06.02.2009., petak
Batina je iz Raja izašla - 2. dio
Već neko vrijeme se bavim ovom temom. Zapravo od kada sam napisala post na tu temu s namjerom da bude objavljen na blogu Vratimo Hrvatskoj osmijeh. Post nije odmah objavljen, jer je bilo i drugih postova, koji su bili na čekanju i zato jer nije potpuno zadovoljavao kriterije uredništva i trebalo ga je još preraditi.
U razgovoru o mogućim prilagodbama teksta koji bi po kriteriju uredništva primjerenije zadovoljavao uredničku formu (doživljen je kao predugačak i u formi komentara) iskristaliziralo mi se da zapravo nisam na istoj valnoj dužini s pokretačicom bloga. Međusobna komunikacija i razumijevanje jednog takvog bloga nam se razišla i zaključila sam da je bolje da odustanem od suradnje.
Konkretne razloge odustajanja neću navoditi, niti želim da ovo bude nekakvo ocrnjivanje rada tog bloga, jer doista smatram da je ideja odlična i hvalevrijedna i vjerujem da dopire do mnogih ljudi i da će doista nešto pokrenuti. To što imamo različito viđenje na koji način bi te informacije trebalo dalje prenositi, ne smatram razlogom da ne pohvalim ideju i hvatanje u koštac s nečim što i ja doista smatram važnim.
Zato ću se prije nego vam dam na uvid svoj, sada već stariji post o tome, zadržati samo na toj temi batine iz Raja i kroz taj primjer pokušati pokazati svoje viđenje ne samo tog problema, već općenito susreta današnje psihologije i teologije.
Naime, izjava kako je batina izašla iz Raja se često navodi kao eklatantan primjer vjerske (pa onda i Crkvene) krutosti neprimjerene današnjem čovjeku, a pogotovo odgoju djece.
Crkva je često, kažu mnogi, u povijesti izazivala vrlo negativne reakcije i usađivala grižnju savjesti, što je protivno čovjekovoj slobodi.
Dijelom je to istina i mogu se složiti s time. Na žalost, radilo se često o nekim ljudskim faktorima i vrlo slabom ili iskrivljenom (ako govorimo o kršćanskoj slici svijeta) razumijevanju i tumačenju onoga što je Biblija poručivala.
S druge strane, pokušati ću dokazati da se od psihologije danas radi jedna nova vjera koja svojim načinima komunikacije nije otišla puno dalje od noga protiv čega se bori
A borba je možda prava riječ, jer često neku plemenitu ideju (borba za prava životinja, prava djece, manjina i sl.) vode ljudi koji u svojim nastupima ne odražavaju razumijevanje i toleranciju, pa mi se ponekad čini da se protiv jednog oblika nasilja bore zapravo nekim drugim, navodno modernijim i primjerenijim današnjem čovjeku, onim verbalnim. Koji zna biti jednako bolan kao i bilo koja vrsta staromodne batine.
Ali da se vratim na temu i to po slici stvaranja čovjeka onako kako o tom izvještava Biblija. Vjerujem da će biti razumljiva čak i nevjernicima, jer po meni ovo mjesto se može uzeti kao jedan od načina shvaćanja čovjeka i njegove biti. Budući da se radi o kulturološki nama najpoznatijem modelu, vjerujem da nitko neće imati problema s analogijom.
Čovjek je po Bibliji s jedne strane stvoren na sliku Božju, dok je s druge strane ograničen i smrtan (za razliku od Boga). To je već činjenica koja se po meni ne osvješćuje dovoljno, pa je slika čovjeka danas uglavnom slikana perfektnošću, dinamikom, zdravljem, ljepotom, bogatstvom. U tu shemu pali čovjek, po svojoj biti i grešan i ograničen, teško se uklapa.
Ta negativna strana ljudskog iskustva puno nam je manje bliska od one pozitivne po kojoj smo slični Bogu (a možda smo po nekima kao Bog. O.K - još uvijek imamo problem s tom smrću, ali radimo i na toj sitnici, pa ju barem ignoriramo, ako ju već ne možemo razumjeti, ili rječnikom današnjeg čovjeka pobijediti.)
I što zapravo govori taj čovjekov pad u Raju, uz koji se onda veže i ta batina?
Dakle, Bog je stvorio čovjeka i dao mu prostor za život, kojega zovemo i Rajem, sa jednim zahtjevom da ne jede s Drva spoznaje dobra i zla koje je stajalo u sredini vrta. Kada su ljudi posredstvom zmije spoznali svoju ograničenost, poljuljali su ili bolje rečeno prekinuli odnos povjerenja koji je vladao do tada između njih i Boga. Otkrili su i do tada nepoznati strah i sram.
Ovdje sasvim legitimno možemo postaviti dva pitanja:
1. Zašto je Bog uopće stvorio takvo biće kojemu nije sve dozvoljeno i ima neka ograničenja?
2. U čemu se zapravo sastoji čovjekova pogreška u tom činu?
Možda nam može pomoći Sv. Pavao (1. Kor 3,2 i Hebr 5 12-13) gdje govori o tome kako je ljudima dano prvo mlijeko, jer za krutu hranu nisu još spremni. Čime nam želi osvijestiti da ČOVJEK NE MOŽE SVE U SVAKOM STUPNJU SVOG ŽIVOTA, VEĆ TREBA RASTI.
Rast je nešto pozitivno, premda se sastoji kako od pozitivnih, tako i od negativnih iskustava. U tom smislu su ljudi zbog svoje vlastite volje, koja nije bila u skladu s Božjim zakonom, jeli hranu za koju još nisu bili spremni, ili ju nisu mogli probaviti.
I na ovom mjestu ću povezati ovu poruku s porukom velikog broja današnjih psihologa (posebice onih koji se bave djecom i odrastanjem).
Čini mi se kao da se zanemaruje da i odrasli ljudi imaju svoja ograničenja i da isto tako rastu u svojoj ulozi roditelja. Govore se kako su djeca mali ljudi, dakle priznaje im se to čovještvo i ljudskost, ali se s druge strane zanemaruje da su i odrasli velika djeca, za neke i djeca Božja.
Što želim reći?
Sasvim konkretno to znači da i sa odraslima koji odgajaju te male ljude, treba imati razumijevanja, na način koji je njima blizak i isto tako pozitivan, kao što se trudimo i naš način odraslih prilagoditi na djeci razumljiv način.
Pa onda kada čitam primjerice ovakvu rečenicu: "Batine s vremenom postaju nedjelotvorne. Nikada ne postoji dovoljno razloga za udaranje djeteta. Čak je i lupanje po turu neprihvatljivo.", osjećam veliku grižnju savjesti ako sam svoje dijete udarila po turu, jer evo čitam da sam učinila nešto neprihvatljivo, nešto što se ne smije.
Da ne spominjem kako smatram da i vječno argumentiranje i raspravljanje postaje s vremenom jednako tako nedjelotvorno. Pa se pitam, moram li uvijek biti djelotvorna i i savršeno djelovati? Nisu li to zahtjevi koji nadilaze ponekad moju ljudsku ograničenost? Nije li to nova vrsta manipulacije grižnjom savjesti, za nešto (udarac po guzici) što ako realno pogledamo, nije grijeh?
Ti zahtjevi sada ne dolaze od Boga (koji je imao jedan zahtjev ne bi li imali na umu da nismo kao On), već od psihologa, a često su to i mali ljudski bogovi koji isto tako zabranjuju (puno više toga), špotaju, izazivaju osjećaj srama i frustracije.
Što je sasvim u redu (ipak smo grešni i slabi, čak i danas) ako radimo nešto što se protivi ljudskim ili Božjem zakonu (ovih ljudskih ima puno više, Božji se obično da svesti na ljubav, a kako su ljudi nesavršeni treba opisivati kako se ta ljubav u praksi provodi).
I opet dolazi do raznih psiholoških interpretacija. Neke su po meni vrlo dobre i korisne. A neke nadilaze moju bit. Ne uklapaju se u moj temeljni sustav (koji ne isključuje nadogradnju).
Ali psiholozi upozoravaju (ili da krenem njihovim rječnikom ucjenjuju i to emocionalno). Ako ne radite tako, dijete će vam kasnije patiti... Tko lud želi da mu dijete pati?
Evo dalje jednog konkretnog primjera u slijedećem citatu: "Prijekor ili prodika – ne smije trajati duže od jedne minute, ali nikako ne smijemo dijete ignorirati."
Pozabavit ću se samo riječima ne smije koje se u jednoj rečenici ponavljaju dva puta. Puno se toga tu ne smije. Nije dopustivo...
Naravno da se puno toga ne smije, čemu ova pobuna? Nemaš pravo roditi dijete i onda ga zlostavljati, to je tako jasno....Bojim se samo da se netko zaigrao.
Udarac po guzici (ili kratko ignoriranje) samo je jedan od simbola za učenje, onaj manje popularan. Kao što su odraslima isto tako potrebni korektivi i razne batine, tako su i djeci potrebni i takvi podsjetnici.
Ne znam je li se netko pozabavio činjenicom da ta famozna batina iz Raja, nije bila izražena kao nasilje ili fizičko kažnjavanje ili ne znam kojim drugim fizičkim načinom. Posljedice su za čovjeka naravno bile i fizičke. A te posljedice je sam stvorio svojim ponašanjem. Dakle, Bog očito djeluje i psihološki opravdano . Ne kažnjava čovjeka batinama, već mu daje kaznu koja onda podrazumijeva i bol i patnju, zatim pročišćenje i zbližavanje (vraćanje onoj slici), ali prije svega stalni rast. Ključna riječ je za mene rast.
Čovjek raste. Čitav život. Kod djeteta je taj rast posebno vidljiv i osjetljiv. Zato se trudimo oko djece posebno. Premda ima jako puno primjera gdje tog truda nema, ja govorim o krajnostima kada se od djece rade mali bogovi, kao što su to i prvi ljudi htjeli učiniti od sebe. Pa ih je Bog podsjetio, NA NJIMA PRIMJEREN NAČIN, ovisno o njihovoj mogućnosti percepcije da to nisu.
Osim što želim da što manje djece i odraslih pate od fizičkog (ili bilo kojeg drugog oblika) nasilja, želim isto tako da se stvari ostave u njihovim granicama i da se u želji za afirmacijom nečijih prava, ne ode u drugu krajnost, jer krajnosti su po meni opasne. Ili da se barem onda ne izražavaju kao isključive istine. Ili sa više razumijevanja i za one drukčije, opisane u slijedećem citatu:
"Još uvijek ima zagovornika, osobito starijih generacija, da je batina izašla iz raja i da dijete ne zna što je disciplina ako ne dobije malo po turu, no sve ih je manje."
Starije generacije je logično sve manje jer su stari, pa onda izumiru - vidim da starci još nisu u statusu bogova, to je očito slijedeća psihološka potreba, jer ne vidim poštovanje ili barem razumijevanje i prema takvim stavovima.
To je upravo ona ne-tolerancija po novom Svetom pismu - psihološkim savjetnicima, od čije hajke mi se ledi krv u žilama, premda me još ne napadaju fizički.
Pitam se samo što će učiniti s ovim mlađim-zadrtim generacijama koji još ipak malo misle poživiti, a nisu uvijek istog mišljenja ili uvjerenja?
Možda bi im ipak dobro došla kakva batinica, pa da nas istjeraju iz tog dječjeg Raja, u kojem ima sve više djece s problemima u ponašanju, nasiljem (to mi je interesantno-unatoč propagiranju istjerivanja batine i zagovaranju drugih, djelotvornijih načina) neposluhom, ne-koncentracijom i sličnim Raju neprimjerenim ponašanjima.
A možda smo mi ipak svi na Zemlji, a Raj je samo u nečijim glavama. Bog je ionako za mnoge izmišljena kategorija, da se ljude drži u strahu.
Psiholozi su očito zauzeli (možda i nesvjesno-da ostanemo u psihologiji) njegov položaj.
A sad, tko je još preostao u čitanju, može ispod pročitati taj moj prvi post... možda ima ponavljanja, ali vjerujem da ćete mi oprostiti moje nesavršenosti, kada ih već neki psiholozi ne opraštaju.
|
- 14:03 -
Komentiraj (36) -
Isprintaj -
#
Batina je iz Raja izašla
Prvo, drago mi je da je blogerska akcija "Vratimo osmijeh Hrvatskoj" krenula od onog po meni temeljnog, a to je odgoj djece i to prije svega odgoj u obitelji. Vjerujem da se o potrebi raspravljanja i doprinosa raznih mišljenja na tu temu, svi više-manje slažemo.
Budući da je već nekoliko tekstova napisano na tu temu, smjer je već otprilike zadan.
Po meni je nekakva opća rasprava na temu odgoj sa ili bez batina poprimila dosta isključivi ton.
Kada se radi o zlostavljačima ili nekim ekstremnim situacijama, onda vjerujem i osuda ili bolje rečeno sankcija treba biti primjerena takvom isključivom ponašanju. I premda najviše problema dolazi iz tog rubnog područja u kojem se rađa agresija, mi se za sada bavimo nekim situacijama koje vjerujem ne izlaze iz okvira takozvanog normalnog ponašanja. Naime, ljudi koji se žele baviti ovom temom (a nekako sumnjam da među njima ima puno zlostavljača) govore o svojim stavovima, ponajprije u vezi kažnjavanja djece.
I nekako se, čini mi se, kao neprikosnoveni autoritet suvremenog doba uobličenog u razne studije, istraživanja i psihologizaciju odnosa roditelj-dijete ili, pardon, dijete-roditelj, počelo naoko nevidljivo i samopodrazumijevajuće teško (da ne kažem agresivno) udarati po onim neosviještenim starim oblicima roditeljskog pristupa koji ne isključuje i udarac po djetetovoj guzici. Dakle, borci za razna prava bore se ponekad na prilično isključiv način... ili ste za ili protiv batina.
Ja se u takvim procjepima obično osjetim kao shizofrena podvojena Mono-Anka (peraja mi negdje ostane na pola puta, jer ne znam u kojem pravcu da ju svinem).
Pa krenem polako... Dakle, protiv sam batina i jasno protiv onih koji svoju djecu ili ukućane mlate i iskaljuju na njima svoje frustracije. Ajmo dalje, protiv sam svake vrste tlačenja. Ne samo onog s batinama, već i onog nevidljivog, manje očitog, pa onda i perfidnijeg. Ako sam protiv tlačenja na relaciji roditelj-dijete, jednako sam tako i protiv tlačenja na relaciji dijete-roditelj. E, sada tu nastupaju argumenti kako su oni mali, a mi veliki, oni ne znaju, a mi već znamo i naravno oni uče od nas, poprimaju naše obrasce ponašanja. Pa ako ih udarimo i oni će nekog drugog, slabijeg. Jer su tako naučili od nas. Nevjerojatno mi je da sve te učene glave o tim odnosima, tako pojednostavljuju stvari. A djecu se smatra jednakima nama, od rođenja. Da su djeca jednaka od rođenja, onda bi se rađala kao odrasle osobe i mi bi bili isti. Ali djeca su jednaka s nama po tome što su ljudska bića, koja trebaju nas odrasle da bi jednoga dana sami mogli živjeti, kao što smo i mi trebali svoje roditelje. I djeca se rađaju kao mala emotivna bića, koja sigurno sve upijaju i čiji mozak se razvija i mogućnosti se postepeno povećavaju. Dakle, do neke otprilike prve godine zapravo možemo upozoriti s nekim: "Ne to se ne smije" ili pec-pec, pohvaliti s: "bravo" ili zagrljajem. Kasnije, kada su u stanju neke stvari shvatiti i vidimo da ih razumiju, ali ih ne žele provoditi, jer im se ne sviđaju, pokušavamo raznim načinima objašnjavanja uvjeravanja, od pokazivanja grimasama, do razgovora koji je primjeren nekoj dobi. Nekada je to nekoj djeci dovoljno. Ili im je samo nekada dovoljno. A nekada stvarno ne razumiju ništa drugo ili nas ne shvaćaju ozbiljno dok im se ne pokaže na način koji je njima razumljiv da izrazimo svoju ozbiljnost. Udarac po guzici smatram samo jednim od načina u određenom razdoblju i sredstvo u slučaju neefektivnosti drugih metoda, zapravo nekom prijelaznom fazom između onog razdoblja kada dijete još ne možete usmjeravati i onoga kada još ne razumije neke naše uobičajene principe komuniciranja.
Ili kao presijecanje nekog začaranog kruga, koji je možda kratkoročan, ali mala djeca nemaju neku dugoročnu percepciju, pa mi se kazne tipa: "Slijedeći puta kad ćeš htjeti nešto, ne možeš to dobiti", čine manje djelotvornima kod male djece, jer nemaju jasan pojam o vremenu i povezuju ono što su taj tren učinili s kaznom koja odmah slijedi. Diskutiranje bez kraja i argumentiranje vrlo maloj djeci nekih naših razloga mi se čini kao da nadilazi i opterećuje djecu nečime za što nisu sazrela. Lijepo je i potrebno djecu doživljavati kao ravnopravne, s time da treba poštivati naše razlike i shodno njima komunicirati s djecom. Argumenti kako su djeca koja nisu nikada dobila po guzici miroljubiva i nisu agresivna, mi se ne čine neutemeljenima. Jer smatram da no limits djeca kojima se sve uvijek objašnjava i nisu nikada osjetila fizičku granicu padaju u opasnost da tu granicu nikada ne dobiju na jasan način i kao takva postanu pravi mali teroristi koji iskorištavaju neograničenost i nepostavljanje jasnih granica (kroz priču to nema uvijek istu težinu i djeci u nekoj dobi može biti nejasno). I baš takva djeca zbog te velike obazrivosti da im se ne naškodi nekim neprimjerenim načinima, znaju često ostati zakinuta za postavljanje granica i imati kasnije problema s određivanjem istih. Pa onda dobivaju neku poruku da sve smiju, da se o svemu može dogovoriti, i ako dobro argumentiraju nešto mora im se to omogućiti, jer je to njihovo pravo. Slažem se da djeca moraju imati svoja prava, samo smatram da ako ih učimo pravima da ih onda istovremeno moramo učiti i odgovornostima i obavezama.
I da stvari nisu crno-bijele kada je u pitanju tema kako djetetu nešto približiti u određenoj dobi. I vjerujem da među onima koji dobivaju one prave batine kao jedino odgojno sredstvo ima sigurno puno onih koji će to nastaviti prenositi. Isto tako ima među njima i onih koji će se distancirati od tog principa, ali neće pasti u drugu krajnost i histeriju oko toga ako se djetetu da po guzici, onda kada sto smatraju opravdanim.
Jednako tako vjerujem da među onom djecom koja su odgojena bez da su ikada dobili po guzici ima isto tako onih koji će odrasti u razumne ljude bez potrebe za nekom neprihvatljivom agresijom. Kao što sam isto tako uvjerena da među njima ima i onih koji će zbog nemogućnosti postavljanja granica od strane roditelja na neki drugi način, postati razmaženi i bahati pojedinci koji će onda iz dosade ili zato što sve mogu posegnuti za agresivnim ponašanjem, jer će htjeti vidjeti gdje je granica.
Dakle, kombinacija ima više od stava ili jedno ili drugo.
I vjerujem da će sada pasti komentari kako uvijek postoji neki bolji način.
Što je bolje, a što lošije vjerujem da određuje čitav sklop odnosa prema djetetu, a ne samo ta jedna činjenica da li dobiva po guzici ili ne. I neka rješenja nisu možda najoptimalnija, ali su u skladu s nekim našim stavovima, koja se naravno mogu i mijenjati (a ponekad i trebaju).
I ja se sama informiram i konzultiram raznu literaturu, ali ju ugrađujem u svoj svjetonazor i uvijek promišljam je li mi nešto logično i da li je u skladu s mojim životom, ili me nadilazi, frustrira, radi i od mene, (onda i od mog djeteta) neku umjetno-instruiranu osobu koja se povodi za nečime što sama ne osjeća.
One stvari za koje sam sama uvidjela da me bole ili nemaju efekta, mijenjam.
|
- 13:41 -
Komentiraj (1) -
Isprintaj -
#
|
