petak, 03.01.2014.

Voljeni moj ne vidi, ne govori i bolesno tijelo lomnih udova teško pokreće po podrumskom stanu brojeći korake. On samo čuje. Nekoć su nas, u međuvremenu nakon svršetka Domovinskog rata, njegovi ratni drugovi posjećivali i jedan mu je sa suzama u očima...

Slomio se ponos mojih koljena dok, nakon večernje šetnje, prilazim konačištu gdje u krevetu me čeka čovjeka za kojega sam udana, u kog sam zaljubljena i koji je zaljubljen u me, a i ja u istih dana nakon pada Vukovara zatočena iza žica gdje sam poslije rodila plod te naše ljubavi, dijete oteto mi iz utrobe...
Odviše ohola da vjerujem u moć ljubavi. Željna tuge. Nesretna.
Moja sjena prianja za stepenice, a večernji me je umor savladao i moja se zahvalnost odnosi na to što mi pružaju odmorište.
Prvo sam im zahvaljivala jer su mi pružile odmorište dok sam željna samoće u kojoj odviše oholo jecam stihove svoje jadikovke pa… pa sam ih onda kudila i grdila te ustrčala, bacila se na krevet pored svoga muža, privila uza nj i na uho mu šaputala:
Željna sam tvoje ljubavi i žudim kao ptica koja je odletjela pa se vratila.
Moja je ljubav odlutala ptica koja je ponovno uhvaćena u krletku.
Ah da, još uvijek i sad, iako je preostao tek nejaki žar i maljušno srce moje izgubilo vrelinu.
Pokori ga svojim sažaljenjem voljeni moj i oprosti mi zbog te ljubavi što još samo tinja.
Voljeni moj, ako me i ne možeš zagrliti, oprosti mi jecanje ove čudne jadikovke i ne preziri me zbog mojih odlazaka u suton. Voljeni moj, ako nemaš topline ugrijati ću te svojim jadnim žeravicama, a ti mi oprosti što sam suzama ugasla plamen u srcu dok se privijem uza te i ne želim te sputati okovima tiranije svoje ljubavi.
Ah da, još uvijek i sad otkako je preostao tek nejaki žar i maljušno srce moje izgubilo vrelinu.
Pokori ga svojim sažaljenjem voljeni moj i oprosti mi zbog te ljubavi što još samo tinja...
Povući ću se u svoj kut i samo sjediti u mraku na postelji pored tebe.
Voljeni moj, ako me voliš, oprosti mi moju radost zbog toga što se radujem makar tvoje ispaćeno tijelo umjesto ničeg tu je pored moga, oprosti ako mi u srcu opet nekim slučaju iskri plamičak – ta ne želim opeći u svom zanosu.
Kao boginja podarit ću ti tek srk milošte.
Otpij tu moju oholost, voljeni moj i oprosti zbog moje ljubavi…
Ah da, još uvijek i sad otkako je preostao tek nejaki žar i maljušno srce moje izgubilo vrelinu.
Pokori ga svojim sažaljenjem voljeni moj i oprosti mi zbog te ljubavi što mi se ponekad čini da još samo tinja...

Voljeni moj ne vidi, ne govori i bolesno tijelo lomnih udova teško pokreće po podrumskom stanu brojeći korake. On samo čuje. Nekoć su nas, u međuvremenu nakon svršetka Domovinskog rata, njegovi ratni drugovi posjećivali i jedan mu je sa suzama u očima dao što je od njega moj voljeni zatražio na način kako se već naučio sporazumijevati: pištolj. Više ne dolaze. Nisam mu ga ni sakrila ni oduzela i ne priječim ga da uradi što je naumio mada to nipošto ne bi htjela. Ali on to ne čini kao da sluti: nije još kucnuo čas za njegov vječni spokoj.
Ali ovo o mom voljenom nema prave veze s horoskopom. Napeto i dalje tražim ako su mi zvijezde naklonjene. Odgovor je došao u komentar zapisa u nedjelja, 29.12.2013. u 01:34 od zvjezdoznanke bloger-ice 'AstroMel':
„Za ocjenu mogućeg uspjeha blog-a, kao i mogućeg razvoja blog-a u neko književno djelo potrebno je znati i podatke o autoru. Ovako, gledajući samo datum i vrijeme nastanka blog-a mogu ti reći ono najvažnije: Blog može biti uspješan, ali misli treba usredotočiti što u ovom slučaju znači više lekture i manje zanosa u pokušaju objektivnog prikaza događaja.“
Ali ja ne želim isticanje svog imena. Zato sam uzela pseudonim. Ne želi da na me upiru prstom kao da sam gubava govoreći: „To je ona jadnica koja…“ Ako postoji osoba koja ne želi da je obilježi njen uradak onda bih moja umjetnost bila nalik stvaralaštvu književnika Jerome David Salinger-a. Posttraumatski stresni sindrom, te poneki opsesivno-kompulzivni poremećaj što vodi u samoizolaciju. Vremenom se u osamljenosti nađe mir. Ja naprosto osjećam potrebu za samoćom. Možda je i to oblik suicida? I nije mi važna slava. Bitno je djelo. Cilj isticanja ima za učinak naslađivanje kako u traču, tako i u podizanju optužnice i donošenju presude... Riječ je o inkviziciji: puritansko spaljivanje slavnih vještica pod krinkom glupe plavuše zanosnog izgleda.
Glupa plavuša što je čula za divan zagrobni život u kome se dogodi što god poželiš pa se odlučila baciti sa nadvožnjaka ispod kojeg prolazi autocesta. Popela se na ogradu, zažmiri i skoči pa padne u prtljažni prostor kamiona što prevozi banane. Još zatvorenih očiju pipa oko sebe i kaže:
„Ah, koliko vas je. Ma smirite se momci, pred nama je vječnost i doći će svi na red.“
Nisam ni od sorte Nives Celzijus i ne želim iz kioska vabiti kupce i dobiti 'Kiklopa'.
Naravno da znam kako zaraditi gomilu novca. Iskorištavajući ljudske slabosti. Na njih možete računati kao glupa plavuša koja tiho ulazi u apoteku da ne bi probudila tablete za spavanje.
Prilagodljivost je jedna od tih slabosti i kao glupa plavuša koja uči na krovu da bi stekla visoko obrazovanje okosnica je mudro planiranja uspjeha. To što svi rade ne može biti pogrešno, zar ne? 'bilo kako bilo i ja ću uraditi poput većine' pomisli svi sudionici, nebitno u čemu, ali važno je da tako odluči ili poželi, recimo kao glupa plavuša koji stavlja sat na rane jer vrijeme liječi sve. Ostalo prezire. Kao glupa plavuša kad se okupa. Čista glupača koju glupa plavuša koristi umjesto psovke. Ali to sam već obrazložila. To je zamjenska psovka, uglađeno prostakluk. Kao kad Bosanac Bosancu kaže:
„Ne govori stalno: 'Jebo te Haso!' Budi uglađeniji, reci: '(B - nepostojeće b)odi u pičku Fatinu!'“
Čarobna riječ je uglađivanje po modi i glad za tekovinama suvremenog društva. Sve sretne obitelji imaju televizore kod kuće i zajedno provode večer buljeći u mali ekran. Radi nje ja glupa plavuša uđem u trgovinu tehničke robe i kažem:
„Hoću kupiti onaj televizor. “
„Žao mi je, ali ne prodajemo glupoj plavuši“ odgovori trgovac.
Sutra ja glupa plavuša ofarbam se u riđokosu i opet kažem:
„Hoću kupiti onaj televizor. “
„Žao mi je, ali ne prodajemo glupoj plavuši“ odgovori trgovac.
Preksutra ja glupa plavuša ofarbam se u crnku i opet kažem:
„Hoću kupiti onaj televizor. “
„Žao mi je, ali ne prodajemo glupoj plavuši“ odgovori trgovac.
„Mogu li vas pitati: kako ste me prepoznali? “
„Pa ono nije televizor nego mikrovalna! “
Iskreno da vam kažem u mom podrumskom stanu nemam televizora. Ja i moj voljeni slušamo starinski radio makar svi žele imati iste stvari kakve imaju drugi i makar to nema nikakve veze s pravom potrebom.
Za stanovito vrijeme može nam se pokazati besmislenim i nepotrebnim. (Pročitajte naslov ako se ne možete domisliti nadahnuća ovakvog zaključka). A uostalom, kome se samo gledaju sati promidžbenog programa ispresijecanog sapunicama? Odvratno.
Ipak, nalijepimo li na štogod etiketu 'moderno' ili 'suvremeno, svaka glupost postane poželjna. Zbog tiranije da se živi ukorak s vremenom i prije nego mu istakne rok trajanja svi odbacimo ili odjeću ili mobitel jer što je glupa plavuša bez mobitela. Obična bezvezna cura.
Proizvodnja donosi novac, novac obilježava ljudski život, a žrtve su potrošači koji neprestano spremno kupuju svaku bedastoću, trebala im ili ne. Ne zaboravimo da je i dobar ukus ili izgled žrtva. Međutim to je cijena koju treba platiti ako se želi biti u 'trendu'. To je kao da genetski modificirate slonicu u glupu plavušu. Što dobijete? Tri tone pičke za šaku kikirikija.
Ali ovo s pretakanjem mojih zapisa u knjigu zapravo s tim nema prave veze. I draga moja bloger-ico 'AstroMel':u pogledu zanosa objektivnog prikaza svakodnevice i stvarnosti, već sam donijela odluku. Namjeravam, kao da slutila sam tvoje riječi bloger-ice 'AstroMel', da čim prođe mjesec dana mog objavljivanja i objavim trideseto štivo – otpočne treći dio: »Nije ovaj život za mene… Ili ja nisam za njega?«. Na tu me zamisao nadahnuo jučer bloger 'NF' koji je objavio tri tisuća tristoti post. Čestitala sam mu u komentaru njegovog blog-a riječima:
„Eto, ponukao si me da povirim na onu brojku i... a meni je tek 23 štiva na blog-u. E, a kad razmisliš u što ti prođoše godine i pogledaš vrijeme utrošeno da sve to zapišeš... je li bi ih mijenjao za koji nježni zagrljaj i poljubac mekih usana. Ah, kada bi bili gospodari vremena. je li bi poput bloger-a 'sewena' zapjevao: 'Lutao sam dugo ulicama strmim. U kavanskom dimu tražio spas. Volio sam ženu sa očima crnim, njenu crnu kosu i njen vitki stas. Želio sam ljubiti usne njene s ukusom trešanja i crnoga vina, Nisu me zanimale sve ostale žene, samo sa tom sam ženom želio sina…' ili bi žudio za nečim drugim što nužno nije ni riđa ni glupa plavuša ni najbolji čovjekov prijatelj pas? Recimo gledao tv program bez tona. Uhvatih sebe da ga neka mrska lica čak i simpatično doimaju dok se samo nemušto smješkaju. Odmor za uši i mozak...(ovo sam zaključila dok sam virila u izlog trgovine s tehničkom robom i promatrala uključene televizore)“
Ali neću više o tome. Sad ću o onome za čim iskonski žudim: O, tako bih voljela da su ti moji zapisi poput čistog izlijeva mašte. Bez prikaza stvarnosti. Čisti poetski zanos kojim pronalazim u sebi snagu da iščupam rečenice stavljene u naslov i u kojima već sad, ako naslove iz drugog dijela »apistie« pročitate jedan za drugim kao isto štivo, saznate okolnosti moje svakodnevne stvarnosti. U trećemu djelu »Nije ovaj život za mene… Ili ja nisam za njega?«, prestat ću iznositi prognoze vremena u okruženju naše stvarnosti gdje prevladava stanje kakvo je predvidjela Naomi Klein u »Doktrini šoka«. Ali neću više o tome. Sad ću još ponoviti svoje riječi iz razloga što bloger 'sewen' kaže: „Dvaput je dvaput!“
(Jadni bloger 'sewen'. Mora da štuca. A još jučer mi se požalio u komentarima:
„U Novu sam krenuo s temperaturom. U krevetu, pod jorgan planinom... ne osjećam ništa, samo se sjećam!“
odgovorila sam mu:
„Dragi moj, brižna ja... znači dragi moj sada si u onakvom stanju u kome ti vrele ženske kao ja uopće nisu od koristi. Sada ti je potrebno da se jedna ledene lady, jedna brineta da ti se zavuče pod u tu tvoju splitsku noć pod jorgan... “)
Ali što sam to započela govoriti?
Ah da: pomislila sam ponoviti dvije rečenice iz mojih dosadašnjih štiva čija povezanost neodoljivo stvara zaključak u pogledu sadržaja koji bi se dobio kada si se samo pročitaju naslovi mojih štiva u vremenu nakon Božića kao okolnost moje ljubavne priče:
Političari su paraziti, pijavice, uši, sluge pohlepnika koji žive od mrvica sa njihova stola, a rat je krajnje sredstvo politike da omogući svjež plijen grabežljivcima! (Pohlepa i grabež samo su lice i naličje novčića što ga neki to vole vruće trpati u vlastiti džep.) Ali ni u ratu nije sve dozvoljeno. Genocid je kažnjiv. Ali u ljubavi, genocid duša koje vole i pate zbog te svoje ljubavi – u tom suvremenom svijetu što ga kroje političari, – ostao je nekažnjen!!

- 12:15 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.