srijeda, 30.12.2009.
Kako je Arthur upoznao Napoleona (Dio Treći)
|
Pobočnik Kakoseonozove ustukne zgroženo. "Ne mislite valjda to zaozbiljno, gospodine?" Vojvoda od Wellingtona odlučno kimne glavom. "Sasvim. Siguran sam da bi takav plan uspio, barem u onome što se od njega očekuje." Rekavši to Arthur strateški zaškilji kroz dalekozor. Neka dječak vidi da je toliko siguran u svoj plan da niti ne mora raspravljati o njemu sa svojim podređenima. Na tu misao zastane. "I, uostalom, zašto mi uopće o tome raspravljamo? Tko je vojvoda od Wellingtona ovdje?" "Vi, gospodine?" "Ja, gospodine! Stoga, smatram da imadem pravo donositi odluke koje ne moram objašnjavati, biste li složili s time?" "Pa, sad..." započne pobočnik, no brzo zatvori usta. Možda ovo nije bio najbolji trenutak da predloži vojvodi svoje viđenje odnosa moći unutar zapovjednog lanca (s obzirom na razumnu izvedivost planova koji bivaju predloženi). "...jasno je da bih." "Odlično, momče, odlično. Dakle, donijet ćeš mi jedan set seljačke odjeće ovog trena. Što se nosi u Belgiji sada?" "U seoskim krugovima?" "Jeste." "Vreće, koliko razumijem." "Ne pratiš modu, pratiš li, pobočniče?" "Ne, gospodine, ne baš." Arthur uzdahne, teško i duboko. "Ništa onda. Donesi mi vreću, platnenu, jedan slamnati šešir i sendvič sa salamom." "Salamom, gospodine?" "Ne znam," prizna vojvoda. "Iz nekog razloga mi je došla volja." Vjerojatno zateknut time, pobočnik je tiho ispuzao iz šatora u potrazi za naručenim odjevnim artiklima. Wellesley se usrdno nadao da će momak požuriti s time - njegov plan je zahtjevao brzu i odlučnu egzekuciju, ili je tako bar tvrdio Johnny, trenutno uznemirujuće tih u svojoj funkciji držanja dalekozora. "Jesi li siguran u ovo?" zabrinuto ga je upitao vojvoda, no njegova desna ruka nije odgovarala. "Do vraga, Johnny, preobući se u belgijskog seljaka i probiti kroz gradić do francuskog kampa, to je... To je pomalo riskantno." Spustio je dalekozor. "Da, znadem da je jedini odgovor na njihovu ludost neortodoksna izvidnica, to je samo po sebi jasno. No belgijski seljak, Johnny? Belgijski seljak?" Zabrinuto zamahne bradom. "To tako ne ide, Johnny, to tako ne ide. Znaš li da sam ja vojvoda ovdje? Znaš li da sam najviši na zaista visokome zapovjednom lancu? Toranj je to, Johnny, toranj! Ne lanac. Ovoliki. Što ako se meni štogod dogodi? Trupe bi bile izgubljene!" Čuvši odgovor na to, zacvreni se u licu te izdere na bezobraznog Johnnyja. "Do vraga, čovječe! Koga si ovdje našao izigravati? Kako to misliš, trupe su već sad izgubljene? Ne, nisu! Eto tamo vani su, zbunjeno promatraju Francuze. Znam točno gdje su, momče, i nemoj to zaboraviti! A dok se dečki tamo vani sunčaju, ja ću osobno izviditi situaciju. Neće oni nikud nestati, do vraga." Iscrpljeno se naslonio na stol s vojnim kartama i preciznim kalkulacijama, vojvodski ih zgnječivši. "Rat je ručak na jarbolu, Johnny. Izgleda kao dobra ideja, no kad-tad padneš i slomiš kajganu." S tom mišlju je dočekao pobočnikov povratak. Smrknuo se ugledavši sendvič među odjećom. "Ima li u tom sendviču kajgane?" "Moli---" "Nije bitno," vojvoda ga prekine, brzo zgrabivši hranu i odjeću. Shvatio je da ne zna što je zapravo kajgana pa je odlučio preskočiti svaku neugodnost obukavši se u belgijskog seljaka. Plan mu je fantastično uspio. Šteta što isto nije vrijedilo za neortodoksnu izvidnicu. |
