utorak, 07.01.2014.

I tu se ponovi: to iznenadno pitanje zape mi u grlu zbog jednog odraza što sam samo načas opet opazila kad je pogled nečijih očiju zastao iza mojih leđa, pogledao me pa nestao u rijeci prolaznika

Svakodnevno prolazim pored tog dućana. U izlogu je jedna haljina.
Takvo što obično mi ne zapadne za oko. Ne mogu si je priuštiti, ali moram zastati svaki put. Prekrasna je. Možda to i nije prava riječ za magiju kojom privlači. Više od tog. Oduzme dah i… i naviru uspomene. Da li je to prava riječ?
Dok sam bila djevojčica majka me vodila na nedjeljnu misu u sličnoj haljinici. Odlazim s njom u našu crkvu, a voljeni moj sa svojim roditeljima u svoju crkvu u našemu selu. Poslije mise u svojoj crkvi, nalazili bi se i držeći za ruke trčali livadama u svečanoj odjeći i… i naviru mirisi polja iz djetinjstva, a ja je više ne mogu samo gledati. Moram opipati prozračnu tkaninu, osjetiti njeno lepršanje oko tijela i potrčati u njoj u snove voljenog, na livade i polja našeg djetinjstva. Zastajem i zurim u haljinu u izlogu.
Ponekad namjerno odem i pogledam je. Treba biti moja. Želim je.
Nikad poslije svog djetinjstva nisam odjenula nešto slično, nešto tako lijepo i lepršavo, nešto što toliko želim. Stvar je u nijansi bjelokosti. Providnoj.
Gornji joj je dio oko grudi i sve do struka uzak, sprijeda nježno poprskana šljokicama, a dolje mnoštvo lepršavih velova pada u valovima do gležnja. Obje naramenice granaju se prema gore u obliku slova V no ne izlažu previše moje male grudi. Pored nje u izlogu je crna svečana haljina za večernji izlazak u kazalište ili na bal – samo ne plijeni mi pogled.
Uvijek tražim drugačiji dojam, nešto što ne privlači poglede, nešto u čemu ne izgledam zavodljivo, a ipak želim haljinu iz izloga. Mora biti moja.
Tako je želim da mi je teško disati dok netremice gledam pojedinosti istovjetne sjećanju na djetinjstvo: nabore, šavove, isti vez na obrubu i razmak među šljokicama kako nježno pada svijetlost na obris njenog kroja. Hoću li se vratiti u djetinjstvo ako je odjenem?
I tu se ponovi: to iznenadno pitanje zape mi u grlu zbog jednog odraza što sam samo načas opet opazila kad je pogled nečijih očiju zastao iza mojih leđa, pogledao me pa nestao u rijeci prolaznika.
Na mom licu ocrta se zaprepaštenje, a zatim se naglo okrenem. Začas sam se propela na prste i zurila u prolaznike.
Netko me slijedi, pomislim, nemoj gledati!
A toliko sam se načas zanijela i odlutala u mislima u djetinjstvo i za sve mi se fućkalo, a onda otkuda odjednom ova histeričnost. Ali nisam je uspjela obuzdati nego sam nastavila promatrati prolaznike dok odmiču i potrčala u jednom pa u suprotnom smjeru, brzo donoseći nenadane odluke skretala lijevo pa desno iza drugog ugla i koračati sve brže i brže.
Molim te Bože, molim te, preklinjala sam u sebi kao da se radi o životu i smrti.
„Gospođice…“ čula sam iz daljine nekog prolaznika s kojim sam se sudarila ili odgurnula kao proklinjanje iz daljine, iz nekog drugog sna iz stvarnosti: „Pazite kuda idete… i mi žurimo kući djeci… Izvinite se…“
Jedan me 'frontalni sudar' uhvati za mišice podlaktice i nježno stisne.
„Ne znaš ti… ne znaš ti… kako je to strašno,“ jecala sam mu na rubu plača posve nerazumljive riječi izbezumljene žene. Nije bio trenutak da me ispituje za uzrok mog stanja, a ja…
Odjednom sam shvatila da sam u opasnosti. Odjednom uvidjeh, na svoj ludi način, što je posrijedi. Brzo sam razmišljala: netko me slijedi… sve neki takvi strahovi, tlapnje i utvare… ali da me neko progoni to je sigurno… zbog nečeg, nekog zločina, teškog zločina i možda ne samo jednog… sve što možda nekom drugom nema smisla… ja sam u paučini laži… moja čudovišna ljubav, najdivnija nastranost koju se može zamisliti… zar treba da pobjegnem negdje drugdje, sada odmah, bez razmišljanja? … inače ću propasti… od te nedokučive, nepojmljive ljubavi koja se još jedino s ljubavlju majke može usporediti.
Kako je moguće shvatiti da je – dijete što sam… – plod te i takve jedinstvene, nepojmljive ljubavi obavijeno velom tajne…
Odmah trči… bježi… spasi se… iskoči što dalje od stvarnosti svijeta…
Osjetila sam ruke onog nepoznatog prolaznika kako me lagano drmusaju. Lice mu je bilo smireno, oči širom otvorene, okrugle, sjajne od nedužnosti…
„Ništa strašno,“ rekao je. „Samo smo se sudarili. Je li sad sve u redu?“
Ništa nije u redu, pomislim. Tek sam na početku. Dijete štono su mi te otrgli sa njedara, gdje si? Sve je ovo kobno, zloslutna stvarnost, ali ja pripadam djetetu svom i dušom i tijelom kamo god da je, komu god u ga prodali, kamo god su ga odnijeli, otrgli uzničari iz utrobe izgubljene, skršene, slomljene majke. Između mene i ove ovakve stvarnosti svijeta ne postoji razumijevanje. Osjećam kako mi tlo izmiče ispod nogu…

- 16:26 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.