srijeda, 08.01.2014.
Rekla sam voljenom da nisam bila u logoru nego su me zatočili poput kokoši nesilice koja svako jutro snese jedno jaje. „Bila sam rasplodna radjalica, na farmi,“ rekla sam, a zatim sklopila oči
Prozor je otvoren, noć je tamna, zvijezde su se izgubile u oblacima, vjetar na ulicu uzdahnuo je kroz lišće u krošnjama drvoreda, a ja sam raščešljala kosu, glavu voljenog prigrlila na njedra i sklupčala tijelo u namjeri da čitavu noć provedem budna.
U slatkoj osami i tišini, pustila sam srce neka govori. Rekla sam voljenom da nisam bila u logoru nego su me zatočili poput kokoši nesilice koja svako jutro snese jedno jaje.
„Bila sam rasplodna radjalica, na farmi,“ rekla sam, a zatim sklopila oči i osluškivala.
Neću mu gledati lice. Njegovo se nijemo sanjarenje pretače u me, a ja sam mirno ležim.
Glavu sam položila na njegovo tijelo kao da je jastuk. Šutim.
Samo ispred prozora, u mraku, krošnje uličnog drvoreda šapuću, a ja pitam:
„Kaži mi, voljeni moj, govori mi u mislima o ljepoti što čuvaju tvoja sjećanja.“
I ne znam je li šapat budi uspomene u kojim se jave rascvjetale krošnje u voćnjacima sa cvjetovima što uslijed milovanja vjetrića lepršaju. Kao da će se rasprsnuti, a latice se razlijeću i prosipaju po tlu i nebu poput sjećanja na kuću iz mog djetinjstva više ne postoji niti će se majka pojaviti noseći povrće ubrano u vrtu, ali je radost mog doma ostala živjeti u meni.
Znam da ako o tome ne sanjarim ono će se otrgnuti i sunovratiti u bezdan vremena, a mene uloviti strah zbog činjenice da vrijeme nije moguće zaustaviti i još manje vratiti. Strah od svršetka cvjetanja kad će latice otpasti – to mi je zatrovao čula jer se u meni ukorijenila zamisao da nikad ništa ne smije završiti. Ljepota ostavi dublje i okrutnije rane u duši. Ja jače krvarim zbog gubitka sreće nego od očaja.
Ako su mi otrgli dijete s njedara da bi ga usvojila neka jalova žena iz obitelji bez djece – je li je to mistična pojava kojom se razrjeđuje nepravda prolazne ljepote? Noć će izblijedjeti.
Zora boja nebo rumenilom i ponovno će osvanuti novi dan u kom cvijeta tuga naše ljubavi.
Umorna sam, umorna od povrataka u stvarnost i gledanja tolikih ljudi koji blebeću ni o čemu.
O da dragi moji bloger-i (koje ne smatram da su vaši uraci puka ispraznost svijeta niti kad bloger 'Potok' kaže.
„Pokušaj biti strpljivija i oblikuj kraće postove. Osjećam duh težine. Veeeeeeeeeeeeeeeeeeliki pozdrav!“,
a ni 'NF' koji veli:
„znam da ne postoje ni najmanji izgledi, i da, i meni je ovaj put bilo za nijansu predugo“
Ovo je moj posljednji ples, posljednji valcer, 'Posljednji Tango' šamanskog povratka u stvarnost. Glazba još uvijek svira i ja izlazim iz međusvijeta duše na oltaru svakodnevice.
I dok plešem tu, u govnima do grla to paklenski ljuti političke čelnike koji su udavače za bogatog svata što joj treba omogućiti lagodan život ili sponzoruše u muškom tijelu koja na licu nose lošu maskaru ili make-up.
Za mene vladati ne označava glagol kako podrediti vlastitoj volji nego imenicu kojom se naziva ostvarenje mogućnosti jednakovrijednog života za sve. Pa ako i ne možemo svi biti ni bogati, ni pametni, ni poznati... ali svi bi mogli barem biti dobri LJUDI
Čovjek je društveno biće, ali najbolje odluke donosi u samoći.
Teturam kroz glib, to predugo traje i umorna sam i iscrpljena od karnevala pretpovijesnih šala glupe plavuše i prepričavanja pretpovijesnih dosjetki i ja se izbljuje po čitavoj suvremenoj stvarnosti i čitavom podrumskom stanu, po postelji, po odjelima i starim haljinama jer nove nemam ni ne želim… i po računalu i starom radiju i bilježnici sa rukopisima i zabilješkama što u njoj leže i mrtve.
Samo još nešto želim reći za tu istu stvarnost koja mi se događa iz dana u dan, a zatim ću preći na treći dio: »Ovaj život nije za mene… Ili ja nisam za njega stvorena«
U njemu više neće biti ovih predugih vračanja u stvarnost. Ostat ću gdje me već povedu moje žalopojke, tugovanja i jadanja u prozi. Ostat ću na mjestima za koje bloger-ica 'uzorita' u komentarima mog štiva kaže:
„Kod mene na fejs profilu piše da sam iz Vukovara, Ovčara, a nisam. Učinilo mi se to najmanjim što mogu učiniti kako bi ona masa površnih ljudi tamo povremeno vidjela to Vukovar... I nema veze što sam većini čudna, nema veze što si im ti čudna. Mene bi začudilo da smo poput preostalih, dio stada. Negdje sam pročitala "ovaj svemir je eksperiment". Sretna ti nova.“
Ipak sada još kaže moj posljednji povratak u tu stvarnost u kojoj ste vi, dragi moji blogeri, moja obitelj, ali i istinski uzorak zbilje kakva se susreće iz dana u dan.
A kao u svakoj obitelji s nekime se složiš više, sa drugim manje, trećim ne baš ili čak ti ide na živce… ne misliš sve najbolje, ali ga ipak voliš.
Napraviš svoj mali svijet, ubaciš u njega sve koje voliš i više ti ništa ne treba, osim da traje.
Svijet se preobražava i mi smo dio tog preobražaja. Neko bi rek'o dogodio nam se život.
Nekoć sam u jednom štivu spomenula suborca mog voljenog koji kaže:
„Trebali smo stupati u miroljubivoj koloni Mahatma Gandhi-ja da nas zgaze kao konjanici britanske imperije, To je pravedan rat koji nismo mi tražili,“ ponavljao je. „Bilo je 'biti ili ne biti' jer isprašiti tur bespomoćnog može svaki nasilnik, ali ne i obraniti...“
Moj najdraži bloger 'sewen' je u komentaru tog zapisa rekao:
„Puuno i preeviše razmišljaš! Al dušu rasprostireš (vjerujem) prijateljima...“
Zašto to spominjem? Zato jer nekoć je bloger 'sewen' bio ratnik. Njegov je posao sada: biti pjesnik. Pjesnici su kao cvjećari koji zalijevaju cvijeće u lončanicama, vrtovima, parkovima, na livadi… samo oni zalijevaju ljepotu u dušama da ne usahne. Pokušavaju ures sačuvati nježnošću kakva je potrebita tankoćutnim bićima punim ljubavi.
'Sewen' piše ljubavne pjesme. Odgovornost ljubavi je da naučimo voljeti to što je najbolje u drugome i da smo sposobni tome da se radujemo kao nečemu svom.
Strah od ljubavi je najveći strah. Čak i oni - inače hrabri - najviše je se plaše.
'Sewen' je hrabar i nadaren. Nadareni nalazi fine razlike među događanjima, a znalci – fine sličnost između njih. Kad bi čovjek gledao i mislio srcem ne bi patio. S druge strane patnja je posljedica gubitka osjećaja i donošenje razboritih misli koje žele posjedovati, a ne voljeti.
Život nije patnja; radi se o tome da ćeš u njemu patiti umjesto da ga uživaš sve dok se ne oslobodiš vezanosti za svoj um.
Suština je u tome da li možete prihvatiti sebe kad malo bolje razmislite tko ste i da li ste u stanju da – upravo u sebi – pronađete pravu ljepotu. Ako nema manje lijepog, onda nema ni ljepote, ako nema tuge onda se ni radost ne može prepoznati.
Ali ja sam, ali nešto drugačija, cvjećarica u stvarnosti suvremenog svijeta. Nekoga je učilo ushit a mene patnja. Ja naričem žalopojke. Moje su jadikovke zbog djevojaka poput 'Divlje ruže'. Um je svjestan da je svako tko nam ulazi u život, svako sa kim dijelimo iskustva, tko se nađe na našem putu, zapravo odraz nas samih.
A mene su, poput mnogih drugih žena, nekoć u životu zvali: 'Ruža hrvatska'. Zbog čega su me tada zvali tako i tu mi pjesmu pjevali? Nekoć je Mali princ posjetio zemlju, ugledao mnoštvo različitih ruža u posjedu ljudi i naučio se ljubiti onu jednu svoju ružu na svom planetu u dubini svemira.
A znadete li moju domovinu. lijepu našu, izgled njen… do obale sinjeg mora?
U daljini okružuju ih… ima obzor kakvih je malo na ovome svijetu.
Znadete li šume, pašnjake i njive njene?
Poznajete li djedovinu i ognjišta pitomih stanovnika njenih?
Usred te krasote dobri su ljudi izgradili vile koji ima … ima valovit krov pravi kontrast šljunku i kamenoj obali, a sve je ističe u krajoliku
Iako nema razloga isticati se
Mogle bi se uklopiti
Kako je skladno da ona stoji ovdje gdje je lijepo, a ne drugdje gdje je nelijepo.
Vila izgleda kao gromača koje je olujno more izbacilo iz dubine
Izgleda kao meteor koji je prestao lutati svemirskim bespućem, ali nije!
Kad je dobro zagledaš jasno ti je: dobri su je ljudi izgradili, s neba pa u rebra?!
Dobri ljudi množe se ili sjatili potom – razliju ih po plaži kao da nikada nisu čuli za obalni zaštićeni pojas.
Vile i parcele na kojima su podignute pripadaju vlasnicima, a oni su ih platili s novcem
Domovi se ipak vesele kad se u njima bivstvuju radosni kućevlasnici, ali tu više nema kućice u cvijeću iz mog djetinjstva više ne postoji niti će se majka pojaviti noseći povrće ubrano u vrtu, ali je radost mog doma ostala živjeti u meni.
Ali postoji još jedna ruža iz prošlih vremena koju želim spomenuti: djevojčica koju smo zvale 'Divlja ruža'. Postoje neke osobe čiji trag u jednom trenu biva dovoljan da ti ostane zauvijek u sjećanju kao i ljudi o koje se stalno zaplićeš, a ni ne primjećuješ ih.
Možda vam u svojim tugovankama u prozi ispričam i o njenoj patnji, o tome kako sam upoznala 'Divlju ružu'. Možda kažem, ako poživim. Uz život ne ide uputa niti garantni list pa da ga vratiš ako ne odgovara. Život se jednostavno uči od kolijevke pa do groba
'Divlje ruže' više nema, ali mi je ipak prirasla srcu jednako koliko i moja najmilija bloger-ica 'Andrea'. Sve dok čovjek čuva uspomenu na drugu osobu – postoji način da se preživi tuga koja je dio života.
Što me je još život naučio? Naučio me je da ne možeš nekoga natjerati da te voli Sve što možeš učiniti jeste, da biti neko tko se može voljeti, Ostalo ovisi od drugih..
Neke sitnice su toliko krupne da zbog njih neke ljude zavoliš... a neki ti se zbog sitnice zgade za čitav život. Ako ne dobiješ što želiš, patiš. Ako dobiješ ono što ne želiš, patiš. I ako ne želiš, a dobiješ nešto neočekivano opet patiš jer to ne možeš zauvijek zadržati
Nikog ne upoznajemo slučajno. Ako se i rastajemo oni su ostavili trag. Od naše duše ovisi koga privlačimo i u kakvo ćemo se biće preobraziti kakvi postati u kakvom okruženju živjeti.
O, lijepa naša očerupana i oglodana kao kurva (politika je kurva, zar ne? – utvrđujem gradivo istim pitanjem drugi put jer 'sewen' veli: „dvaput je dvaput!“) što su je svodnici dobacili bandi bijesnih pasa…
Zanimljivo da analitičari 'modernog vremena' rad ministra obrazovanja, – a koji obnaša vlast u mojoj domovini na današnji dan koji je označen kao datum dnevničkog zapisa na blog-u – prigodno ne obrazlože, istine radi, koristeći primjer iz uvoda »Doktrine šoka« pod naslovom:
„Prazno je lijepo – tri desetljeća brisanja i preobražavanja svijeta“ u kome navodi riječi nobelovca za gospodarstvenu znanost Milton-a Friedman-a:
„Nakon strašnog uragana Katrine najveći dio škola u New Orleansu je srušeno kao i domovi djece koja su ih pohađala. Djeca su se raspršila diljem zemlje. To je grozno, ali istovremeno i prilika za radikalnu reformu obrazovnog sustava.“
Rad i djelo ministra prosvijete, liječnika po struci je šok terapija po opisu »Doktrine šoka« prema učenju Milton-a Friedman-a jer obnašanje vlasti pustoši i hara mojom domovinom jednako kao i prirodna nepogoda tamošnje prostore pa, – takva inačica učitelja iskorištavanja umjetno stvaranih ili slučajno izazvanih šokova i kriza velikih razmjera za pretakanje sredstava u džep pojedinca, – očiti je uzor u provedbi 'divljeg bogaćenja'…
E, neću ni ja više o tome u ovoj zadnjoj mojoj noći vraćanja u stvarnost.jer… kako da kažem? … ma znate ono: glup, gluplji, najgluplji?! … sastanu se jednom glupa plavuša, gluplji policajac (specijalac jer je zaposlen da vlastitim podobnim podaničkim tijelom zaštiti život najglupljeg političara) i… i razgovaraju za stolom u restoranu:
„Imam vakuum u glavi kaže glupa plavuša.“
„A gdje si to zdipila?“ pita gluplji policajac pa nastavi propitivati: „A je l' opasno? Može l' eksplodirat pa nam prasne…“
„Ma,“ umiješa se najgluplji političar „ona veli da joj je zrakoprazan prostor u glavi. I meni je. I ja sam rođen sa vakuumom u glavi pa se zato bavim politikom, “ kaže, uzme čašu da svi troje nazdrave trojstvu gluposti pa zaključi: „Ali kad razmislim: bolje išta nego ništa!
Pitate se: pa, ali zašto je političar najgluplji u ovom trojstvu? Pa eto, on nije glup od srca i duše svoje nego od pretjerane zaostale pameti vlastite trbušine – primitivne inteligencije lukavosti.“
U tom su trenutku valjda uglas uskliknule blogerica 'brigita3'
„Ovo mi je sve tako konfuzno i pored dobre volje ne mogu da čitam u jednom dahu ... ali vratit ću se ponovo i pročitat ću do kraja.“
i blogerica 'annaboni'
„I ja, kao Brigita3..............samo mali dio. Sorry.“
Ali da nastavim: više neću navući masku glupe plavuše.
Sada, sada sam ja postala Apis Mortalo i već od sutra više neću vračati se u stvarnost.
Sada, sada kada znate da sam žena u sjeni, a ni ime vam svoje ne želim otkriti, pitate se
pitate se zbog čega se pojavljuju moje žalopojke? Pojavile su se, pojavila su se jer je sada došlo vrijeme da ih se kaže jer, jer vrijeme prolazi polako, nekamo u ono postojanje koji poneki prosuđuju da će biti život poslije života u reinkarnaciji. Možda je sve to samo izmaštaj
žene iz sjene koja želi susresti druge iste takve žene u nekom svom drugom životu i neću vam baš otkriti sve detalje po kojima žena iz sjene sluti da je došlo vrijeme da više ne želi vratiti se u ovo naše ovakvo vrijeme…
Uskoro, već od sutra, koje može potrajati i godinu, dvije, tri pa i više… žena iz sjene to ne može sa sigurnošću reći jer ona nije prorok… ona samo voli.
I makar sa sigurnošću ne može ni reći da ona vodi ljubav sa svojim voljenim, da vodi ljubav sa tim vama nepoznatim, da vode ljubav u tišini ovog svijeta, da vode ljubav bez riječi mada svijet ljudi oko njih bučno bruje…
Ali sada kada je objavljena ova slutnja i vama je sve jasnije, zar ne?
Svaki put je korak u nepoznato..ali samo vi imate hrabrost i ludost da zakoračite taj prvi korak... ali kakve god bile okolnosti i ma što god se dogodilo, ukoliko zadržiš svoj osmjeh znači da si pobjednik
Pa ipak svi drhtimo za svoj život. Svi se bojimo, plašimo smrti, ne želimo umrijeti. I kukavice i heroji. Da, i heroji su prestravljeni jer inače bi bili luđaci.
Samo postoji jedna razlika među razboritim ljudima: heroji su postali zbog straha i bore se protiv nasilnika, ponora uništenja u kome nema ni traga romantičnih ratnika, u kom je nemoguće tražiti slavu jer je sve preplavljeno mračnim ludilom nečovječnosti. Heroji svoju bitku vode sami. Ne dozvoljavaju da zlo oko njih probudi zlo u njima.
Kukavice se od straha okupljaju. Oni su u gomilama. Skrivaju se iza imena navijačkih klubova, naroda i 'vELIKIH ZAMISLI'. Velike riječi obično imaju malu pogrešku:
smanje se svaki put kada ih se ponovno izgovori i njima posluži za opravdanje vlastitog kukavičluka od straha za život zbog koga svi drhtimo. Sva živa bića: i životinje i biljke i ljudi.
Kukavice, ako se ne zavuku u mišju rupu, uvijek traže i okupljaju se u čopor. Jednak gomili koja kamenuje. Izlika im je zakon ili običaji, ali ne kamenuju preljubnicu jer je ljubav drugom darivala. Kukavica - kada odluči slobodno odabrati postupke kojima se zapravo koristi zbog svoje neslobode, očekuje od žene da je zauvijek slobodna samo za njega.
Kukavice kamen bacaju u sujeti i pohlepi jer je njima nije dala. Jer ta žena nije bila čedna.
A takav čin koriste oni drugi neki lukavci da se dokopaju imutka njena pa nagovaraju gomilu riječima da je to njihovo pravo i običaj. Može se sasvim lako uspješno živjeti lagodno od politike, lakše i bez dana prakse ostvarivanja radom u znoju lica svog.
'Kruha i igara' i 'zavadi pa vladaj i gomilaj blaga svjetska' uzor je događanjima odnosa među ljudima. Kao u bajci o dva vuka: dobar i zao koji se bore – uvijek pobjedi onaj kojeg više hraniš – da li dobrog dobrotom ili zlog zlima?
Na isti se način događa ljudima, ogleda se kakvoća 'hrane koju jedu' i kako se prema njima odnosi. Način na koji se prema njima odnosi utiče na ono što postanu.
Iskorištavanju kukavica da zatru heroje. Ako želite da shvatiti nešto ili nekog, ne slušajte ono što vam govori već ono što prešućuje.. jer najviše kažu neizgovorene riječi. Pravo lice druge osobe nije u onome što otkriva, već u onome što skriva, što ne pokazuje
Heroji nikada ne napuštaju zavičaj da bi pokorili svijet. Oni brane svoj zavičaj. I pogibaju. Umiru okruženi čoporom kukavica, nasilnici koji od straha uvijek u gomili okruže žrtvu pa nasrću kao bjesni psi, čopor 'kameleona čednomrzaca' i njima sličnih sljedbenika doktrina.
Oni koji robuju principima mahom nemaju savjesti.
Zašto to spominjem:
Riječ je o anonimcu Engelu sa prizvukom lažne Dalmacije koji kaže:
„Apis,
I guzica mi 'zapiva' kad ti postove čitam.
Imam utisak da ti je nepoznato tko si otkud dolaziš i komu pripadaš i to je više nego žalosno. Pročitao sam ti komentar kod tzv. blogera 'E.P' i sve mi je jasno. Neka te bude sram!“
Ja mu blago odgovorim jer premda smo iste vjeroispovijedi različita su nam vjerovanja, on svetkuje s obiljem na stolu u blagovaonici, a ja u blagoslovu srca punog ljubavi:
„Engelu
dragi, na kog imam djelovanje graha, ah samo ti prdi slobodno ako ti se već prdi na mene... a onako usput propitkujem i samu sebe da li čitaš domoljuba sewena? I kod njega ostavljam komentare. I on je ratovao, a sada, zar nije zaslužio da živi radeći i uživa plodove rada svoje nadarenosti?“
A evo o čemu se ustvari radi: bloger 'EP' napisao je članak o tome kako je pisanje knjige u svakodnevnoj stvarnosti u kojoj živimo uzaludan trud ako pisac pokuša utržiti svoj rad.
Tamo je bloger 'tužni branitelj' ostavio komentar:
Ako književnici vide da ne ide zarada neka promjene profesiju. Neka idu saditi krumpire, saditi luk, baušteliti, ne trebaš ovdje kmečati. Ima takvih kao što si ti i previše. Radi nešto korisno.
Na što sam ja, – glupa plavuša koja želi svoj dio kolača u književnosti, – napisala:
Ako književnici ne bi mogli parafrazirati tužnog branitelja pa mu reći da ako tužni branitelj nije moga obraniti državu u kojoj će svi pošteno živjeti od rada za kakav su nadareni onda neka promijeni profesiju i uradi nešto korisno, neka ne trabunja i... (ovo iza točkica neka popune pametniji od glupe plavuše)
I zatim, unatoč što je situaciju pojasnio bloger 'EP' kao nezgodu vračanja 'milo za drago' ping-pong loptice u međusobnim prepucavanjima pojašnjenjem:
„Imenom svojeg bloga tužni branitelj me je, priznajem, privukao. Iskreno, on u svojem komentaru pokušava parafrazirati mene jer sam, privučen imenom njegovog bloga i sadržajem istog, ja njemu komentirao da kao hrvatski branitelj nema ništa od kukanja nad prolivenim mlijekom nego da se prihvati bilo kakvog posla (sadit krumpire, luk, bauštela i sl.). Drugog posla u ovoj državi u kojoj su diplomirani inženjeri zaštitari - nema. Tužni branitelj mi želi vratiti istom mjerom zaboravljajući da ja u ovom svojem postu pričam o profesiji. O zanatu. O onima koji preživljavaju pišući.
Ako se on pronašao u onom ogromnom broju spodoba koje su od statusa hrvatskog branitelja napravili biznis, dobro, onda ga shvaćam, ali biti profesionalni domoljub ne priznajem kao zanimanje ili struku. Takve prezirem.“
dakle, da nastavim započetu rečenicu: eto, opet se javlja iz ilegale 'kameleon čednomrzac' pod maskom anonimaca Engela.
Svakodnevno se može vidjeti na ulici okupljanja njemu sličnih.
Ovo je trenutak koji živimo. Ovo je trenutak koji osjećamo. Ono što sada činimo stvara naše sutra. Moć je uvijek i samo u sadašnjem trenutku. Svijet je onakav kakvim ga vidite.
Smisao života i jeste život sa smislom, zar ne? Kakve su ti misli takav ti je život. Misli postaju stvari. Život koji živimo zavisi od toka naših misli. Što mislimo to i postanemo.
Niko nas ne uči kako se postiže lakoća postojanja. Sve neki lažni osjećaji dužnosti i obaveza gdje nitko zapravo nije sretan.
I dok u paradama mašu transparentima i zastavama ogleda im se strah na licima. Čega se plaše? Zar samoće heroja koji često sami sebe žrtvuju iz straha, da skrenu pažnje okupljenih kukavica kao što su činile junakinje-majke da bi im kćeri pobjegle od silovatelja. Ta noćna mora što predočava borbu Davida i Golijata još traje.
Nakon još nekoliko prdeža anonimca Engela ja mu u komentaru kažem:
„'kameleončiću čednomršće' štono sad si Engel (a moga bi biti i 'sveti Sava' što se mene tiče)
istina je nažalost da zbog tvoje silovite pameti koja spoznaje istinu moram navući masku glupe plavuše u karnevalu koji priređujete i ti i tvoja pametna braća – 'kameleoni čednomrsci' - pokušavajući izgristi i proždrijeti u jednom zalogaju hranu iz jednog lonca“
A zatim, kao što u posljednjem komentaru lijepo bloger-ica 'sarahB' reče:
„Da li bi ti bilo imalo lakše kad bi znala da nisi jedina? Svi smo slijeđeni, svi. Od prošlosti, propuštenih prilika i tragedija koje su nam se desile, koje se sad javljaju kao ružne spodobe i smiju nam se u izlogu. Svi smo praćeni, od bivših ljubavi, nepovratno nestalih proljetnih sumraka, od nikada rođene djece, od onih koje smo povrijedili, koji su nas dotukli, sve nas to prati. Frontalni sudar je s time neophodan, s vremena na vrijeme. I potreban. Ta haljina je čista i bezuvjetna ljubav. Samo ona je sposobna amortizirati bol pri sudaru. Nju ti želim. “
Istina o lažima koje su utkane u našu stvarnost. Upravo izlažem rezime svojeg pogleda na činjenicu našeg svijeta. Jedna od njih su i heroji.
Heroji su sami. Uvijek su sami. I u gomili, dok mu kliču i pokušavaju dodirnuti kao da će junaštvo na čopor 'kameleona čednomrzaca' može prijeći heroj je samozatajan. Samome sebi taji uzalud junaštvo jer svako živo biće drhti pred smrti.
Strašno je kad shvatiš oko kakvih gluposti si se nervirao a nije trebalo, a još strašnije kad shvatiš oko čega nisi brinuo a trebalo je.
Patnja, tlačenje i izrabljivanje bit će još bezobzirnije. I bit će još više nesreće, više smrti, više očaja. Ni najmanjeg izgleda da oružje pohlepnim grabežljivcima isklizne iz ruku. Uzalud mudraci govore o davanju kao jedinom pravom dobitku, darivanju kao jedinom načinu da se ono što imamo ne izgubi. Ipak poneki… Ruka koja pruža uvijek je iznad one koja prima. E tako, poneki i daju zbog tog osjećaja iznad, a ne zbog samilosti i ljudskosti.
Gomila pak postupno tamani heroje. Heroji polako ginu ili izumiru. Poput dinosaurusu. Dobivena bitka dakle nije pobjeda istine nego laži. Mi moramo pod krinkom karnevala u pokladnoj povorci slijediti svoja alegorijska kola i zajedno, poslušno, u strojnim korakom poći prema tamnici smrti. Nestanka, uništenja, apokalipsi. Nema bijega. Suvremene tekovine služe zato da zgrnu humak na grobu čovječanstva.
Netko bi rekao da je svako umiranje samo umiranje, ali ipak da nešto je i u ponovnom rađanju. Nakon dinosaurusa, kad nestane ljudi, čitav svijet će odahnuti.
Život bez zagonetki je dosadan ali ako sebi priznamo da još postoje stvari koje ne možemo dokučiti, život postane uzbudljiv i pun mogućnosti, ali ipak ako pišete priču svog života, ne dozvolite da vam neko drugi drži olovku....
A što to pišem kad pišem priču o svom životu? Pišem o patnji i ljubavi o svemu dobrom i zlu što se urotilo da nas – mene i voljenog – razdvoji pa dovede jedno drugom pa sad više ne smijemo da iznevjeriti to sve, sve to što pišem na blog-u, a prvo kazujem na uho svom voljenom.
(Svim onim 'dobronamjernicima' za koje previše blebećem reći ću da ti moji dolasci u stvarnost i nisu samo zbog njih – da dragi Vi nemate ni oči ni jezik pa ništa ne možete ni vidjeti ni reći, ali možete čuti – je li bi vam i tada bilo preko mjere moje kazivanje o stvarnom životu kao što šapućem voljenom na uho u postelji? A to što je stvarnost ovakva kakva jest' to ja nisam skrivila)
Bolje je sve nego ništa, ali ponekada je nečije sve ništa, a nečije ništa sve.
Ponekad ne znam da li više volim voljenog, ili osjećaj ljubavi. Znam samo da volim. O voljenom vodim u sebi najljepše razgovore.
Kao tračak svijetlosti kojom se stvarnost probija do njega. Ležim na krevetu pored njega još uvijek odjevena… Jednom, dvaput, triput, četiri puta… Danas je u pravokutniku objavljenih postova brojka 29. Strah me je da ću poludjeti… u krevetu pod pokrivačem opisujem stvarnost kojoj je na oltar bila položena naša sreća. O kako je dobro osjetiti njegovo tijelo! Ali kako će dugo moći podnositi ovo moje ovakvo šaputanje? Hoće li izdržati i ovo gledanje stvarnosti svijeta mojim očima kao patnju svojih logoraških dana? Već slutim da neće moći.
Govorim mu grozničavo – kao da neće biti sutrašnjice, a on mi pokretima svojim govori bez glasa:
„Smiri se. Ne govori ništa. Samo me zagrli i dozvoli da te držim u naručju.“
Najljepši trenuci u mom životu su onda ako je srce jedino sredstvo sporazumijevanja..
Konačno se smirim i zavlačim ruke ispod njegovog tijela. Oči mi se sklapaju. Njegovo ranjeno tijelo je tu pored mene… i bit će tu svakako sutra. Sutra? Sutra se više neću vračati u stvarnost. Ali sada smo u teškom mraku spavače sobe. Voljeni moj pravilno diše kroz škrge. Meni su oči sklopljene. Toplo dišemo jedno drugom u usta. Dok sam samo slutila, nadala se da negdje živ je moj voljeni, bilo je dovoljno da doznam da stvarno još uvijek diše. Sada, kada to znam-i sve od njega mi je malo. Jedva se obuzdavam.
Vrlo smo blizu, a sutrašnji dan daleko. Ne želim da svane. Ležati s voljenom pored sebe, osjećati kako mi diše u lice dok dotičem pramenove njegove kose i uvijam oko kažiprsta – smatram to nekom vrstom čuda. Strast se prenosi poljupcem
Ništa se ne može dogoditi do sutra.
Iznenadna ljubav dolazi kao kiša, ispire tugu i odnosi bol.
Sutra ću se probuditi u zoru i promatrati njegovo izranjavano lice pri blijedom kapanju jutra kroz prozor. Rukama ću raskuštrati njegovu lijepu nepočešljanu dugu kosu. Brije se svakodnevno, ali se nije ošišao već sedam godina.
Poslije nikada ne može biti kao prije, ali… ali osjećam da me nešto škaklja po vratu. Dodirnem prstima i prepoznajem pramen što kao da je oživio pa me miluje.
Otvaram oči i odmičem pokrivač – vidim ih još više. Na svijetlu ulične rasvjete kao da su se razmiljeli po čitavom jastuku i pokrivaju mu lice kao kakvom čupavom psiću kome je glava klupko vune i uopće mu se ne vide oči…
I što još reći za oproštaj kad odem u pohod svojoj duši u međusvijetu od sjećanja što tek blago dodiruje ovu stvarnost koja vas okružuje, a da je i ne primjećuje vas dok uranja u rijeke prolaznika? Možda bi, prije nego odem, najbolje bilo da za pozdrav kažem one nečije tuđe riječi što sam ih upila dok sam među vama bila pa mi se čine kao da su moje. I izgovorit ću ih kao da su moje.
Želim život u ljubavi. Nekad nježnoj, a onda strastvenoj. Ali svakodnevno svijet ratuje. Posljednjih sto godina najkrvoločnije. Bezdušno.
Podržavam jednakopravnost i dostojanstvo ljudi. Smijeh djeci. Zar je to previše? Ali danas, kao i svaki dan djeca umire od gladi i siromaštva i četvrtina ih u bogatom svijetu gdje hranu bacaju u kontejnere živi ispod granice siromaštva.
Vjerujem u mogućnost suživota svih. Vjerujem u vrijednost duša svakog ljudskog bića makar živimo u svakodnevici grotesknih nejednakosti: basnoslovne vrijednosti za izuzetne i bescjenje za široku potrošnju. Globalno selo u posjedu jednog velmože – novac – koliko ima vjerovnika? Kom su omjeru više-manje ponižavani i obespravljivani u odnosu na prekomjerno bogate i moćne?
Duhovnost nas uče pronalaženju unutarnjeg mira i ljubavi, ali to ne pomaže. Naša slabost, ovisnost o onome što nam je potrebno i nepotrebno, narušava naš duh i uzrok je nepopravljive štete u okolišu i ugrožava budućnost čovječanstva.
Ovom svijetu trebaju ljudi koji ne bježe od vlastitog uvjerenja.
Ja vjerujem u ispravan stav prema životu makar šume nestaju, koraljni grebeni uništavaju, polarni led se topi, a vrste izumrlu. Ja vjerujem u plemenitost ljudske duše makar postoje bogaćenja na tisuće načina, a bogati i moćni spremni su oduzeti zdravo tkivo iz tijela sirotinje i njim zamijeniti svoje bolesno, ali ne i samo to!
I suosjećam sa prirodom. I biljkama i životinjama. Jedna od mojih najboljih prijateljica bila je Kujica. Moji najbolji prijatelji su krošnje drvoreda i šumor lišća s kojim se došaptavam dok lutam ulicama.
Možda je i u vama ljubav potiče vaš četveronožni ljubimac ili cvijet u lončanici na prozoru? Možda kažem jer danas, skoro sve uzgaja se zbog zarade i hrane u uvjetima strašne okrutnosti. Toliko različite patnje i boli svakodnevno.
A tu je i onaj svakodnevni materijalni stres proizveden iz stvarnosti kakvu živimo. Tu je još prisutna pojava nezaposlenosti i beskućnika, a zatim izlijevanje nafte i teroristi te svi oni sadržaji kojim nas obasipa život, a uznemirili su nam dušu kao da je tek treptaj male svjećice na olujnom vjetru. Kao očaj svijeta radi kog i anđeli plaču.
Evo u što ja još vjerujem: kad smo suočeni s patnjom i uništenjem života, ako želimo naći način da to spriječimo, ne smijemo se zavući u mišju rupu.
Makar čovječanstvo ponekad djeluje kao pogrebnik planete na kojoj boravi ipak ne možemo poreći da živimo u doba čuda. Na neke smo već toliko navikli da ih ni ne primjećujemo. Uzimamo ih zdravo za gotovo.
Tu je još, naravno, čarolija umjetnosti. Pjesme, glazbe, slika… To je čarolija suza i čarolija smijeha. Tu je čarolija disanja i čarolija zalazaka sunca. Tu je čarolija čovjeka koji može dovabiti osmjehe na lice tužnih ljudi. Ima mnoštvo čarolija koje pomažu u življenju života.
Ali najveća od svih čarolija je ljubav.
Ljubav znači život. U ovom trenutku, kao u svakom trenutku, sve veći broj pojedinaca radi sve što može da svijet postane bolje mjesto za život svih, a ne samo pojedinih, bića na planeti, ali to je kap u moru. Bez da to svi nastoje to je nemoguće postići.
Pa ukoliko smo očajni, očaj ne znači uništenje čim probudi nadu.
Patnje i rane mogu potaknuti sućut i razumijevanje. Naša bol može biti nadahnuće drugima
Da, tu je ružnoća onoga što živim, što je razlog patnji, ali i čuvstvu ljepote: LJUBAV!
Da ni ja svu tu veliku patnju ne bih izdržala bez ljubavi u srcu.
I još nešto moram reći u ovom mojem posljednjem izletu u stvarnost: ima duša koje se ne mogu othrvati da ih pokreće zlo u njima, a ipak, postoji i nešto čudesno u nama što ukorijenjeno u blaženstvo beskraja.
Naši snovi i žudnje mogu biti jači i od smrti. Naša tuga i bijes u okrutnom svijetu dio je našeg buđenja. Ima neka tajanstvena silovitost koja nas drži u životu sa svim našim zabludama i slomljenim snovima. Stvarnost kako ju živimo još uvijek može podnijeti naše tankoćutno srce i u njoj, makar kakva bila, osjećaji mogu raširiti krila poput leptira.
Živjeti samo jedan dan, a ponekad i malo više ili…
Ili tek na trenutak.
Tu je užas i patnja zbog prolaznosti ali i bezbroj mogućnosti za boje, zvukove, mirise ljepote i ljubavi. Postoje vrelo sreće, a na nama je da ga pronađemo, zaštitimo i njegujemo. Nikad nije prekasno. Uvijek je od vlastitog života moguće uraditi umjetničko djelo.
Kad hladni vjetrovi zavijaju, kad se čuje zavijanje gladnih vukova, neka ih, neka urliču. Mi ćemo naći zaklon ako prigrlimo jedni druge, a plamičaci svjećica u našim malim srcima, ugrijat će nas sve zajedno poput jake vatre. Možemo strahovati, drhtati za svoj život i da ćemo od bola i patnje svisnuti, ali kad nas netko iskreno zagrli znat ćemo da ima nade.
Treba živjeti, a ne samo preživjeti. Možemo ubirati darove prirode, ali trebamo spoznati da je to ljubav koja se davanje i uzimanje. Ono što uzvraćamo prirodi mora biti nježnost i da ne učinimo ništa što bi je okrutno uništili. Razboritost je blagoslov ljudi, ali razum bez duše je prokletstvo. Neki od nas imaju zamisao o božjem stvaranju da je svijet učinio samo radi ljudi da ga pustoše i koriste kako god mu se prohtje, ali ako je Bog ljubav onda je u njegovom srcu ista ljubav i prema cvijetu i leptiru kao i ljudskom biću.
Sa blagoslovom ljubavi u srcima ne trebamo Bogu uputiti molitvu jer smo već u raju čak i onda kad oko nas gore paklene vatre. I sve je dostižno životom pa i smrt.
Svaki je san samo jedna zamisao svijeta. Samo ukoliko to ne prihvatimo onda nastane kaos u duši. A taj kaos omogućava svijet i život u njemu. Previranja, promijene. Uvijek neko zbog nekog umire i stvara nove mogućnosti života s jednakim udjelom patnje sa novim valovima svijetla i tame.
Još samo trebam zahvaliti blogerici 'zbrka u meni' štono mi je prva u komentaru ovog mog štiva rekla:
„neka je dugo ali je prekrasno..toliko tog bih željela citirati....neki fragmenti su razmišljanja koja dodiruju bit svega...sretno tebi i tvom voljenom.“
Ostavila sam joj poruku u komentaru njenog bloga:
„pozdrav
i zbog onih tvojih lijepih riječi ostavljenih u prvom komentaru jučer volila bi da još jednom pročitaš to moje štivo od jučer što je nabujalo, naraslo... a možda baš stoga što su me zanijele i opčinile tvoje pohvale?!“
pa moram zatim zamoliti blogera 'sewena' da još jednom pročita ovaj sadržaj koji je veći nego jučer te nek ostavi još jedan svoj komentar jer 'dvaput je dvaput', a to me jako tješi
i onda:
„Laku noć mračna stvarnosti i dobro jutro tužna sjećanja.“
Jutro, iduće jutro će početi treći dio »apistie«...
- 14:46 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
