srijeda, 20.10.2010.

Jučer je bilo bolje sutra

Jučer sam zaprimio forwardušu.

Nanovo su me pokušali uvjeriti da je prije bilo bolje. "Hm," pomislih. " Mora da je utorak."

Što slijedi je komentiranje spomenutog pisma.

Dakle, počinje 'vako:

Za svu djecu koja su rođena i preživjela 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te !!

Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes

Nedostatak testiranja na dijabetes je, dakle, uklonilo samu mogućnost imanja dijabetesa? To što su majke bile neodgovorne ne znači da pušenje u trudnoći nije utjecalo na razvitak djeteta.

Također, sve ako pušenje u trudnoći utječe minimalno na dijete (negativno, dakako), hoćete li vi, kao roditelji, slegnuti ramenima i reći: "U redu. Pa što onda?"

Imati također na umu da istraživanja pokazuju da pušenje u trudnoći povećava rizik od spontanog pobačaja. To što ste se vi uspjeli roditi ne znači da je sve u redu i da možete zapaliti džoksu da smirite fetus.

Učite na tuđim greškama. Ili nemojte. Ako vam je svejedno kako (i ako) dijete ispadne van, pali, brate.

U to vrijeme upozorenja u stilu "čuvati daleko od dohvata djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima nisu postojala
.

Pa ste dodavali tablete malome, nek se dijete igra?

Svakakvih ljudi ima. Upozorenja su tamo iz dva razloga:
1) Radi imbecila kojima prvi refleks nije sakriti tablete od djeteta.
2) Radi veseljaka koji vole tužiti tvrtke jer im je dosadno.

Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampersice. Pišali smo u krevet.


S 10-11 godina mi se ne čini nerazumnim očekivati da će dijete pišati, kao i svi ostali, u školjku ili susjedov grm.

Pelene ste najvjerojatnije nosili, barem dok niste naučili kud sjesti/kamo ciljati. Javljaju se još u 19. stoljeću, dok se moderne (jednokratne) na tržištu pojavljuju 50-tih (Pampers se javlja 1961.).

Istina, u Americi, no očekivao bih da su se do 60-tih takve javile i kod nas. Sve ako i nisu, bilo je alternativnih pelena.

Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolama.

Ako ovo sugerira da biste preporučili svom djetetu da juri ulicom bez nekog oblika zaštite i da je to sasvim sigurno, zamolio bih vas da još jednom promislite o tome.

Jeste, vozili ste se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i da, vi niste radi toga poginuli. Sama činjenica da čitate ovo sugerira da ste dovoljno živi i zdravi da još uvijek možete koliko-toliko funkcionirati. Nije li to onda bespredmetna primjedba? To što ja nisam još pao s balkona i razbio si glavu, ne znači da je sigurno stajati na ogradi i zavijati na mjesec.

Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu Cocte ili Cole sa našim prijateljima i NITKO nije umro zbog toga


Vodu kupujemo u trgovačkim lancima (ili kioscima ili lokalnim malim trgovinama ili...) iz razloga što, u velikim urbanim centrima, pitka voda iz pipe uglavnom nije. To je neizbježna posljedica razvitka. Kad razvijemo dovoljno efikasan sustav filtracije i prenošenja, jedan koji će omogućiti da pijemo vodu iz crijeva za zaljevanja vrta, prebacit ćemo sva društvena okupljanja u vrtove i tamo se zalijevati do mile volje.

Do tad, prilagođujemo se.

To, dakako, ne znači da je (u pojedinim područjima) prije voda bila vrhunska. To također ne znači da ljudi nisu povremeno proveli koji dan u krevetu zbog te vode.

Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kokte, nare koje su i tada bile pune sećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se STALNO IGRALI VANI


Šaljite onda svoju djecu van. Ili recite drugima da to rade sa svojom, svejedno. Mogućnosti dostupne današnjoj mladeži su znatno brojnije no što su bile one prijašnjih generacija. Slobodno im pomognete u snalaženju s tim đumbusom.

Zašto me sve ovo navodi na pomisao da su roditelji stravično lijeni likovi? To nije nezamislivo. Na kraju krajeva, radi se o ljudima koji su uspješno dostigli orgazam te izbacili dijete na svijet. Svaka posebnost u odnosu na ostatak ljudskog roda ovdje staje. Sve ostalo potrebno za bivanje uspješnim roditeljima, znanje, strpljenje i volja, se mora naučiti. Ne dolazi uz teritorij.

Dojma sam da ljudi pretpostavljaju da znaju odgajati djecu samo zato jer su uspješno stvorili jedno. Potrebno je ulagati trud. Potrebno je prilagođavati se.

Prilagođavate se vremenu u kojem živite. Ako vaše dijete, kao predstavnik rano-dvadesetiprvostoljetne generacije, ima više mogućnosti kojima može ispuniti dan no što ste to vi imali, nemojte se ponašati kao da to nije tako. Prilagodite se. Nemojte se zgražati. To ne koristi niti vama, niti djetetu.

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti,sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje onako nije bilo previše.

Nerijetko, nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljska pljuska bila dio odgoja a bez zlostavljanja u obitelji.


Nanovo, jeste li spremni vi sami, kao roditelji, dopustiti to svojoj djeci?

"Dada, samo se ti igraj. Ne, vrati se kad ti dođe. Ili nemoj. Sve je to super."

Jedna od dvije mogućnosti mi padaju na pamet:
1) Roditelji nisu bili oduševljeni time. Zabrinuto su čekali kad će se dijete vratiti, jer tko zna gdje je i da li je u redu. Da li je uopće živo?
2) Roditelje nije bilo briga. Jedno više-manje.

Niti jedna od ove dvije mogućnosti ne pomaže tezi da je bilo općeprihvaćeno i u redu što su djeca trčala kud god su htjela i kud god su stigla. Druga opcija odbacuje roditelje kao odgojni faktor, prva sugerira da je to bilo u redu vama, koji ste bili dječurlija.

I nikad nije bilo problema...


Zaista? Svi bismo se trebali preseliti u to Jučer. Zvuči kao savršeno mjesto.

Mora da je nasilje u obitelji nešto što se događa drugim ljudima.

Provodili smo cijele dane radeći trkaće daske od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako riješiti problem


Koji? Zdravstvenog osiguranja? :D Ili problem hodanja? Pisanja?

Shvaćam privlačnost rađenja nepromišljeno zabavnih stvari, kao što je spuštanje niz ulicu bez kočnica. Nanovo pitam: biste li dopustili svojoj djeci tako nešto? Jeste li spremni igrati se njihovim životima do te mjere?

Vi, o autoru ove forwarduše, prihvaćate neispravan logički smjer koji sugerira da je to u redu jer ste vi prošli sasvim dobro. Istina, dobar pad čuda čini. Loš pad stvara paraplegičare.

Ako vam je svejedno, odlično. Budite spremni plaćati medicinske i (kolokvijalno rečeno) moralne račune.

Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi.


Nedostatak imaginarnih prijatelja? Zaista? Imaginarni prijatelji nisu nešto što je izmišljotina suvremenog svijeta.

Prije no što sam dobio prvo računalo, u trenucima kad sam se igrao sam, ideja imaginiranog prijatelja mi se činila sasvim razumnom. Nisam mislio da zaista postoji, no unatoč tome sam se vezao uz samu ideju te osobe.

Ne čine li isto neki odrasli ljudi? Razlika je u tome da sam ja svoje prijatelje temeljio na neposrednoj mašti, a oni svoje temelje na mašti ljudi iz brončanog doba.

Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.


Indikativno mi je spominjanje "nekakvih" škola :D Znači li to da ste završili upravo ono što ste htjeli, ili da ste morali pristati na stanovite kompromise?

Kompromisi nisu loši. Integralni su dio odrastanja. No, bi li vam bilo draže da ste imali nekoga tko bi vam pomogoao savjetima? Nitko ne može – niti bi smio – odlučivati umjesto vas. Prijedlozi bi uvijek trebali biti poželjni.

Nama nisu prodavali drogu ispred škole...


Vi ste, dragi autoru, išli u krivu školu :D Prodavanje droge, bilo ispred škole, crkve, birtije ili policijske postaje, nije izmišljotina 21. stoljeća. 60-te i 70-te su bile znatno plodonosnije vrijeme za tako nešto.

Ako uzmemo kulturni lag kao pretpostavku, tad su kod nas 80-te bile vrijeme seksa, droge i rock'n'rolla.

U svakom slučaju, droga nije nešto novo. Bila ona legalna ili ilegalna.

Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, ikakve video igrice,
nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms.......

MI SMO IMALI PRIJATELJE I MI SMO IŠLI VAN DRUŽITI SE S NJIMA !


Iako i sam (uvjetno rečeno) spadam u generacije obuhvaćene ovim mailom (Zlatne Generacije, izgleda), osjećam se prozvanim – osobito ovim dijelom. 80-te su bile zlatno doba računalnih konzola. Ekipa je imala Komodorce, Amige i svašta nešto. Sprave nisu bile ovoliko impresivne kao današnje platforme, no ipak se radilo o video igrama. Vi ih, izgleda, niste imali. Događa se.

Vi niste imali "surround sound", no imali ste "mono sound" pa "stereo sound". Imali ste longplejke, singlice i "Tata, daj mi kupi nove Bee Geese!".

Ili bar nešto dobro :D

Kako ste iskorištavali te ploče? Tako da ste:
1) se zatvorili u sobu i bivali sami sebi odličnima
2) pozvali ekipu i grupno uživali.

Znate li kako funkcioniraju video igre i slušanje glazbe? Postoje tri opcije. Možete:
1) se zatvoriti u sobu i bivati sami sebi odličnima
2) pozvati ekipu i grupno uživati
3) se zatvoriti u sobu, pozvati ekipu preko Interenta i bivati grupno sami sebi odličnima

Time ne nudim apologiju druženja uz suvremenu tehniku, barem ne do razine negiranja zabavnosti i korisnosti trčkaranja po ulici/šumi/livadi. Nikako. No ističem da se ne radi o bauku koji nam jedu djecu.

Ništa više no što to igralište radi.

Bez problema se nađu razlozi zašto ne bih slao svoje hipotetsko dijete na igralište. No, većina tih razloga se svodi na moju nevoljkost da se bavim svojim djetetom u dovoljnoj mjeri da ga naučim umjerenosti i pažnji.

Ista stvar se primjenjuje na prakticiranje zabave uz suvremenu tehniku.

Padali smo s drveća, znali se porezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga


Možda sam neupoznat s trendom, no zar roditelje šalju na sud jer je dijete skakutalo po dvorištu?

Slomljene ruke i noge, ako postoji sumnja da je roditelj s time povezan, se istražuju. Nakon toga se sudski gone, ako postoje indikacije da su zaista krivi/odgovorni.

Zli Državni Aparat ne šeće ulicom tražeći šepave klince, s ciljem bacanja njihovih roditelja na Goli otok. Barem ne još (ili više, ako vam je drago).

Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili utvrde od snijega, bacali petarde za Novu godinu,čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživjeli bez posljedica!


Implicira li ovo da današnja mladež ne prakticira sve navedeno? :D Danas zaista i čitaju crtane romane, za razliku od običnih stripova. Osim ako niste i vi u 80-tima čitali "Watchmen", "Sandman" i slične fine stvari. Što je moguće.

Vozili smo se biciklom ili pješke dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!

Što je to... bicikl? Što su to... vrata? Što je to... zajedno?

Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!


Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva

Naše generacije su dale najbolje izumitelje i znanstvenike do danas.


Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo živjeti s tim !


I ti pripadaš toj generaciji?

ČESTITAM!

Dakle, što je zapravo problem koji pokušavate istaknuti? Do sad ste kombinirali dvije problematike:
1) Miješanje države u odgoj djece.
2) Izgubljenost djece u suvremenom svijetu.

Druga točka se svodi na roditeljsku neodgovornost, s obzirom da je na vama da im omogućite da nauče funkcionirati u svijetu. Vi ste odrasli u drugačijim uvjetima i to je neosporno – vaši roditelji također, kao i njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja. Percipiranje prošlosti kao unitarne cjeline je promašeno. Svako razdoblje ima svoje uvjete i oni se dinamično mijenjaju u koraku s vremenom i prilikama.

Kvaliteta življenja u pojedinom periodu ovisi o tim uvjetima. Sad smo u drugačijem vremenu. To nije niti dobro, niti loše. Potencijalno je znatno bolje od prilika u kojima ste vi odrasli, no dizanje standarda znači i dizanje naše odgovornosti u vidu održavanja te iskorištavanja tog standarda.

Vaša djeca trebaju pomoć. Vi se sasvim očito ne snalazite u suvremenom svijetu – kako će tada ona? Možete sve prepustiti njihovim sposobnostima i slučaju, no to bi značilo propuštanje prilike da im pomognete kako god umijete i znate. Kao što je prije spomenuto: ne možete odlučivati radi nekog, no možete mu davati prijedloge.

U slučaju djece, možete raditi i više od toga. Vi postavljate početna pravila, no morate imati na umu da pravila moraju biti dovoljno uska da ne dopuštaju mogućnost smrtonosnog skretanja, a dovoljno široka da neodoljivo pozivaju na slobodno istraživanje i izgradnju mladog karaktera.

Zvuči neizvedivo? Čini li vam se kao da ne znate kako biste pristupili tome? Dobrodošli u svijet roditeljstva.

Nadam se da ste sad sretni.

MOŽDA ĆES ŽELJETI PODIJELITI OVO S OSTALIMA KOJI SU IMALI SREĆE ODRASTI KAO PRAVA DJECA, PRIJE NEGO ŠTO SU ODVJETNICI, DRŽAVE I VLADE POČELI ODREĐIVATI KAKO TREBA ŽIVJETI !


Dakle, ovaj mail ide svim onima koji su rođeni tik prije uvođenja plemenskih zajednica. Ne dajte se!

Ali sad ozbiljno. Države (kolokvijalno shvaćene, da ne ulazim u porijeklo pojma) su oduvijek određivale kako treba živjeti. Mjera do koje ulaze u to ih razlikuje.

Neizbježno je postavljati ograničenja i, u krajnoj liniji, "određivati kako treba živjeti". Ono što se u ovom mailu sugerira jest da je potrebno paziti na djecu, s obzirom da su ona odgovornost društva. Primarno roditelja, ali i nas kao (a koristim ovaj izraz oprezno) kolektiva.

Ako smatrate da bismo trebali samo dići ruke od čitave stvari i prepustiti se volji sudbine (dakle slučaju), tada sastavite nešto konkretnije od forwarduše. Razradite svoje ideje, popijte dva aspirina i javite nam se ujutro.

Možda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vašoj djeci da vide kako su njihovi roditelji odrastali

Što bi objasnilo zašto je mene spao ovaj mail. Čini mi se da je neimenovani netko htio implicirati da su moje generacije zakinute za krasna iskustva koja su prijašnje imale.

Što je istina. Jednako kao što ste i vi zakinuti za naša iskustva.

To je činjenično i vrijednosno neutralno, te kao takvo bespredmetno u kvalitativnom smislu.

Da bi ste lakše čitali, ovaj mail je napisan VELIKIM SLOVIMA !!

To mi nimalo nije olakšalo čitanje. Morao sam smanjiti slova da išta vidim. Također, zahvaljujem na korištenju više boja u svrhu naglašavanja misli te ideja. To je definitivno olakšalo dešifriranje teksta.

Za ubuduće bih preporučio dodavanje žute. Ona je odlična za čitanje, osobito na bijeloj podlozi.

Pozdrav generacijo.
ŽIVJELI !

- 14:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se