Vapaj uspaljenog diletanta
28.01.2008., ponedjeljak
INICIJATIVA: U BOJ ZA PRAVO NA JAVNO PUŠENJE
Ujutro kad se probudim prvo idem u kafić jer bez kave ne funkcioniram. Tursku kavu ne pijem, ne sviđa mi se, u one razne prahove koji se mute u vrućoj vodi i zamiješaju nemam povjerenja pa sam prisiljen odlaziti u kafić na klasičnu kavu iz aparata. Pijem veliki makijato s hladnim mlijekom, kako se to zove u mom gradu, znam da drugdje to zovu drukčije, u zagrebu – kavu s mlijekom itd. Dakle, kad se ujutro probudim, obavim sva ona jutarnja sranja između kreveta, kupatila i WC-a, mamuran od jutra jer jutro na mene tako utječe, prvo u trafici ispod prozora kod prezgodne Alme kupim bijeli Walter i Jutarnji list i uputim se u omiljenu kvartovsku birtiju – Kula gdje konobar zna što treba pa ne moram uopće pričati dok ne popijem kavu. Alma zna što pušim, Edi zna što pijem, a ja se preporodim kad počnem okretati stranice mile mi novine, uz prvi gutljaj tako potrebne kave i još potrebnijeg cigareta. Da, cigareta kojeg mi Sanader i kompanija sada žele oduzeti, ne daju mi da pušim u kafiću, mjestu koje je izmišljeno da bi se unutra pušilo. Znao sam da će doći do toga, da će i kod nas zabraniti pušenje na javnome mjestu, ali uvijek sam nekako mislio da taj zakon neće zaživjeti u praksi. Ne, na Balkanu nikako. A sve mi se više čini da j sranje ipak neminovno, da uskoro neću moći uživati u svom najdražem ritualu. Skroman kakav jesam, naučio sam da mi u životu ne treba puno. Daj mi ujutro novine, kavu i duvan, i ja ću biti najsretniji na svijetu. Ali ne, oni mi i to malo žele uzeti. Zabranit će pušenje svuda, bez iznimke, osim jasno u vlastitim domovima gdje nam ipak ne mogu ništa. I neće dopustiti otvaranje kafića za pušaće, iako to ne bi nikome smetalo, a onima koji žele pušiti osigurali bi tako da rade ono što žele i ono u čemu uživaju. Ono što ne ugrožava nikoga.  Jebote, s kojim pravom društvo uopće smije i može braniti ljudima da rade ono što žele? OK, pušenje je nezdravo, ljudi rikvaju od toga, liječenje je skupo, jebiga. Ali opet, tko mi brani da radim ono u čemu uživam, na način da ne ugrožavam pritom nikoga, jer mislim upravo na te lokale otvorene baš za pušaće, dobrom voljom vlasnika koji žele takvo što… Sanader i kompanija, ovi seljaci i kvaziliberali samo bi profitirali da nekakvim amandmanom dopuste otvaranje posebnih lokala u kojima bi ljudi mogli uz kavu i novine pušiti i cigarete. Onako kako u Nizozemskoj duvaju travu, primjerice. Jer ne moramo baš u svemu kopirati jebenu Europu. Koga briga što drugdje zakon djeluje apsolutno i bez iznimke? Zašto baš u Hrvatskoj ne bi dopustili otvaranje posebnih mjesta za pušaće, ako baš toliko smetamo nepušačima??? Shvaćam da nepušačima nije ugodno kraj nas, da im smeta, da se ne žele trovati. To mi je jasno i nemam nikakvih problema s tim. Ali strašno me živcira što nam žele zabraniti da se okupljamo na mjestima gdje svi, svih 100 posto insajdere, želimo pušiti, biti u zadimljenom prostoru sa svim dražima koje uz to idu. Zaboga ljudi, ja si nikako ne mogu zamisliti jazz koncert bez dimne kulise, te prirodne scenografije koja takav happening čini uzvišenim ili još gore, kako da uživam u rock koncertu bez pljuge u ustima, što da radim uz pivo ako ne mogu pušiti…. Strašno je to što nam rade, to prisilno ozdravljavanje nacije… Strašno mi idu na onu stvar. Što nam još ne zabrane i alkohol, imaju divno iskustvo Amerikanaca s početka prošlog stoljeća pa nek vide kako je ta glupa priča završila. Na žalost, ovo s cigaretama će im uspjeti. Očistit će naciju, kontinent i svijet na kraju od duhanskog dima. Uskoro će početi falsificirati povijest pa će neki novi, budući naraštaji gledati Casablancu bez pljuga, cigarete će naprosto isjeći modernim specijalnim efektima kako bi totalno iskorijenili tu duhansku baladu, tako romantično ubilačku. Svega se odričemo. U interesu općeg zdravlja. Na kraju ćemo biti toliko dosadno zdravi da ćemo izgubiti volju da uopće živimo. Jebeš svijet bez poroka. Ne znam kako će to izgledati jednom (uskoro) kad nam ga HDZ uvali zguza. Nadam se da će biti manevarskog prostora za djelovanje nas buntovnih nezadovoljnika, nas koji smo protiv režima, protiv ozdravljenja nacije pod svaku cijenu…. U svojim tajnim podzemnim ćelijama mi ćemo pušiti… U ilegalnim birtijama uz novine, kavu i duvan. Jebo me dan ako baš ja neću otvoriti prvu takvu ilegalnu birtiju za pušače. A ovi nacistički žandari mogu nam popušiti zajedno sa svojim zabranama! |
25.01.2008., petak
Na blog coveru blog do bloga, nigdje moga, nigdje moga...
Jeben sam ti ja bloger. Nakon svih ovih postova pitanje je – jel tko uopće naletio na moj blog, jer ako i jest, s komentarima se nije pretrgao. No, jebiga, što je tu je, nastavit ću, nastavit ću trljati pizdarije pa što bude. Ili možda… hm, da se ufuram u lik neke curice, recimo mlade katolkinje, nadobudne, ali prokleto svjesne promjena u njezinom organizmu… pa da pišem o masutrbatorskim sklonostima nevine curice, sve do najsitnijih, najprljavijih detalja i tako osiguram znatnu posjećenost svog bloga? Ili još bolje, da otkrijem imena svih muljatora u ovom gradu, svih dilera, političara pokvarenjaka, imena svih onih za koje svi znaju, ali nitko nema muda otkriti te javne tajne, prljave javne tajne ovog mog grada? Sve bi bilo bolje, čini mi se, od ovoga što jest, od ovoga što radim i načina na koji se predstavljam. Jel moguće da sam toliko dosadan? Hm, možda da jednostavno odustanem. Ne bi mi bilo prvi put. I nekidan sam naletio na jedan stari blog, moj blog, jedan od onih koje sam započeo i nikad nisam nastavio. Jesam faca! Kvragu sve. No, ako ništa drugo, barem sam oprao suđe. To je jeben posao, posao za koji čovjeku stvarno treba poticaj. Nekako sam uspio, odradio sam taj prljavi posao. Sutra je deadline. Moram napisati tekstove, eh da ih bar ne moram prije toga i napraviti, razraditi temu, otići na teren, sve posložiti. Najlakše je napisati, to sredim za pola sata, sat najviše, ovisno o temi. Ali treba sve te informacije prikupiti. Jebote, čovjek se iznenadi kad shvati koliko se toga danas može napraviti s kauča. Uzmeš telefon u ruku, ispred tebe je zaslon računala. I gotovo da uopće ne moraš izlaziti vani. Divota. Ali to je kurac od posla. Neka. Doći će bolji dani, bolja spika, bolja atmosfera i bolja baza. Mora doći. Ako ni zbog čega, onda zato što je ovo teška pizdarija. Životarenje. Nizašto. |
19.01.2008., subota
MTV ME JOŠ UVIJEK MOŽE UZBUDITI
Otkad sam se u petom, šestom osnovne počeo paliti na glazbu, masu puta u životu sam otkinio na neki bend, doživio ono sjajno oduševljenje spoznajom nečeg novoga, od tih prvih nevinih pjesmuljaka iz tog vremena, do štajaznam Ramonesa par godina kasnije, Tom Waitsa još kasnije ili otkrića bandova poput Gang of four, Television, cijele vojske sjajnih jazzera i slično. Trajalo je to dugo, godinama mi je mjuza bila među prioritetima, nešto masu važno, a onda je odjednom sve to postalo manje bitno, da bi postepeno potpuno prestao pratiti što se događa. Još početkom rata zaključio sam da je rock and roll mrtav i da se nakon odvratnih osamdesetih ništa kvalitetno više u mjuzi ne može dogoditi. Onda se dogodila Nirvana, pomislio sam dobro, iznimka koja potvrđuje pravilo i spremio tom svih brojeva Heroine, gomilu starih Đuboksa, čak i nekoliko brojeva prastarih magazina Bravo koje sam kupovao sredinom osamdesetih i završio s glazbom. Barem s novom glazbom jer sam rado i dalje s vremena na vrijeme, ovisno o vremenu kojeg je uvijek bilo malo, stavljao u CD player odabrane stare albume iz svoje poveće fonoteke koju sam baš ovih dana napokon malo posložio i napravio reda među tih oko tisuću CD-ova. Ovaj poduži uvod, i cijela ta spika oko mjuze nije slučajna. Jer želim napisati nešto o događaju koji me danas oborio s nogu. Kao što rekoh, odavno ne pratim zbivanja na svjetskoj glazbenoj sceni, radio u kući uopće nemam, a MTV i slične programe stalno preskačem i dok nešto radim puštam da svira glazba s VH1 i sličnih kanala jer tamo puštaju stare stvari koje slušam i volim. No, danas sam se slučajno zadržao na MTV Adria gdje su puštali nekakve filmske MTV nagrade. U jednom trenutku je Bruce Willis najavio Amy Winehouse, žensku o kojoj sam često mogao čuti svašta po novinama ali pojma nisam imao o njezinoj glazbi, da me netko pitao svira li techno, punk ili klasiku, ja ne bi imao pojma. Ženska je došla na stage, ispod je pisalo njezino ime i REHAB, a ja sam popizdio, napalio se kao školarac, doživio ultra orgazam i totalno otkinio na žensku, na njezin glas, pogled onim bolesnim drogiranim očima. I stao razmišljati dok sam tražio nekakav rapidshar link na sve što je ikad objavila. Očito, nakon šugavih osamdesetih, devedesetih i svog tog silnog dosadnog kenjkavog electro sounda koji prevladava zadnjih dvadeset godina, ipak se pojavilo masu dobre glazbe, a ova je luđakinja sasvim sigurno genijalna, baš onakva kakva se meni sviđa. Od trip hopa i Portisheada, od Nirvane, nisam čuo nešto tako moćno, tako sexy i tako jebeno muzikalno. Upravo slušam njezin zadnji album i čitam po tabloidima o ženskoj i smijem se. Vrhunski umjetnici moraju biti autodestruktivni, to je tako. Od Van Gogha do svih onih koji su pali tijekom renesanse šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ova je ženska B. Holliday ovoga doba, karika koja je nedostajala. Odlučio sam da više neću preskakati MTV. Osim dok su tamo oni dosadni r n b kenj kenj šminkeri. Strava. TA DROGIRANA, DO JAJA GENIJALNA AMY: |
Jebalo me veliko ružičasto slovo T
Danima nisam ažurirao blog. Ne svojom krivnjom, nego zato što su me malo jebali ovi iz T-coma. Jebali me bez kurca. Uselio sam, naime, u novi stan i tražio da mi prebace telefonski broj, Internet priključak i IPTV, a nakon što mi je poznanik iz te firme rekao da se sve može srediti u 24 sati i dao mi znak da je nalog za preseljenje pušten u sustav, konačno sam mogao preseliti. Jebiga, bez tog priključka nisam htio seliti jer mi je doma ured, a i neovisno o tome bez interneta i TV programa meni bogme nije nimalo lako živjeti.Od onda je prošlo dvadesetak dana, banda T-comovska. Izjebali su me samo tako. Par dana nakon što sam podnio zahtjev, a ništa se nije događalo, otišao sam u njihov ured i od djelatnika doznao da je nalog storniran. Iz pitaj boga kojeg razloga, kazao mi je lik i priopćio da bi, da slučajno nisam svratio pogledati, nalog ostao u takvom stanju – ukratko, da se ništa ne bi dogodilo. Divno, pomislih, prekrasno za firmu koja bombardira svojim reklamama kojima mame građane na svoje proizvode koji često ne rade ili treba mjesecima čekati da vas priključe što je neka druga priča, vratit ću se na nju. Tip u T-comu izdao je novi nalog i sve je opet krenulo ispočetka. Nakon tjedan dana dobio sam informaciju da se nešto događa, ali bio je petak, jebiga, ko još radi petkom. Jebe se njih što ja u novom stanu gledam TV preko nekakve šugave analogne antene i sav mi je program u smetnjama. I bivši je vlasnik imao Max TV tako da u stanu koji je friško renoviran uopće nisu uređene instalacije za analogni TV program. A na Internet sam se spajao iz kvartovskog kafića u kojem ujutro pijem kavu. Srećom, netko u zgradi iznad nije zaštitio svoju bežičnu, dakako T-com Internet vezu pa sam surfao preko tog jadnika i svjesno radio kazneno djelo. To me nije toliko puno uzbuđivalo jer sam 98 posto bio siguran da surfam na račun HDZ-a čije su prostorije odmah iznad lokala. Vikend je prošao, neću ni pričati koliko sam problema imao zbog sranja s vezom i da nisam mogao stalno pratiti vijesti na Hini, svoj e –mail, i uglavnom došao je ponedjeljak kada sam doznao da je šef smjene pobjegao ranije s posla pa me opet nisu spojili. Popizdio sam opet i počeo razmišljati o brutalnim mjerama, terorističkim akcijama protiv njih i slično. Sutradan napokon, zelena lampica DSL na routeru je zasvijetlila. TV programa i dalje nije bilo, jebiga, što bi ja sad sve odmah. Polako pajdo! I sutradan sam konačno sjedio u svom novom, tako željenom domu i gledao gomilu TV programa, slušao zvuk na svojim ogromnim zvučnicima i surfao iz svog stana na svom laptopu. Trebalo je proći samo dvadesetak dana za to. Dvadesetak dana nakon što mi je rečeno da mogu odseliti jer ću za 24 sata dobiti vezu, postati online. Pitam se što bi bilo da nisam imao vezu? Mogao bi još štošta napisati o T-comu, ali nema smisla. Važno da mogu raditi i živjeti normalno, samo sam to tražio. Bilo bi sjajno da mogu smradovima reći, evo vam plaćam trećinu računa jer sam dvadesetak dana bio bez usluge, ali moćna gamad bi mi se samo kiselo nasmijala. Ko ih jebe. Eto, zato nisam ažurirao blog neko vrijeme, a baš sam se bio napalio da ću ga održavati kako treba. Sad se samo trebam opet ušaltati, vratiti u taj film. Možda je prava pouka ove priče još zajebanija, hoću reći da je ovisnost o tehnologiji stravična. Bez interneta, a bogme i bez TV programa, ja život ne mogu zamisliti. Ne znam koliko je to bed ljudima, ali kod mene je to tako i sretan sam što mogu konzumirati tu tehnologiju, što živim u vrijeme njezine ekspanzije. |
18.01.2008., petak
CRNA, CRNA KRONIKA
U zadnjih deset i bakšiš godina novinarskog rada masu sam se vremena bavio crnom kronikom ali nikad nisam dao šefovima da me prisile na gadosti kakvima su mediji u nas danas nakrcani. Kužim potrebe medija, nevjerojatnu glad za informacijama, ali zivkati oca brutalno ubijene cure iz sinjske krajine da komentira svaki detalj u najmanju je ruku bilo degutantno. Danas je u Vodicama umro desetogodišnji dječak, nesretnik je bio alergičan na čokoladu ali je uzeo komad na školskom odmoru skupa s djecom koja su slavila rođendan jednoga od njih. Događaj je sam po sebi toliko strašan i nesretan da se pitam kakvog smisla ima odlaženje kod tih jadnih roditelja i mučenje ožalošćenih detaljima. No, urednička glad je nevjerojatna. Njih zanima kako se dečko grčio, koliko je pjene bilo na ustima, je li što rekao dok je umirao… jer to gladnu javnost zanima, jebiga.Treba uspostaviti granice, a granice su tu da se probijaju. Jebeno je raditi ovaj posao, ispitivati ljude u najgorim trenucima u njihovim životima, kucati na vrata ljudima koji su na tabletama i jedva da su svjesni ičega od silne tuge koja ih razara. A plaću treba zaraditi. Ako nećeš ti, napravit će konkurencija, a onda si najebo jer će se šefovi istresti po tebi. Uvijek moraš biti korak ispred svih, imati činjenicu više, neštp što nitko drugi nema. To je pritisak koji sjebe i najbolje, pa mnogi pokleknu i među činjenice počnu krijumčariti laži, iskrivljenu istinu, misteriozne detalje koje je nemoguće ili teško moguće provjeriti. A toga ima jako puno u našim medijima. Nekidan mi se kolega žali da je urednik iskonstruirao iz teksta naslov koji nema nikakve veze, ne sa tekstom nego sa zdravim razumom. Jer novinu treba prodati. Prije nekoliko mjeseci dva su me murjaka zaustavili nasred ulice, zaustavili automobil kraj mene i uručili mi poziv za informativni razgovor. Jedna je ženska podigla protiv mene kaznenu prijavu. Zbog naslova. S kojim nisam imao nikakve veze, dakako. Ali sam svejedno najebo. Jebiga, na kraju su odbacili prijavu, ali bilo je i gorih situacija s negativnim ishodom. U sendviču između urednika i zdravog razuma postaješ usmrđena salama koja se može pokriti samo s listom salate. I smrdiš po majonezi. |
04.01.2008., petak
IDEMO DALJE: NEISKUSNIMA OPROŠTENJE, ATEISTIMA LOMAČA
Vratija se Ive. Veliki gazda se otrijeznio i počastio naciju svojom pojavom nakon što ga desetak dana nije bilo nigdje. Skoro pa da mi je nedostajao. Kad bi se zezali. I Zoki se danas pojavio. Zvala ga Hrga u goste. Čestitao je sastavljačima vlade na sastavljanju. Biser dana svakako je Ivina izjava da je Ivica Jubito napravio glupost zbog političkog neiskustva. Da, novi stari predsjednik Vlade hladno je, mrtav ladan, priznao da je četiri godine na čelu jednog od najvažnijih ministarstava držao nezrelu osobu. Ništa novo. Zna se kakva mu je vlada i kakva je uloga ministara u toj vladi kojom u svakom pogledu vlada jedna osoba, a ostali su tamo jer je vlada i država tako uređena pa oni trebaju obnašati te funkcije. Kakvi su, to uopće nije bitno. Dok su god tobožnji dobri kršćani, konzervativci i slušaju zadnje smeće od glazbe. Jedva čekam vidjeti novu vladu. I kako će je Ivo posložiti u novim okolnostima. Ha, vlada kršćanskih hadezeovaca, liberala i seljaka. I manjina. U kojoj su hadezeovci bivše komunjare, dobar dio liberala teške seljačine, a seljaci… eh, da su bar seljaci. Uz sve to, opozicija će im biti ekipa koju je većina građana ove zemlje htjela vidjeti na vlasti, ali što zbog izbornog sustava, što zbog matematike, što zbog pohlepe i činjenice da su lideri zajebali većinu svog članstva, to se nije dogodilo. Genijalno mi je to s Kirinom i njegovim predsjednikom vlade koji nakon četiri godine kaže da mu je ministar amater, diletant, ali da njegova neviđena glupost nije nimalo štetila nikome, pa tako ni Hrvatskoj, ni Anti Gotovini sutra. A danas smo čuli da je lovac i prije bježao u lov, tko zna s kim, na kraju ćemo otkriti možda još veće face na nekim budućim ekskluzivnim fotkama zbog kojih će opet najebati neki mali čovjek s malom plaćom, jedan od onih koji po defaultu stradavaju za velike face. I Rahima su zvali, ali pametni general im se zahvalio podsjetivši ih da je u kućnom pritvoru. Jednako kao u Zečevu i šibenskom kraju uopće kad je sranje počelo, Rahim je ostao častan čovjek koji poštuje pravnu državu. Baš onakav kakvoga ga pamtim još iz djetinjstva. Kad se sjetim da me nije htio izvući iz vojske jer taj lik sve radi po knjizi. I to je super. Ali što i da je bio u lovu. Kad Sanader kaže da takve sitnice nisu štetne. Jebiga. Tip pobije sutra cijeli dječji autobus, da svi umru u jednom danu, kao u onoj depresivnoj mračnoj partizanskoj stihoklepiji s brdovitog Balkana… jebiga, čovjek nema iskustva, pa nema veze. Što je tu je, što se sad može. Idemo dalje, kažu u HDZ-u, a mi slušamo. Jer oni vladaju. Uff. Još četiri godine faca za koje će poslije reći da nema veze. Jer im fali iskustva. Sve to u danu kad je barel nafte prešao sto dolara, i u danima kada državni pastir poručuje ateistima da su veći grešnici od svih baraba. Nema što, divota. Ali mi ipak idemo dalje. U Pizdu materinu. |
02.01.2008., srijeda
ISTRAGA: TKO JE SMJESTIO MINISTRU? I USPUT, GDJE SU POBOGU ZAVRŠILI VEPROVI?
Novinari su krivi za sve- Prokleti novinari! Svi ćemo zbog njih najebati, mater im jebem. Šta oni imaju pisati o tome i drukati nas svijetu? Trebaju u interesu nacije prešutjeti te stvari, ali ne, neće gamad. Zbog njih je čovjek opet u Haagu! Banda, piskarala posrana – kaže Mate, umirovljeni direktor jednog pogona u Tvornici lakih metala, ja slušam sočni razgovor kvartovskih lumena u najboljim godinama. Njegov zet, zaboravio sam kako mu je ime ima još bolju teoriju, napredniju…. - Jasno da su novinari krivi, a tko bi drugi bio. Novinari, ali oni su preglupi da to sami smisle, oni su samo pijuni unutarnjih i vanjskih neprijatelja koji svaku priliku koriste da napakoste Hrvatskoj. Ko zna, možda su čovjeka omamili s nečim, utrpali ga u portapak i odnijeli na lovište. Možda je sve to Kirin osmislio, da si par tjedana prije mirnog završetka mandata osigura nečasni otpust. Naime, Markačeva žena veli da je cijela priča namještena. Kod nas u Hrvatskoj staro je pravilo da nije bitno što se dogodilo nego vara li glasnik suprugu? Ili je možda peder? Treba prebaciti s bitnoga na bilo što, a napad je najbolja obrana, a prvi aksiom kontraobavještajnog poučka kaže – oklevetaj glasnika, zamuti vodu, učini bilo što, samo da se ne priča o onome što se stvarno dogodilo. Nije bitno što se čovjek nije držao dogovora i boravio u kućnom pritvoru nego to da su mu smjestili i odrukali ga čim je šmugnuo iz kuće. On je u dobroj vjeri pozirao za fotku s još malo ministrom Kirinom koji će par dana kasnije napokon izdiktirati tajnici ostavku, a ovi odmah Canona spojili na prvo računalo pa razaslali slike na 80 adresa, kaže supruga. Pozvali su ga u lov da bi napakostili Ivici. Sve su organizirali zbog fotografiranja, uvjerljivo najneukusnijeg fotosessiona jer slikati se u dvijetisućitima pokraj gomile netom ustrijeljene divljači politički je i svakako drukčije, najblaže rečeno nekorektno za popizditi. Ali nije kvaka u tome, nije bed ni pobijena veprovina od koje bi se i Obelix imao najesti, nego je fora to da se Kirinu namjesti par tjedana prije nego što će i službeno prestati biti ministar. Da ga ne bi slučajno opet izabrali. Uh, bojim se i da zadnji ostane u HDZ-u, da bi Sanader radije ustupio to radno mjesto najljućim neprijateljima, Ranku Ostojiću na primjer, radije nego da gospon Jubitu dobije još četiri godine uveseljavanja nacije akontacijama i konotacijama. Po tko zna koji put u Hrvatskoj, nije važno što je policajac uhvatio lopova nego to da je tom policajcu prije 120 godina jedan predak bio zajebani odmetnik. Važno je zamutiti vodu. Tako se ovdje radi, tako ovdje stvari stoje i tako je to kod nas oduvijek. Jedino što nisam još uspio doznati je – hmm, što je bilo s onim pustim beštijama što su ih pobili!?Vjerujem da je to puno zanimljivije od bedastoća kojima nas mediji bombardiraju u ovo, ha, blagdansko doba. I da, i neki mediji stvarno puše neke stvari bez ikakve ograde, bez imalo pameti, netko sipali idiotariju a ovi to prenesu bez trunke mozga. Stvarno je sve u onoj stvari, stvarno smo u banani. Ajme… |
ALO?! ZEMUNIK, PRIJEM... IMA LI MESIĆA U AVIONU??
Šaltam ja večeras po daljinskom i naletim na onaj film gdje H. Ford glumi američkog predsjednika u otetom predsjedničkom avionu. Uglavnom, taman naletim na scenu gdje predsjednik sjeda na pilotsko mjesto i spašava sve jer američki predsjednik može sve, pa zašto ne bi vozio i predsjednički avion, vrhunskim manevrima izbjegao pucnjavu iz svih oružja iz neprijateljskih MIG lovaca i slična sranja…. No, da nastavim dok ne izgubim misao, dok se on vješto izmiče salvi metaka, raketa i drugih projektila iz lovaca s crvenom zvijezdom, u zadnji tren dolaze mu u pomoć njegovi, par američkih lovaca koji dakako, srede komunjare bez problema… u biti, umalo bez problema jer jedan MIG ispaljuje raketu koja nezaustavljivo leti prema AIR FORCE ONE i više ju nije moguće oboriti. I tu se događa ono ključno! Jedan od pilota F-16 spretnim manevrom uzleti prema gore i svojim se avionom ispriječi ispred rakete koja tako umjesto da raznese predsjednički avion, razbaca na milijun dijelova hrabrog pilota od kojeg se upravo to i očekivalo, da poput Clint Eastwooda skoči pred predsjednika i dobije metak namijenjen šefu slobodnog svijeta, onako kako to pripadnici američke tajne službe jedva čekaju da urade, istina, ne baš svaki put jer to isto nije pošlo za rukom dečkima u Dallasu početkom šezdesetih kad je gazda popio čak tri metka. Ono što je meni sinulo nakon te limunada tipično američke scene jest da se sličan film u Europi nikad ne bi mogao snimiti. Još bolje, u Hrvatskoj, he he. Zamišljam Mesića za upravljačem CRO AIR FORCE 1 dok vještim manevrom izbjegava srpski MIG. Imam točno tu sliku u glavi. Pokraj njega neka dobra pičoka, sav je nabrijan, upravo je prebio par negativaca i progutao dvije atomske bombe nakon čega je samo podrignuo. No, onda se dogodi sranje…. Dok srpska raketa Made in CCCP pun gasi gari prema njemu, stanoviti pilot Dalibor u prastarom CRO MIG avionu naziva Rončević 007, inače predsjednik mjesnog odbora Veliko Trgovišće i sin saborskog zastupnika HDZ-a, vidjevši raketu brzo uroni pod oblake i konstatira da se za ovakvu plaće ne isplati ginuti za predsjednika. Koji mu ionako nikad nije bio simpatičan, još otkako je prodao domovinu u Haagu na onom nekom svjedočenju. Pojma nema Dalibor što je predsjednik tamo svjedočio i o kome, za koga ili protiv koga, ali to nije sad ni bitno u ovom ključnom trenutku…. Bum, veliki bum i jaki bljesak prekine mu misli…. Uzalud su iz Zemunika zvali CRO 1, javi se, ali aviona koji je još pokojni Tuđman bio kupio na Floridi na leasing više nije bilo. Doduše, predsjednik se spasio, imao je padobran, ali to sad više uopće nije bitno za ovu priču o različitim pogledima na patriotizam u Americi i u nas. Il je stvar samo u filmskoj stvarnosti, al opet je stvar u tome što oni puše, a mi nikad ne bi. Tako je to kod nas u Europi. Da je pokojni Đinđić bio Amerikanac, danas bi posmrtno odlikovao nekog tajnog agenta, a ovako ga neki Nemanja, Jovica ili Spasoje nije uspio spasiti.  |
NOVOGODIŠNJA DRAMA U 4 i pol ČINA
   ( u početku bijaše... hm. .... klaun? ) Uvod… Jedna kuja otišla, druga došla. Sve se svodi na dosadnu rotaciju, okretanje jedne kugle oko druge i oko sebe. Od svake pizdarije radimo senzaciju. Sve ne bi li dali smisao misteriji života. Već viđeno. Loš odabir planete za život? ... ili samo kriva duša u krivom tijelu.... ma poezija sine, za puknuti od smijeha. |
ČIN 1. Začeće
Nisam frustrirani manijak, samo promatram dok se drugi trude shvatiti čemu toliko mraka, crnjaka. Što da radim kad me ne oduševljava ova strka, veselje, razbacivanje s raskoši. Stvarno sam se htio potruditi ove godine ali nije išlo. Odglumio sam, čak bi rekao da sam sjajno to izveo, ali ne bez pitanja zašto, čemu sve to? Stotine SMS poruka od ljudi koje ne volim, koji ne vole mene. Svi žele nepostojeće, valjda zato to tako olako i rade, jer znaju da to što rade nije realno. Otkud ljudima ideja da će nova godina biti sretnija, uspješnija, zdravija, kvalitetnija, s više love, seksa, uspjeha na ovom ili onom planu? Olako se razbacuju dobrim željama, a već sutra će se proklinjati međusobno. Meni osobno treba jako malo. Malo, jedva vidljivo. Tek toliko da je tu, da osjetim, da je realno, živo, da postoji. Listam Studio, TV vodič Jutarnjeg lista za ovaj tjedan i ne mogu vjerovati kakva su smeća TV producenti ponudili ljudima za blagdane, za takozvanu najluđu noć pogotovo. Sreća da nisam osuđen na njihov izbor. |
Čin 2. Političke didaskalije
Ova godina što je tek započela mogla bi biti masu zajebana. Drugovi iz vlasti već su se pobrinuli za to. Te samo naizgled reformirane komunjare, konzervativci po zanimanju i lopuže iz uvjerenja, zagorčat će nam život u upravo započetoj godini puno više nego tijekom 2007. koja nije bila previše bajna. Bit će ovo godina lošeg standarda, malo love i puno patetike. Jedino čega nam neće nedostajati, a i dalje govorim o politici, bit će poplava gluposti. Ukoliko Sabor ponovno postane obasjanom pozornicom, glavnim mjestom za ključne rasprave pa tako onda i obračune svih vrsta, nagledat ćemo se i naslušati svega. Jaka opozicija i nestabilna Vlada, recept je to za 2008. godinu prepunu sirovih strasti. Kruha i igara. Više od kruha masi ove godine nije suđeno. A na kruh uvije mogu namazati vonj. Inspirirani velikim igrama, nabrijani, bit će manje gladni, marva naša hrvatska, stado moje najmilije, o braćo, sestre, oj. |
Čin 3. Od zone do zone
A uopće nisam pesimist. Još jučer vjerovao sam u sve moguće priče sa sretnim krajem, navijao za pozitivce i naganjao zlikovce. Poput šerifa sa divljeg zapada s posebno razrađenim ćulom da nanjuši sranje, odijeli žito od kukolja pogledom, jednostavnim, brzim skeniranjem ulice. Svijet je oduvijek bio isti, ljudi su ti koji su izmislili nove godine i iščekivali trenutak ni po čemu poseban, od vremenske zone A do vremenske zone B… Osaka, Peking, Mumbay, Moskva, Berlin, Paris, London, New York, Las Vegas, Los Angeles…. Da se vesele, ispaljuju vatromet, gužvaju se u smradu seoskog šatora ispod bine nad kojom se krevelji Milo Hrnić dok u pozadini HDZ-ovska svita čeka ponoć da pozdrave mile sugrađane. |
Čin 4. Epilog ili balada o plesu sa suncem
Nova godina. Veliki globalni tulum za proslavu dana koji se samo na papiru razlikuje od drugih. Iz godine u godinu. Loša matematika, ali koga briga. Još jednom smo napravili cijeli krug, svih 360 stupnjeva. Neki poput naprednih Japanaca prije, neki nešto kasnije. I što sad? Kad smo spićkali pare, euforija je prestala, a sutra treba opet na posao… Sve je isto, ništa se živo nije promijenilo osim tog šugavog 8 kojeg pišemo umjesto 7. Iskreno, znao sam za puno bolje razloge za pijančevanja. Mada za pijanstvo neki strašan razlog i ne treba. Evo, na primjer, ja sam večeras upao u jedini lokal u kvartu koji je bio otvoren i naručio odmah trostruki gin samo da što prije oguglam na društvo i okolinu. Morao sam još nekoliko puta ponoviti konobarici zahtjev prije nego što sam puno bolje volje napustio tu rupu. |
01.01.2008., utorak
Čin 5. Kraj
Da Nova godina. Za krepat od smijeha… ako će biti kuja ko ova prošla, onda bolje da nije ni došla. Na žalost, bezobzirna kuja sudbina nikad me nije slušala. I tko zna što mi tek nosi. Ne pada mi na pamet veseliti se njezinim koktelima. Radije ću zapaliti još jednu cigaretu i ugasiti računalo. I poći na spavanje. Sutra je radni dan. A ja nisam radio od lani. (KRAJ)  |
TUGA S JUGA: "Sani! It's expensive!!!" ili "Ivo! To je skupo!!!" (www.drugifilm.com , 31.prosinac 2007.)
Dileru soft erotike bilo je najvažnije izdržati do kraja izbora, umjetno održati iluziju dobrog standarda u državi i što uspješnije prikriti loš odabir suradnika u vlasti koji ionako služe samo zato da u danom trenutku izgore za najdražeg vođu. Godina još nije ni završila, a sve se najednom počelo raspadati na užas ogromnog broja građana ove zemlje koji su prije mjesec dana glasali za promjene i popušili za dlaku. Cijena litre benzina prešla je osam kuna što znači da je lagao kad je obećao da se to neće dogoditi. Samo blagdanski optimizam prikriva očaj nacije. Kratkoročno. Jer taj balon od sapunice prsnut će uskoro, do zla boga uskoro. Prije nego što se otrijeznimo od novogodišnjeg pijanstva svima će biti jasno da smo najebali. Pobjednik će se, sukladno dobrom običaju i demokratskoj praksi, na samom početku mandata ponovno riješiti sve prljavštine. Nad Hrvatskom će se nadviti gusti oblak tog smrada, ljudi će razbijati kasice prasice svoje djece i veselit će se svakom mrkom medvjedu kao milijunskom dobitku na lotu… Jer vrijeme je za triježnjenje, za realno sagledavanje trenutka u kojem se nalazimo, za prihvaćanje aktualnog hrvatskog sranja.U Hollywoodskim komedijama često veliki šefovi, negativci, imaju u ekipi po jednog mamlaza, imbecila koji svaki put zajebe, ništa ne može napraviti kako treba i obično je to nekakav simpatični bucko, neka glupava faca koja se sviđa publici u toj svojoj idiotskoj ulozi. Šablona preuzeta iz života. Poput lika iz serijala TELE 2 reklama, mafijaša koji izluđuju bossa Sonnya krivim odabirom GSM mreže i uređaja. Život je najbolja reklama, najbolji skeč, život piše romane, pa tako i mi u Hrvatskoj imamo smiješnog lika koji nikako da napravi pravu stvar, nikako da odradi posao kako treba nego svaki put zajebe. I ne bi to ni bio bauk da on nije već četiri godine na čelu policije. Baš kao u vicu, ime mu je Ivica, a uvjeren sam da bi ga gazda ovih dana najradije poslao u kartonskoj kutiji na sjeverni pol, baš kao u onoj reklami… Laganje, muljanje, pravljenje ludim... Ministar Ivica Kirin obilježio je ovu godinu svojim, sada već povijesnim biserima, zahvaljujući kojima je – ako ništa drugo – popularizirao Internet u Hrvata kao nitko prije njega. Već kao pojava Kirin je bio velika greška Ive Sanadera koji se do kraja dosljedno držao politike umjetnog održavanja svoje Vlade na okupu neovisno o glupostima kojima su njegovi ministri obilovali protekle četiri godine. Ne bez rezona, jer Sanader je svoje ministre prihvatio kao nužno zlo, ali i topovsko meso koje u svakom trenutku može stradati za njega. Da je na vlasti bila neka druga politička opcija, Kirin ne bi ni konkurirao za vladu, ili bi odletio nakon prvog bisera. Ovako, kod moćnog i bahatog Sanadera, bilo je dovoljno nakon prve gluposti smanjiti ministru radijus kretanja i slobodu govora i po tipično hadezeovskom sistemu "neka sve ostane iza naša četiri zida" ostaviti ga da figurira dok ionako Benko radi sve policijske poslove, a ovaj pojma nema što se zbiva. U Sanaderovoj Vladi, to znaju i ptice na grani, ministri su samo ukras, sjede tu kako bi zadovoljili formu dok jedan čovjek kreira svu politiku, odlučuje o svemu i sam vuče sve važnije poteze. Neki su ministri bili pijuni više, neki manje, neki su poput Vesne Škare Ožbolt htjeli prestati biti pijuni pa su nestali sa šahovske ploče. Kirin je definitivno bio samo ukras, mada to "ukras" nekako baš ne ide uz njegov groteskni lik, pa bi zlobnici rekli da je više bio "čvilja" na vladinom obrazu. Ići u lov s tipom koji je u kućnom pritvoru, a istovremenu biti na poziciji čelnika sile koja se mora pobrinuti da ovaj uistinu bude pritvoren, definitivno je vrhunac svih Kirinovih gluposti. Barem do trenutka kad je spremno stao pozirati pred ustrijeljenom divljači za fotografiju, rame uz rame s likom za kojeg se trebao pobrinuti da ni nosom ne promoli kroz dvorište svog uzničkog doma, jer time je zaradio vječno mjesto u antologiji hrvatske gluposti za sva vremena. Ali Ivica je nadmašio i te gluposti. Lagao je, muljao, pravio se lud, i na kraju se ostavkom zahvalio na suradnji, gotovo kao heroj. Dok su policajci istodobno prebili jednog mladića na smrt. Ivica je imao važnijeg posla, smuljati da je slika s Markačem i mrtvom divljači snimljena godinama ranije. Katastrofa. Umjesto vica – bolesna parodija A plan je bio nešto sasvim drugo. Sanader je postavio Kirina na vrh policije želeći nastaviti uspješnu transformaciju koju je započeo pokojni Račan, jer je u Lučinovo vrijeme policija dobila jedan do tada neviđeni demokratskih štih, čak i liberalan, umnogome zahvaljujući tadašnjoj glasnogovornici MUP-a Zinki Bardić koja je u svom uredu držala na zidu fotku sebe s đoksom. Nakon desetljeća represije, što crvene što Tuđmanovske, Sanader je shvaćao koliko je važno prikazati policiju ne samo represivnim organom, nego i humanim, socijalnim, ljudskim. Pa je za šefa MUP-a postavio mladog čovjeka koji će se znati našaliti kad treba, ali i pokazati zube u odgovarajućem trenutku. Na žalost, takvih u HDZ-u nema. Mlad čovjek koji se ima potrebu upisati u HDZ ne može biti opušten, mora imati dršku od metle… hm, tamo gdje već ona stoji. Ukratko, taj miks ambicioznog provincijalca, konzervativca u duši, s mozgom sportaša, sasvim logično se na hrvatskoj političkoj pozornici morao pretvoriti u kiks zvani Kirin. Usprkos i unatoč nesumnjivo dobrim namjerama Ive Sanadera, jer i put prema paklu popločen je dobrim namjerama. Rezultate eksperimenta zvanoga Kirin sada Sanader mora kusati. Na žalost, moramo i mi s njim. Na žalost, i ona većina, onih više od pola u Hrvatskoj koji su na izborima bili protiv politike držanja smiješnih likova, pijuna u Vladi kojom vlada jedan jedini lik, veliki gazda, patrijah. Konačno, nakon tko zna koliko trpanja pod tepih, hrvatska vlast je pokazala Europi svoje pravo lice, neozbiljnost, nedosljednost… kao rezultat Sanaderovog načina vladanja. Da se umjesto pijuna okružio stručnjacima, onima koji misle svojom glavom i znaju raditi svoj posao, skandal Markačeva lova na divlje svinje nikad se ne bi dogodio. Ovako je Sanader pokazao da se uopće nije promijenio, da iza maske kojom je varao naciju zadnje četiri godine i dalje stoji isti onaj Sanader sa splitske rive, onakav kakvim se na kraju krajeva otvoreno i prikazivao u ovoj predizbornoj kampanji. I na žalost svih nas, osvojio izbore. Na žalost, jer tek ćemo početi ispaštati. Ne politički, ne režimski, ne nametanjem svjetonazora koji nam je kroz sve pore života u Hrvatskoj već nametnut, nego onako kako najviše boli, kroz rupu u džepu, prazne novčanike, kroz nikakvu platežnu moć i sve skuplje proizvode na policama trgovina. Sve ide gore, sve poskupljuje, a mi hipnotizirani blagdanskim optimizmom još ništa ne vidimo, nego još gore, trošimo rekordno. Teška vremena dolaze, Goti su pred vratima, Kirin je otišao posut laticama cvijeća, ali mi na žalost ostajemo. Još četiri godine laži, nesposobnih pijuna, i tobožnjeg domoljublja protkanog licemjernom pobožnosti konzervativaca na vlasti koji taj svoj lažni štih stavljaju stalno ispred naroda. A to boli sve one koji shvaćaju, i mada su okruženi guskama vide kroz maglu. Boli, a boljet će još više. |
