29.02.2008., petak
Rođendanske čestitke djevojčici
Čestitka br. 1
Draga moja princezo!
Navršila si četiri godine i tvoja mama je najsretnija mama na svijetu. Imati tebe za kćerku je najdivnija stvar koja mi se dogodila. Ti si najdivnija djevojčica i uopće ne znam kako sam mogla živjeti bez tebe.
Od trenutka kada sam te prvi puta pogledala i zaželjela ti dobrodošlicu na ovaj svijet, ti si moj centar i svu bol sam odmah zaboravila.
Ništa na svijetu mi nije teško napraviti za tebe, sve one teške stvari koje nosi odgoj odlaze u drugi plan pred tvojim pogledom, zagrljajem i osmjehom. Dijete je najveći smisao života, ispunjenje i nastavak moje ljubavi koju ti dalje širiš. Zahvalna sam dragom Bogu što mi je podario tako divno i zdravo dijete. Uvijek ću te štititi i biti uz tebe.
Obožava te tvoja mama (po horoskopu)
Čestitka br. 2
Drago moje čudovište!
Tvojim dolaskom život mi se okrenuo naglavačke. Od poroda koji je bio brutalno bolan (ne razumijem tu amneziju koju majke obično zadobiju nakon nekog vremena) i čije slike su mi jednako žive, do patnje sa dojenjem, grčevima, strahom i brigom, nespavanjem...
Živci su mi se opako stanjili, tvoji ispadi bijesa su me skoro dotukli, četverogodišnja borba sa neurodermitisom me izluđivala.
Odnos sa tvojim tatom je tražio novu strategiju, pala sam u zamku savršene mame kojoj nikad ništa ne bi trebalo biti teško napraviti za svoje dijete.
Zanemarila sam svoje potrebe i povremeno osjećala kako me polagano, ali sigurno cijediš... moju snagu, moje godine...
Nadam se da je to sve imalo smisla, jer sam se znala osjećati kao pčela radilica koja je na kraju preumorna da išta osjeća, a kamoli da razmišlja što me sve još čeka s tobom i kako ćemo nas dvije zajedno u budućnosti.
Voli te tvoja iscijeđena mama
Čestitka br. 3
Draga moja djevojčice!
Tvojim rođenjem život mi se promijenio. Mojom odlukom, što mi je davalo snage. Porod je bio najstrašnija i najdivnija stvar istovremeno. Ali sam s vremenom shvatila da su osjećaji vezani uz tebe jako drastični i da zahtijevaju jednu generalku. I premda si nas odvojila od usmjerenosti samo na nas, zahvaljujući tebi kao maloj razdvajačici i poveznici, prisilila si nesvjesno tatu i mene da ponovno preradimo i produbimo svoju vezu. Zbog tebe smo se još bolje upoznali. I nakon nerazumijevanja, ponovo još više zavoljeli. Kad bolje razmislim, tvojim dolaskom mnogi odnosi u familiji i sa prijateljima su se iskristalizirali. Valjda je to tako, sa djecom nema puno glume.
Zbog tebe je tvoja mama otkrila svoju divlju stranu, svoje zanemarivane osjećaje. Zbog tebe danas živim život punim plućima.
I zahvaljujem Bogu (i još nekim okolnostima o kojima ću ti sve ispričati kada dođe vrijeme za to), što te imam.
Ali najviše zahvaljujem tebi na svemu što si mi oduzela i stostruko vratila.
Ne znam što će život donijeti i znam da neću moći uvijek biti uz tebe, ali ti želim ugraditi svoju ljubav i povjerenje da jednoga dana znaš i sama sigurno i sretno koračati kroz život, kada mene više ne bude u blizini.
Sretan ti rođendan moja velika djevojčice.
Mama te voli baš takvu kakva jesi
|
- 13:22 -
Komentiraj (14) -
Isprintaj -
#
20.02.2008., srijeda
Znate li vi tko sam ja? Pa, taj i taj... novinar
Ovu rečenicu nekih vrlo samoživih novinara, nisam jednom čula, istina, ne uvijek uživo, ali od ljudi kojima vjerujem, pa ih uzimam kao istinite.
Naime, već neko vrijeme razmišljam o tome u kojem pravcu odlazi novinarstvo općenito, pa onda i ono u domaji.
Budući da sam i sama radila kao novinarka, voditeljica i urednica u tiskanom, televizijskom, i najviše radijskom novinarstvu, pretpostavljam da sam dobila prilično dobru sliku, premda me zadnjih osam godina nema u domaji, pa uzimam u obzir i promjene koje nisam doživjela na vlastitoj koži. Iako se moj profesionalni interes usmjerio u sasvim jednom drugom pravcu, pokušavam i dalje ostati informirana, koliko mogu, s obzirom da ne mogu gledati sve hrvatske televizijske programe, u Beču gdje živim.
Ali su mi dostupne novine (putem Interneta) i radijske postaje. A činjenica da je i blog postao izvor mojih informacija i to onih koje ne pate od cenzure (osim one auto-cenzure) pa mi se često čine objektivnije i zanimljivije od nekih službenih glasila ili novinskih članaka.
Ono što pak kao neki obični gledatelj kojem treba pojednostaviti (kovanica gospodina Bage, kojim ću se kasnije pozabaviti) ipak jasno vidim je činjenica da se dogodila hiperprodukcija raznih voditeljica i voditelja sumnjive novinarske, jezične ili bilo koje komunikacijske vještine (da opće znanje kao podlogu ne spominjem) koji uglavnom zadovoljavaju kriterij lijepog ili oku ugodnog izgleda, dakle atraktivnost i popularnost.
Bez obzira kako su tu popularnost stekli, to naime za voditeljski posao očito više nije važno. I tu ne želim biti na liniji tko se nije školovao nema što tražiti u tim vodama jer smatram da za dobrog voditelja nije nužno presudno obrazovanje, ali onda bi barem trebali postojati neki standardi na tim televizijama ili radio postajama koji bi se trebali poštovati.
Jer istina je da ni prije voditelji nisu završavali neke škole za voditelje, ali su se vlastitom voljom za učenjem poštivanjem standarda i nenametljivošću, s vremenom profilirali u više ili manje bolje stručnjake, kako je to u svim profesijama.
Ono što mene užasava kako kod voditelja, tako i kod novinara ili urednika-voditelja, je činjenica da sebe stavljaju u prvi plan, a sve ostalo podređuju onda tome. Po meni je zadaća voditelja da vodi (na što ujedno i sam naziv upućuje) neku emisiju na način da ju samo usmjerava, a ne da iznosi svoje osobne stavove (za to postoji forma komentara), ponavlja gostima kako je on ovdje glavni i kako je to njegova (ili njezina emisija, pa možete čuti i karakteriziranje i komentiranje stavova nekih gostiju od strane voditelja i to u stilu: " A jeste neki, sad pokušavate izbjeći odgovor!" ili "Ja se uopće ne slažem s Vama" ili "Tu se s vama slažem" i sl.
Ma što se vi gospodine Bago ili gospođo Novak-Srzić ili Čuljak-Šelebaj imate slagati ili ne slagati sa Vašim gostima????Ili drukčije rečeno, koga zanima Vaše mišljenje o nekoj temi?. Mene zanimaju različita mišljenja stručnjaka iz nekog područja, a onda želim sama odlučiti o tome da li mi je netko vjerodostojan, što smatram ispravnim ili istinitim, a što ne.
Kada tako gledam, onda mi se isto tako jako neukusnim čini nepristojnost i bezobrazluk nekih voditelja prema nekim gostima, bez obzira kojoj opciji pripadaju i da li ih se s pravom razotkriva u njihovim nedosljednostima ili lažima. Zapravo, nemam ništa protiv razotkrivanja ili novinarskog rešetanja, ali mi nije svejedno na koji način se ono provodi.
Tako neću nikada zaboraviti emisiju Aleksandra Stankovića (emisiju Nedjeljom u dva rado pogledam) sa Nenadom Ivankovićem.
Taj gost mi se osobno ne sviđa, ni kao novinar ni kao čovjek. Ali način na koji ga je Stanković počeo ispitivati je bio toliko nepristojan i agresivan da je na kraju taj meni antipatični gost ispao veći profesionalac od Stankovića. Što mi je žao, jer onda i to razotkrivanje gubi na vjerodostojnosti.
Sličan primjer je intervju Mislava Bage sa premijerom Sanaderom.
Ne razumijem, je li bezobrazluk (kojeg neki političari možda i jedino razumiju, ali sad nije riječ o tome) zaista neophodan da se dobije odgovor. I tješi me Goran Milić kod kojega vidim da je moguće postaviti i neugodna pitanja pristojno i isto tako pristojno inzistirati na odgovoru.
Izgleda da je možda zaista istinita navodna izjava tog profesionalca kako on smatra da nije toliko dobar, koliko su drugi loši.
A zašto su drugi loši? Pa pogledajte bilo koji prijenos ili emisiju, gdje se stalno u svakoj najavi aludira na privatan život voditelja...Tako svi znamo da je Nikolina Pišek sa Kristijanom Curavićem, ali ne iz žutog tiska nego sa nekog prijenosa na državnoj televiziji...Ili prvo doznamo sve o njezinim noktima, kako bi onda ona mogla suvereno porazgovarati sa Janicom Kostelić, naravno ne o skijanju, već o Janičinim noktima. I sve se vrti oko voditelja, oko njihovih navika, stila života... Oni zapravo postaju vijest i informacija. Naravno da ne zagovaram neku sterilnost u prijenosima, ali postoje diskretniji i istančaniji načini da se nešto da do znanja, bez da se pretjerano upućuje na svoju osobni veličinu.
Radio-novinarski-ego-tripovi su mi omiljeni. To su oni koji obožavaju slušati svoj glas bez obzira na rezanje pjesme koju možda s uživanjem slušate, jer oni će vam u stilu pričam samo da pričam zaželjeti ugodnu vožnju ako ste u autu, ugodno slušanje ako ste doma ili kuhate ručak ili....ne znam što, već će oni sve moguće nabrojati, a da vam pritom neće dati neku važnu informaciju. Ali eto, čisto da ih slučajno ne zaboravite, kako su oni dragi,dobri, misle na vas i imaju tako divan umirujući glas....poput Sonje Šarunić.
Da parafraziram Bareta: "A gdje je nestala informacija?"
I što je danas uopće više informacija?
Istina, postalo je nekako pomodno žaliti se na žutilo u novinarstvu, ali to je činjenica.
Isto kao što je činjenica da ljudi traže ono što im se nudi i da djeca uče od onoga što im je ponuđeno. Gospodin Matija Babić je na tome izgradio svoju poslovnu karijeru. Iako se u njegovom slučaju radi o čovjeku koji očito ima veze sa novinarstvom ili vođenjem jednog portala, neupitno je da to veliko poštivanje onoga što publika želi smanjuje standarde, jer publika je uvijek željna više i više (ne nužno kvalitete, već razotkrivanja i banalnosti), a malo je onih koji znaju reći gdje je granica. Ili onih koji će se uopće držati nekih granica, čitatelji su izgleda neka neprikosnovena stručna masa kojoj se onda treba sve podređivati (hm, otkuda mi je poznata ta masovna psihologija?).
I zapravo se radi ne toliko o nestručnosti ili neprofesionalnosti, koliko o jednoj etičkoj opredijeljenosti koja onda prihvaća sve što vole mladi bez neke alternative ili ne daj Bože nekog pretjeranog filozofiranja, jer stvari su jako jednostavne. I neka budu, i neka ljudi imaju i takve brze, jednostavne informacije na raspolaganju. Ali odabir informacija koje se onda ipak serviraju su bez alternative.
Jedan od najstrašnijih primjera tko je sve danas novinar i to urednik i novinar-istraživač je primjer gospodina Pukanića.
On je od fotografa ili fotoreportera slikajući zgodne komade, nekim nevjerojatnim čudom, kakvo je, po meni (ovo je ipak moj blog, jel' Bago?) moguće samo u kafkijanskim preobrazbama vrlo ambicioznih malograđanskih tipova koji se žele potvrditi u svijetu velikih novinarskih faca.
Osim o činjenici da se radi o polupismenom gospodinu (jednom prilikom sam se dopisivala s njim) koji svoje novinarstvo temelji na aferama i urotama zavjere koje su očito zanimljive narodu gdje nema kruha, ali ima igara. Dok sam gledala Novo novo vrijeme, film Igora Mirkovića, nisam mogla doći k sebi od onih scena gdje urednik Puki predlaže nesuvisle bombastične naslove, a stari novinarski lisci mu pokušavaju što lukavije do kraja redigirati svaku riječ, jer ipak treba od nečeg živjeti, a zamjeriti se onome tko te plaća i nije neka profitabilna fora.
Ako ga je netko gledao nedavno kod Stankovića, mogao je lijepo vidjeti kako je on zapravo jedna jako velika faca, njega se zove u sve relevantne emisije, on je ona siva eminencija, on zna sve tajne u stilu alanfordovskog Broja Jedan (hvala Savršenome na ovoj opaski), on si je sa svima na ti, on svih upozorava kako i što trebaju napraviti, od Petrača do Gotovine....Kakve veze to s novinarstvom ima, teško je više reći. A zapravo me kao prosječnog, običnog gledatelja i ne zanima tko je koga, kada i zašto, jer na kraju krajeva ne vjerujem (kao prava Hrvatica ) nikome, ili u ovom slučaju, ne vjerujem njemu.
Ali ono što kao neobična gledateljica vidim je jedna prilično krnje ili naknadno obrazovana i profesionalno nekompetentna osoba malograđanskih stavova koja je u stanju izjaviti kako mu je bahatost strašna...O Bože, smiluj mi se...
A smiluj se i svakom novinaru u domaji, koji pokušava zadržati svoju neovisnost, etičnost i profesionalnost na nekoj pristojno razini (znam znam, rastezljiv pojam, ali moram ostaviti slobodu stavljanja osobnih granica zar ne?).
A ima ih još i te kako...Istina, dosta im je teško preživjeti u tom svijetu velikih novinarskih i voditeljskih faca, pa nekako uvijek budu maknuti s pozicija. A zamjene ih oni agresivniji, glasniji, navodno jako neposredni i vrckasti poput Barbare Kolar ili još duhovitijeg Duška Čurlića. Ali taj par je jako rado gledan, što potvrđuju i nagrade publike. I premda se mogu tome do preksutra zgražavati, ono što me doista zabrinjava je činjenica da je Mislav Bago dobio godišnju nagradu struke.
Dok su ljudi poput Tihomira Ladišića ili Branimira Pofuka, nekako preko noći nestali, barem sa HTV-ovih prostora.
Jedan od maknutih je i moj bivši kolega, vrlo draga i poštena osoba, čiji e-mail je nedavno stigao do mene, pa vam ga s njegovim dopuštenjem stavljam na raspolaganje i pozivam na komentare, slobodne, necenzurirane, dugačke, komplicirane, kratke ili sasvim jednostavne, Molim samo da imaju veze sa temom i da budu pristojni...Pa evo
Drage kolege,
Neću vas puno zagnjaviti, nije lančani mail.
Zovem se Tomislav Šovagović, rođen sam u Šibeniku, imam 31 godinu, radio sam u sportskoj redakciji NOVE TV od 15.11.2004.
Radio, jer možda ste čuli, ili tek ćete sada pročitati, dobio sam otkaz prije nekoliko sati.
Usmeno, u iščekivanju zakonski obaveznog pismenog otkaza s obrazloženjem.
Kolega Domagoj Pancirov također više nije dio sportske redakcije, ponuđen mu je posao na portalu dnevnik.hr.
Jedini grijeh mog kolege jest što više od četvrt stoljeća godina prati sport, i što ima u malom prstu sve sportske priče, rezultate, analize...
I što njegovi prijenosi nerviraju generalnog direktora ove kuće Dražena Mavrića.
Moj minus jest što nisam pristajao na stalne zahtjeve od strane Ive Gačić i ostalih urednika da se radi takozvani infotainment (ma što to značilo- ozbiljni, a žuti), već sam oduvijek težio raditi afirmativne priče o sportašima.
Možda ćete reći «moraš slušati šefove», moja želja od prvog dana jest bila obavljati novinarski posao časno i pošteno. Ali, kao diplomirani novinar, s obranjenom radnjom o novinarskoj etici, često sam imao problema sa žutilom u novinarstvu koje smatram isključivo jeftinom prilikom da polupismeni ljudi uđu u medijsku mašineriju. Koja se dobro prodaje.
A novinari ne bi trebali samo informirati, infotainmentirati, već i formirati ljude.
Pa makar i one koji nemaju doma people-metar, taj moderni daljinski upravljač naših sudbina.
Ne morate se složiti, ali doista mislim da su naši odlasci (ili premještaji, kako vam drago) dobar pokazatelj da kriteriji ne postoje (jer ovdje ekonomisti ocjenjuju i odlučuju o sudbinama novinara), te da svatko od vaših i naših može završiti na ulici.
Ako niste dio sustava.
Ili ako razmišljate svojom glavom.
Reći ćete «lako je njemu ovo napisati sada kada je dobio nogu!».
A nikada mi teže nije bilo pisati.
Čovjek sam s diplomom koja se ovdje nimalo ne cijeni, dovršavam i diplomski rad na Institutu za teologiju, imam radno iskustvo na tri radijske postaje, dobio sam u životu nekoliko priznanja za poeziju i kratke priče, napravio na stotine televizijskih priloga, izvještavao s velikih sportskih događaja, ali to ništa ne znači nadređenima.
Ne utvaram da sam Jerry Maguire, niti Tom Cruise, ne propagiram scijentologiju,
ne tražim podršku, štrajk, ali...
Volio bih da zadržite ideale, dragi moji iz Informativnog programa, ali i da budete svoji, da razmišljate vlastitom glavom, da ne dopustite nikome da vas ucjenjuje raznim shareovima, te da svaki razgovor završava «novinarstvo je takav posao.»
I da vam se uvaljuje radno vrijeme koje ni u «Robinji Isauri» nije viđeno.
Iva Gačić nazvala me 2006. gramzivim jer sam se drznuo pitati zašto smo imali samo 47 eura dnevnice (bez toplog obroka), kada su svi imali 70 eura na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj?
Kao, imamo interni pravilnik (valjda) koji ne poštuje Odluku Vlade RH o visini dnevnice (Narodne novine broj 148/2005 – Republika Njemačka - 70 eura), što se potvrdilo i prilikom moga zadnjeg putovanja u Norvešku (umjesto 80 eura, kolega Mišo Maoduš i ja dobili smo bijednih 48 eura za 4 dana).
Ali znate kako to ide, «to je nagrada, vidjeli ste srebrne rukometaše!»...
A gdje završi razlika u dnevnicama? To samo revizija zna.
I tako bih mogao unedogled, ali dosadio bih i svakom strpljivom čovjeku.
Želim vam svaku sreću u nastavku rada na Novoj TV.
Marko Kuman, Igor Knežević, Ivica Kovačević, Goran Jovetić, Lana Kazensky, Domagoj Pancirov, Juraj Sajfert, Bruno Berger, prije toga Boris Mišević i još mnogi drugi, neka mi ne zamjere, svi su otišli ili su premješteni..
Je li to baš sve moralo tako završiti?
Netko će jednom morati reći: DOSTA JE BILO...
Unatoč svim kreditima, obavezama, obiteljima, životnim nedaćama.
Ponos je zadržati čisti obraz.
Želim i vama sličan osjećaj.
Ne dopustite da vas gaze kao kiseli kupus.
p.s. da ne pričam o parkingu, blatu, vanjskom sjaju, «Farmi», jumbo plakatima, «mojim novim majicama» i ostalim sitnim dušama. I kad već nemamo sindikat koji bi zaustavio ludosti, ne zaboravite da po Pravilniku o radu (članak 34) imate pravo na najmanje 12 radnih dana neprekidno godišnjeg odmora. Ne dajte da vam bešćutno uzimaju ta dva dana svake godine.
Napisano u besanoj noći s 29. na 30. siječnja ljeta Gospodnjeg 2008.
Tomislav Šovagović
Za prijatelje Šova
Da se ne rastanemo u tišini, malo poezije za kraj:
«Što je život? Mahnitanje.
Što je život? Puste sanje.
Prazna sjena što nas ovi.
O, malen nam dar je dan
Jer sav život to je san.
A san su i sami snovi!»
Pedro Calderon de la Barca
|
- 10:07 -
Komentiraj (13) -
Isprintaj -
#
08.02.2008., petak
Poziv na građansku bunu!
Svi znamo kako je završila naša poznata Seljačka buna u sada već davnom i seljacima vrlo nesklonom šesnaestom stoljeću. Ambroz iliti Matija Gubec završil je svoj teški težački život pogubljen kao opomena drugima da im takve pobune više ne bi pale na pamet.
I to na mjestu gdje se i danas u Zagrebu održavaju razni prosvjedi i bune, premda možda ne i u budućnosti. Da se ne ometa gospodu dok raspravljaju o važnim stvarima.
Ipak smo napredovali, civiliziranije se bunimo, a ustanici ne završavaju pogubljeni. Osim ako se sami ne odluče na to, ali to je njihova osobna stvar i sloboda izbora. I više ne govorimo o pobunama i bunama, već o bojkotima i neposlušnosti (građanskoj, naravno). Stvarno smo se sofisticirali, kako bi se to reklo danas.
I sad bi Krleža, da je kojim slučajem živ, možda opet našao inspiraciju za neki književni obol o hrvatskoj pravici u koju Hrvati očito vjeruju, ili barem teže u nekim svojim imaginarnim slojevima bića, za njom.
Jer kako drukčije objasniti primjerice ovo što sam pročitala na tražilici pod tim pojmom: "Australac hrvatskog porijekla izjavio je kako vjeruje u hrvatsku pravdu i pravicu, jer ga je tome učio otac Luka, te se nada kako će Barić izabrati najboljeg i najspremnijeg vratara, a on će se tada dokazati na terenu."
Dakle, osjećaj za tu staru naviku horvatsku nije se izgubio, dapače dospio je i u trenutno najemotivnije, a često i najvažnije društveno područje života hrvatskoga društva, a to je definitivno sport, u kojem se Hrvati osjećaju superiorno nad ostatkom velikog svijeta. Jer mi smo kao mali, a zapravo smo tako veliki po broju vrhunskih sportaša. I to je činjenica. Još kada ona ne bi bila zamagljena retorikom kruha i igara i kada bi se odražavala i u drugim područjima života, bila bi to možda i utopijska država. Ali onda ne bi bilo vječnog jamranja kako nas uvijek netko tlači, iskorištava, krade...I vječne želje za tom nekom (izgleda samo Hrvatima svojstvenom?) pravdom.
A zapravo ima tu i onog poznatog (ne vjerujem da je to samo naše, ali fino smo se identificirali s tim pojmom) hrvatskog jala, pa se ta pravica često odnosi više na to da i drugima bude lošije kao i nama, kada već nama nemre biti bolje. Nije tu riječ o nekoj solidarnosti (osim u nesreći) u smislu boljeg i pravednijeg društva koji bi uzelo u obzir prvo one najslabije. Jer tko se ne zna snaći za sebe, njemu ni dragi Bog neće pomoći.
I sad iz svog tog kupusa feudalno-socijalističko-ranokapitalističkih odnosa prema društvenim pojavama, vidim opet poziv građanima (očito su seljaci svoje odradili sa pobunama, pa sad mogu biti kuš), koji glasi ovako: "Pozivamo građane da se koriste kućnim zalihama i da se od petka 8. veljače do 15. veljače suzdrže od kupnje svega što nije prijeko potrebno."
I sjećam se nedavno prosvjeda na Cvjetnom trgu (siroti Petar Preradović, ostao je zasjenjen cvjećarskim štandovima), isto pod vodstvom jedne građanske udruge.
I onda se sjetim svog sudjelovanja na prosvjedu za koncesiju Radija 101.
I zapravo me tješi kada vidim da se moji zemljaci u domaji ne daju samo ušutkati. Jer često mi se čini da je nacionalni sport vježbanje granica strpljivosti i onog isto tako valjda već stoljećima usađivanog odustajanja, nakon početnog zanosa ili neke nedosljednosti u izdržavanju tih pobuna.
Pa često čujem nešto u stilu: "Ma mi smo sitne ribe, to sve ovisi o glavonjama" ili "Tu se ništa ne da učiniti" ili "Odustao sam".
A kad bolje razmislim i sama sam odustala od nekih pokušaja promjene u domaji i otišla tamo gdje se neke stvari koje su me jako smetale, ipak manje osjete (što ne znači da me neke druge nisu dočekale).
I ono što ja vidim u svim tim malim građanskim (i seljačkim) pobunama je zapravo jedna konstantna bahatost, protiv koje sigurno treba ustajati. Jer iskreno, nisam siguran da ne bih podržala taj čitav plan izmjene na Cvjetnom placu, kada bi se radilo o transparentijim, socijalno osvještenijim i jednostavno manje bahatim ljudima koji su si dali za pravo odlučivati o tome što je najbolje za grad i njegov razvoj.
Isto tako mislim da se treba boriti protiv bahatosti onih čije marže isto tako bahato prelaze svaku granicu dobrog ukusa, čak i u kapitalizmu, a pogotovo u hrvatskom okruženju.
I činjenica je i ona druga pobunjena strana sigurno ima, osim javnih, možda i neke osobne interese.
Sjećam se da sam se desetak godina nakon prosvjeda na Trgu za stojedinicu, slušajući negdje Zrinku Vrabec, pomislila kako je iritantna na momente u toj svojoj želji da svakoga prozove i ismije na taj poznati način stojedinice, uz koji sam odrasla i dijelom se formirala.
Ali nije mi žao što sam tada tamo sudjelovala, jer nisam tamo bila samo zbog nje ili nekih koji su se naguravali oko mikrofona i promovirali. Premda vjerujem da je ona tom trenu bila iskrena (vjerujem da je i danas, ali način mi više baš ne šmeka). Već sam tamo došla kao netko tko sa ogromnim brojem ljudi ne želi isključivost, bahatost i ignoriranje onih koji bi trebali biti najvažniji, a to smo mi, građani (i seljaci, da ne zaboravim našu davno pobunjenu horvatsku braću).
Pa čak ako i smatrate da je poziv na smanjenje kupovine nepotreban, besmislen, suvišan... probajte sudjelovati, ako ništa drugo a ono zbog mogućnosti da se organizirano i civilizirano iskaže nezadovoljstvo. I da se konačno počne iskorjenjivati ta, isto tako nama obljubljena, bahatost.
Ako čak niti u to ne vjerujete, pa onda barem zato da prije nego što zakukate kako se ništa ne može promijeniti, ipak nešto pokušate učiniti.
Da sam sad neki bloger koji se voli razbacivati vjerskim poštapalicama napisala bih nešto u stilu: "Probajte ili zauvijek zašutite."
Ali ću ipak citirati Matu Lovraka i vjerujem poznatu vam pjesmicu iz legendarnoga Vlaka u snijegu: "Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može..."
Ipak sam ja dijete odraslo u socijalizmu i vjerujem još u ponešto od onoga što su me tada učili roditelji, časne i svećenici na vjeronauku, drugovi i drugarice učitelji...
Pa vam za sam kraj poklanjam pjesmicu koju sam sama smislila u to svoje zlatno doba odrastanja a koja je išla otprilike ovako: "Ja sam mali anđeo, jedan-dva, jedan-dva... mi smo vojska Titova"
Dakle, da ponovimo gradivo, dragi moji anđeli (Bog nas posebno voli, zato nam je dao Raj na zemlji), Titovi pioniri i Mladeži HDZ-a, zapravo sva složna hrvatska braćo:
Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača danas je pozvao građane na organizirano izražavanje nezadovoljstva zbog prevelikih poskupljenja.
– Pozivamo građane da se koriste kućnim zalihama i da se od petka 8. veljače do 15. veljače suzdrže od kupnje svega što nije prijeko potrebno.
|
- 10:24 -
Komentiraj (18) -
Isprintaj -
#
04.02.2008., ponedjeljak
Filozofija života za štednjakom
Sjećam se svoje bake Premujke (sa otoka Premude) koja je, često i sa čikom u ustima znala biti podbočena za štednjakom nakon ručka, ribajući ga Arfom, spužvicom, a i nožem (sa špicom noža je čistila one rubove u kojim se skupljala prljavština do koje se ne može lako doći).
To je zapravo bila gotovo svakodnevna rutina, jer za tim štednjakom biti značilo je čavrljati sa sustanarkom s kojom je dijelila prostor pripreme jela (ostavština poslijeratne podjele imovine gdje se diskrecija nije baš previše cijenila).
Baki je nedavno bila deseta godišnjica smrti, ali nisam namjeravala pisati o njoj. Dok se danas nisam našla za svojim ceran-štednjakom koji se više ne riba onim grubim spužvicama, već sa posebnim sredstvom, puno elegantnije, a ribanje je prepušteno malom posebnom skalpelu za skidanje tvrdokornijih ostataka hrane.
Ali princip je vrlo sličan, premda moju sustanarku zamjenjuje radio ili televizija, pa nemam mogućnost dijaloga, već samo monologa. I to onog unutarnjeg.
Interesantno je da je baka zapravo i sama sa sobom znala na tom ritualnom mjestu za vođenje razgovora, također mrmljati sebi nešto u bradu i zapravo je prerađivala informacije, ako nije imala nikoga u blizini, onda sama sa sobom.
Kažu neki da su geni jako bitni i određuju neki postotak našeg ponašanja (ima tu raznih teorija i razilaženja o tim postocima) a onaj preostali dio nam je usađen odgojem u nekoj sredini.
Ja imam svoje iskustvo i odgovorno tvrdim da su geni sigurno moćni, ali da čovjek osim kao uvjetovano biće, isto tako i kao slobodna osoba zapravo može birati kojim putem će, i koliko će se ili neće boriti protiv nekih usađenih navika ili gena. Naravno da nije uvijek lako, pogotovo ako su vam geni-geni kameni... Onda to možda ide malo teže, jer kamen je prilično nezahvalan materijal za pre-oblikovanje.
Ali nije nemoguće.
Moja je baka imala očito neke jako usađene gene, a ni okolina ni životne situacije joj nisu pogodovale, a ruku na srce, nije niti sama baš bila neki vojnik ili barem radnik koji bi se prihvatio posla preuređenja unutarnjeg, duhovnog života. Tako da je ostala, po mojem mišljenju, na emocionalnoj i duhovnoj razni djeteta, što zapravo i nije skroz neobično, budući da je svoju majku izgubila na prijelazu iz djetinjstva u mladenaštvo.
Onako kako je se ja danas sjećam, vidim ju kao vrlo inteligentnu osobu sa razvijenim smislom za primjećivanjem, indoktriniranu nekim crkvenim pravilima bez pravog osjećaja za sadržaj, koje je preuzela školujući se kod časnih sestara u Splitu i emocionalno zbunjenu i nerazvijenu, što je na žalost ostala trajna karakteristika do kraja njezinoga života, kada je dodatnoj zbunjenosti kumovala i demencija.
Onako sa strane promatrajući ju, bila je ona izuzetno zabavna i duhovita, vrlo neobična u nekim navikama, uzimajući u obzir doba u kojem je živjela. Pušila je strasno i puno. Znam po pričanju da je u jednoj ruci držala djecu i dojila, a u drugoj čik od cigarete. Mogu samo zamisliti taj verbalni duel između nje i npr. udruge Roda...
Po noći je preslagivala stvari u ormaru ili po kuhinji, i odlazila spavati u sate nakon ponoći, ponekad i pred jutro. U tim noćnim razgovorima bila je najzanimljivija, otvorena, vrckasta, i nekako više dobronamjerna.
Ali je zato jutro bilo doba kada smo svi mi djeca i odrasli, dok bi zajedno bili u kući na moru, znali da ne smijemo stvarati buku barem do 11 sati, ništa ne pitati i mirno se šuljati po kući dok Kućarinka (to joj je bio nadimak) ne popije kavu i popuši prvu jutarnju cigaretu.
Premda niti to nije bila uvijek garancija pretvorbe u neko prihvatljivije biće spremno za uobičajenu komunikaciju.
Rijetko je izlazila iz kuće i nije voljela putovati niti micati se sa mjesta. To je vrijedilo u svakom slučaju, pa kada bi iz Zagreba došla na more, onda bi se opet teške muke vraćala u Zagreb.
Šetnje, tišina, razgovor sa prirodom ili neke slične varijante punjenja energije bile su za nju nedokučive i nepotrebne akcije. Ona je sebe okruživala ljudima jer je loše ili nikako znala biti sama sa sobom.
Svi su uvijek dolazili k njoj, vrata kuće su nakon prve cigarete bila uvijek otvorena do ranih jutarnjih sati. Što je bilo jako nezgodno jer se teško moglo smuljati vrijeme povratka iz diska ili izlazaka.
Baka je bila za ono doba vjerojatno jedna od najbolje obaviještenih osoba na čijim informacijama bi pozavidjele i razne obavještajne službe.
Opažanja su joj je bila opaka (tu vidim genetsku crtu kod sebe), ali način na koji ih je dalje distribuirala, definitivno nije moj način i tu vidim svoju osobnu zaslugu, jer se taj lanac komukacijskog ophođenja na žalost nije prekinuo niti sa mojom majkom, koja je puno toga pokušala na pojavnoj razini prepraviti, ali dubinski isto nije uspjela zagrepsti i odbaciti tog nakupljenog genetskog smeća.
Sigurno da nije lako iz jedne generacije u drugu sve što nam se ne sviđa samo odbaciti, tako da i ja još sigurno imam puno posla.
Ali po mnogočemu vidim da prekidam taj negativan lanac.
I to pokušavam činiti tako da ne odbacujem sve, jer često sam svjesna i nekih ne baš osobito pozitivnih oblika ponašanja, ali odlučila sam ih zadržati po vlastitom izboru kao neki suvenir, dio obiteljskog naslijeđa koji mi je potreban za moju ravnotežu. One koje smatram pozitivnima, još više njegujem.
Jer mislim da je jako opasno otići u drugu krajnost i odreći se svega onoga kako su radili naši stari, te krajnosti često završe u nekim apsurdnim karikaturalnim situacijama gdje prepoznajemo kod sebe (ili ne) upravo ono čega smo se zakleli da ćemo se odreći. To naravno ne podrazumijeva ono pristajanje na braniku gena bez borbe uz opravdanje kako se protiv tih gena ne može nikako boriti (opaska za osobu koja će se vjerujem prepoznati)
I tako ja pišem o nečem o čemu uopće nisam namjeravala pisati, a ta karakteristika je tako lijepo njegovana po ženskoj liniji mog genetskog plemena, jer i baka je znala početi jednu priču i nevjerojatnim slijedom asocijacija završiti na nečem desetom, a da slušaču nije bilo ni trenutka dosadno i nije ju namjeravao prekidati vraćanjem na temu.
Što ja bezobrazno svojim racionalnim dijelom bića znam raditi svojoj majci u našim beskrajnim telefonskim razgovorima.
A teme su bile nepresušne, više ili manje zanimljive, i zapravo vječne. Bilo je tu i puno tračanja, mnoge žene su u tim ogovaranjima dobivale razne pogrdne nazive, nije baka ni muškima ostajala dužna, jer premda je odgojena patrijahalno, poslovi i kritike su bile ravnomjerno raspoređene.
Zatim političke teme, koje su najbolje ocrtavane nacionalnim budnicama kojima je baka uspavljivala djecu i kasnije pjevala nama.
U Crkvu je rijetko išla. Premda me ona prva naučila Anđele čuvaru mili kojega i dan danas molim zajedno sa svojom djevojčicom.
Bila je čak jednom i u disku, kada je na užas moje tada već punoljetne sestre, došla po nju, da ju izvuče iz tog pakla.
I tako ja danas čisteći svoj štednjak razmišljam o građanskoj inicijativi Zagrepčana za očuvanje Cvjetnog placa takvim kakav je, o sadržajima i vrsti novinarskog prezentiranja tih istih sadržaja čitateljima, slušateljima, gledateljima, o nekakvom moralnom umiranju u društvu, pogotovo sela koje je izgubilo onu tradicionalnu potku a izbombardirano je novim Big Brother sadržajima koje onda ne zna kritički preraditi, o austrijskom formalizmu koji me uvijek nanovo zatekne....o djevojčici, Savršenom...jednostavno o životu.
I uvijek se sjetim onih bakinih direktnih i nesofisticiranih izjava, kako je netko teška budala, ona druga pak obična šupljača, netko joj je divan i obožava ga slušati. (Vice Vukov npr).
I razmišljam si kako mnogi učeni ljudi filozofiraju u nekim znanstvenim ustanovama, uredima, na javnim tribinama...I kako ja očito imam potrebu za time, onu usađenu ili dijelom i razvijenu. Ali nitko koga znam to ne radi tako neposredno, za štednjakom, na mjestu gdje se odvija onaj svakodnevni život, gdje se kuha hrana, pa onda čisti isto ono što će se sutra opet uprljati i gdje život zapravo prolazi u nekim nebitnim poslovima koje nitko ni ne primjećuje, a koji osim krađe vremena postaju prostor za unutarnji monolog.
I zato odajem počast svojoj,u mnogočemu nesavršenoj baki (ovu karakteristiku se trudim sve više njegovati kao opreku onim super-ženama koje sve mogu, a onda ostanu prazne za sebe), koja bi možda u nekim drugim vremenima uspjela ostvariti karijeru feministkinje, a ovako je ostala samo jedna neobična kućanica koja je satima čistila svakodnevno svoj štednjak i čija filozofiranja su isparila sa skuhanom hranom. Ili su možda ipak ostale negdje, u nekom genu?
I možda daje odgovor na pitanje zašto su bodulke tako beskrajno opterećene čistoćom...ispiru li se time grijesi vražje naravi ili se samo nastoji držati red u neredu života? Ili nam je važno ostaviti dobar dojam? Ne znam pravi odgovor, a zapravo me ni ne zanima...
Na neki način mi je drago da nisam odrasla u normalnoj okolini sa super genima, zaštićena od trauma... Kao što piše Isabelll Allende u Mojoj izmišljenoj zemlji: "O čemu bih vam onda danas pisala?"
Za kraj vam poklanjam jedan, meni legendaran, razgovor kojeg se sjećam kad je djeda umro, a koji je vodila baka sa još jednim u svakom pogledu nezrelim članom familije:
Baka: "Ah, di je sad moj A? (djed kojeg je često za života omalovažavala, a kad je umro postao je neprežaljen - linija koja isto na žalost traje)... Vjerojatno šeće negdje na nebeskim pašnjacima... "
Član familije: "Hoćeš reći da je naš A. bio kauboj?"
Baka: "Glupane, pa nije valjda bio Indijanac?"
|
- 11:37 -
Komentiraj (16) -
Isprintaj -
#
|
