srijeda, 05.03.2014.

osamdeset i peti dan

„Ali što drugo mogu, znam ili sposobna sam raditi poslije svega?“ pitanje je izrekla žena kakva bih i ja bila da nije bilo mog voljenog o kom skrbim, a zatim uvečer izlazila na ulicu da u rijeci prolaznika ispredam stihove žalopojki kao da sam sve svoje bračne dužnosti u predujmu prije braka podmirila svom voljenom pa sad mirno spavam čitav dan kod kuće, a noć provedem izvan nje.
Evo opet mojih sjećanja što su mi ostavile lijepo ludila. Eto opet nadolaze uspomene poput refrena i uvertira poznate pjesme, ali ne znam dalje…
Pred očima mi se javi slika kad se budim. Udovi su mi teški. Kao prikovana za betonski pod.
„Skrenite! Skrenite! Skrenite slike iz mog spomena na one logorske dane…“
Moje tijelo ne pripada mi, ne posvema i potpuno. Nije sasvim moje nego dio golemog svinjca, logoru, ispruženo između nepoznatih zaspalih tijela žena. Kao da je autobus dopremio tek djelić krhotinu mene same?! Prvi put uočavam nesklad u slagalici svog bića.
Današnja tema mojih misli: opet povratak u prošlost koju bih trebala zaboraviti.
Neku neudobnost i podijeljenost na dvoje ili više. Slutim pukotinu. Liniju rascjepa.
Pokušavam se u mislima prenijeti kući gdje očekujem voljenog, ali mi ne polazi za rukom. Čim upadnem između dvije oprečnosti, učini mi se kao da ja nisam ja. Odsustvo poznate stvarnosti osjećam kao mučninu. Već sam to iskusila, a sve mi je nepoznato.
"Svako od nas ima sjenku“, kaže Jung. „Što je manje prisutna u našem svjesnom životu, to je tamnija i gušća…“
Nemam se za što uhvatiti. Prestrašena sam zbog pogleda u neizvjesnost. Ništa ne razaznajem.
Još gore: ne sjećam se kako sam se tu našla. Tek nekih užasnih isječaka sa besmislenim pogubljenjem jedne prpošne djevojčice koja je još ili je tek izašla iz klupe osnovne škole, a na sjedištu iza moga sa kolegicama do čas prije stvara ugođaj maturalnog putovanja.
Zbog nerazborite sjenke nismo u stanju sagledati istinu unutar sebe, pa zato svoje nepoželjne osobine pripisujemo drugima..
Prepoznajem dojam, pokušava premostiti rascjep između dvije stvarnosti zaključkom: valjda ću tek nakratko bit zatočena i možda ću još danas biti razmijenjena?!
I riječi i šutnju uvijek se može popraviti postupcima…
Ne mogu uopće dokučiti zašto u velikom svinjcu bez prozora, u mraku, vojnici drže mlade žena od kojih neke u naručju drže malu djecu?
Naši ožiljci nam daju više iskustva i postojanosti nego naši uspjesi.
Muči me pomisao da mi još uvijek izmiče svrha događaja. Međutim i svjesna da sam usisana u rat i da su zbivanje izvan mog utjecaja, da je moja sudbina u rukama drugih, a nitko me više ništa ne pita. Slika stvarnosti se rastače kao da je prasnuo televizijski ekran, a rat se rasuo i preplavio mi dom pa me odnosi bujica što kulja kroz otvore, prozor i vrata moje kuće.
Vjerujem da smo puno više od samo tijela, da je naše meso i krv samo sredstvo kojim se služimo igrajući životnu igru kojoj je cilj spoznaja onog tko i što jesmo…
Prinuđena sam slušati te koji imaju oružje. Moj život i moja smrt više nisu čin mog odabira.
SMS-poruka mog voljenog:
„A čini se da nikog nema…“

- 18:44 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.