utorak, 07.01.2014.
I tu se ponovi: to iznenadno pitanje zape mi u grlu zbog jednog odraza što sam samo načas opet opazila kad je pogled nečijih očiju zastao iza mojih leđa, pogledao me pa nestao u rijeci prolaznika
Svakodnevno prolazim pored tog dućana. U izlogu je jedna haljina.
Takvo što obično mi ne zapadne za oko. Ne mogu si je priuštiti, ali moram zastati svaki put. Prekrasna je. Možda to i nije prava riječ za magiju kojom privlači. Više od tog. Oduzme dah i… i naviru uspomene. Da li je to prava riječ?
Dok sam bila djevojčica majka me vodila na nedjeljnu misu u sličnoj haljinici. Odlazim s njom u našu crkvu, a voljeni moj sa svojim roditeljima u svoju crkvu u našemu selu. Poslije mise u svojoj crkvi, nalazili bi se i držeći za ruke trčali livadama u svečanoj odjeći i… i naviru mirisi polja iz djetinjstva, a ja je više ne mogu samo gledati. Moram opipati prozračnu tkaninu, osjetiti njeno lepršanje oko tijela i potrčati u njoj u snove voljenog, na livade i polja našeg djetinjstva. Zastajem i zurim u haljinu u izlogu.
Ponekad namjerno odem i pogledam je. Treba biti moja. Želim je.
Nikad poslije svog djetinjstva nisam odjenula nešto slično, nešto tako lijepo i lepršavo, nešto što toliko želim. Stvar je u nijansi bjelokosti. Providnoj.
Gornji joj je dio oko grudi i sve do struka uzak, sprijeda nježno poprskana šljokicama, a dolje mnoštvo lepršavih velova pada u valovima do gležnja. Obje naramenice granaju se prema gore u obliku slova V no ne izlažu previše moje male grudi. Pored nje u izlogu je crna svečana haljina za večernji izlazak u kazalište ili na bal – samo ne plijeni mi pogled.
Uvijek tražim drugačiji dojam, nešto što ne privlači poglede, nešto u čemu ne izgledam zavodljivo, a ipak želim haljinu iz izloga. Mora biti moja.
Tako je želim da mi je teško disati dok netremice gledam pojedinosti istovjetne sjećanju na djetinjstvo: nabore, šavove, isti vez na obrubu i razmak među šljokicama kako nježno pada svijetlost na obris njenog kroja. Hoću li se vratiti u djetinjstvo ako je odjenem?
I tu se ponovi: to iznenadno pitanje zape mi u grlu zbog jednog odraza što sam samo načas opet opazila kad je pogled nečijih očiju zastao iza mojih leđa, pogledao me pa nestao u rijeci prolaznika.
Na mom licu ocrta se zaprepaštenje, a zatim se naglo okrenem. Začas sam se propela na prste i zurila u prolaznike.
Netko me slijedi, pomislim, nemoj gledati!
A toliko sam se načas zanijela i odlutala u mislima u djetinjstvo i za sve mi se fućkalo, a onda otkuda odjednom ova histeričnost. Ali nisam je uspjela obuzdati nego sam nastavila promatrati prolaznike dok odmiču i potrčala u jednom pa u suprotnom smjeru, brzo donoseći nenadane odluke skretala lijevo pa desno iza drugog ugla i koračati sve brže i brže.
Molim te Bože, molim te, preklinjala sam u sebi kao da se radi o životu i smrti.
„Gospođice…“ čula sam iz daljine nekog prolaznika s kojim sam se sudarila ili odgurnula kao proklinjanje iz daljine, iz nekog drugog sna iz stvarnosti: „Pazite kuda idete… i mi žurimo kući djeci… Izvinite se…“
Jedan me 'frontalni sudar' uhvati za mišice podlaktice i nježno stisne.
„Ne znaš ti… ne znaš ti… kako je to strašno,“ jecala sam mu na rubu plača posve nerazumljive riječi izbezumljene žene. Nije bio trenutak da me ispituje za uzrok mog stanja, a ja…
Odjednom sam shvatila da sam u opasnosti. Odjednom uvidjeh, na svoj ludi način, što je posrijedi. Brzo sam razmišljala: netko me slijedi… sve neki takvi strahovi, tlapnje i utvare… ali da me neko progoni to je sigurno… zbog nečeg, nekog zločina, teškog zločina i možda ne samo jednog… sve što možda nekom drugom nema smisla… ja sam u paučini laži… moja čudovišna ljubav, najdivnija nastranost koju se može zamisliti… zar treba da pobjegnem negdje drugdje, sada odmah, bez razmišljanja? … inače ću propasti… od te nedokučive, nepojmljive ljubavi koja se još jedino s ljubavlju majke može usporediti.
Kako je moguće shvatiti da je – dijete što sam… – plod te i takve jedinstvene, nepojmljive ljubavi obavijeno velom tajne…
Odmah trči… bježi… spasi se… iskoči što dalje od stvarnosti svijeta…
Osjetila sam ruke onog nepoznatog prolaznika kako me lagano drmusaju. Lice mu je bilo smireno, oči širom otvorene, okrugle, sjajne od nedužnosti…
„Ništa strašno,“ rekao je. „Samo smo se sudarili. Je li sad sve u redu?“
Ništa nije u redu, pomislim. Tek sam na početku. Dijete štono su mi te otrgli sa njedara, gdje si? Sve je ovo kobno, zloslutna stvarnost, ali ja pripadam djetetu svom i dušom i tijelom kamo god da je, komu god u ga prodali, kamo god su ga odnijeli, otrgli uzničari iz utrobe izgubljene, skršene, slomljene majke. Između mene i ove ovakve stvarnosti svijeta ne postoji razumijevanje. Osjećam kako mi tlo izmiče ispod nogu…
- 16:26 -
