utorak, 18.03.2014.

devedeset i osmi dan

Opet na ulici preko puta sumnjivog lokala. Čekam. Već godinama ne radim ništa i namjera mi je to nastaviti do smrti – ne raditi ništa – jer ja nikad neću završiti ništa što započnem…
Gledam posjetioce i spazim uzničara. Ponovno se jave sjećanja na jutarnje komešanje i muške glasove kroz širom otvorena vrata svinjca. Stražari tjeraju žene na dvorište. Zapovjedi im zvuče kao pseći lavež. Prvi put na danjem svijetlu vidim svinjac gdje sam noćila: dugačku betonsku zgradu s krovom od salonita. Čini se da nije korištena. Izgleda nedovršeno. Žica dijeli dvorište ispred. U dnu, nasuprot svinjcu, pedesetak metara dalje, je kuća. Jednokatnica. Zgrada gdje živi vlasnik gospodarstva. Brzo gledam uokolo. U blizini nema ni traga selu.
Ne vidi se nijedan kućerak. Mjesto može biti bilo gdje. Potpuno je odvojeno od svijeta.
To pojačava dojam nestvarnosti.
Doista sve postaje moguće, čak i to da se ja jedno jutro probudim kao sužanj.
Čujem kako žene uokolo pričaju da se blizu, na rubu šume, nalaze brvnare gdje su noćili drvosječe, a sad je muški logor. Kažu da je puno veći…
Na ulazu u logor stražar propušta grupu od dvadesetak žena. Izvode ih u polje i tjeraju na livadu, iza ograde gdje nema grmlja da se sklone od tuđih pogleda.
Tamo, sred ledine, pred stražarima i svima, trebamo čučnuti i obaviti veliku nuždu.
Ja sam u četvrtoj grupi. Prvi puta pada mi napamet pomisao na bijeg. Bilo bi dovoljno ustati i trčati prema šumi dok se ne pobjegne ili te sustigne metak. Možda bih ipak uspjela utrčati među drveće, ali plaši me šuma. Bojim se da bih zalutala, izgubila se…
Bespomoćno se saginjem ka tlu i izbjegavam gledati oko sebe da ne privučem pozornost stražara pa ne pomisle da namjeravam bježati.
Čučim i mislim na voljenog: kako sam jednom, poslije nedjeljne mise, otrčala na livadu i čučnula, a on stao pored mene te smo se pomokrili smijući se.
Zemlja je suha i hladna na dodir. Uzimam grudu i mrvim je među prstima.
Gledam žućkastu zemlju i rijetku travu te se ne usuđujem podignuti pogled ka nebu.
Znam da sam izložena na milost ili nemilost i da ni ja ni itko išta može uraditi da me zaštiti.
Baš nitko pa čak ni Bog sve kad bi i htio.
SMS-poruka mog voljenog:
„Tajna ljubavi je tajna.“

- 15:41 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.