četvrtak, 23.01.2014.
četrdeset i četvrti dan
Crna ptica sletjela je jutros na prozorsku dasku stana gdje sad živimo ja i voljeni moj, a misli mi odletjele na njenim crnim krilima.
Ta su me crna krila sjećanja odnijela gdje smo oboje rođeni u istom selu – i to je otkrilo čitavu tajnu života naše ljubavi.
Ni svi kilometri ovog svijeta nekim blizinama ne mogu ništa.
U mojim sjećanjima su kokoši iz njegovog dvorišta.
Kroz otvor u ogradi dovode piliće da kljucaju zrnje s vrapcima, kosovima, divljim pticama i domaćom peradi koje zajedno hranim u našem dvorištu.
Kad nije pravo vrijeme, nevažno je da li je zakasnila ili poranila ljubav.
Mene su, jer sam Hrvatica, velikosrpski poduzetnici zatočili na farmu gdje, kao što na pokretnoj traci kokoši nesu jaja, tako sam, među drugim zatočenim ne Srpkinjama trebala rađati djecu već u utrobi namijenjenoj za potrebe bogate klijentele koja ne može imati vlastitu,
a mog su voljenog, jer je Srbin, isti velikosrpski podanici zarobili i strpali u logor pa ga preodgajali šutirajući mu tijelo cokulama ne bi li izbili srce što je odabralo za ženu Hrvaticu i zavičaju i Domovinu tamo gdje ja i voljeni moj smo odrasli.
Nekada ne možeš dovoljno glasno vrisnuti ali možeš se dovoljno tiho isplakati.
Kad bih se zaželjela igre, kroz otvor u ogradi i ja sam odlazila u potragu za drugom u igri u njegovo dvorište.
Pčele iz košnica smještenih u naš vrt u proljeće traže med u rascvjetanim krošnjama njegovog voćnjaka.
U ljetnim se noćima zvijezde jednako osmjehuju iznad njegovih i naših polja zrelog žita.
Naša ljubav je početak 'besmrtnosti'.
Mene su, jer sam Hrvatica, zatočili da rađam djecu i za bogatu klijentelu, pedofile…
a mog su voljenog, jer je Srbin, strpali u logor gdje su mu odrezali jezik da ne govori o ljubavi Srbina i Hrvatice…
Noću svi osjećaji za koje se trudiš držati zaključane duboko u sebi, nađu način da izađu van i sjebu te.
Kuće u kojima smo rođeni razdvaja plot kroz koji se provlačim u njegovo dvorište.
On ga preskače kad se zaželi našeg druženja.
Ujesen se jednaki miris sijena i zrelih plodova širi iz hambara njegovog srpskog domaćinstva i našeg hrvatskog,
A zimi, kad snijeg prekrije krov i njegove srpske i moje hrvatske kuće, snjegović na ulici ispred ograde ima nos od mrkve iz moje smočnice, a oči su komadići ugljena iz njegovog podruma, lonac na glavi je iz moje kuhinje, a metla što je drži je iz njegove štale.
Moja ljubav je sat bez kazaljki: kuca ali vrijeme ne pokazuje jer traje beskonačno.
Mene su, jer sam Hrvatica, zatočili da za potrebe bogate klijentele rađam djecu umjesto kofera za šverc i preko granica prenose u njihovoj utrobi drogu gradeći se putuju sa svojim djetetom,
ti neki ljudi sa kojima obične stvari postanu posebne,
a mog su voljenog, jer je Srbin zatočili u logor pa mu žlicom iskopali oči da više nikad ne vidi ni zavičaj u istoj Domovini ni svoju dragu 'ružu hrvatsku'.
Mali Princ je naučio da je čovjek usamljen i među ljudima, naučio je prepoznati svoju ružu među drugim ružama, puno lijepih ruža, ali ne i kao jedina jedina njegova na planetu gdje je njihov zavičaj.
Teško je ako ti netko nedostaje ali još je teže kada nedostaješ sama sebi onakva kakva si bila, a više nisi... zbog njih... nekih…
- 10:25 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
Opis bloga
Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...
(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.
