Iskustva bliske smrti

27 ožujak 2012

Od samog početka svoje istorije ljudi su pokušavali da ožive umrle. Antički Grci su smatrali da se tijelo može vratiti u život ako ga se dotakne usijanim gvožđem. Indijanci u pretkolumbovskim vremenima uduvavali su u usta i nozdrve mrtvaca duvanski dim. Stari Izraelci bi, vidjevši da čovjek umire, počinjali da viču iz sve snage, vjerujući da će tako uplašiti i otjerati smrt. A XX vijek je čak potvrdio da se takvim naivnim metodom ponekad može u prvim trenucima "razbuditi" zamrli mozak. Već u Bibliji spominje se oživljavanje pomoću uduvavanja zraka u pluća. Danas je vještačko disanje neodvojivi dio reanimacije.

Osnivač nauke o oživljavanju čovjeka je Vladimir Aleksandrovič Njegovski. Njegova laboratorija je krajem 30-ih godina počela da se bavi problemima uspostavljanja "životnih procesa u stanjima sličnim smrti". Ovaj naučnik je prvi razgraničio kliničku i biološku smrt. Šta je to klinička smrt? O tome govore učenici Njegovskog.

Galina Aleksejevna, magistar medicinskih nauka, upravnik kliničke laboratorije neurorehabilitacije Instituta za opštu reanimatologiju Ruske akademije medicinskih nauka (RAMN):

- Klinička smrt je interval između prestanka rada srca i smrti mozga. On traje najviše 5-6 minuta. Zatim dolazi do nepovratnih promjena i mozak umire.
Kroz moje ruke je prošlo oko 200 ljudi koji su preživjeli zaustavljanje srca. Potpuno vraćanje svijesti može trajati od nekoliko časova do nekoliko mjeseci.
Mi uvijek pitamo pacijente mogu li da opišu šta im se događalo "s one strane". Neki odgovaraju da se ne sjećaju ničeg i takvih je najviše. Drugi se kolebaju da li je nečeg bilo ili ne, jer počinju da se prisjećaju doživljenog tek nakon određenog vremena. A neki govore o svojim vizijama rado i vrlo živopisno. Najzad, ima i takvih koji nikad ne otkrivaju šta su vidjeli i to ostaje njihova tajna.
Zanimljivo je da vizije muškaraca uglavnom imaju profesionalni karakter - ponavljaju ono s čime se pacijent sreće na poslu. Priče žena o doživljenom tokom kliničke smrti češće su povezane sa porodicom i djecom.
Neki vide i ono što je opisao dr. Raymond Moody iz SAD (sjećate se njegove knjige "Život poslije života"?) - tunel i jarku svjetlost na njegovom kraju. Mislim da se ta slika može objasniti skupljanjem u organizmu ugljenične kiseline, koja u velikim količinama postaje narkoza. Posmatrala sam i pacijente poslije kratkotrajnih narkoza i pitala ih čega se sjećaju u svom stanju za to vrijeme. Ispostavilo se da je to isto ono što pamte ljudi nakon preživljene kliničke smrti.
Jedna žena mi je ispričala sljedeće: kad su joj počeli davati narkozu preko maske, zavrtjelo joj se u glavi i kao da ju je ponijela neka moćna sila. Našla se u brezovoj aleji kroz koju je letjela sve brže i brže, i na kraju su se stabla i zelene krošnje pretvorili u tunel. Onda je sve oko nje potamnilo i samo se na kraju tunela vidjela jarka svjetlost. Upitala sam je: "Kako ste izašli iz tog stanja?" Odgovorila je: "Osjećala sam se kao da mi je čitavo tijelo od olova. Bilo mi je teško da pomaknem nogu ili ruku i povratak svijesti je bio neprijatan. Koliko lako sam letjela prema onoj svjetlosti, toliko snažno sam sada osjećala težinu tijela. Bilo mi je teško čak i da otvorim oči."
Došla sam do zaključka da je ulazak u nesvjesno stanje tokom kliničke smrti nešto kao svojevrsna narkoza.

Viktor Semjonov, direktor Školsko-naučnog centra, dopisni član RAMN, doktor medicine, profesor:

Zašto se, kada postoje znaci kliničke smrti, puls traži samo na vratnoj arteriji a ne i drugdje? Organizam je veoma inteligentan. Naše tijelo zna da sve njegove ćelije mogu prilično dugo izdržati bez snabdijevanja kiseonikom a da ne umru. Jedino mozak to ne može. Kada čovjek umire od gubitka krvi - od pet litara četiri je već isteklo - organizam će učiniti sve da preostala litra dospije do mozga.
Ko god je preživjeo kliničku smrt neizbježno se suočava sa postreanimacijskom bolešću, odnosno bolešću oživljenog organizma. Najviše trpi svijest. Događa se da se ponašanje oživljenog drastično mijenja. Pojavljuje se razdraživost, remeti se san.
Što se tiče vizija koje prate boravak u stanju kliničke smrti... Još niko nije dokazao da one posjećuju bolesnika baš u to vrijeme. Ja bih rekao da se halucinacije najvjerovatnije dešavaju u trenutku umiranja i u trenutku oživljavanja. Pošto u čovjekovom pamćenju period kliničke smrti nije registrovan, mozak spaja dvije vizije u jednu.
Zamislite da je do nastupanja smrti ostalo još samo nekoliko trenutaka, i da krv još uvijek slabo teče kroz mozak. Krv odlazi u potiljačni dio, i pošto su već isključeni svi drugi dijelovi, čovjek, kao da ima naočnjake, vidi samo ravno ispred sebe. Odatle predstava tunela. Krvotok i dalje slabi i čovjek vidi još samo u centru vidnog polja - to je svjetlost na kraju tunela.
Zatim čovjek umire. Svaka aktivnost mozga mora se vidjeti na elektroencefalogramu. Ali poslije prestanka rada srca igla pokazuje pravu liniju - mozak "ćuti". Ako čovjeka ožive, obnavlja se krvotok i on opet počinje da vidi svjetlost...
Najživopisnije vizije imaju upravo oni kojima se srca uopšte i nije zaustavljalo, nego se samo usporavalo i slabio krvotok.

Život poslije smrti snimljen na videokasetu

U knjizi "Život poslije života" dr. Moody opisuje 150 slučajeva kliničke smrti.
Autor razlikuje nekoliko stadijuma umiranja i povratka iz "podzemnog carstva": zaustavljanje svih fizioloških funkcija organizma (pri čemu čovjek još može da čuje riječi ljekara koji konstatuje letalni ishod); sve glasniji zvuci; samrtnik izlazi iz tijela i velikom brzinom leti kroz tunel, na čijem kraju se vidi svjetlost, a ponekad i svjetlosno biće; pred njim prolazi čitav njegov život; sreće umrle rođake i prijatelje; u nekom trenutku javlja mu se osjećaj granice iza koje se više neće moći vratiti u tijelo; zaustavivši se pred njom, samrtnik, "naporom volje" ili mimo volje ipak biva vraćen u svoje tijelo.
Većina pacijenata koje je ispitivao Mudi su hrišćani. Zato natprirodna tumačenja ovih vizija odgovaraju njihovoj vjeri u to da bog postoji i da je naša duša besmrtna. Ali ima i drugih objašnjenja.
Poznato je kakve neopisive halucinacije doživljavaju oni koji koriste jake narkotike. Istraživači pretpostavljaju da psihodelici izazivaju stanja nalik onima koje imaju samrtnici u periodu kliničke smrti. Po njihovom mišljenju podsvijest svakog čovjeka krije matrice sličnog iskustva - osjećanja vantjelesnog postojanja, odnosno posmrtne vizije, zapisane su u našoj podsvijesti kao film na kaseti. "Projekcija" sa "trake" uključuje se prestankom rada srca.
Neurolozi prave analogiju između samrtničkih vizija i osjećanja prilikom nekih neuroloških oboljenja. Na primjer autoskopske halucinacije omogućavaju bolesniku da posmatra samog sebe sa strane, isto kao pacijent koji doživljava kliničku smrt. Ali dok je u prvom slučaju "dvojnik" živ, u drugom samrtnik vidi svoje potpuno nepomično tijelo. Neki psiholozi predsmrtni tunel smatraju transformisanim preživljavanjem porođajne traume.

Stvaraoci posljednjeg filma

Pročitano i prevedeno učvrstilo me je u starom uvjerenju o suštini vizija u periodu kliničke smrti, a ono je slično mišljenju koje u ovom tekstu iznose stručnjaci, ali sa naglaskom na jednu stvar. Naime, oni kao da nedovoljno ozbiljno shvataju samoobmanjivačko-kreativne sposobnosti ljudskog uma. Ljudi i za života pokazuju ogromnu maštovitost i kreativnost u smišljanju spasa od neizbježne smrti, njenog prevazilaženja, raznih vidova posmrtnog života. Tu su i razne vrste rajeva (ili paklova, ali za "one druge", one koji ne vjeruju u isto božanstvo i isti raj). I "nirvana" je dio te produkcije ljudske mašte, ali možda je nirvana najbliža stvarnosti. Moglo bi se reći da u njoj prebivaju atomi - ne atomi XX vijeka sastavljeni od niza spratova sve manjih i manjih sastavnih elemenata, već atomi u izvornom smislu, kao najsitnije, nedjeljive čestice materije - u "rasutom stanju", pojedinačni, nezdruženi u veće forme. A to je i stanje koje očekuje sve nas, jer, naše svijesti će se ugasiti i tijela raspasti, ali će atomi koji su nekad činili (koji sada čine) naša tijela ostati da traju vječno. Što se tiče vizija u periodu kliničke smrti (upravo u periodu kliničke smrti a ne neposredno prije njega; bez respekta tvrdim da dr. Semjonov ovdje griješi jer, ako je po definiciji klinička smrt interval od prestanka rada srca do prestanka rada mozga - to očigledno znači da je mozak u tom vremenu još živ; najzad, zar je nemoguće da bude napravljen i savršeniji EEG, koji će registrovati neku aktivnost mozga još duže vrijeme nakon prestanka rada srca?), one predstavljaju "film" koji mozak prikazuje samom sebi. Mozak je scenarista i režiser tog filma, on njime vrši posljednju samoobmanu, odbijajući da umre, varajući sebe (sasvim djelotvorno, dok traje) da se život nastavlja u nekom novom vidu. Kakakv će taj "film" biti zavisi od mašte svakog pojedinačnog čovjeka, ili od onoga čemu ga je društvo naučilo - odatle sličnosti vizija kod pripadnika iste kulture. Ako čovjek zaista umre, taj "film" se prekida i tu je kraj svega. Ali ako samrtnik oživi, one se može prisjetiti svojih vizija i protumačiti ih u smislu da "onaj svijet" zaista postoji. Čovjekova svijest će tako dobiti važnu utjehu sve do časa narednog, vjerovatno posljednjeg umiranja. A čovjekova podsvijest će znati istinu, ali podsvijest se zato tako i zove što čovjek ne zna svjesno ono što njegova podsvijest zna.

(Andrija Lavrek, časopis "Galaksija" broj 287, Oktobar 1999)

Evolucioni paradoks

Za početak, riječ-dvije o jednom od principa evolucije, prilagođavanju.

Definicijski gledano, prilagođavanje je isto što i potčinjavanje okolini, iz čega bi slijedilo da su najuspješniji oni organizmi koji se najbolje i najtemeljitije pokoravaju. No, gdje su onda oni koji vladaju, dominiraju? Prilagođavanje i pokornost su, po svojoj prirodi, sekundarne, re-aktivne sile, i da bi uopšte postojale, moraju imati svoju protivtežu u aktivnim silama prirode. Ukoliko svi organizmi evoluiraju kroz potčinjavanje okolini, koja, naravno, uključuje i potčinjavanje svim ostalim organizmima koji sačinjavaju neku "okolinu", iz toga proizlazi da je jedina aktivna sila - neživa priroda, neživa okolina, krajolik, temperaturne i kozmičke promjene. To je, međutim, personifikacija i mistifikacija Prirode i kao takva pripada prije u religiju nego u nauku - i naročito je nepogodna za tumačenje prirodne hijerarhije. Nešto što je neživo možemo definirati kao neživo upravo na osnovu nedostatka volje, nedostatku sposobnosti da djeluje kao aktivna sila Kosmosa; nasuprot tome, život se razlikuje od ostalih stvari u Kosmosu upravo po tome što ima volju, sposobnost da aktivno djeluje na materiju i energiju Kosmosa i da ih iskorištava teleološki, svrsishodno, zaradi potrebe za održanjem i rastom moći.

Ako malo pažljivije osmotrimo žive organizme na Zemlji primijetićemo da oni baš i ne teže nekom "prilagođavanju", mijenjanju sebe zaradi pokornosti okolini u kojoj žive, naprotiv, svi oni, u manje ili većoj mjeri primjetno, mijenjaju okolinu u skladu sa svojim potrebama. Na primjer, ptice mijenjaju raspored grančica, trave, lišća i ostalog materijala kako bi sebi sagradile gnijezdo suprotno principu prilagođavanja koje bi prije nalagalo da, recimo, nesu jaja kojima ne treba gnijezdo. Neke od evoluciono najstarijih životinja i dan-danas rade po istom modusu kao i ptice - zakopavaju jaja u zemlju i suho lišće ili na sličan način oblikuju okolinu (npr. krokodili i kornjače). Pored svega toga što je vezano za reprodukciju, mnogi organizmi grade skloništa da se zaštite od nepogoda i grabežljivaca. Ništa od toga ne može se smatrati prilagođavanjem, pokoravanjem okolini, već pokoravanje okoline sebi, volja da se njom dominira. Životinja koja je, pak, najdalje otišla u tome je Homo Sapiens.

I upravo zato i jest najzanimljivija. Sam čovjek je dovoljan da se pobije teza o prilagođavanju jer je čovjek u zadnjih nekoliko milinijuma intenzivirao svoje pokoravnje okoline osnivanjem prvih većih zajednica i onoga što danas nazivamo civilizacijom i time preoblikovao lice Zemlje do neprepoznatljivosti. Tu možemo primijetiti nešto zanimljivo: čovjek je, ostvarivši dominaciju nad planetom, počeo propadati. Zašto se to dešava?

Razlog je vrlo jednostavan. Nedostaje mu teritorija za nova osvajanja, nove borbe i nadmetanja - nedostaje mu Haos. Njegova volja za moć ga je dotada tjerala da vlada ali kad je jednom ostvario ono za čim je težio, nagon koji ga je do toga doveo odjednom postaje suvišan, postaje teret - i počinje da odumire. U stvarnosti, čovjekova evolucija, kao proces koji je dotad težio stvaranju i razvoju čovjekovih sposobnosti, snage, otpornosti, žilavosti, srčanosti, mašte - dobija nagli obrat i počinje favorizirati neke drukčije, donekle suprotne osobine. Da bi uspještnije zavladao prirodom čovjek se udružio u zajednice, najprije manje a potom sve veće i time je postalo moguće da se mnoge individualne slabosti, koje postoje u nekom pojedincu, učine mnogo manje uočljivim, kobnim i štetnim, jer kad je okupljen i udružen sa velikim brojem ostalih pripadnika svoje vrste, čak i ako svi imaju iste nedostatke, sposobni su da prežive čisto zbog brojnosti - jer je lični kvalitet zamijenjen bezličnim kvanitetom. U takvom okruženju čovjek postaje ovisan o zajednici u velikom broju utoliko ukoliko je veća zajednica. Ako danas osmotrimo neke prosječne predstavnike velikih zajednica koji se mogu naći ne mjestima guste naseljenosti primijetićemo da su većinom skloni bolestima (uključujući i nasljedne bolesti), depresiji, preosjetljivosti na stres i sl. koji su najizraženiji među srednjom i višom ekonomskom klasom. Istovremeno, taj segment stanovništva u prosjeku ima manje djece (1-2) dok niži slojevi imaju daleko više (4 i više). Sad se moramo zapitati: u kakvim uslovima čovjek prosperira?

Šta zaključujemo? Evolucija ništa ne garantuje. Ni opstanak najjačih, ni najsposobnijih, ni najprilagodljivijih, već su tu uvijek otvorene mnogobrojne mogućnosti i varijante. Ona je prije ciklična nego linearna. Na primjeru čovjeka vidimo da neki organizam, nakon što dosegne određeni nivo razvoja (ka višem, boljem, savršenijem obliku) zbog nedostatka izazova nužno nastupa degradacija i, čak - deevolucija.

Čovjekova volja za moć, izražena kroz težnju za dokolicom i lagodnim životom, prijeti čak i da degradira ono što mu je u najvećoj mjeri i omogućilo uspon i rast - njegovu inteligenciju. Stvaranje računara i umjetne inteligencije, androida i raznoraznih robota odaje sklonost da samog sebe učini zamjenjivim i suvišnim - a to odaje želju za krajem, za smrću, za mirom, za "nirvanom"... No, to je samo savremeni, trenutni izričaj iste težnje koja je počela uzimati maha sa pojavom prvih civilizacija - budizam, hinduizam, judaizam - sve te imaju u osnovi istu težnju za konačnim krajem, za istinskom smrću čovjeka, a u svjetlu evolucionih principa koje smo spomenuli - religije, naročito religije tog tipa - postaju savršeno razumljive, njihov nastanak, uspješnost, raširenost. One, u stvari, ni čemu ne "podučavaju" - već samo služe kao sredstvo za izražavanje stanja u kojem se čovjek nalazi, njegov mentalni sklop i odaju obožavanje smrti. To i gotovo ništa drugo i nije potrebno da bi se shvatilo u čemu je njihov značaj: one savjetuju kako treba živjeti da bi se živjelo poslije smrti (!?). Očigledno je da ljudi u tom slučaju shvaćaju, osjećaju i doživljavaju život kao neki problem, kao bolest samu po sebi koju pokušavaju izliječiti...

Glavni paradoks evolucije je što je najviši stepen razvoja neke vrste - njeno samoubistvo. Nakon dosezanja vrha - jedini preostali put je uvijek dolje...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se