu potvrditi da ima sličnosti. Barem u plavo-bijeloj boji, ako ništa drugo. No, Chefchaouen mi je i dalje draži. Izgleda autentičnije, dok Sidi Bou Said izgleda kao da živi samo za turiste. Po danu autobus za autobusom paket aranžmanaca dolazi u Sidi i poput bezglavih ovaca pušta ih se da lutaju po popločenim ulicama grada. Većina će ih se usmjeriti samo na glavnu ulicu, uzduž i poprijeko prepunu kič suvenirnica. Više od toga ni ne stignu u pola sata koliko imaju u Sidi Bou Saidu. A onda će oko pet popodne, najkasnije šest, i zadnji bus odvesti ovce iz grada. Vlasnici onih kič suvenirnica počet će zatvarati svoje trgovine. Uslijedit će slastičarnice, potom restorani i naposljetku kafići. Vrlo brzo gradske će ulice ostati prazne i ostaviti dojam kao da Sidi Bou Said živi samo isključivo za turiste, a kada oni odu, odu i svi drugi i kao da u Sidiju zapravo nitko ne živi.
I ja se povlačim. U jednu od onih plavo-bijelih kućica.

17.09.2012. u 23:18 • 0 KomentaraPrint#^

Onaj drugi Hanibal ~ Kartaga & Tunis (Dan 2, 26.09.2012.)

Na noćnom ormariću imao sam pripremljene čepiće za uši. To mi je doma, kada sam se spremao za put, bila jedna od prvih stvari koje sam ubacio u svoju putnu torbu. Ovo je muslimanski svijet i nikada ne znaš kada će te u četiri-pet ujutro probuditi iznenađenje u obliku džamije i poziva za molitvu tik uz tvoj hotelski prozor. Iskustvo me naučilo da se džamije nalaze na mjestima na kojima ih najmanje očekuješ i nikada im zapravo ne možeš pobjeći. Nikada neću zaboraviti kada me na svom prvom putovanju izvan Europe prije osam godina jedno rano jutro u marokanskom Fezu mujezin naglo probudio svojim pozivom na molitvu. Razglas je bio tik do mog prozora. Mogao sam ga dotaknuti. I dan danas mi nije jasno kako ga rukom nisam u nekom trenutku "slučajno" odvalio.
U Sidi Bou Saidu ni u daljini nisam čuo mujezine. Iako sam u gradu prošao pokraj dvije džamije, od kojih je jedna opasno blizu hotelu, nikakav zvuk nije ni sinoć ni jutros dopirao iz njih. Žive li ovdje uopće ljudi?, pitam se. Ili svi žive negdje drugdje i ovdje dolaze samo na posao?
Nakon mirnog doručka u unutrašnjem dvorištu svog hotela, podno stare smokve u njegovom središtu, izlazim van. Naravno, usput tresnuvši glavom o vrh vratiju. Ovdje su očito nekada živjeli patuljci. Jer današnji Tunižani baš i nisu preniska rasta. Dobro, nisu ni divovi. Ali recimo da su pristojna rasta i da niska vrata i njima vjerovatno predstavljaju problem. Osam je ujutro. Vani trgovci počinju otvarati svoje trgovine. Malo niže, na autobusnom parkingu prvi autobus upravo dovozi svježu krv paket-aranžmanaca. Na prednjem staklo stoji natpis 'italiani'. Bježi koliko te brzo noge nosile, kažem sebi. Usput prema vlaku, mimoilazim se s još dva busa. Na jednom stoji 'francais', na drugom 'espagnol'. Sada već trčim prema vlaku ne bih li izbjegao sve to. Talijani i Španjolci na jednom mjestu u tako malenom gradiću - hvata me jeza od same pomisli.
"Helou, ja sam Umar!", pruža mi ruku Tunižanin u, onako odoka, kasnim četrdesetima. I nastavi nešto na francuskom. Kao netko tko nikada nije učio francuski, ali govori španjolski i talijanski (da, zvuči ironično), hvatam svaku petu. Priča se vrti oko toga odakle sam, da li mi se sviđa Tunis... U vlaku, koji je puno jadnija verzija našeg zagrebačkog prigradskog vlaka, nema stranaca. Ja sam jedini. Većina turista dolazi u Tunis u all-inclusive aranžmanu, a onih malo koji dolaze samostalno, uglavnom unajmljuju auto. Vrući, smrdljivi i prenatrpani prigradski vlak malo tko vidi. Ali vlak je ogledalo svake zemlje. A ovaj prigradski vlak ogledalo je Tunisa - spoj smrada, prljavštine, vrućine i previše ljudi.
Umar je još uvijek tu. Kroz prozor vlaka pokazuje mi predsjedničku palaču. Nije čudo da su tuniski predsjednici (zapravo, u posljednjih cca pedeset godina ih je bilo samo troje) izabrali upravo Kartagu za svoju palaču. Ne samo da je povijesno ovo mjesto važno, nego je Kartaga danas najelitnija četvrt tuniškog glavnog grada. Stanica vlaka je 'Carthage Presidence'.
Dok očima pratim dugačak zid predsjedničke palače, osjetim lagane pokrete po svom dlanu. Prebacim pogled na svoju ruku, a ono Umar prelazi prstima po njoj. Odmaknem se, pogledam ga, a on mi se nasmije i pošalje poljubac. Game over. Hvala Alahu da je upravo u tom trenutku naišla moja stanica.
Koliko je Kartaga važna, svjedoči da ima čak šest stanica vlaka. Ja silazim na 'Carthage Hannibal', vjerovatno najzvučnijoj od svih. Ime je dobila po slavnom kartaškom vojskovođi Hanibalu iz drugog punskog rata (218.-202. god. pr. Kr.) koji je sa svojim slonovima prešao Alpe i opasno ugrozio Rim. Tko nije čuo za tu priču? Klasična priča iz školskih udžbenika. Da, na kraju su Rimljani pobijedili i njega, a nekih pola stoljeća kasnije na kraju trećeg (i posljednjeg) punskog rata osvojili su i Kartagu, potpuno ju razorivši i proklevši, a njenu zemlju ceremonijalno zasipali solju. Od punskog vremena u Kartagi nije puno ostalo. Zapravo, skoro da i ništa nije ostalo. Iako su Rimljani za vrijeme Cezara ovdje nanovo izgradili grad koji će se pretvoriti u jedan od najvažnijih Rimskog Carstva, ni od toga nije ostalo puno. Vandali su u petom stoljeću napravili ono u čemu su bili najbolji - sve su vandalizirali, uništili, sravnili sa zemljom...
Središte Kartage bilo je na vrhu brežuljka Byrsa. S tri strane nekada okružen morem, položaj središta grada na vrhu tog brežuljka imao je strateški značaj. Pogled tu puca danas prema dimnjacima i neboderima Tunisa. Ne baš oku preugodna slika. U daljini luka i usidren kruzer. A pet minuta kasnije horde kruzeraša s MSC naljepnicama na prsima, poput nekakvih jadnih ordena, nahrupljuju u Byrsu. Kreće škljocanje fotoaparata, dreka, dok njihovi vodiči pokušavaju na raznim jezicima sve to nadglasati. Sklanjam se u obližni muzej no i on je preplavljen. Klinci se pentraju i gaze po rimskim mozaicima. Njihovi roditelji to uglavnom zanemaruju. Posvemašnji kaos. Nakon sat vremena, bacam karte na stol, napuštam Byrsu i odlučujem pronaći kutak Kartage samo za sebe. To ne bi trebalo biti teško jer Kartaga je velika i mora postojati neki dio gdje nema tih horda s MSC ordenima.
Nisam trebao tražiti puno. Petnaestak minuta kasnije u rimskom kazalištu uživam u miru. Istina je da su se Tunižani malo zaigrali prilikom obnove i kazalište izgleda poprilično moderno, ali još uvijek se može dobiti pozitivan dojam. U miru. Sam samcat. Sjedim na kamenim stolicama na kojima su prije dvije tisuće godina sjedili Rimljani.
Jedan par individualaca i šačica čuvara (čitaj, samoprozvanih vodiča) jedino su mi društvo u obližnjim rimskim vilama. Ni ovdje kruzeraši i paket-aranžmanci ne dolaze. I ovo mi postaje vjerovatno najdraže mjesto u cijeloj Kartagi. Gazim odlično sačuvanom rimskom cestom, ulazim u stare vile, od kojih neke imaju in-situ mozaike. Moram zaključiti da su mozaici u Kartagi najbolje što se očuvalo do danas od grada. A ovdje na podu rimskih vila mozaici pokazuju ptice, paunove, ali i neke životinje nalik na jelene. Doimaju se kao da su ih jučer ovdje postavili Rimljani.
Kako su Antoninove terme pod opsadom istočnoeuropskih paket-aranžmanaca, brzo ih napušam u potrazi za nekim drugim mirnim kutkom. I nalazim ga u staroj feničkoj luci koja i dan danas ima kružni oblik s otočićem u sredini koji je povezan nasipom s kopnom. Kružni kopneni dio bio je za ratnu flotu i mogao je primiti čak dvjestodvadeset brodica. Središnji otočić, također u kružnom obliku, bio je namijenjen trgovačkoj floti. Ova kartaška luka s obližnjim skladištima prostirala se na sedam hektara. Ovo je bio centar kartaške moći. Za narod koji je gotovo sve polagao u svoju flotu, bilo trgovačku, bilo ratnu, luka je bila ono najvažnije. Danas se ukrug oko nekadašnje luke nalaze vile bogataša, uz obalu privezani čamci, jedan srednjovječni Tunižanin iskušava sreću u ribarenju. Ne vidim da mu baš polazi iz ruke.
"Bonjour monseiur. Vidi, rimski novčić. Autentique!", prenuo me glas. Okrenem se. Starčić mi nudi dva rimska novčića za par dinara. Odmahujem rukom. Sigurno su kopije. Ovakve ponude su česte na rimskim lokalitetima. Jer da su pravi, sigurno ne bi tražio samo par dinara. Starčić odlazi i koju minutu kasnije vidim ga ponovno ispružene ruke pred parom turista koji su se upravo spustili u luku.
Od Kartage zaista nije ostalo puno, ali ono malo je tako razbacano da je ipak potrebno par sati. Posljednji u nizu i najudaljeniji je svetište Topheta. 'Tophet' na hebrejskom znači mjesto gdje gori, vezano za činjenicu da je ovo svetište posvećeno feničkim bogovima Baal Hammonu i Tanitu bilo mjesto žrtvovanja male djece koja su se bacala u vatru. Svaka od oko dvadesettisuća stela označava mjesto s urnom žrtovane djece.
"Imaš djece?", pita me čuvar svetišta. Odmahujem glavom.
"Ja imam dvoje. U ono vrijeme trebao bih žrtvovati.", nastavlja. Pokušavam ga se otarasiti i sam u miru prošetati lokalitetom. Baš kada sam pomislio da sam u tome uspio, ponovno iskače iza ugla. Pokazuje mi rukom da ga pratim. Iza jedne od stela izvlači plastičnu vrećicu, a iz nje glavu nekog rimskog kipa, razbijenu posudicu za parfem te dio rimskog reljefa.
"Autentique! Very cheap! You buy!", i nudi mi da ih bolje pogledam. Iako su namjerno zaprašnjeni, odmah se vidi da su kopije. Ne moraš biti ekspert da to primijetiš. Naravno, sada taj čuvar već ima i nezaposlenu ženu i petero djece.

Sunce je visoko na nebu. Podne je upravo prošlo. Vrućina se podigla. Negdje smo na oko tridesetipet Celzijaca. Neka me netko podsjeti što ja, koji nikako ne voli vrućinu, ponovno radim u jednoj prevrućoj zemlji! Prigradski vlak je još smrdljiviji i zagušljiviji. Sunce brzo užari te limene kutije. Nekolicina mladih Tunižana u vožnji drži ulazna vrata otvorena ne bi li malo zraka ušlo u vagon. Ne pomaže previše jer vlak svako malo staje. Ventilatori na stropu vagona uglavnom ne rade. Od tri-četiri u vagonu, radi samo jedan. Ostali ili stoje nepomično ili na mjestima gdje bi trebali stajati nepomično, samo vire žice.
Posljednja stanica prigradskog vlaka je 'Tunis Marine', u pragu Ville Nouvelle ili Novoga grada kojeg su tijekom druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća izgradili kolonijalni gospodari Tunisa - Francuzi. Glavna avenija Novoga grada nosi ime Habiba Bourgibe, prvog predsjednika neovisnog Tunisa. Aveniju krasi kolonijalne građevine s balkonima od ljevanog željeza koje podsjećaju na jug Francuske. Tu su i cvjećarnice, potom kafići i restorani s terasama. Ovo bi mogla biti Francuska. Na aveniji, točno nasuprot katoličke katedrale, je i francusko veleposlanstvo. Ograđeno bodljikavom žicom. I pod budnim okom vojske i policije. U jednom francuskom časopisu nedavno su objavljene karikature proroka Muhameda. Francuska je podigla osiguranje u svojim ambasadama na viši stupanj. Iako je Tunis relativno miran, bolje je biti na oprezu. Osjeća se napetost. Pogled na bodljikavu žicu, vojsku i policiju u meni izaziva nelagodu.
"Musee du Bardo!", kažem taksistu kojeg sam upravo zaustavio pred katedralom. On odmah po gasu, a katedrala i francusko veleposlanstvo brzo su se izgubili. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako su tuniški taksisti luđaci. Dobro, u usporedbi sa svojim kolegama u primjerice Egiptu ili Maroku, nisu toliko loši. Ali kada ti srce par puta stane u desetak minuta jer se tvoj taksist skoro zaletio u trokolicu, drugi taksist u njega, a usput skoro pokupio i par pješaka koji su se poput gazela odjedanput pojavili odnikud, onda tu ipak nešto ne štima. Za razliku od svojih kolega u drugim arapskim zemljama, ne deru toliko po trubama, ne voze u krivom smjeru, ali zato se na ručkici za paljenje žmigavaca skuplja prašina, a gledanje u retrovizor je nepotrebna radnja. Jer neka pazi onaj iza ili pokraj. Kada bolje promotrim, Tunižani i ne voze toliko loše. Prosjek im kvare taksisti koje bi sve odreda trebalo očito poslati natrag u autoškolu. Jedino me čudi kako to da su im auti samo prljavi i eventualno malo ogrebani, ali rijetko ulupljeni?!
"Ovo je Bardo.", pokazuje mi taksist nasred velikog raskršća.
"Musee du Bardo?", pitam ja njega.
"Ne znam. Nikada čuo.", odgovara on meni.
Živjeti u Tunisu, a ne znati gdje je vjerovatno najvažniji muzej u gradu, to je kao da taksistu u Parizu kažeš 'Louvre', a on te onako blijedo pogleda i odmahne rukom. Hvala Alahu da četvrt nosi isto ime kao i muzej jer ovaj u protivnom vjerovatno ni nju ne bi pogodio.
Nije mi trebalo puno da pronađem taj "čuveni" muzej. 'Musee National du Bardo' - piše velikim slovima na ulazu. Evo, još je k tomu i narodni muzej!
Na dva kata Bardoa nalaze se uglavnom mozaici koji su pronađeni po arheološkim lokalitetima Tunisa. Na cipele stavljam zaštitne navlake ne bih li oštetio mozaike jer je po mnogima dozvoljeno hodati. Većina se vrti oko mora što još jednom dokazuje usmjerenost ovdašnjih ljudi prema moru. Od tih malih raznobojnih kockica savršeno razabirem lignje, hobotnice, rakove, školjke, morske zmije, ribe, ali i morske nemani koje potapljaju brodove ili bogove i božice u borbi s njima. Paket-aranžmanci su odavno otišli pa je kraj radnog vremena odlično doba za imati Bardo samo za sebe.
U strahu da bi mi taksist mogao nepronaći centar grada, odlučujem se za tramvaj i spuštam se natrag do Avenije Habiba Bourgibe. Imam nekako dojam da se malo koji stranac vozi u ovim tramvajima. Ja sam opet sam s lokalcima.
Ne zadugo. Jer čim sam zakoračio u medinu, odmah sam naletio na strance. Većina bez ikakvog obzira prema lokalnoj kulturi. Žene u haljinama golih ramena. Druge u toliko kratkim hlačicama da bi se to čak i doma smatralo neprimjerenim. Muškarci u hlačama iznad koljena. Ljuti me ovakvo nepoštovanje tuđe kulture, ali na kraju nije na meni da nešto kažem. Lokalci strancima očito gledaju kroz prste jer posao je jedini važan. A stranci znače posao. Nažalost previše znače posao pa tuniška medina izgleda kao jedna velika 'Made in China' suvenirnica. Lokalna odjeća i obuća u toliko kričavim bojama da sam uvjeren ni da lokalci to ne bi stavili na sebe. Papuče babouche nude se na svakom koraku. Kičasti tanjuri, posude i druga keramika. Magneti za frižider. Plišane deve. Za nekoga kome je Tunis prvi dodir s arapskim svijetom, ova je medina vjerovatno ostvarenje snova. No, teško je usporediva s medinom u marokanskom Fezu ili Marakešu, sirijskom Damasku ili libanonskom Tripoliju. Tuniška medina izgleda presterilno. Nema onih mirisa, boja i zvukova koje bi jedna autentična medina trebala imati. Nema tu lokalnih ljudi koji se mogu vidjeti u svojim radionicama kako marljivo rade. Sve izgleda umjetno. Kao jedna dobro uvježbana scena koja se svakog jutra predstavlja kruzerašima i drugim paket-aranžmancima, a čim ode i posljednji kruzer i posljednji autobus prema tvornicama za odmor, kako velike hotele naziva Michael Palin, svi se odmah uskomešaju i počinju zatvarati i nisi rekao keks, a medina je već prazna. Pročitao sam da u tuniškoj medini živi oko 15,000 ljudi. Da mi je znati gdje su.
Pao je mrak. Svijetla u medini su ugašena. Samo mačke prebiru po smeću koje su trgovci ostavili po zavojitim, uskim uličicama. Oprezno treba koračati. Osim mačaka nema žive duše, a tek je prošlo sedam. Tražim izlaz.

17.09.2012. u 23:17 • 0 KomentaraPrint#^

Prema Alžiru u planine ~ Tunis & Le Kef (Dan 3, 27.09.2012.)

Ujutro su kamene ulice Sidi Bou Saida još uvijek prekrivene MSC ordenima jučerašnjih ovaca. Dok se spuštam nizbrdo prema stanici vlaka, svježa krv upravo dolazi. Napuštam Sidi Bou Said i njegove plavo-bijele kućice i kamenom popločene ulice i povjetarac koji neprestano puše i čini ovu nesnosnu klimu koliko-toliko podnošljivom i vraćam se u kaos glavnog grada. U vlaku su ponovno lokalci, ventilatori ne rade, u devet je već vruće, vlak polako grabi stanicu za stanicom - stvari se čine monotone.
Vraćam se u Tunis jer sam jučer propustio vidjeti jednu građevinu koju valja posjetiti u ovome gradu - Zaytouna veliku džamiju. Jedna je od tri velike džamije u ovoj zemlji: Kairouan, Tunis i Sousse. Ime je dobila po stablu masline pod kojim je utemeljitelj ove džamije Hassan ibn Nooman, inače osvajač bizantske Kartage, prvotno držao predavanja. Odmah mi na pamet pada španjolska riječ 'aceituna' koja također znači maslina, a koja je očito arapskog porijekla. Španjolski jezik prepun je arapskih riječi poput 'ajedrez' (šah), 'ojala!' (da bar - nastalo od inshallah), 'zanahoria' (mrkva)... Nevjerovatno koliko su arapski jezik i kultura prisutni već stoljećima i stoljećima na Mediteranu, od njegovog krajnjeg zapada pa do krajnjeg istoka.
Džamija od masline utemeljena je u 8. stoljeću, obnovljena u 9., a današnji minaret datira iz čak 19. stoljeća. Nažalost, iako Tunižani djeluju na prvi pogled kao ne jako ortodoksno muslimanski narod, za razliku od džamija po Maroku i Siriji, u tuniške ipak je nemoguće ući ako nisi musliman. Razmišljao sam u jednom trenutku da bih pokušao prošvercati se kao bosanski musliman, ali onda sam odustao od zamisli. Mogli bi me pitati da recitiram Kuran ili nešto još i gore. A onda sam naježio. Puštaju mene nevjernika samo u središnje dvorište. Da budemo precizniji, samo do ruba dvorišta, a od bosonogog skakanja po toplim bijelim mramornim pločama kojima je popločeno dvorište dijeli me drvena ograda i budne oči stražara. Moram priznati da džamija nije impresivna koliko sam očekivao da bude. S obzirom da je jako stara i važna, očekivao sam nešto nalik na džamiju u Damasku. No, ovdje ne samo da turisti ne mogu ući, nego čini se da ni muslimani ne ulaze. Dvorište je prazno. Arkade oko dvorišta su prazne. Tuniška džamija od masline doima se sterilno. Premirno. Napuštam dvorište i s balkona džamije promatram svijet ispod. Nekolicina mladih sjedi na ulaznim stepenicama džamije baš kao što njihovi vršnjaci sjede na stepenicama crkava i katedrala. Stari čiča sjedi na maloj plastičnoj klupici, uz njega kolica sa slatkišima. Med se presijava na suncu. Dolazi čovjek, uzima par slatkiša koje mu onaj stari čiča brižljivo zamata u kutiju i plastičnu vrećicu. Pozdravljaju se. Čovjek odlazi, a stari čiča ostaje na istom mjestu još neko vrijeme. A onda i on stavi na kolica svoju plastičnu klupicu, počinje ih gurati prema souqu i odjednom nestaje u gomili. Preko puta džamije niz trgovina, uglavnom suvenira, čiji vlasnici nezainteresirano sjede ili stoje pred svojim trgovinama i gledaju u prazno. Mladi par stranaca baca oko na robu u jednoj od trgovina. Nitko se nije ni pomaknuo. Za razliku od medine u primjerice Marakešu, ova tuniška, iako jako turistička, nije naporna. U njenim souqovima strance se ne poteže za rukav (ili jebiga barem ja izgledam tako opasno pa ih je strah mene potezati), povremeni nenametljivi 'Please see mister', jedno odmahivanje rukom ili glavom i stvar je gotova.
Ono što mi među souqovima Tunisa nedostaje jest hrana poput piramida maslina, smokava, badema, začina - kaleidoskop boja i mirisa. Na malo mjesta naišao sam na obične zalogajnice, tzv rupe u zidu, ali štandova s hranom gotovo da i nema. Nema također radionica u kojima rade lokalni obrtnici kakve sam viđao primjerici po medini libanonskog Tripolija. Čudna je ovo medina.
"Hello, looking for Tourbet el-Bey?", odjednom se pokraj mene pojavio stari Tunižanin: "Dođi. Ovdje gore."
Odmah mi se učinilo da idemo u krivom smjeru jer prema karti Tourbet el-Bey bi trebao biti malo niže u istoj ulici.
"Look here. Vrlo staro. Tipična vrata medine. Restored UNESCO.", kaže mi stari. Vrata se jedva drže. I boja im je izblijedila.
Malo niže pokazuje mi još jedna ulazna vrata: "Restored UNESCO!". Ni ova nisu u ništa boljem stanju.
"A Tourbet el-Bey?", pitam ja.
"Yes.", odgovara on.
Moje strpljenje je na kraju. Moram uhvatiti bus iz Tunisa za Le Kef i nemam više puno vremena. Petnaestak minuta kasnije, i još par 'restored UNESCO' vratiju, ostavlja me usred medine: "Finish tour."
"A Tourbet el-Bey?", pitam ga.
"Tamo dolje niz ulicu.", kaže mi i ispruži ruku ne bih li mu nešto dao. Prekapam po džepovima hlača i pronalazim tek par sitnih kovanica i novčanicu od dvadeset dinara. Vidjevši ju, stari će smjelo:
"Twenty dinar ok!".
Znam ja da bi ti dvadeset dinara bilo ok, ali dobiti ih nećeš. Ulazim u obližnju trgovinu ne bih li usitnio novac. Dobivam dvije novčanice po deset dinara.
"Ten dinar ok!", kaže mi.
Ovo mi postaje pomalo smješno. Mijenjam deseticu za dvije kovanice od pet dinara. Jednu mu stavljam na dlan. Opsovao mi sve po spisku.
Mokar do kože i smrdljiviji od tvora hvatam svoju prvu krntiju na duge pruge. Napuštam veliki grad, njegovu vrućinu, njegov smrad, njegovu buku i njegovih skoro dva i pol milijuna stanovnika. Idem u provinciju gdje nema toliko ljudi. Razlika u naseljenosti vrlo brzo je vidljiva.
Autobusi Societe Nationale du Transport Rural et Interurbain (u narodu znan kao 'Sintri'), tuniškog nacionalnog prijevoznika, trebali bi biti najmoderniji u zemlji. Volio bih znati kako onda izgledaju oni drugi. Moj 'Sintri', u kojem funkciju klime obavljaju širom otvoreni prozori i vrata, davno je trebao završiti kao staro željezo. Toliko sam se naputovao po zemljama Trećeg svijeta u posljednjih deset godina da ni sam ne znam zašto se uvijek nanovo iznenadim kada dobijem krntiju i onda se uvijek još pitam kako to uopće vozi. Svaka čast Tunižanima da ovaj lim još uvijek drže na životu. Kapa dolje.
Bus je skoro pa dupkom pun. Ostalo je samo par mjesta na kraju. No ne zadugo. Sat vremena od polaska nailazimo na drugi 'Sintri' uz cestu. Pokvaren. Još jedno staro željezo koje se grčevito drži na životu zadnjim snagama. Je li mu ovo kraj? Uvjeren sam da nije. Tunižani će ponovno izvesti svoju majstoriju i taj pokvareni 'Sintri' uveseljavat će ljude još koju godinu. Sva sjedala u busu su sada puna, a mnogi i stoje u prolazu. Putnika za dva busa natrpani u jedan. Sunce i dalje prži. Mislim da je suvišno spominjati da sam jedini stranac u busu. Jer: 1) koji se strani luđak uopće vozi busevima po Tunisu?; 2) tko uopće ide u Le Kef?!. I baš tada dva mlada Tunižanina u srednjim dvadesetima okreću se prema meni i postavljaju mi ono pitanje na koje nikada nemam pravog odgovora:
"Zašto idem negdje? Zašto bi netko uopće išao u neku pripizdinu poput Le Kefa?"
Nemam ni ovaj put pravog odgovora. Pokušavam objasniti da volim putovati i istraživati nešto novo, gdje nema turista, ali nekako ni sam sebi ne zvučim uvjerljivo. Nakon preko tri sata u zapečenom starom željezu ni meni nije jasno što mi bilo kada sam se odlučio na preko stosedamdeset kilometara dugačak put do planina na alžirskoj granici. Oni Tunižani staju mi opisivati ljepote Hammameta, Soussea, Monastira, Port el-Kantaouija... Jer tamo idu stranci. Ne u Le Kef.
Cesta je začudo u dosta dobrom stanju dok se poput zmije provlači između i preko brežuljaka. Jako je malo neobradive zemlje što na ovom nepristupačnom i izrazito suhom terenu izgleda zapanjujuće. Trebalo bi naše slavonske seljake poslati ovdje na edukaciju. Ovo bi trebala biti zemlja pšenice, no ona je očito požnjeta i ostala su prazna polja, spremna za novu obradu. Ima i pašnjaka. Suncem izgorenih žutih pašnjaka gdje ovce i koze pokušavaju nešto prigristi. U jednom trenutku primjećujem i krdo magaraca s malim magarcima što je vjerovatno prvi put u životu da vidim te male. Mama, tata, zar male magarce ne nose rode?! Fuck, lagali su mi. Tu su i maslinici i vinogradi koji daju malo zelenila tom suncem opaljenom krajoliku. Nema im kraja. Kada ovo vidiš, pogotovo maslinike, shvatiš koliko ih mi zapravo u Hrvatskoj imamo malo. U daljini poput kulisa uzdižu se planine, njihova donja polovica žuta, gornja prekrivena zelenim šumama koje iz daljine izgledaju poput mahovine.
Pred Le Kefom sve polako nestaje i pretvara se u monotonu žutu boju oranica i pašnjaka.
Za jednu pripizdinu, Le Kef ima moderan, prostran i čist autobusni kolodvor. Imao je nekada i željeznički kolodvor, ali kako vlakovi više ne voze ovdje, taj je u jadnom stanju. Centar grada je tri kilometara dalje, na planini, na 780 metara nadmorske visine. Ponadao sam se da je temperatura ovdje niža zbog visine, ali uzalud mi nadanja. I u rane večernje sate i u Le Kefu na 780 metara vruće je i vlažno. Nema kraja...


17.09.2012. u 23:16 • 0 KomentaraPrint#^

Grad s pogledom ~ Le Kef & Douga (Dan 4, 28.09.2012.)

Sinoć sam otišao spavati u osam. Ne sjećam se da li sam ikad, pa i kao klinac, išao spavati u osam. Probudio sam se u sedam. Punih jedanaest sati spavanja. U jednom trenutku sam pomislio da mi se pokvario sat. Ali ne. Zaista sam spavap jedanaest sati! Eto, toliko me umori vrućina.
Moram priznati da sam, uz izuzetak par mačaka koje su se klale u gluho doba noći negdje pred mojim prozorom, jako dobro spavao. Vani se povjetarac igrao u krošnjama drveća. A onda sam se probudio. Otvorio prozor. I preda mnom se ukazao jedan od najspektakularnijih prizora koje sam imao s prozora jedne hotelske sobe - na smetlište. Točno u razini mog prozora. Zapravo nije samo to smetlište ili odlagalište otpada, već kozama, ovcama i magarcima služi i kao mjesto za ispašu. Živine prebiru po smeću. Otkad sam došao u Tunis, primijetio sam da gradovi i nisu toliko prljavi koliko je bilo za očekivati. Ali čim se grad ostavi iza sebe, počinju nizovi plastičnih boca i najlonskih vrećica, limenki i svakojakog drugog smeća. Ekologija je Tunižanima stran pojam. Ali zato svaki drugi grad uredno ima svoj Boulevard de l'Environment. Bulevard Okoliša.
Uzimam 'Sintri' za malo iznad sat vremena udaljen Teboursouk, gdje pronalazim taxi za Dougu. Idealno bi bilo da čekam da se taxi napuni drugim ljudima pa da podijelimo troškove, ali teško da itko od lokalaca ide u smjeru rimskih ruševina. A i jako malo stranaca ikada primiriše ovaj dio Tunisa. Oni koji dolaze, dolaze organizirano u svojim autobusima. Ne preostaje mi drugo, nego uzeti taxi samo za sebe. Dvadesetipet dinara za povratni put od osam kilometara tamo i osam nazad je puno. I znam da me kao stranca deru. Ali moram to šutke prihvatiti.
Rimski grad s pogledom - tako se kaže za Dougu. Penjem se na vrh rimskog kazališta i odmah mi je jasno odakle gradu ovaj naziv. Douga je smještena na vrhu brda, zapravo vrlo neobično mjesto za jedan rimski grad, i dokle pogled seže nepregledni su brežuljci obrađenih polja, maslinika, vinograda i voćnjaka. U pozadini šumovite planine. Malo bliže, na parkingu, sliku kvari pet autobusa turista. No, oni brzo odlaze i ostajem gotovo sam. Sredina je dana i, iako na trenutke oblaci sakriju sunce, vrućina je nesnosna. Hlada je vrlo malo. Ono malo ga treba pronaći pod stupovima rimskih hramova, zidovima rimskih kuća. Iako je vruće, na otvorenom vjerovatno blizu četrdeset, ovo je vjerovatno idealno vrijeme za razgled Douge. Jer zbog vrućina većina turista dolazi ili u rano jutro ili u kasno poslijepodne. Fasciniraju me odlično uščuvane kamenom popločene gradske ulice i, za razliku od Kartage, ovdje u Dougi ne treba puno mašte. Lako se prebaciti u ono drugo vrijeme hodajući tim gradskim ulicama.
Ovaj je rimski grad i odličan primjer tzv. opus africanum stila gradnje koji koristi velike kamene blokove kako bi se učvrstili zidovi građevina građenih od manjih komada kamena. To ovdje prvi put vidim u životu.
Douga je bila naseljena još dvije tisuće godina prije Krista. Kao Tha bila je najprije naseobina Kartažana, a potom na kraju Drugog punskog rata krajem 3. stoljeća prije Krista postaje dijelom Numidskog kraljevstva. Međutim, u 1. stoljeću prije Krista, tijekom građanskog rata između Cezara i Pompeja, Tha je podržala krivu stranu - Pompeja. Ubrzo su Numiđani nestali s pozornice, a Rimljani su na temeljima numidske The stvorili rimsku Dougu. Vrhunac je ovaj rimski grad imao između 2. i 4. stoljeća kada je brojao oko pet tisuća stanovnika. No, kao i sve ostalo u ovom dijelu svijeta grad su u 5. stoljeću razorili Vandali. Of kors. Od 1997. godine Douga je pod zaštitom UNESCOa.
Vraćam se u Le Kef.
Le Kef je mjesto koje vidi jako malo turista. Malo previše udaljen od uobičajenih turističkih destinacija poput Tunisa, Soussea ili Monastira, većina ga odlučuje preskočiti. I hvala Alahu da je tako jer je grad zadržao svoj autentični, turizmom neiskvaren duh, gdje te ljudi dok šećeš ulicama pozdravljaju bez da ti istovremeno pokušaju uvaliti neki suvenir ili trenirati na tebi svoje vodičke (ne)sposobnosti. S vratiju trgovina u staroj medini redovito me prati: "Bonjour monsieur! Ça va?". Salaam aleykum.
I ovdje prevladava plavo-bijela boja, toliko tipična za ovdašnje stare medine. Popločene ulice strmo se uspinju po breżuljku na čijem je vrhu kasba, stara utvrda, djelo otomanskih ruku iz 17. stoljeća. Poput stražara veličanstveno se uzdiže nad gradom i medinom. Ne mogu odlučiti da li je pogled ljepši odozdo ili odozgo. S kasbom Le Kef se doima kao da je pobjegao iz neke orijentalne bajke.
Čuvar mi otvara vrata. Ulazim u kasbu. Lako je uočiti da utvrda nije pripremljena za turiste. Ali to je najmanje važno. Posvuda vire električne žice. Građevinski materijal je nagomilan na nekoliko mjesta. U nekoliko prostorija su školske klupe i materijal. Čini se da kasbu koriste kao školu.
Ali trenutno tu smo jedino ja, čuvar, stara monumentalna kasba i pogled s vrha na grad ispod, na njegove strme i zavojite ulice, brežuljke s obrađenim poljima malo dalje, i onda još malo dalje, nekih četrdeset kilometara, planine Alžira.
I jak vjetar koji povremeno baca prašinu u moje oči. Ali i savršeno hladi. Tko bi rekao da je takva razlika u klimi između vrha kasbe i vrućih uličica medine par desetaka metara niže?!
Mećem starom čuvaru dva dinara u ruke. Za kavu. Ili čaj s mentom. Iako me u niti jednom trenutku nije pitao da mu išta dam. Zahvalan sam mu.
Dolje u gradu onaj vjetar skoro da se i ne osjeti. Iako je sunce zašlo, još uvijek je vruće. Doduše, manje nego ranije. I žitelji Le Kefa, uglavnom muškarci, izlaze u masama iz svoji kuća i počinju zauzimati svaki prazan prostor po gradskim kafićima i restoranima. Partija ugodnog razgovora. Partija karata. Uz kavu ili čaj. Dok ptice zaglušujuće glasno cvrkuću u krošnjama drveća.


17.09.2012. u 23:15 • 0 KomentaraPrint#^

Meka, Medina, Jeruzalem i... Kairouan ~ Kairouan (Dan 5, 29.09.2012.)

Napuštam Le Kef pod okriljem noći. Poput lopova, zadnjeg zgubidana išuljavam se iz hotela. Četiri i trideset je ujutro. Sunce neće izaći još koji sat. Spuštam se nizbrdo prema tri kilometara udaljenom autobusnom kolodvoru. Pomirio sam se s time da ću teško u ove crvenoočne sate uhvatiti taxi i da ću morati odpješačiti dobar komad do hotela do kolodvora.
Ipak, netko me čuva odozgo. Napravio sam možda tristotinjak metara i ugledao taxi. Ruka mi odmah poletila, srce zaigralo, taxi stao, a jutarnja gimnastika pričekat će neko drugo jutro.
Na kolodvoru svega nekoliko usamljenih duša. Onako velik, danas ujutro izgleda sablasno pusto i samo je pojačan osjećaj nepotrebne megalomanije u jednom gradiću poput Le Kefa. Otvoren samo jedan šalter za kupnju karata. Prodavač mi snenim pogledom na francuskom promrmlja da će se za Kairouan otvoriti drugi šalter za desetak minuta. Volio bih da je bilo kasnijeg busa, ali veze između Le Kefa i Kairouana nisu dobre. Samo tri autobusa, od kojih prvi ide u pet i trideset ujutro, drugi u podne, a treći u dva poslijepodne. Da sam uzeo ovaj drugi ili treći izgubio bih veći dio dana u Le Kefu, a ovdje zaista više nemam što raditi. I tako mi je ostala jedna jedina opcija - ovaj u pet i trideset. Ubrzo se otvara šalter, kupujem kartu, dolazi bus koji po prvi put nije 'Sintri', već 'Societe Regionale de Transport du Gouvernorat de Kef' (ili skraćeno SRTG Kef). Dolazi bus i stavljam svoju torbu u gepek. Samo da bih pet minuta kasnije vidio i drugi SRTG-ov bus. Zbunjen gledam tablu. Na njoj je sve crtičasto i točkasto. Pitam prvog tipa do mene. Nisam siguran što je promrmljao, ali siguran sam da to moja destinacija nije. Brže bolje vadim torbu iz gepeka da ne bi završila tko zna gdje. Onaj drugi bus, zapravo minibus za patuljke, je moj.
Pred Kairouanom se razdanilo. A dnevno svijetlo pokazalo je potpuno drugačiji krajolik od onoga u okolici Le Kefa. Ovdje nema brežuljaka, nema planina kao kulisa. Dokle pogled seže sve je ravno. Manje je obradivih polja, manje maslinika, nema vinograda ni voćnjaka. Uz cestu prevladavaju kaktusi koji očito jako dobro uspijevaju u ovom sušnom podneblju.
Malo više od tri sata kasnije nalazim se u Kairouanu, za muslimane četvrto najvažnije sveto mjesto, nakon Meke, Medine i Jeruzalema. A sveto mjesto takvog kalibra mora imati i džamiju. Velika džamija Kairouana ili Grand Mosquee na prvi pogled izgleda poput utvrde sa svojim visokim, debelim zidinama i minaretom koji se visoko uzdiže iznad čitavog kompleksa. Da ne znam, rekao bih prije da je ovo nekakva stara kasba ili eventualno ribat. Jutarnje sunce daje kamenu razne nijanse smeđe i narančaste boje da izgleda kao da je džamija izgrađena od blata, a ne od kamena. Teško je ne vidjeti poveznicu između ove džamije i džamija subsaharske Afrike.
Prva džamija je na ovom mjestu izgrađena u drugoj polovici sedmog stoljeća, no današnja datira u deveto stoljeća i još je jedno djelo dinastije Aglabida koja je Tunisom i okolicom upravljala od kraja osmog do početka desetog stoljeća u ime bagdadskog kalifa. Većina najljepših građevina danas u Tunisu iz tog je razdoblja. Kairouanska velika džamija možda je i njihovo najvažnije djelo. Ona je najveća u sjevernoj Africi, no ta veličina ne dolazi toliko do izražaja s obzirom da su njeni unutrašnji prostori zabranjeni za nemuslimane. Dvorište je tradicionalno popločeno bijelim mramorom koji savršeno kontrastira onim smeđo-narančastim nijansama kamena.
Dok sunce nije još upeklo do maksimuma, kojeg danas očekuju na tridesetisedam stupnjeva, odlazim dublje u medinu Kairouana. Kako je riječ o jednoj od omiljenih destinacija paket-aranžmanaca, sve je orijentirano prema turizmu. Avenija sedmog studenog, iako nazvana avenijom zapravo je tipična pješačka ulica medine, glavna je u kairouanskoj medini i po cijeloj njenoj dužini nanizane su trgovine i štandovi sa suvenirima: keramičke posude, lampe, ruke Fatime, šiše i varijacije na temu, uvijek u Tunisu nezaobilazne plišane deve, no ovdje u Kairouanu ipak prednjače dvije stvari: jedna su tepisi, a druga je makhroud. Vezano za ove prve, Kairouan je tepih centar Tunisa i tepisi su izvješeni posvuda. Čak je i nekadašnja palača kairouanskih begova danas pretvorena u ništa drugo, nego trgovinu tepisima.
"Pliz mister, look! Vrlo lijepa palača!", pokazuje mi starac posjednut na klupicu pred ulazom. Odlučujem iskoristiti priliku i baciti pogled. Nisam ni rekao keks, a već se preda mnom odmataju rola za rolom tepiha, berberskih, svilenih, dvostrukih... Meni oči bježe na savršeno obnovljene rezbarije i šarolike slikarije na zidovima palače. Nelagodno mi je jer sam samo došao pogledati palaču i ni pod koju cijenu ne namjeravam doma otići s tepihom.
Tepisi se i dalje jedan po jedan prostiru pred mojim nogama.
"Vrlo jeftino. Što misliš koliko košta?", pokušava me stari uhvatiti u igru. Znam da ako ispalim bilo koju brojku da neću tako brzo izaći van. Zahvaljujem se, udaljavam se od brda nanizanih tepiha i izlazim na ulicu.
"Imao sam baš prošli tjedan dva kupca iz Hrvatske. Kupili su lijepe tepihe...", nastavlja stvari. Teško da je ikada čuo za Hrvatsku, a kamoli da je nekome iz Hrvatske prodao tepihe. To je tipična fraza ovdašnjih trgovaca. Uvijek su baš nedavno nekom tvom sunarodnjaku prodali nešto, odveli ga negdje ili nešto treće. Razmišljam sljedeći put izmisliti svoju zemlju i kada me budu pitali odakle sam, reći nešto tipa iz Republic of Pisholina, tamo u Istočnoj Europi, pa da vidimo koliko su tepiha nedavno prodali Pisholinčanima!
U podne je zaista nepodnošljivo od vrućine i vlage. Ulazim u prvi restoran koji mi je upao u oko. Naučen na turiste, nudi samo gotove menije. Svaki oko tridesetipet kuna. Uzimam salade mechouia, tipičnu tunišku hladnu salatu od zapečenih rajčica, paprika i harisse, tuniške varijante čilija. Kao da mi nije dovoljno vruće! Potom nezaobilazan couscous, s janjetinom u tragovima i merguez spicy kobasicama od janjetine ili kozetine, te onaj spomenuti makhroud za desert. Makhroud je tipičan slatkiš Kairouana, a izgleda kao polutvrdi keks punjen datuljom i umočen u med. Ne bi ovi bili muslimani da ne deru po medu!
Puna trbuha odlazim u hotel, petozvjezdaš, najbolji u Kairouanu - La Kasbah. Smješten u staroj kasbi, s velikim bazenom i ležaljkama oko njega - mjesto za popodnevni odmor i bijeg od vrućine. Priznajem - kapitulirao sam. Ne mogu više.

Tek predvečer, kada je sunce sigurno nestalo, ponovno izlazim u medinu. Ona je sada bez turista koji su odavno otišli u svoje hotele negdje na obali. Ostavili su medinu lokalnom stanovništvu. Obitelji u laganoj šetnji uživaju u ugodnoj večeri. Ili skupine prijatelja. Naravno uvijek je puno više muškaraca jer, bez obzira koliko je Tunis liberalna muslimanska zemlja, još uvijek je ovo zemlja muškaraca. I bicikli. Nisam ih dosad viđao po Tunisu, ali ovdje u Kairouanu ih je toliko da ih je teško ne primijetiti.
Ja. Drugog stranca nema na vidiku. Pronalazim restoran i sjedam za stol postavljen na pločniku. Opet mi donose na engleskom sastavljen turistički meni. Najbolje se prepustiti. U očima Tunižana bio sam, jesam i bit ću uvijek samo turist.


17.09.2012. u 23:14 • 0 KomentaraPrint#^

Vremeplov ~ El Jem & Sfax (Dan 6, 30.09.2012.)

Na putu za Sousse prevladavaju samo nijanse žute i smeđe boje. Nema onog zelenila koje je krasilo Le Kef i okolicu. Nema brežuljaka. Samo ravnica dokle pogled seže, s pokojim traktorom u radu ili stokom na ispaši da pobrsti i ono malo suncem popaljene trave koju već ranije netko nije pobrstio.
Ne zadržavam se u Sousseu. Samo u garderobi ostavljam torbu i nastavljam dalje za El Jem. Čudno je to mjesto. Usred bezizražajne popaljene zemlje nalazi se naselje prizemnica i jednokatnica, a iznad svih njih uzdiže se veličanstevni rimski kolosej. Prizor je nestvaran: osamnaest stoljeća stara građevina naveliko nadvisuje građevine dvadesetog i dvadesetiprvog stoljeća. Naspram koloseja doimaju se poput potleušica.
Rimski kolosej, iako je u usporedbi s drugim kolosejima relativno kasno izgrađen (tek u trećem stoljeću naše ere), najveći je i najvažniji rimski spomenik u sjevernoj Africi. Stanovnici nekadašnjeg Thysdrutina bili su vrsni trgovci i održavali su odlične trgovačke veze između Sahela i Mediterana, što je uveliko utjecalo na njihovo bogatstvo. To bogatstvo prelili su, između ostalog, u izgradnju ovog koloseja koji je kao treći najveći u Rimskom carstvu mogao primiti čak trideset tisuća gledatelja. To je u ono vrijeme bilo više nego je u gradu bilo stanovnika. Usporedbe radi, kolosej u Rimu mogao je primiti oko četrdesetitri tisuće ljudi. A Rim je bio daleko najveći grad Rimskog Carstva.
Zaobilazim turističke deve pred ulazom, iako me njihov vlasnik vuče za rukav. No, uvidjevši da od mene nikakve koristi, ubrzo se okomljava na starijeg Talijana. Ulazim u kolosej. Sunce je blizu svom dnevnom vrhuncu i vruće je, što znači da turista nema. Tek šačica istražuje ruševine. Za razliku od pulske arene koja ima sačuvan cijeli vanjski plašt, eldžemski kolosej ima sačuvan samo plašt na južnom polovici elipse, dok nedostaje ona sjeverna. Međutim, na toj južnoj polovici sačuvan je i vanjski i unutrašnji plašt koloseja pa je moguće stepenicama se popesti na posljednji peti kat i uživati u pogledu kakav su imali stanovnici starog rimskog Thysdrutina kada su se zabavljali gledajući kako se osuđenici na smrt bezizlazno bore s divljim zvijerima. Dobro su sačuvane i podzemne prostorije i tuneli gdje su ti jadnici odbrojavali svoje posljednje minute prije nego li su ih, na zabavu svih prisutnih, bacili pred zvijeri. Iako bez pola plašta, kolosej u El Jemu je toliko dobro sačuvan da nije čudno da je danas pod zaštitom UNESCOa.
El Jem je na važnoj željezničkoj pruzi između Tunisa na sjeveru i Gabesa na jugu i, ako kroz njega prolazi tek nekoliko putničkih vlakova dnevno, uspijevam u posljednji tren uhvatiti jedan za Sfax. Stari je to vlak, bez klime vruć i zagušljiv, ali daleko bolji od onih prigradskih vlakova u okolici Tunisa. I grabi nevjerovatnom brzinom prema jugu. Kroz prozor promatram s lijeve i desne strane vlaka pravilne redove stabala maslina koji su toliko pravilno kao da ih je netko crtao ravnalom. Jureći vlak povremeno prestraši pokoje krdo koza koje poput gazela počnu trčati od vlaka prema drvoredima maslina. Tu je i naftovod. Iako Tunis, nasreću ili nažalost, ovisi kako se uzme, nema nafte, ova je zemlja itekako važna jer njome prolaze naftovodi iz libijske pustinje prema mediteranskim lukama.
Izlazim u Sfaxu, s oko dvjestošesdesetipet tisuća stanovnika drugom najvećem gradu Tunisa. Još sam iz vlaka primijetio dizalice u gradskoj luci. Sfax je za Tunis vrlo važna luka. Još su Francuzi otkrili njegov lučki potencijal i ne samo da su ovdje otvorili luku, već su sagradili i onu željezničku prugu kojom sam došao u grad. Naime, u okolici Sfaxa su rudnici fosfata čije su proizvode na taj način odlučili prebaciti na sjever. I dan danas je to važan biznis u ovome gradu i u zraku, iako je ugodan vjetar koji uspješno razbija vrućinu, osjeća se fosforni miris pomiješan sa slankastim mirisom mora. Napuštam bezlični željeznički kolodvor, običnu nakupinu betona, i šećem prema obližnjim zidinama medine. Šetnja je jako ugodna jer, ne samo da puše ugodan vjetar, nego je stvorena i ugodna hladovina s mnogobrojnim palmama i raznim drugim drvećem. Sfax zaista djeluje veoma ugodno.
Ovdje sam jer sam pročitao da Sfax skriva jednu od najautentičnijih medina u Tunisu, neiskvarenu masivnim turizmom poput one u glavnome gradu. Zidine su impresivne. Dvadeset i više metara visoke, vidi se nedavno obnovljene, obavijaju medinu. Ovo su jedne od najljepših zidina koje sam ikada vidio na svojim putovanjima. Nekoliko je gradskih vratiju, ali ja ulazim kroz ona glavna, južna - Bab Diwan. Zapravo je riječ o trodijelnim vratima ili tri luka jedan uz drugi. S vanjske strane tih vratiju nalazi se Ville Nouvelle, ili Novi grad, s tipičnom francuskom kolonijalnom arhitekturom i puno kasnije nadodanog bezličnog betona. S unutarnje strane Bab Diwana nalazi se potpuno drugi svijet. Kao da su vrata jedan vremeplov i jedan korak kroz njih transportira te odmah nekoliko stoljeća unazad. I zaista, ovdje nema turista. Zapravo jedine koje vidim je grupica od devetnaest blijedoputih Švaba, obavezno svaki sa škljocajućim minifotoaparatima u ruci ili ovješenih oko vrata. Nema one invazije suvenirnica kao u Tunisu, niti povlačenja za rukav. Trgovine u medini u Sfaxu su, očito je, namijenjene isključivo lokalnom stanovništvu. Odjeća, obuća, parfemi, hrana, začini... Naglas se objavljuju cijene i akcije. Pogled u neke od trgovina otkrivaju mi i marljive obrtnike: krojači, postolari, lončari, tesari i mnogi drugi. Tu je onaj kaleidoskop boja, okusa i mirisa koje čovjek traži u jednoj medini. Ljudi su veoma otvoreni, ljubazni, iako ne baš i previše voljni za fotografiranje, ali mogu ih razumijeti. Oni u Tunisu, preplavljeni hordama turista, naučeni su na škljocanje fotoaparata. Ovi u Sfaxu su puno tradicionalniji. Odmah znam da je ovo vrhunac mog putovanja po Tunisu. Jedino mi nije jasno kako se jedna medina u Tunisu može nalaziti po zaštitom UNESCOa, ali ne i ova medina u Sfaxu?!
Zanimljivo je da sam skoro bio odustao od Sfaxa. Najvažnija karakteristika backpack putovanja je mogućnost da čak i u posljednjem trenutku možeš promijeniti planove. Tako sam ja ujutro, kada sam krenuo iz Kairouana, potaknut velikim vrućinama, imao plan samo doći do El Jema i potom otići u Monastir i provesti ondje ostatak svog tuniškog vremena. I odustati od Sfaxa. Ali onda mi vrag nije dao mira i u El Jemu sam u zadnji čas uletio u vlak i spustio se ipak do Sfaxa. I nije mi žao ove odluke.
Dok se sada busom vraćam prema Sousseu, bacivši još jednom usput pogled na kolosej u El Jemu, možda mi je žao što ipak nisam ostao spavati u Sfaxu kako je prvotno bilo zamišljeno. Umjesto Sfaxa, odlučio sam spavati posljednju noć u Monastiru i jedan autobus i jedan louage (kombi) i par sati kasnije, nalazim se u Monastiru, jednom od središta onog masivnog all-inclusive turizma. Nekako sam osjetio nagon da vidim nakratko i tu drugu, toliko poznatu i prevladavajuću, stranu tuniškog turizma. Na prvi pogled odmah primijećujem da je Monastir jako čist. Auti koji se ovdje voze su novijeg datuma. Već pred samom medinom restoran do restorana i kafić do kafića, u zapadnjačkom stilu. Potom su tu i banke, mjenjačnice, rent-a-car uredi i razne trgovine, daleko modernije od onih u primjerice Sfaxu, El Jemu, Kairouanu ili Le Kefu. I hoteli. Monastirska promenada, corniche, nanizana je hotelima. Betonske su to grdosije, očito iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koje ja nazivam turističkim kasarnama. I ja spavam u jednoj od tih kasarna.
"Samo jedna noć?", pita me nevjerni Toma na recepciji hotela Delphin Ribat.
"Da. Samo jedna noć.", odgovaram ja uz smješak.
"All-inclusive?", pita on opet.
Ja lijevo-desno zanjišem glavom: "Ne. Samo doručak."
Vidim da mi još uvijek ne vjeruje. Na licu ima onaj 'ovaj je pao s Marsa' izraz.
Većina u ovaj hotel dolazi u all-inclusive aranžmanu i ostaje tjedan dana. I većina su, kako vidim, Rusi, Česi, Poljaci i ostali Istočnoeuropljani. Ne čudim se kada je hotel jeftin. Noćenje s doručkom dođe svega stoosamdeset kuna.
Naposljetku dobivam ključ. Recepcioner Toma još uvijek ne vjeruje.


17.09.2012. u 23:13 • 0 KomentaraPrint#^

Mali Habib i potleušica ~ Monastir (Dan 7, 01.10.2012.)

Probudila me ujutro nekakva disko glazba. Otvaram balkonska vrata, izlazim van i oko bazena na ležaljkama već se izležavaju blijedoliki Istočnoeuropljani, dok drugi sjede u polukrugu pred nekim mladim Tunižaninom koji ih animira. Ona disko glazba namijenjena je nekolicini za fitnes oko bazena. Kolutam očima. Okrećem želudac.
Spuštam se na doručak. Blagavaona je ogromna sala toliko tipična za ove turističke kasarne. Iako je izbor velik, sve se doima nekako nabacano poput napoja kada se baca svinjama. Mislim da bih spalio na živce da moram provesti u ovakvom hotelu više od jednog dana.
Odlazim do medine koja sam sinoć pogledom samo ošinuo. Nažalost, monastirska medina je jedna od najsterilnijih, ako ne i najsterilnija u čitavom Tunisu. Razlog - Habib Bourguiba. Godine 1903. mali je Habib rođen u Monastiru. Njegov bizarni dječački spomenik danas krasi jedan od trgova točno uz medinu. Godine 1957. taj je Habib postao ocem domovine, tj. prvim predsjednikom neovisnog Tunisa. I onda je za Monastir, točnije monastirsku medinu, sve krenulo nizbrdo. Moralo se pokazati iz koje presvijetle sredine dolazi Habib pa je stara medina većim dijelom uništena, a ono što je od nje ostalo toliko je modernizirano da se duh stare medine uopće ne osjeća. Jer kakav bi to bio predsjednik da je rođen u tamo nekakvoj potleušici u prljavoj staroj medini Monastira. Naravno, pribjeglo se "maloj" falsifikaciji povijesti. Meni osmjeh izlazi na lice. Sjetim se odmah našeg Franceka i njegove "kućice" u Velikom Trgovišću.
Godine 1987. Habiba su proglasili senilnim i umirovili ga, a na vlast je došao Ben Ali. Šjor Habib je živio još malo, zapravo do svoje 97., i onda su ga pokopali ondje gdje se rodio - u Monastiru. Veliki mauzolej, mramorna raskoš, otvoren je besplatno za svakoga. I zaista, vidjevši tu novu medinu i raskoš mauzoleja, Habib je uspio u svojoj nakani. Nekako mi je nevjerovatno da se onaj mali Habib s početka priče rodio u tu nekakvoj potleušici u prljavoj, staroj medini Monastira.
Danas me u medini naganjaju razni suvenirničari. Očito je da sam opet natrag u onome turističkome Tunisu.
No, ima jedna građevina koja je izbjegla Habibove buldoždere. Na samoj promenadi, poput stražara uzdiže se monastirski ribat. Ribat je građevina koja je uvijek bila građena na strateškom položaju i imala je dvojnu funkciju - obrambenu i religijsku. To je zapravo utvrda-samostan i nekoliko ih je sačuvano u sjevernoj Africi, no monastirski ribat najbolje je očuvan. Gradnja je počela krajem osmog stoljeća, a većina je izgrađena za dinastije Aglabida od kraja devetog do početka jedanaestog stoljeća. Dio datira čak i u sedamnaesto stoljeće.
Možda na trenutke izgleda preobnovljeno, ali ovaj ribat, labirint ulica i uličica, dvorišta i prostorija biser je arapske arhitekture. Opet je u upotrebi ovdje smećkasti kamen koji podsjeća na građevine subsaharske Afrike. Ono što me iznenađuje je da nema turista. Većina onih all-inclusive paketaranžmanaca ne samo da se ne makne iz Monastira, nego uopće ne izlazi iz svojih hotela. Šteta.
Lako je u ribatu, ovako sam, transportirati se u prošlo vrijeme. Toliko je zapravo lako da isto onako kako su Tunis i Sfax predstavljali pozornicu za "Engleskog pacijenta", monastirski ribat je ugostio Monty Python kada je glumio Jeruzalem u "Brianovom životu".
Natrag u hotelu, još uvijek trešti disko glazba. Cijeli je bazen sada pod opsadom paketaranžmanaca na roštiljanju. Bježim na plažu. No, i ovdje je malo mira. Pronalazim slobodnu ležaljku. Plaža je pješčana, ali ne i čista. Pijesak je izmješan s opušcima, najlonom i drugim smećem. More je valovito. Toplo. No i tu, dok pokušavam osvježiti se, s leđa mi se prikrade nekoliko najlonskih vrećica. Vidim da mnoge to ne zamara previše. Ja se naposljetku povlačim u sobu gdje pokušavam ignorirati zvukove s bazena.
"Sam ideš s louageom? Znaš kako?", širom razgoračenih očiju pita me onaj nevjerni Toma na recepciji kada odlučujem odjaviti se iz hotela. Znam da on uglavnom "rukuje" s nesposobnim paketaranžmancima, među kojima vjerovatno ima i onih koji ne bi znali prijeći ni cestu u Tunisu, a kamoli pronaći i voziti se u jednom kombiju s hrpetinom potpunih stranaca. Moram priznati da me sve to malo zabavlja. Vjerujem da će mi dugo u mislima ostati izrazi lica s kojima me počastio moj Toma u Delphin Ribat hotelu u Monastiru.
Na kraju ipak ne uzimam louage. Na put prema stanici skrećem prema željezničkom kolodvoru i uzimam vlak. Pola sata vožnje od Monastira do Soussea za jedan dinar ili tri kune i šezdeset lipa. Vlak je supermoderan, klimatiziran i čist. Još jedan dokaz da je Monastir korak ispred ostatka Tunisa. Mnoge druge, puno razvijenije, zemlje nemaju vlakove poput ovih koje voze između Monastira i Soussea. Putem prolaze i pokraj monastirskog aerodroma pa onda to ne čudi. Jer onima koji slijeću na ovaj aerodrom treba učiniti da prvi dojam bude što pozitivniji. Ako uopće imam onih koji na monastirski aerodrom slijeću izvan paket aranžmana...
Kratka šetnja po Sousseu, između dva željeznička kolodvora, otkriva mi da je, poput Monastira, i Sousse pitomi, turistički grad. Čist. Sređen. Hoteli. I restorani s velikim jelovnicima na ulazu napisanim na nekoliko stranih jezika. Turisti.
Vlak za Tunis je tipičan vlak u ovoj zemlji. Razdrkan, prljav i da nije noć, sasvim sigurno bio bi nepodnošljivo vruć. Iako kroz prozor gotovo ništa ne vidim, očito strojovođa ima jako dobar vid jer vlak velikom brzinom juri tračnicama i pritom se dobrano njiše da na trenutke imam osjećaj da će izletiti iz njih. No, to se ne događa i tri sata kasnije ja sam natrag u glavnom gradu. Tamo gdje sam i počeo. Zatvorio se krug. Samo što večeras nema horde turista, kaotičnog prometa, buke, vrućine i vlage. Večeras se nalazim u Tunisu pustih, mirnih ulica, ugodne temperature, laganog povjetarca. Samo žuti taxiji čekaju svoje posljednje žrtve dana. Zaustavljam jedan i...

~~~~~~~~~~FIN~~~~~~~~~~


17.09.2012. u 23:12 • 2 KomentaraPrint#^

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!







Follow vanelicbackpack on Twitter

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 35 godine, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze (rofl) pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina zujo I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 121 zemlja. Nije da se hvalim... wave


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Egipat
28. El Salvador
29. Estonija
30. Fidži
31. Filipini
32. Finska
33. Francuska
34. Gambija
35. Grčka
36. Gruzija
37. Gvatemala
38. Honduras
39. Hong Kong
40. Hrvatska
41. Indija
42. Indonezija
43. Iran
44. Irska
45. Island
46. Italija
47. Izrael
48. Japan
49. Jordan
50. Južna Afrika
51. Južna Koreja
52. Kambodža
53. Kanada
54. Kazahstan
55. Kenija
56. Kina
57. Kirgistan
58. Kolumbija
59. Kosovo
60. Laos
61. Latvija
62. Lesoto
63. Libanon
64. Lihtenštajn
65. Litva
66. Luksemburg
67. Mađarska
68. Makao
69. Makedonija
70. Malavi
71. Malezija
72. Mali
73. Malta
74. Maroko
75. Meksiko
76. Monako
77. Mozambik
78. Nepal
79. Nizozemska
80. Norveška
81. Novi Zeland
82. Njemačka
83. Oman
84. Palau
85. Paragvaj
86. Peru
87. Poljska
88. Portugal
89. Ruanda
90. Rumunjska
91. Rusija
92. San Marino
93. Sejšeli
94. Senegal
95. Singapur
96. Sirija
97. Sjedinjene Američke Države
98. Sjeverna Koreja
99. Slovačka
100. Slovenija
101. Srbija
102. Svaziland
103. Sveti Vincent & Grenadini
104. Španjolska
105. Šri Lanka
106. Švedska
107. Švicarska
108. Tajland
109. Tajvan
110. Tanzanija
111. Tunis
112. Turska
113. Uganda
114. Ujedinjeni Arapski Emirati
115. Ukrajina
116. Urugvaj
117. Uzbekistan
118. Vatikan
119. Velika Britanija
120. Vijetnam
121. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Auckland (NZL)
010. Ayers Rock (AUS)
011. Balaton (HUN)
012. Baltimore (USA)
013. Bamako (MLI)
014. Bandar Seri Begawan (BRN)
015. Bangalore Kempegowda (IND)
016. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
017. Barcelona El Prat (ESP)
018. Bari (ITA)
019. Beijing Capital (CHN)
020. Beirut Rafik Hariri (LEB)
021. Beograd Nikola Tesla (SRB)
022. Bergamo Orio al Serio (ITA)
023. Bergen (NOR)
024. Berlin Schonefeld (GER)
025. Bilbao (ESP)
026. Birmingham (GBR)
027. Bishkek Manas (KGS)
028. Bogota El Dorado (COL)
029. Bologna G. Marconi (ITA)
030. Boston Logan (USA)
031. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
032. Bruxelles Charleroi (BEL)
033. Bruxelles National (BEL)
034. Budapest Ferihegy (HUN)
035. Buffalo (USA)
036. Cagliari Elmas (ITA)
037. Cairo (EGY)
038. Cape Town (RSA)
039. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
040. Cartagena Rafael Nunez (COL)
041. Casablanca Mohammed V (MRC)
042. Cebu Mactan (PHI)
043. Chengdu Shuangliu (CHN)
044. Chicago O'Hare (USA)
045. Christchurch (NZL)
046. Cochin (IND)
047. Colombo Bandaranaike (LKA)
048. Copenhagen Kastrup (DEN)
049. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
050. Cork (IRL)
051. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
052. Danang (VIE)
053. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
054. Denver (USA)
055. Doha (QAT)
056. Dortmund (GER)
057. Dubai International (UAE)
058. Dubai Al Maktoum (UAE)
059. Dublin (IRL)
060. Dubrovnik Čilipi (CRO)
061. Dusseldorf (GER)
062. Fort Lauderdale (USA)
063. Frankfurt (GER)
064. Girona Costa Brava (ESP)
065. Graz Thalerhof (AUT)
066. Grimsey (ISL)
067. Hahn (GER)
068. Hanoi Noi Bai (VIE)
069. Herat (AFG)
070. Ho Chi Minh City (VIE)
071. Hong Kong (HKG)
072. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
073. Ibiza (ESP)
074. Istanbul Ataturk (TUR)
075. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
076. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
077. Johannesburg O Tambo (RSA)
078. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
079. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
080. Kerry (IRL)
081. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
082. Kijev Boryspil (UKR)
083. Kiruna (SWE)
084. Kingstown ET Joshua (VCT)
085. Koln/Bonn (GER)
086. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
087. Krabi (THA)
088. Krakow Ivan Pavao II (POL)
089. Kuala Lumpur (MYS)
090. Kutaisi (GEO)
091. Laoag (PHI)
092. Larnaka (CYP)
093. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
094. Lima Jorge Chavez (PER)
095. Lisbon (POR)
096. Liverpool John Lennon (GBR)
097. London Gatwick (GBR)
098. London Heathrow (GBR)
099. London Luton (GBR)
100. London Stansted (GBR)
101. Los Angeles International (USA)
102. Ljubljana Brnik (SLO)
103. Madrid Barajas (ESP)
104. Madurai (IND)
105. Mahe (SYC)
106. Malta Luqa (MAL)
107. Manama (BAH)
108. Manchester (GBR)
109. Manila NAIA (PHI)
110. Marakesh Menara (MRC)
111. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
112. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
113. Melbourne Tullamarine (AUS)
114. Mexico City Benito Juarez (MEX)
115. Miami (USA)
116. Milano Malpensa (ITA)
117. Minsk 2 (BLR)
118. Miri (MYS)
119. Montevideo (URG)
120. Montreal Trudeau (CAN)
121. Moskva Sheremetyevo (RUS)
122. Moskva Domodedovo (RUS)
123. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
124. Munchen (GER)
125. Muscat (OMN)
126. Nadi (FIJ)
127. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
128. Napoli Capodichino (ITA)
129. New Delhi Indira Gandhi (IND)
130. Newark Liberty (USA)
131. New York JFK (USA)
132. New York La Guardia (USA)
133. Osaka Kansai (JPN)
134. Osh (KGS)
135. Osijek (CRO)
136. Oslo Rygge (NOR)
137. Peleliu (PLW)
138. Penang (MYS)
139. Pereira Maltecańa (COL)
140. Perth (AUS)
141. Phu Quoc (VIE)
142. Praia Nelson Mandela (CPV)
143. Priština (KOS)
144. Puerto Montt (CHI)
145. Puerto Princesa (PHI)
146. Punta Arenas (CHI)
147. Rarotonga (COK)
148. Reykjavik Domestic (ISL)
149. Reykjavik Keflavik (ISL)
150. Riga (LAT)
151. Rijeka (CRO)
152. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
153. Rotterdam (NED)
154. Sal Amilcar Cabral (CPV)
155. San Francisco (USA)
156. Santander (ESP)
157. Santiago de Chile (CHI)
158. Santorini Thira (GRE)
159. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
160. Sapporo New Chitose (JPN)
161. Sarajevo Butmir (BIH)
162. Seoul Incheon (KOR)
163. Shanghai Pudong (CHN)
164. Shannon (IRL)
165. Sharjah (UAE)
166. Shiraz (IRN)
167. Shymkent (KAZ)
168. Simferopol (UKR)
169. Singapur Changi (SIN)
170. Sofia (BUL)
171. Solo Adi Sumarmo (IDN)
172. Southend on Sea (GBR)
173. Split (CRO)
174. Stockholm Arlanda (SWE)
175. St Petersburg Pulkovo (RUS)
176. Stuttgart Echterdingen (GER)
177. Sydney Kingsford Smith (AUS)
178. Tabriz (IRN)
179. Tagbilaran (PHI)
180. Taipei Taoyuan (TWN)
181. Tallinn (EST)
182. Tanger Ibn Battouta (MRC)
183. Tapachula (MEX)
184. Tashkent (UZB)
185. Tehran Mehrabad (IRN)
186. Tehran Imam Khomeini (IRN)
187. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
188. Tijuana (MEX)
189. Timimoun (ALG)
190. Tokyo Narita (JPN)
191. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
192. Tunis Carthage (TUN)
193. Udon Thani (THA)
194. Urgench (UZB)
195. Valencia (ESP)
196. Venezia Marco Polo (ITA)
197. Venezia Treviso (ITA)
198. Wien Schwechat (AUT)
199. Yangon (MYN)
200. Zadar (CRO)
201. Zagreb Pleso (CRO)
202. Zanzibar (TAN)
203. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aer Lingus
03. Aeroflot
04. Aeromexico
05. Air Algerie
06. Air Arabia
07. Air Asia
08. Air Astana
09. Air Baltic
10. Air France
11. Air Iceland
12. Air India
13. Air Manas
14. Air Serbia
15. Air Seychelles
16. All Nippon Airlines (ANA)
17. ATA Airlines Iran
18. Austrian
19. Avianca
20. British Airways
21. Brussels Airlines
22. Cathay Pacific
23. Cebu Pacific
24. China Airlines
25. Clickair
26. Condor
27. Croatia Airlines
28. Easyjet
29. Egyptair
30. Emirates
31. Etihad
32. Fiji Airways
33. FlyDubai
34. Garuda Indonesia
35. Germanwings
36. Go Air
37. Iberia
38. Icelandair
39. Interjet Mexico
40. Iran Aseman
41. Japan Airlines
42. Jat Airways
43. Jet Airways
44. Jetstar
45. Kenya Airways
46. Liat Caribbean Airlines
47. Lufthansa
48. Malev
49. Myair
50. Niki (Air Berlin)
51. Nok Air
52. Norwegian
53. Qantas
54. Qatar Airways
55. Pacific Mission Aviation Palau
56. Pegasus
57. Pluna
58. Royal Air Maroc
59. Royal Brunei Airlines
60. Ryanair
61. Safi Airways
62. SAS Scandinavian
63. Sichuan Airlines
64. Sky Airline Chile
65. South African Airways
66. Southwest
67. Spicejet
68. Spirit
69. Sterling
70. Surinam Airways
71. Swiss
72. Taca Airlines
73. TACV Cabo Verde Airlines
74. TAM Linhas Aereas
75. TAP Air Portugal
76. Trade Air
77. TUI Fly
78. Tunisair
79. Turkish Airlines
80. Uzbekistan Airways
81. Vietnam Airlines
82. Virgin Atlantic
83. Virgin Australia
84. Volare
85. Volotea
86. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi


Forum.hr
Virtualtourist
Lonely Planet Thorntree travel forum
Hrvatski ski magazin
Punto Zagreb, tourism with a smile. Zagreb and Croatia sightseeing tours.


Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica


mixed martial arts
Free Web Counter
mixed martial arts

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se