"...ali sam dugo živjela u zabludama kroz taj put do glume."

Svi smo, kad smo bili djeca, sanjali o tome što ćemo biti kad narastemo. Ja sam, izmeđuostalog, (teta u vrtiću, cvijećarica...), htjela biti glumica. I s vremenom su se ti snovi pretvorili u stvarnost.. Počela sam glumiti u kazalištu, i shvatila sam da je to ono što želim raditi u životu. Međutim, stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine.

Radeći na dječjim predstavama, i na projektima izvan kazališta, otkrila sam jedan sasvim novi svijet, koji je zapravo drugačiji, nego što se čini "izvana".

Mnogi ljudi o glumcima misle "Vidi njih, naučili su tekst, pa sad tu malo skaču po pozornici.", no to nije tako. Kazalište i gluma općenito traže jako puno odricanja i mnogi ne znaju da se na probama provodi uglavnom cijeli dan, a nekad se radi i do kasnih sati. Djeca koja rade na predstavama, uče po ložama, garderobama... S takvim tempom života mala je vjerojatnost da će glumci vikendima izlaziti konstantno, pošto se dani (uključujući i vikende) provode radno ispod reflektora od ranih jutarnjih sati.

Osim odricanja tu su i druge negativne stvari. Primjerice ljudi koji pokušavaju utjecati na vas. Ja sam odbila projekt, nakon čega je jedan "gospodin" počeo zivkati ljude, olajavati me i okretati ih protiv mene, a isti taj čovjek je zapravo jedan veliki manipulator koji će vam obećati sve i svašta, a na kraj je velika vjerojatnost da ćete postati njegov rob, uz kojeg nećete imati nikakve šanse za napredak.

Također, treba napomenuti i zabave na kojima se glumci zabavljaju (najbolje su one nakon premijera). Gledajuće glumce na televiziji, neki od njih ljudima postanu idoli i pojedinci gledaju u njih kao u "Boga", međutim u pozadini glamura je nešto sasvim drugo...

Trenutno radim na monologu za diplomsku predstavu koji sam sama odabrala, a radi se o propaloj glumici... zanimljivo, o tom pozivu sam počela tek sad konkretno razmišljati kad sam počela raditi monolog. I tek sam sad počela razmišljati o svojim odricanjima. O dečku koji me ostavio jer mu je taj posao nepojmljiv. O ljudima s kojima sam ušla u konflikte da bi danas bila tu di jesam, o ljudima koje sam ostavila iza sebe, o ljudima koji su me sputavali, o ljudima koji su me na ovo potakli motivirali....

Kakav god bio taj "svijet", to je moj svijet, moj san, moja sreća...a samo penjanje na pozornicu je moje zadovoljstvo i osjećam se "močno", kao da samo bar na trenutak mogu zaboraviti sve probleme oko sebe i poručiti nešto ljudima... pokušati promijeniti svijet....

Uskoro će Božić...



Izvor: internet

Želim da svi ljudi budu sretni, čak i oni koji su me razočarali, povrijedili... Ne želim nikome zlo, jer sam naučila da nam život sve vrati...
Svim ljudima koji su bolesni, želim da ozdrave...
Svim ljudima koji su nemoćni, želim da im se pruži pomoć...
Svim ljudima koji nemaju kako prehraniti obitelj, želim da im se pruži pomoć...
Svim ljudima koji su tužni, da bar za blagdane nađu sreću koju daje Božni duh...
Svima onima koji se nećemu nadaju i priželjkuju nešto da im se to ostvari...
Svima onima koji nešto žele, želim da se želje ispune....
Želim Vam svima da budete sretni, u onome što radite, s ljudima koje volite. Za sreću nije potrebno mnogo.

"Život je lijep, kada se živjeti zna, zato uzmi sve sto ti život da. Sreća je kratka, a živi se zbog nje, ne traži previše i dobit ćeš sve."

Sretan Božić i Nova godina :)

Oznake: Božić

Počinjem raditi na novom projektu u kojem se, izmeđuostalog, govori i o silovanju. Koliko li je samo žena među nama koje je netko silovao i koje je netko pokušao silovati? Jeste li se ikada pitali kakav je to osjećaj kad te dira i kad stavlja ruke na tebe netko protiv vaše volje? Ja se nisam pitala, nažalost, jedna sam od onih koja je to doživjela. I tu počinje moja priča.

Kad sam napunila 18 godina točnije imala sam 18 godina i 28 dana (datuma se i danas dobro sjećam) bila sam u jednom bistrou u kojem je tada radila moja prijateljica. Taj bistro dandanas dobro posluje i jedan je od posjećenijih u gradu. Tamo sam dospjela na nagovor prijateljice pošto je vlasnik radio feštu. Nisam bila razgolićena poput današnjih cura, štoviše imala sam duge rifle i majicu 3/4 rukave (bez dekoltea). Više nije bitno ni tko je bio samnom, ni kako se sve izdogađalo, al taj isti vlasnik me pokušao silovat. Još uvijek pamtim njegove plave oči koje su me gledale kao da će me ubit. Njegove ruke iz kojih nisam mogla pobjeć. Svog glasa kojeg u tom trenutku nije bilo jer sam u tim trenucima izgubila dar govora. Nikada neću zaboravit kako sam htjela pobjeć al nisam mogla jer sam bila znatno slabija i mala spram njega. A on kao da je dodatno dobio neku snagu protiv koje nisam mogla. Al mogla je moja prijateljica, za koju mi se činilo kao da ju je poslao Bog pa me išla tražit. Kako je dozivala moje ime on kao da se uplašio i pustio me (previše je velika faca u gradu, da se dozna za njega tako nešto). No prije nego što me pustio rekao je „Da nisi nikome rekla!“. I nisam govorila. Osim frendici koja me „spasila“ i frendovima koji su bili s nama. Osim njezinoj mami koja me smirivala u gluho doba noci. Osim tadašnjem dečku koji me prozvao „Kurvom“. Osim fontane koja mi je pozavidjela na količini vode koje moje oči mogu ispustiti. Osim ulicama koje su te noći plakale samnom. Osim gradu koji sam okupala suzama..

To je bila noć koja me i danas guši.

Nisam ga prijavila. Mislila sam si da ako mi vlastiti dečko nije vjerovao kako će netko drugi. Mislila sam da je to moja sramota i da ja s tim moram živjeti i da nema potrebe da se to zna. Međutim saznalo se. Priznala sam (par godina kasnije, ali jesam).

Otada ne vjerujem ni jednom muškarcu. Otada ne vjerujem u to da me muškarac nikada neće povrijediti. Otada, maltene bježim od dečkiju koji imaju plave oči (ironično, ima ih i moj tata, a njega obožavam)... i nitko me ne može natjerat da vjerujem u to da me neće ozlijediti, povrijediti na bilo koji način. Otada više ne dopuštam ljudima da mi se previše približe (osim izuzecima) i ne dopuštam dodire na svom tijelu (osim onima kojima stvarno vjerujem)...


www.sociology.com

Nismo ni svijesni koliko je ovakvih slučajeva i puno gorih oko nas. Uvijek sam se pitala što bi bilo da to još nekoj napravi, a ja ga nisam prijavila. Ja sam se bojala, sramila. Mislim da si to nikada ne bi oprostila. Upoznala sam još cura koje su pokušali, a neke čak i uspjeli silovat. Zanimljivo sve su tu negdje godište ko ja, mlađe i sve iz moje bliže okoline. Koliko je cura oko nas, a da nismo ni svijesni da im se takvo što dogodilo?!

Ovu stvar nisam priznala ni jednom dečku nakon onog što me prozvao „kurvom“. Ne znam, možda je to zato što im ne vjerujem, možda zato jer se bojim reakcije, možda zato jer ne znam kako će oni to shvatiti.

Oporavila sam se od šoka i nastavila dalje živjeti. Al uvijek ću pamtiti tu noć i te suze koje mi nitko neće vratiti. Prihvatila sam i to da nisu svi muškarci isti, da ima dobrih i loših. I da će možda, kad tad doći onaj pravi koji će me prihvatiti takvu kakva jesam, sa svim svojim strahovima, prošlošti, sreći i lijepim trenucima koji postoje i koji će tek doći, karakterom,... i da će mi, kad se najmanje budem nadala, reći „Volim te“, i zapravo to i misliti...

Većinu inspiracije dobijem na poslu. Radim kao konobarica. S praksom sam počela raditi taj posao sa 14 godina (nisam konobarica po zanimanju).

Na mjestima gdje sam radila šefovi i šefice su bili svakakvi, o gostima da i ne pričam...Trebam li govoriti kako bi moja sadašnja šefica bila najsretnija kad bi radila u jeftinim minjacima i to polugola. Smatra da bi tako bio veći promet, ali ne brinite se, s obzirom na količinu robe koju imam na sebi kad radim, u rangu sam sa časnim sestrama.

Kafane su prepune nesretnih ljudi. Bar mi se tako čini. Češće dolaze muškarci nego žene i doživjela sam svašta. Od toga da me gosti u jednoj smjeni 5x zovu na kavu, večeru itd., do bračnih ponuda, i ponuda za sex (Pula, cijena nije bila bitna, samo da im dam).

U Hrvatskoj vlada nezaposlenost. Nema se para, al' za kavu i cigare se uvijek nađe. U popodnevnoj smjeni o alkoholu da ni ne govorim. Pun bar samaca i oženjenih muškaraca raspoloženih za druženje, pivo, pelinkovac i sl. I ja kao žensko razmišljam. Što ako jednog dana moj muž bude jedan od onih muškaraca koji će trošiti pare na piva, pelinkovce i „zabavljanje“ konobarica?!

No, stavimo to u drugi plan. Dakle radim kao konobarica, točim alkohol. I svjesna sam da će ti ljudi kasnije sjesti za volan. Što ako se toj osobi (nedajbože) nešto dogodi?! Ako skrivi neku nesreću, ubije nekog, netko ubije njega?! Ja sam ta koja je točila alkohol. Ja sam ta koja primam plaću od točenja žestica, bezalkoholnih pića, kave... moja šefica voli promet u kasi (što blokiran, što neblokiran, privatnica je) i uopće ne razmišlja o tim stvarima.

Da,... to je „prokletstvo“ nas konobara. Radiš da bi zaradila/o kakvu takvu plaću, a ljudi te zajebavaju zbog jedne kockice leda, kave s toplim mlijekom u kojoj ima, eto malo pjene,...

Studiraš da postaneš netko i nešto. Na faxu te, izmeđuostalog, uče stvarima koje ti nikada neće trebati, a ti u međuvremenu konobariš. Dižeš se u 4 i po ujutro da bi išla/o na posao, radila/o svakodnevne inventure, kuhala/o kavu ljudima koji već imaju 2 promila od sinoć, uglednoj gospodi, slučajnim prolaznicima, usamljenim osobama koje nemaju s kim piti kavu,...trpila/o svakojake ponude, razgovore, žaljenja...

I tako čekaš da postaneš netko i nešto i da jednog dana bude bolje, i nadaš se da ti muže neće biti kafanski čovjek ili još gore da ti ne postaneš jedna/an od onih usamljenih srca koji nemaju s kim piti kavu...

(slika preuzeta sa:http://www.njuskalo.hr/slike/staro-vino-birtija-oglas-4853383)