Sretan Božić!!

nedjelja, 24.12.2006.

Eto, badnje je večer.. Odlučio sam svim posjetiteljima ATF bloga pokloniti nešto.... U gornjem meniju nalazi se link na Latinicu sa temom TurboFolka u CJELOSTI(!).
Želim vam za Božić puno zdravlja, ljubavi i sreće....
Vaš nETsOLDIER

24.12.2006. u 15:05 • 21 KomentaraPrintabilna verzijaID postaPodijeli na Facebooku

Urbana kultura kao kuriozitet?!

utorak, 12.12.2006.

Konačno smo došli do zanimljivog 'kurioziteta' (primjetiti satiru, naglašenu navodnicima. up. a.).
Da mi je netko, prije samo par godina pričao kako će urbana kultura, zajedno sa glazbom poput Rocka ili Popa postati samo alternativa, jer će TF postati MainStream, samo bih mu se nasmijao, cinično i satirično... Danas, u istom tom tonu satire i cinizma pišem o TF i o 'kuriozitetnim' alternativama... Na sveopću žalost...

Što je do sada bila najozbiljnija kritika turbo-folka? U mnogim tekstovima i knjigama napisanim o ovom fenomenu, mi autori svoje teze baziramu na jednoj osnovnoj pretpostavci: turbofolk-kultura bila je medij promoviranja najnižih kulturnih, odnosno nekulturnih navika, i kao takva - ključna poluga u promoviranju šovinizma, nasilja, kriminalnog bogaćenja, patrijarhalizma, i svih drugih aspekata kulturnog i moralnog pada koji je omogućio politiku koja se sprovodila granatiranjem gradova, ubijanjem u logorima, silovanjima žena.
Zbog takvih učinaka, turbofolk kultura je tumačena kao lokalni specifikum, čista suprotnost otvorenoj globalnoj kulturi, i tako je ona bila audio-vizuelni reprezent javne srpske politike.
Ovakve teze se najžešće ilustriraju odlomcima iz tekstova manje ili više afirmiranih 'pevača' narodne glazbe (čime se ne pravi razlika između turbo-folka i klasičnog narodnjaka) koji trebaju ilustrirati što priglupost tekstopisca, što nazadni idejni karakter njegovih/njenih stihova.
U istom mahu se urbana kultura, i cijli niz njenih "tragičnih" sudbina devedesetih, iskazuje kao alternativni, emancipatorski, kao dio jedne svjetske familije koja stremi miru i suradnji između ljudi i izlasku iz nazadnih odnosa u društvu...

S druge strane, tekst jednog od prvih i najvećih hitova klasičnog turbo-folka, duet Cece i Mire Škorić "Ne računaj na mene", govori o odupiranju patrijarhalnim stegama, o mogućoj emotivnoj neovisnosti i ekonomskoj samostalnosti mladih žena, pa tako obavlja upravo emancipatorsku ulogu.
Ove pjesme, kao i cjelokupan imidž zvijezda kao što je Jelena Karleuša, upućuje upravo na pravce kako se pretjeranim inzistiranjem na eksponiranju ženskog tijela kao objekta muške želje, dolazi do prijetnje toj želji i do pukotina u patrijarhalnom ustrojstvu.
Također, kritika turbo-folka analizira i ulogu glazbenog spota (pogledati taj šrot na TV Pinku) u promoviranju nazadnih i nemoralnih ideja: inzistira se da ikonografija turbo-folk video-spota promovira nasilje, te fetišizira insignije lakog stjecanja bogatstva.
Međutim upravo takva ikonografija jeste reprezentativna za globalnu pop-kulturnu scenu: prosječan spot na MTV-u otkriva podjednako mnoštvo "žena kao objekata", zlatnih lanaca na mišićavim tijelima, i općenito onoga što se prepoznaje kao banalno, subintelektualno i nesofisticirano, što i jeste motivirano provociranjem "sigurnosnih" sistema vrijednosti građanskog poretka. Ovako INSCENIRANA ikonografija upravo osigurava dokaz kako je turbo-folk pokazatelj da Srbija i susjedne joj zemlje sve više inklinira Zapadu, a ne obrnuto...

Subverzivni potencijal turbo-folka jeste u tome što ovaj fenomen predstavlja "fatalnu" imitaciju globalnih trendova u popularnoj kulturi, ali se, i od strane svojih kritičara i od strane međunarodnih ljubitelja tretira kao da je suprotstavljen tim trendovima.

Nije li politika izolacionizma i neintegriranja u europske standarde, upravo proizvela situaciju u kojoj je Srbija bila mjesto najobimnije i nesputane konzumacije globalne (što će produkcijski reći, uglavnom američke) popularne kulture? Nije li nepriznavanje važećih standarda, kao što je pitanje copy-right-a, prouzročilo potpunu preplavljenost medijskog prostora najnovijim produktima svjetske popularne kulture, o čemu nijedna velika svjetska televizija ne može niti sanjati?

Nisu li se upravo Marija Milošević (kćer pok. Slobodana, op.a.) i njena mama branile stavom da TV Košava (gebelsovskim metodama kontrolirana tv kuća, op. a.) nije bila nikakva propagandno-politička televizija već sklop zabavnih programa u kojima su najveće mjesto imale američke serije, filmovi i glazbeni spotovi?

12.12.2006. u 15:02 • 25 KomentaraPrintabilna verzijaID postaPodijeli na Facebooku

Nacionalizam, "Balkan" i "Europa"

subota, 09.12.2006.

Čitajući brojne komentare, što na Blogovima, što na forumima, glede emisije HTV-a (Latinica) o Narodnjacima i TFolku, vidim kako mnogi ljudi griješe u poimanju činjenica "Balkana" i "Europe"...
Pojasnit ću par osnvnih teza zašto ne bi smjeli koristiti ove izraze u kontekstima koje se sve češće koriste...

Za razliku od Srbije, orijentalizam se nalazio u samom centru hrvatskih nacionalističkih razmišljanja o identitetu. To ne znači kako je smisao tog pojma u Zagrebu bio manje difuzan i kontradiktoran. Naprotiv, “Balkan” i “Europa” su bili možda najkontroverzniji termini u općoj borbi za legitimnost imenovanja, koja se vodila na mnogim, međusobno ukrižanim nivoima. Ovaj slojeviti konflikt oko definiranja odvijao se unutar nacionalističkih razmišljanja, unutar antinacionalističkih stavova, i između prvih i drugih.

Tuđman i HDZ: balkanska paranoja

Tvrdim kako se hrvatski nacionalizam devedesetih uopće ne može razumjeti bez pojma “Balkana”. On je igrao centralnu ulogu u skoro svim varijacijama na hrvatsku nacionalističku temu, a ta je uloga bila posljedica njegove pozicije vrhovnog negativnog Drugog.

Prostor “Balkana” popunjavao se naizmjenično raznim pojedincima, grupama ili pojavama. U pitanju je moglo biti Otomansko carstvo, islam, ili Bošnjaci; mogla je biti narodna muzika, znojavo čelo ili ćevapi; mogli su biti crni brkovi, neispeglana košulja ili Slobodan Milošević. Međutim, daleko najuobičajeniji stanovnici ovog prostora u srcu hrvatskog nacionalizma bili su “Srbi”.

Izražaji orijentalizma u hrvatskom nacionalizmu bili su dijelom šireg zauzetog stava o razilaznim imperijalnim prošlostima, sukobljenim kulturnim nasljeđima, običajima i ideologijama i, u krajnjem ishodu, neusaglašljivim civilizacijama.
Želeći pravo na nacionalnu neovisnost utemeljiti na nepomirljivim kulturnim razlikama, hrvatski nacionalisti su se osjećali dužnima ponuditi drastično novo tumačenje prirode prethodnog sustava. Umjesto multinacionalne države zasnovane na bratstvu i jedinstvu, tvrdili su oni, to je bio nespretan i promašen pokušaj da se nekoliko oprečnih kultura nasilu ujedini u istoj zemlji.
No, hrvatski nacionalizam je išao i dalje: sudar je, po njima, bio neravnopravan, budući da je (bar) jedna od dotičnih kultura bila nedemokratska i ugnjetačka.
Jugoslavija je, dakle, prikazivana kao nametnuti režim, zavjera protiv hrvatske nacije kojom su upravljali Srbi, u kojoj su Srbi i njihovi saveznici uspjeli nametnuti tiraniju Hrvatima. To im je pošlo za rukom samo zahvaljujući tome što su bili u dosluhu sa unutrašnjim neprijateljima, Hrvatima koji jednostavno nisu bili dovoljno Hrvati, kao recimo sam Tito.
To, štoviše, nije bila bilo kakva tiranija, nego “balkanska” tiranija. Shodno tome, bila je ne-europska, što po definiciji znači kako je morala biti ne-hrvatska.

Iz te samoidentifikacije kao definitivno ne “Balkan” proisticala je dalekosežna nevoljkost hrvatskog režima da se uključi u bilo kakvu suradnju za koju se smatralo kako može voditi nekom “balkanskom” zajedništvu.

Godine 1997. Tuđman predlaže zakonski amandman koji bi ustavno jamčio kako njegova zemlja više nikada neće ući ni u kakav oblik udruživanja sa drugim Južnim Slovenima (Novi list 4.11. 1997).
Zapazimo kako je isti taj režim snažno podržavao ideju ulaska u Europsku Uniju.

U okviru hrvatskog nacionalizma pojam “Balkana” odnosio se na mračna vremena jugoslovenskog komunizma, ali je služio kao etiketa i u drugim podjelama (kršćanstvo nasuprot “balkanskom” islamu, katoličanstvo nasuprot “balkanskom” pravoslavlju, itd.). To je, naravno, često vodilo u paradoksalne situacije: Srbi-”Balkanci” su, recimo, prikazivani kao ateisti (jugoslovenski komunisti), ali i kao pravoslavci (bizantinski nacionalisti).

Kao i u slučaju mnogih drugih autoritarnih režima, legitimnost HDZ-ovske države temeljila se bar jednim djelom na ideji prijetnje i, kao i u Srbiji, ta prijetnja je opravdavala ograničavanje slobode kod kuće.
Čini se kako je u Hrvatskoj devedesetih “Balkan” funkcionirao kao trajni podsjetnik na čitav niz opaženih prijetnji suverenitetu: nacionalne Druge, prvenstveno Srbe, ali i Bošnjake, te domaće neprijatelje.
Posljedica je bila beskonačna bujica podsjećanja na europski karakter hrvatskog naroda, ali i, još uočljivije, uopćeno prikazivanje “Balkana” kao “onoga što ne želimo biti”; to je u eksplicitnoj formi iskazano u vrlo direktnoj predizbornoj paroli HDZ-a “Tuđman, a ne Balkan”.

Malo tko je tako gorljivo zagovarao tezu kako je hrvatski identitet apsolutno čist od “balkanskih” uticaja kao predsjednik sam.
U tom kontekstu lako je razumjeti zašto su rujna 1997. režimska glasila u Hrvatskoj mahom ignorirala predsjedničke izbore u Srbiji. Kada su objavljeni rezultati prvog kruga, dobili su tek jedva primjetno mjesto u TV dnevniku i u novinama, usprkos svom značaju po Hrvatsku, budući da je jedan od dvojice najuspješnijih kandidata, Vojislav Šešelj, redovno javno iznosio svoje mitohistorijske teritorijalne pretenzije na dijelove Hrvatske.

Indikativno, istovremeno održani izbori u Poljskoj pomenuti su među vijestima dana. Eto koliko su se državni mediji trudili dokazati kako Hrvatska pripada bivše-komunističkoj, pro-zapadnoj, Srednjoj Europi, a ne Balkanu....

09.12.2006. u 14:04 • 9 KomentaraPrintabilna verzijaID postaPodijeli na Facebooku

Retardirana era bezakonja

utorak, 05.12.2006.

Naletio sam na ovaj tekst, koji me taaako podsjetio na neka moja razmišljanja, da sam ga jednostavno morao podijeliti sa ostalim pučanstvom....
quintana, thx!!

Kad u Zagrebu postane uobičajena vijest „Još jedna pucnjava ispred narodnjačkog kluba“ onda možemo reći da smo došli do dna septičke jame. Po nekim izvorima takvih opskurnih klubova po Zagrebu i njegovoj periferiji ima na desetke ali zašto ih uopće zvati „narodnjački“. Rambo Amadeus je davnih dana cijeli taj đir nazvao turbofolk a logične posljedice silnog procvata tog načina života su i pucnjave koje se događaju evo sad već svakog vikenda u gradu.

Dvostruka, trostruka, četverostruka ranjavanja normalna su a ne nenormalna pojava u tom miljeu i čudo je da sve skupa nije počelo i puno ranije. Cijela ta turbofolk ekipa proizvod je općeg nemorala u društvu koje se događa od početka devedesetih. Ratno profiterstvo, dozlaboga korumpirane sve poluge vlasti i tranzicijska organizirana pljačka u desetljeću i pol iza nas rezultirali su totalno iskrivljenim vrijednostima u društvu.

Stvorio se cijeli jedan novi soj ljudi kojima je zajedničko to što su skoro pa potpuno imuni na zakon. Oni su usko povezani sa politikom i stvorili su si pozicije moći gdje ih njihovi saveznici iz vladajućih struktura štite od bilo kakvih sankcija.
Nije tajna da se u nekim dijelovima zemlje ne može očekivati nikakvo pravedno suđenje pa se procesi moraju voditi na neutralnom terenu ali tek na vrlo jak pritisak javnosti jer ako on izostane onda suđenja niti nema.

Problem je što ti moćnici nemaju nikakve mjere pa njihovoj bahatosti nema kraja. Umjesto da se pritaje oni su lako prepoznatljivi, žive u uvjerenju da im više nitko ne može ništa što je na žalost još uvijek u većini slučajeva točno. Njihov pomladak izlazi van s oružjem za pasom i u bijesnim automobilima iz kojih trešti turbofolk.

Džepova nabijenih krupnim novčanicama oni krstare gradom demonstrirajući silu misleći da je svijet njihov. Plitki, tupi i agresivni oni nailaze po tim rupčagama uglavnom na pripadnike svog plemena. Na kraju se sva ta agresija i razularenost koncentrira na jednom mjestu. Svi imaju oružje, svi imaju novac i svi su tu – u raznim verzijama jedne te iste Ludnice.
Na najmanji povod vade oružje i pucaju jedni na druge. Oružje im daje dodatni osjećaj moći, a ono po svojoj definiciji nije tu da miruje.

Po principu domina nakon jednog vatrenog vikenda uslijedi i drugi i treći i tako će ići sve dok netko ne stane na kraj tome. A morat će stati jer će opet doći do pritiska javnosti pa će učmala policija i pravosuđe morati i protiv svoje volje reagirati. Dogodit će se još jedna ili dvije pucnjave i onda će početi zatvaranje tih lokala i konačno u bliskoj budućnosti i njihova konačna propast. Ljudi koji žive u neposrednoj blizini tih okupljališta su konačno artikulirali svoju ogorčenost. Ne žele da im neki troglodit sutra ustrijeli dijete. Turbofolk, taj zlokobni soundtrack tranzicijskog Balkana obilježio je krvave devedeste i nastavio odzvanjati i godinama poslije rata.
Sada se događa početak kraja te retardirane ere bezakonja, turbofolk je u svojoj završnoj fazi počeo žderati svoju djecu kako to i inače biva.

Turbofolk u politici će živjeti nešto duže jer tamo je sve i počelo pa će tamo i okončati. Da vam je prije nekoliko godina netko rekao da će figure poput Pašalića ili Rojsa biti zbrisane iz vrha vlasti i bilo kakve politike, gdje su mislili da će ostati do kraja vremena, ne bi baš vjerovali ali i to se na koncu dogodilo. I tu je politički turbofolk počeo žderati svoju djecu. Koliko god to možda iz ove perspektive izgledalo nemoguće stvari će morati krenuti na bolje. To je zakon fizike. Kad jednom dođeš do dna moraš se početi kretati prema gore – ili nestati.



Isti tekst u originalu možete pročitati ovdje:BestSeler

05.12.2006. u 13:51 • 11 KomentaraPrintabilna verzijaID postaPodijeli na Facebooku

18. 11. (i ubijanje u Narodnjačkim Klubovima)

subota, 02.12.2006.

18. 11. Dan pada Vukovara...

Neda Ukraden skakuće u Lici, (a Seka zapomaže za izgubljenim ljubavima na bini usred Zagreba...)

Darko Cvitković iz Prozora kod Otočca nakon sedmodnevne liječničke borbe za život preminuo je od posljedica teških ozljeda glave u bolnici KBC-a Rijeka.

Tako je tragedijom okončan fizički obračun Darka Cvitkovića s Mihajlom Stojanovićem iz Švice ispred diskokluba As prije sedam dana, nakon noćnog koncerta Nede Ukraden na dan pada Vukovara 18. studenog. Prema policijskom priopćenju, Darko Cvitković je pokušao najprije napasti dvije osobe koje su mu nakon toga otele nož. Nakon više udaraca u glavu onesvijestili su ga te je udario glavom o beton, zbog čega je zadobio smrtne ozljede.

Nakon tragičnog sukoba u toj Diskoteci (čitaj: narodnjačkom klubu), u kojoj je Stojanović angažiran kao ilegalni tjelohranitelj, policija ga je privela istražnom sucu koji ga je nakon ispitivanja pustio da se brani sa slobode. Mihajlo Stojanović živi s majkom, ocem i bratom u obiteljskoj kući u Švici kod Otočca.
Zanimljivo je kako je Neda Ukraden tvrdila, u beogradskim medijima Press i tjedniku Nedjeljna Europa, da 18. studenog na godišnjicu pada Vukovara nije pjevala u otočačkoj diskoteci AS u Otočcu, no, Nedu Ukraden opovrgavaju snimke s podija, a i Elvis Štampar, njezin menadžer potvrdio je da je N. Ukraden nastupala u Asu.

- Tog dana nisam pevala u toj diskoteci u kojoj sam jednom gostovala na poziv vlasnika koji je tražio da pjevam na rođendanu njegove kćeri. Nemam veze s ubojstvom Cvitkovića, niti poznam Mihajla Stojanovića. On nije moj telohranitelj, niti ja imam osobnog telohranitelja - izjavila je Neda u listu Press, dodajući da je to smišljeni udar na pjevače iz Srbije koji u posljednje vrijeme imaju jako puno posla u Hrvatskoj.

Neda Ukraden te noći je za nekoliko sati nastupa inkasirala 1.500 eura. Novinarka Nedjeljne Europe iz Beograda, Cvjeta Radović, čiji broj obrađuje temu” Tko laže, Neda ili hrvatski mediji”, potvrdila je da joj je Neda izjavila da na pad Vukovara nije pjevala u Otočcu.

Eto, u laži su kratke noge...

Dobro, sada će se javiti cinici, koji će trubiti na sav glas kako 'muzika' nema veze s ratom, kako smo moji istomišljenici i ja samo jedni obični 'naciJonalisti', kako razmišljamo samo kako je bilo u ratu... I tralalalala, što sam već sve čuo od 'takvih'.
Međutim, ako malo bolje znate scenu kod njih tamo, znat ćete i to da su tamošnji lokalni 'šerifi', naravno Veliki Srbi, čitaj- Četnici, (a nemaju sustav koji "isticanje Četničkih simbola" karakterizira kaznenim ili prekršajnim pravom), koji iste te pevaljke i pevače plaćaju da im sviraju četničke pesme na svadbama, domjencima itd...
Nije li licemjerno otići na koncert jedne Seke Aleksić, jedne Karleuše, jednog Mile Kitića, dok ljudi na sjeveru Hrvatske oplakuju svoje sinove, supruge, braću, jednom riječju svoje bližnje koje su ubili isti oni kojima te 'zvijezde' srpske estrade sviraju četničke pjesme?! I ne, to nema nikakve veze sa ratom....

A za sve vas koji ćete sada reći nešto tipa kako su ovo čiste gluposti: Uz svo štovanje za Vašom volovskom nostalgijom, mirisom bijelog luka i jeftine šljivovice, upotpunjene u milozvuke drage nam turbo-folk muzike, meni je jako žao sto kritiziranu terminologiju niste imali na konobarskim tečajevima, kao i to da Vas je priroda, glede intelekta, prilično hendikepirala. Suočite se sa realnošću i pričekajte neki vašar (gdje ste oduvjek bili glavni momak ili cura), pa onako lijepo ispod šatora uz zvuke Vašeg feminiziranog drekavca utopite svoju tugu, ne zaboravljajući da pocijepate sva dugmad sa košulje i zagrizete pivsku čašu. S obzirom da su Vam dimenzije jezika daleko veće od broja IQ, meni se više ne morate obraćati jer ću Vas, kao i sav pametan svijet ovdje, staviti na opciju ignore (čini mi se da su Vam i frustracije upravo od tog nesretnog ignore na koji Vas je nemilosrdni život stavio).

02.12.2006. u 18:05 • 18 KomentaraPrintabilna verzijaID postaPodijeli na Facebooku

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

© 2006 nETsOLDIER. Validacija CSS & XHTML. design by nETsOLDIER

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se