petak, 18.12.2009.
Kako je Arthur upoznao Napoleona (Dio Prvi)
|
"Do vraga, što taj čovjek radi?" Arthur Wellesley, mrcina od čovjeka, se zamišljeno počeše po bujnoj bradi. Kao posljedica toga ispusti pomalo nelagodni uzdah. Nije se obrijao od jutra, što ne bi bilo toliki problem da mu lice trenutno nije prekrivala gusta dlakava deka. Na tome je imao za zahvaliti svojim precima muškog spolnog uvjerenja koji su svi redom bili strahovito obdareni po pitanju tjelesne dlakavosti. Kroz većinu povijesti to ih je dobro služilo - gusta brada, kao i obraslost leđiju, se dugo smatrala znakom viralnog i sposobnog muškarca - no u ova moderna, devetanestostoljetna vremena, glatko lice i šeretski osmijeh su se smatrali najmodernijim pristupom dokazivanja muškosti. To i pisanje poezije, no vojvoda od Wellingtona se još uvijek hrvao sa svojim petrarkijanskim stihovima. Legende o bradatosti muških pripadnika loze Wellesleyja sežu do 1180., kad su predstavljali avangardu Normanske invazije, mašući svojim bradama kao zastavama dok su osvajači pokoravali Otok. Tako se, recimo, pričalo da je stari Garret Wesley, prvi grof od Moringtona, vojvodin otac, kao petnaestogodišnjak upao u ledene vode lokalnog jezera i preživio zahvaljući svojoj bradi koja ga je ne samo zadržava na površini već i grijala, dopuštajući mu da se izvuće iz naizgled fatalne situacije. Tu je, dakako, bila i priča o tome kako je Garret Colley, djed ponosnog vojvode, jednom prilikom ošamutio čopor izgladnjelih vukova odlučnim zamahom brade, time spasivši cijelo svoje selo od tužne sudbine. O eskapadama Reginalda Wesleyja, osobe s najdužom zapisanom bradom u povijesti kulturnog svijeta, se još danas priča uz vatru ognjišta u nekim selima u Walesu. Sve to je bilo dobro poznato Wellingtonovim ljudima, njegovim pruskim saveznicima, njihovim obiteljima, nekim njihovim poznanicima, jednoj osobi iz Dalmatinske Zagore i nijemom Kinezu koji je prodavao rabljene ručnike na glavnom bečkom trgu, što je kao posljedicu imalo činjenicu da je vojvoda bio poznatiji po svojim dlakama negoli vojnim pobjedama. U pokušaju da ušutka glasine o svojoj "deki", kako ju je od milja zvao, Wellesley se trudio brijati svakih pola sata te dolaziti pred druge lica glatkog do točke nepristojnosti. Obrana protiv impresivne francuske vojske kraj malog gradića zvanog Waterloo ga je toliko zaokupila da je zaboravio na brijanje, glasine i djedovim pričama o važnosti njegove porodice te njihovih dlakavih ekstenzija za britansku kulturnu baštinu. U svom zapovjedničkom šatoru gledao je kroz dalekozor neprijateljsku vojsku kako se u daljini migolji. Naredba, koju je eksplicitno predao svakom vojniku osobno, je glasila: nitko ne smije ući u vojvodin šator. Ako je ulazak neophodan, prostački ulet kroz ulaz se strogo zabranjavio. Dostojanstveno sklizanje ispod platna se preporučalo. Budući da je vojvoda promatrao neprijatelja kroz prijespomenuti ulaz, nije mogao dopustiti da se podređeni konstantno šeću ispred njegovog dalekozora. "Pa dobro," promrlja sebi u bradu. "Zaista." Spustio je dalekozor i izvadio svoju desnu šaku džepa te ju zabrinuto pogledao. "Je li tebi išta od ovog jasno?" Nije mu odgovorila. Unatoč tome, vojvoda ju približi svome uhu te pažljivo osluhne. "Što si rekao? Briljantan taktički manevar? Ja ništa ne vidim!" Odlučno spusti ruku. "Lud si, Johnny," dobaci joj. "Totalno prolupao." "Gospodine vojvodo!" "Molim, Johnny?" upita Wellington te približi šaku uhu. "Er..." njegov pobočnik, kakoseonozove, mu privuče pozornost. Iz nekog razloga je stajao iza njega, brišući blato sa svojih hlača. "Ah, to si samo ti," primjeti vojvoda, pospremivši Johnnyja u džep. "Kako si ušao ovamo? Zašto, pobogu, imadeš blato na hlačama?" "Glede radi Vaše ulazne strategije, gospodine," primjeti pobočnik te uperi prst u svoju točku ulaza. Na pokazanom dijelu šatora blatni tragovi su se neugodno isticali. "Počistit ću nered koji sam napravio, dakako." "Dakako da hoćeš," složi se vojvoda te baci pogled kroz dalekozor na Francuze. "Pa dobro, što..." Dopustio je da rečenica ostane nedorečena te se izgubi u neugodnoj tišini koja je usljedila nakon što pobočnik nije registrirao da vojvoda, zapravo, nema ništa za dodati. Nakon desetak minuta osluškivanja konja koji su vani dokono čekali sigurnu smrt, Wellington prekine tišinu uzvikom: "Mislim da sam shvatio!" "Eureka, je li, gospodine?" veselo dobaci pobočnik, no zbuni se kad se vojvoda nalgo smrknuo. "Niste shvatili, je li?" Njegov nadređeni promrlja posramljenu negaciju. "Nemojte da Vam to zasmeta," pokuša ga oraspoložiti. "Pričaju da je Napoleon najveći vojskovođa svog vremena." Nakon što ga je Wellington prostrijelio pogledom, taktički se ispravio: "Jedan od, dakako. " "Dakako. No znaš koja je razlika između njega i mene?" "Koja, gospodine?" Arthur Wellesley, vojvoda od Wellingtona, čvrsto stisne svoj dalekozor te prostrijeli Francuze optužujućim pogledom. "Lud je, Johnny," prosikće. "Totalno je poludio." |
