četvrtak, 02.01.2014.
Kakav je to izmaštaj zle mašte na nebo prikovao odraz čudovišta koje je mom voljenom u konclogoru žlicom iskopao oči, odrezao jezik i nogama u vojničkim cokulama šutiralo tijelo da mu izlomi sve kosti?
… dok sam danju osjećala teret proteklih godina, već u sumrak ostala bez njih i tad, ispod neba osutog zvijezdama, diveći mu se, pomislim kako sam još mlada, ali… ali već sljedeći časak sustigne me spoznaja da ja nemam dob.
Svaka dob bježi od nas čim ostanemo između bitka ili ne-bitka.
Ostavlja nas same u titraju mistične bezvremenosti.
To me podsjeti kako govore da zvijezda pada s neba kad netko umire i zatim sam s neobičnim zanimanjem počela promatrati nebo.
"Koja je moja zvijezda?" pitala bi se.
Zbog kakvog je nesporazuma čovjek u nebeskom svodu ugledao zrcalo u kom se ogleda proročanstvo njegove sudbine?
Zašto ne mogu odraz svoje stvarnosti pronašla na nebu?
Zašto mi vjera ne može pružiti utjehu?
Zašto se nisam zbližila s nebom pa prihvatila neminovno i, smatrajući ga izvorom života u patnji i bolu, pridala preveliku moć?
Ne znam koliki utječe zvjezdani horoskop, ali predobro znam preko koje mjere više ne mogu ništa uraditi čak ni svjetlucave zvijezde noćnog neba.. Ja ne osjećam mješavinu ushita i ništavila pred tim veličanstvenim prizorom.
Onaj tko očekuje ostvarenje držeći poluotvorene oči i procjenjuje ugasli sjaj zvijezda u protjecanju vremena, on, kao ni pjena kad valovi zapljuskuju pješčani sprud, ne zna za opasnost što ih ljepota donosi na svijet.
Zašto me progone sve same crne slutnje?
Negdje u mojoj nutrini tinja spoznaja da je potreban vatreni duh – duh koji gori od nerazumne ljubavi – tad će ludilo i zveckanje oružja protivnika naše sreće rastaliti plamen naše duše.
Ali avaj, od plamena u meni preostale su tek gotovo ugašene žeravice i pitanje: Kakav je to izmaštaj zle mašte na nebo prikovao odraz čudovišta koje je mom voljenom u konclogoru žlicom iskopao oči, odrezao jezik i nogama u vojničkim cokulama šutiralo tijelo da mu izlomi sve kosti?
Ovo pitanje, ovo čupanje rečenica koje stvaraju sliku moje kobi zahtijevaju sve više vremena da se vratim u stvarnost. Nažalost to što nemamo konclogor u lijepoj našoj domovini ne znači da potencijalni upravnik nije među političarima na vlasti i u oporbi.
Odat ću vam jednu tajnu: obično ako izgubim riječi, kad više ne uspijevam blebetati, a ljudi opsuju i u tonovima izrečenih prostakluka iskazuju vlastitu nemoć da opišu neizrecivu bol, jad i patnju – ja umjesto psovke ispričam šalu u kojoj sam glupa plavuša.
Zašto se najviše pribojavamo da kažemo zgodne, šaljive ili najljepše riječi poput 'volim te', a tako lako izgovaramo ružne riječi i psovkama izražavamo ružna osjećanja?
Ispalim rafal psovki:
Glupa plavuša gleda u nebo jer je čula da je lansiran neki novi modni trend.
Glupa plavuša koja ispred ogledala zatvorenih očiju jer želi vidjeti kako izgleda dok spava.
Glupa plavuša kada ugleda krokodila kaži da nije znala da postoje čamci Lacoste.
Glupa plavuša nosi računalo u dom zdravlja da ga cijepi protiv virusa
Glupa plavuša gura kanarinca u CD-player jer ptice umiru pjevajući
Glupa plavuša kupuje bijelu boju za crne dane
Glupa plavuša uganula nogu skupljajući lišće jer je pala s drveta kao zrela kruška
Glupa plavušu koja se u četvrtak, 02.siječnja.2014. drugog dana Nove godine može nasmijati ako joj šalu ispričaš na Staru godinu u utorak, 31.prosinca 2013.
Ne pomaže. Ali nije važno. Sada mi više ne pomaže ništa. Uzalud je povezivati ako događaj nema veze. Uzalud sporazumijevanje ako izostaje razumijevanje.
(Ne govorim o pojedincima nego o prevladavajućem stanju ozračja svakodnevne zbilje.)
Govorim molitvu sama sebi: „Ne daj da ti politika zaplijeni poeziju...“
Ne postoji jači i neprobojniiji oklop od oklopa oko ranjenog srca Uklanja se samo sudbinskom ljubavlju, ako prepoznamo taj udes sudbine. Meni je bio moj voljeni. Više od pet godina nisam znala što je s njim, ako je živ. I čekala sam ga poput Penelope Odiseja, a kada su mi ga vratili, donesen je na nosilima…
Nisu sve žene iste, ima ih i koje istinski žive samo u odnosu s muškarcem kome se bezuvjetno predaju, ne gubeći ništa od sebe.
A ljubav je skupa, sve dok se ne proda budi zašto, daj što daš pa se razdaš u bescjenje.
Prisiljena sam živjeti brzo i bjesomučno. Izjurim na ulica, ulica heroja Pinokia da skrenem misli, ali ne radi mesarnica, pa ništa od zamjene mozga pilećim. A tako bi mi pasalo Više mi ne pomaže gledanje postova bloger-a i bloger-ica. Jedva skupim snagu za napisati udrobljene bilješke svojih razmišljanja. Prečac što povezuje mozak i srce je njen najkraći i najteži put.
Nikad ne opravdavaj svoje odsustvo, jer koliko god da traje, traje upravo onoliko koliko treba.
Onda se vratim u podrumski stan. Pođem u sobu i legla pored svog voljenog. Ljubav se mora stalno hraniti, a ne da je tek zapis na papiru na kome piše tko je u braku, a ne tko se voli. Istina je jednostavna, toliko jednostavna da je oči ne primjećuju. Život se mora gledati dušom. 'Mali Princ' je naučio da je čovjek usamljen i među ljudima, ali je naučio i prepoznati svoju ružu među drugim ružama.
Budni su oni koji vole dok spavaju oni koji su voljeni.
Ja budna zurim u strop razmišljajući: što napisati?
Kanjoni u mozgu mi prave probleme. Najradije bi ih promijenila za rajsku livadu da se malo odmorim. Istina, pravda i plemenitost su najslabiji tonovi u našoj harmoniji života. Zar smo takvi da smo dostojni da sve bude disharmonična kakofonija?
Mašta leti, um opipava. Mašta leti preko stvari, um. – hvata srž stvari.
Dok jedni tragaju za Bogom ne bi li ga razumjeli, a drugi bi da dokažu kako su ga već spoznali.
Kakve veze ljudski život ima s božjim planom?
Nisam sklona zbrci u glavi. Vjerujem da se život dogodio po nekom planu u svemiru koji je možda razoran zbog oprečnih silovitosti različite prirode nejednakih postojanja, ali svakako je postavljen.
Onaj tko te voli, ne može tvoj tamničar biti jer ,ako te voli, neće ti staviti okove.
Kozmopolitsocijalist aristokratskog podrijetla Vladimir Iljič Lenjin koji je osmislio konclogore i nacionalsocijalist od priprosta puka Adolf Hitler koji je ostvario konclogore?!
Da li su ta dva oprečna socijalizma ludilo? Je li su oni koji ih primjenjuju luđaci? Mnoštvo ne dvoji u odgovoru: opsjednutost čistoćom rase i masovno uništenje genocidom mora biti proizvod poremećenog uma. Je li to odista ludilo? Ne! Ako bi osobe koji se prihvate takvog nedjela proglasili neuračunljivima to bi značilo to bi značilo da ne mogu odgovarati za svoja zlodjela. Međutim to je glupost.
Ako se glupi uče na svojim greškama, a pametni na tuđim to znači da pametni uče od glupih plavuša!? Ako su pitanja postavljena unaprijed, a odgovori daju unazad, nazadni su, a ne napredni! Ako se iznosi prava istina – ako odista postoji – onda dosljedna istina neće proturječiti samoj sebi. To ne znači da je laž neistinita pojava u međuljudskim odnosima.
Ne plaše se lažni dobročinitelji laži, već odraza svojih laži u našim očima. Oni koji se okrutno obračunavaju sa zastupnicima njima neprihvatljivih i neprobavljivih, drugačijih svjetonazora su normalni, zastrašujuće uobičajena i rasprostranjena pojava u ljudskom društvu. Njima je reklama i najpotrebnija jer su sorta najomraženija. Traže pozornost što ju im netko ne želi pružiti. Tako su »obični ljudi« da čak posjeduju iznimnu sposobnost u uspostavljanju odnosa sa »običnim svjetinom«: govore ono što mnoštvo želi čuti, serijske su ulizice koje godi uhu gomile, sviđa se većini.
Jednu nakinđurenu prispodobu u publici koja plješće i kliče riječi odobravanja nazvala sam 'Nova Godina'. Neka od mojih najdubljih vjerovanja su vezana za nevjerovanja. Ne vjerujem u zlu sudbinu. Ona je stvarnost koja se događa
Iznenađenje ima to iznenađujuće svojstvo da te uvijek iznenadi nenadano.
Svaka sretna pjesma može biti tužna ako je slušaš tužne duše. Svaka tužna pjesma može biti sretna ako je slušaš sretno srce. Kada te zadesi tako divno, da postaje tako strašno, pa bi i da se smiješ i da plačeš u isti čas. E tada je vrijeme za luđačku košulju.
Kad god nađem skrivena vrata nečijeg srca, ispostavi se da su već otključana tuđim ključem. Tako u čuvenom Hitlerovom životopisu Joach-im Fest tvrdi da je mjerilo veličina povijesne osobe sposobnost sklopa promišljanja i osjećanja svog vremena. Imajući to u vidu jednostavno se ne može poreći značaj provedbe zamisli u konclogoru. Činjenica je da za provedbu treba izuzetno vješto obrlatiti masu kako bi ih se 'populističkom retorikom' uspješno pridobilo na svoju stranu, zavelo, iskoristilo u vlastitu korist te, štoviše, izazvalo rat. Taj proces je dugotrajan i iziskuje pomno planiranje. Poremećeni um onemogućio bi provedbu već u začetku. Ne postoji opravdanja za zla u kakva nas uvlače provedbe krajnjih strana oprečnih socijalizama: kozmopolitskog i nacionalističkog, ali ni za one koji ga provode, koji su sljedbenici takvih politika. Zabluda je da se neko ponaša prema vama na način na koji to čini zbog vas, jer on to radi sebe radi. Upravo je to ono potresno. Prevrate i ratove ionako nikada ne vode duševni bolesnici. Zahtjeva prejaku i opsežnu usredotočenost. Ne bi se koristili okrutnošću zločina kad im ne bi osigurala vlast progonom protivnika. Učinak ubojstva natjera svakog da dobro razmisli, ako je odista spreman izložiti život za svrgavanje vlastodršca.
Jer ni u ratu nije sve dozvoljeno. Genocid je kažnjiv. Ali u ljubavi, genocid duša je ostao nekažnjen. Nema duše koja ne pati zbog ljubavi.
Ljudima se uvijek dogodi isto – bježeći od jednog tipa razočarenja, traže nešto suprotno, da zatim to suprotno preobraze u staro razočarenje. Spominjem to povezujući misao iz mog jučerašnjeg zapisa u kom sam rekla:
„Čini mi se da je ovo posljednji tjedan i da će uskoro biti gotovo s rečenicama koje užarenim kliještama čupam iz utrobe pa ih stavljam kao naslov svojih svakodnevnih zapisa, – obznanjujući, jednu po jednu, iz dana u dan – stvarajući sliku moje patnje.“
Ako prestanem davati odgovore na pitanje svakodnevnog života to ne znači da me svakodnevica više ne zanima. Lijepe odgovore želim. One druge ne. Ne mora se baš sve saznati. Došlo je vrijeme kad se naprosto iznenadiš ako neko održi obećanje. Ja svoje nisam. Opet sam ubacila poneku iskricu u šturo štivo što sam jučer pisala pod dojmom da mi je netko onemogućio iznošenje mojih razmišljanja da po prošlogodišnjoj modi prebjeglog 'zviždača' američke tajne službe brane…
Ali bloger 'Big Blue' me utješila riječima:
„Je li sad sve okej? Post je ovdje, a to je nešto zapinjalo na servisu, uopće nisam mogla otvoriti naslovnicu, gotovo cijeli dan, dakle ni ući u editor. Nema razloga da ti tko zabrani pisanje, a tvoj me tekst najčešće ostavi bez riječi. Htjela bih sad, onako kratko, na kraju reći - da me jako ljuti ta navada pucanja. Vatromet mogu shvatiti, ali petarde i kojekakve pucačke naprave, nikako, to mi je grozno i za mene nije nikakvo veselje. Ono što si rekla o promjenama i očekivanjima, da, to možemo jedino od sebe. A kao što ni jedna patnja nije bezazlena ili nevažna, tako ni želje, kako god se luckastima činile, ne treba smatrati manje važnima ili neostvarivima. “
I ostali. Izvinite na uzbunjivanju. Valjda je nešto štekalo u Internet vezi kako se i inače događa u pogledu moje sreće. Sretna žena je bez uzemljenja, koje bi joj smetalo da poleti od sreće. Sretne žene trebaju se čuvati munja i gromova. Zato i jesam prekršila obećanje da neću mijenjati zapis. Nikad ne reci nikad. Nikad moja ljutnja ne traje niti sat vremena. Traje pola sata koliko sam jučer zapisivala pa sam jutros šminkom prekrila ogorčenost što me spopala.
Zauvijek ne može potrajati samo jedan ili poneki loši vijek jer stotinu ili nekoliko stotina godina prekratak je period za zauvijek.
ŽIVOT?! Nije ovaj ŽIVOT za mene… Ili ja nisam za njega? – da li bi ta dvojba zgodan naslov trećem dijelu romana »apistia«?
Nipošto ne želim nastaviti u tom tonu i bacakati se čitavu noć tražeći mrvice nožnim prstima na postelji zbog stradanja što smo ga ja i voljeni moj propatili u Domovinskom ratu. Ništa ne vrijedi što ispravno shvaćam stvarnost, kada je stvarnost neispravna. Ta gadna bljuvotina od života! Ako ima išta ponižavajuće to je prositi milostinju. Biti plašljiva cmizdrava narikača i stalno cmizdriti od straha da bi mogla završiti kao beskućnica koja prekapa kontejner za smeće – možda već ove zime ili točno na prvi dan proljeća. Na trpezi voda bez kapi crnog ili bijelog vina za doručak umjesto čaja. Voda iz gradskog vodovoda bez kruha. Obrok termički neobrađene hrane ili uopće bez hrane. Bez ovog i onog. Život na račun poreskih obveznika. Ali ne s prihodima ministrice socijalne skrbi koja se nije odrekla niti jedne pogodnosti što njoj život pruža. Mjesečno primanje koje odgovara jednogodišnjem iznosu što dobijemo ja i moj voljeni – ne uračunavajući akreditiv, punomoć da koristi neograničena sredstva za predstavljanje i zastupanje vlastite uloge dobročinitelja. Čak i ministar branitelja. Svi ministri odreda. Kažu politika je kurva. Nije kurva ona koja više njih sve pomalo i na svoj način voli. Kurva je ona što ima jednog jedinoga, a ne voli ga nimalo.
Me ni sve to ne bi toliko smetalo što političari blebeću o vlastitom samopožrtvovanju, a tko iz svega izvlači korist te pridodam namještenike podobnih klimoglavaca uvijek spremnih da ih se naguzi. Kažem vam, „Za guženje spremni“ to vam je poklič državnih službenika – osim onda kad ližu đon velikodostojnika i velikodostojnica u ministarskim naslonjačima. Serijske ulizice prljavih ušiju, krmeljivih očiju i usrane stražnjice u popišanim gaćama. I njihovi gazde ministri iščašenog mozga u gipsu, napuhani, mlohavi i slaboumni. Ali sve bih to mogla oprostiti prošlom, ovom i budućem sazivu vlade kada bi od njih dobila toliko da si moj voljeni i ja možemo priuštiti pristojan doručak. Ali sva ta vladajuća mašinerija koja se naplaćuje od četvrtine vrijednosti svega što kupiš i još ti naplaćuje svakojake poreze i namete na plaću ili prihod što ostvariš pa od onog što preostane ne možeš priuštiti ni jednu bananu za doručak, ako već jedeš sirovu hranu nije samo sebičnih niti naprosto pohlepnih – to je zločin državnih neprijatelja državljana države kojom vladaju.
I ne vidim razlog zašto bi trebala platiti Porez na dodatnu vrijednost za ljubav, kada ljubavi između nas nema.
- 13:46 -
