Ateizam

Jeste li vjernik ili pripadnik mase?

Mi se ovdje na ovoj stranici ne borimo protiv vjere, već protiv njene zloporabe.
Naime u svijetu, koji je već tisućljećima odgajan od strane crkve, biti nevjernik je nešto loše samo po sebi. Mi ovdje nećemo tvrditi da je biti vjernik loše, jer bi tada bili jednako glupi kao oni što tvrde suprotno. Nadovezujući se na prethodne članake, neću govoriti o vjeri kao možebitnoj čovjekovoj potrebi i mom poimanju podrijetla institucijalizacije vjere, jer moj stav znate. Već smo ranije ustvrili da većini ljudi vjera treba iz određenih razloga, i potpuno se slažem da je za takve ljude najbolje da žive u vjeri, jer će tako biti sretniji sa sobom pa će i svijet biti zadovoljniji njima.
S druge pak strane, postoji velika opasnost za takve ljude da izgube svoj identitet kroz utapanje u moru dogmi koje nameće crkva. Crkva je ta koja zapravo zabranjuje promišljanja o nekim pojmovima (prvi je takav postoji li Bog, a druga je li taj Bog pravi? i sl.), tj. nameće dogme umjesto korištenja razuma (7 crkvenih zapovjedi, dajte molim vas).
Crkvena kolonijalna psihologija ide toliko daleko da zabranjuje korištenje mnogih organa, pa i mozga naposljetku, ako bi to korištenje bilo budilo sumnju u dogme koje su temelj crkve.
Ako postavimo stvari na noge, pa da nema tih dogmi niti crkve ne bi trebalo biti. Crkva ne postoji zbog Isusa, već zbog sebe. (ovaj blog kritizira kršćanstvo, jer ne živimo u Aziji ili Africi, već u Europi). Zašto ljudi idu u crkvu? Zato što nisu spremni vjerovati sebi.
Nisu spremni biti odgovorni za svoja promišljanja. Nisu spremni živjeti, već preživjeti!
Najgore od svega je to da si upravo ti slabići, koji svoju plitku dušu liječe jednogodišnjim ispovjedima, daju za pravo osuđivati i etiketirati nevjernike. Upravo ta bagra se krvnici koji su u prošlosti vršili kamenovanja i paljenja na lomači. Nisu to radili zato što su bili jaki u vjeri, već zato što su bili slabi. Bojali su se i najmanjeg razloga za sumnju, jer nisu bili sposobni sebe izgraditi, pa su htjeli napraviti svijet po svojoj mjeri.
U mnogočemu su uspjeli na globalnom planu, ali ono u čemu nisu je u njima. Ostali su sitne duše kakvi su i bili. Danas je vjera za većinu «vjernika» zapravo izraz kulturološkog identiteta, poistovjećivanje sa nacionalnom pripadnošću i više od svega oblik političke podobnosti, a nikako ne način življenja – čast rijetkim iznimkama.
Nikada nisam čuo da je Majka Tereza nekoga napadala, a vidjeli smo djela. Cijeli njen život bio je jedno veliko djelo!
Napad na različito potiče iz vlastite slabosti.