alkemicarka u usponu https://blog.dnevnik.hr/alkemicarka-u-usponu
petak, 15.10.2010.
Nije dobro? Nema veze, samo nek' ja to ne znam
Većini majki ovog svijeta nije nikakva nepoznanica averzija djece prema bojama u tanjuru, pri čemu mislim na namirnice biljnog podrijetla. Nek' se jezik crveni od najotrovnije kineske lizalice, ali samo makni pomidor s tanjura. Neprirodno zeleni sladoled od žvake je vrhunska slastica, ali nemoj si dozvolit da se peršin ne raskuha do neprepoznatljivosti, a kamoli se nadat da će brokulu prihvatit bez polemike od barem pola sata, u kojem periodu ova razvikana i djeci omražena namirnica ne izgubi i ono zeru vitamina. Da ne duljim; danas mi moj mlađi sin ozbiljno veli kako su babine lazanje ipak bolje. Da baba ne stavlja 'ono crveno' u meso, ili se to ne vidi. - Pitaj ti babu kako ona to radi i napravi i ti tako. Nemoj samo da se vidi ono crveno (rezani pomidor). Ja ti ništa neću znat čak i ako ti staviš, samo nemoj da se vidi - svjetuje me moje dijete.
A ja mislim: dobrodošao u svijet odraslih. Koliko god odrasli i smatrali se zrelim, većina nas katkad radije pristaje živjeti u neznanju, nego se suočiti s nečim što nam se možda ne bi sviđalo. Ili s nečim čega se bojimo jer nam je strano. Mom 6-godišnjaku je to ono crveno u tanjuru. A nama? Bojimo se svega; bolesti, neimaštine, otkaza, problema na poslu, da će nam banka 'sjest' na kuću, bojimo se ogovaranja, sramote, herpesa od neopranih čaša, bojimo se da će nam puknut čarapa, da će nekom puknut film, da će nam se vratit bivši premijer...Moj se mali boji da će ugledat tragove pomidora u omiljenom mu jelu. I u čemu je zapravo razlika? Reakcija na stvari kojih se bojimo ili koje nam se ne sviđaju često je jednaka. Imate li idiota na poslu, većina će se pravit da nije njihov posao. Ako zanemarimo njegove (njene) ispade i damo još koji kredit, pritom si uštedjevši pokoji konflikt, idiot će samo rasti, poput karcinoma. Da ste ga ušutkali na vrijeme, možda bi sad i bio kuco. Imate idiota i lopova na čelu države. Ignorirate to dok ne bude nemoguće ne ignorirati. A sada ga se već više ni kirurški ne može odstraniti. Imate simptome bolesti, ali se pravite da ih nema.
Danas sam, čekajući u doktorice red (samo alergija, bolest 21. stoljeća!), upala u priču s jednom sugrađankom. Razgovor od 40-ak minuta, lišen bilo kakve formalnosti, tekao je kao da se znamo 100 godina, i tek na kraju je bio zaključen upoznavanjem. Znate kako je kad nekome iskreno i iz srca kažete 'bilo mi je drago'. Zašto ovo spominjem? Razgovor s njom također ima nekakve veze s početkom mog posta. Majka moje sugovornice iz čekaonice ima karcinom i bori se s lijekovima. I ona sama je imala nekih problema, ali ih je, kaže, dugo ignorirala. Zašto? Strah, kaže. Radije živjeti u neznanju i praviti se da je sve u redu, nego se upustiti u generalno čišćenje. Generalno čišćenje nije nimalo lako; podrazumijeva konstataciju da je nešto prljavo, da to treba očistit (a istovremeno si predbacuješ i ljutiš na sebe jer to nisi radio redovito) i plan čišćenja. - Shvatila sam da je to najmanje što si dugujem - redoviti pregled. Što god bilo, bolje je znat što je, i ako se treba boriti, znati s čime se boriš. Moja je majka to možda mogla doznati na vrijeme, jer tijelo je slalo signale. Negdje je pogriješila struka, koja nije reagirala na njena upozorenja, ali dobrim dijelom ignoriramo sami. Po meni češće iz straha nego nebrige - ispričala je. Lagala bih kad bih rekla da mi je taj strah nepoznat. Jedne je zime moj kašalj trajao tjednima, ali sam suludo odbijala odlazak kod doktora. Pod krinkom 'nije to ništa, što ću kod doktora' krilo se 'radije ću kašljati nego doznati da imam upalu pluća ili još gore, kakav rak od prokletih cigara' (kojih sam se, hvala Bogu, u međuvremenu ipak ostavila). Drugim riječima: sve je dobro - dok ne pomislim kako bih mogla vidjeti pomidor u lazanjama.
Bilo. Sada se ipak trudim osvijestiti. OK, ti si pomidor, i dospio si u moje lazanje. I što mi možeš?! Zašto bih se ja tebe bojala? Osim toga, možda i nisi tako loš. Znam da je trivijalna usporedba, ali jedan me moj me prijatelj ionako zeza da su moje inspiracije za blog očito trenutne, isto kao što isti taj post 'istresem' u dahu. Zato se nemojte čuditi ovakvim paralama s pričama koje su mi danas friške i s kojima ne želim banalizirati moju poruku. U svakom slučaju, budite mi zdravi. I ako otežete s nekim pregledom, radije otiđite i skinite to s dnevnog reda. U većini slučajeva, na svu sreću, strah je ipak neopravdan.
| < | listopad, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Listopad 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Kako da, kvragu, znam, kad sam jednog dana samo sjela i registrirala se. Razdragana uđoh u blogosferu gdje mi nitko neće reći: skrati taj tekst ili pak vaš status je predugačak za 567 znakova. Nemojte reć da vas nisam upozorila.
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Igre.hr
Najbolje igre i igrice
Forum.hr
Monitor.hr