Kako smo mi ove Sisvete proveli u Beču, a ne u domaji iz koje smo se nedavno vratili, i kako ovdje nemamo nikoga svoga sahranjenoga... objasnila sam djevojčici da ćemo svjećice za naše umrle zapaliti kod kuće .
Nisam ju još opterećivala razlikom Sisveta i Dušnoga dana, premda je danas primjerenije zapaliti za naše preminule koji nisu proglašeni svecima.
I onda sam zapravo pokrenula lavinu emocija kod moje djevojčice, koja se vrlo rastužila jer nije nikada upoznala svoju ujnu, pokojnu suprugu mojega brata i mamu njezinih dragih dviju sestrična i bratića, koja je umrla prije sedam godina, dakle tri i pol godine prije nego se ona uopće rodila.
Pa me počela ispitivati hoće li ju ona opet vidjeti i hoće li nas ona sa neba malo posjetiti? Imam li neku njezinu sliku da ju može pogledati?
I to sve uz vrlo žalostan plač i tugu i konstataciju kako ona to ne želi i kako je to sve užasno žalosno. Već sam očekivala onaj ljudski nastavak... i nepravedno, ali djevojčica još nije zaražena tim ljudskim poimanjem kalkulacije s Bogom.
I tako smo nas dvije zajedno plakale. Ja sam se prvo pokušala suzdržati, a onda sam nekako intuitivno shvatila da je bolje da i ja to izbacim, pa makar i pred njom i da je zapravo dobro da djeca uče nositi se sa tugom, neizbježnošću smrti, bolesti i sličnih situacija koje su dio života.
Od nekih situacija ih jednostavno ne možemo zaštiti, ali ih možemo naučiti kako da se nose ili barem suoče s njima.
I dok smo se isplakale, ispričala sam joj kako je njezina ujna na nebu s anđelima i dragim Bogom, kako nas gleda, premda mi nju ne možemo vidjeti.
I kako je uvijek bila vesela i duhovita i sigurno sada valja fore anđelima od kojih se oni glasno smiju... Pa smo se stišale i pokušale čuti taj smijeh anđela s neba.
A onda je djevojčica sama predložila da se zajedno pomolimo za ujnu, i to "Anđele čuvaru mili", molitvu koju zajedno molimo svaku večer prije spavanja.
Tako smo se pomolile, ona se nekako smirila, premda još uvijek žalosna, a ja sam pomislila kako je prekrasno upotrijebila molitvu za ono što joj je zapravo i izvorni smisao.
I bila sam sretna, pročišćena i smirena... kao i djevojčica, nekoliko minuta kasnije.
Možda anđeli ne pjevaju na nebu, možda duše naših preminulih i nisu negdje tamo gore, ali naša molitva i sjećanje drže ih u sadašnjosti naših života koji imaju smisao, čak i u najtužnijim situacijama.
A možda je baš u njima taj smisao i najprepoznatljiviji...
|