106 brigada ZNG
ponedjeljak, 15.10.2007.
Primjena strategije u agresiji na Hrvatsku
Primjena strategije u agresiji na Hrvatsku
Štab Vrhovne komade, ili velikosrpski vojni establishment 12.-15. ožujka 1991. godine traži od Predsjedništva SFRJ uvođenje izvanrednog stanja u cijeloj Jugoslaviji i uporabu JNA. Kad taj prijedlog nije usvojen, JNA odlučuje da se primjene oni planovi izvanrednog stanja o kojima je govorio general Blagoje Adžić, "o zaštiti srpskog naroda i da mu se pomogne za obranu". Uvertira za uvođenje izvanrednog stanja imala je uprizorenje 9. ožujka na beogradskim ulicama kada je JNA izašla radi smirivanja stanja. Ako je to "urađeno" u Beogradu onda nema razloga da se to ne provede i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Kosovo 1981. godine, Kosovo 1987. godine i Beograd 1991. dio su jednog te istog plana, kako proizvesti kaos, potom proglasiti izvanredno stanje, a onda uporabiti oružanu silu. Cilj beogradskih događanja u ožujku 1991. nije bilo rušenje Miloševića nego naprotiv inducirani i usmjeravan kaos za izvanredno stanje i pacifikaciju bivše Jugoslavije radi stvaranja "velike Srbije".
Strategijska napadna operacija u ratu protiv Hrvatske primijenjena je u dva stupnja. Prvi, je podrazumijevao osvajanje ključnih točaka: Zadar, Dubrovnik, Karlovac, Sisak, Pakrac, Osijek i Vukovar. JNA ima zadaću ostvariti tempo napada na glavnim prometnicama složajem pješačko-tankovskih udara, uz potporu topništva, uništavanje civilnih objekata i infrastrukture na cijelom području Hrvatske, mornarica provesti pomorsku, a zrakoplovstvo zračnu blokadu. Cilj, zamisao i plan JNA polazio je od preinačene uloge JNA u odnosu na ulogu utvrđenu Ustavom SFRJ. U ovoj fazi oružanih sukoba (čitaj agresije) JNA "štiti" Srbe u Hrvatskoj od napada hrvatskih oružanih formacija i omogućava im da srede vojno organiziranje za "obranu", ali u biti za napad. Istodobno odvija se završna priprema JNA za rat protiv Hrvatske, kada Hrvatska, kako kaže Kadijević, počne rat protiv JNA. Zadaću provesti u okviru sprječavanja međunacionalnih sukoba kako ju je Predsjedništvo SFRJ svojom odlukom uobličilo. Generalštab će za provedbu postavljene zadaće planski ojačati postrojbe JNA u Hrvatskoj i oko Hrvatske (Bosna i Hercegovina i Slovenija). Imat će dvije vrste postrojbi. Veći broj oklopno-mehaniziranih snaga, jačine od satnije do bojne, smjestit će što bliže mogućim mjestima sukoba, tako da mogu brzo djelovati (intervenirati). Odgovarajući broj oklopno-mehaniziranih snaga brigadnog sastava postavit će na stožerne točke (težišta) u Hrvatskoj i oko Hrvatske (pretežito u BiH) da se mogu uporabiti za veće intervencije.
Ovdje se vidi ona strategijska postavka operativnog rasporeda snaga koju je generalštab JNA naznačio, a potom i general Radovan Radinović znanstveno uobličio u svoj generalskoj radnji kao bitka u prostoru. Prema gledanju generalštaba JNA je ostvarila svoje ciljeve u ovoj fazi prve dionice rata protiv Hrvatske: "zaštitila" srpsko pučanstvo; pomogla i omogućila mu da se vojnički, a i politički pripremi za događaje koji će slijediti, što su Srbi prema Kadijeviću doista i učinili. Hrvatska nije ostvarila potpunu vlast na cjelovitom prostoru zbog uloge koju je igrala JNA. I ne samo to, Hrvatskoj je postalo jasno da taj cilj neće nikada ostvariti sve dok je JNA tu. U drugoj fazi prve dionici rata uporabu snaga JNA u Hrvatskoj "za obranu Srba" nije se moglo, iz opće zamisli, više provoditi po modelu "sprječavanja međunacionalnih sukoba". Moralo se pričekati "otvoreni napad" Hrvatske, tako da on bude vidljiv za sve, da se nedvojbeno vidi tko je napadač, a tko branitelj, tko nameće rat, a tek onda uzvratiti udarac.
Glavna zamisao na kojima su razrađeni planovi uporabe JNA u vremenu od 1986. do 1990. godine, na cijelom jugoslavenskom prostoru bila je: potpuno poraziti hrvatsku vojsku ako situacija dozvoli, ali obvezno u mjeri koja će omogućiti ostvarivanje postavljenih ciljeva. Ti ciljevi za JNA su: ostvariti puno sudjelovanje sa srpskim pobunjenicima, i omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih dijelova JNA iz Slovenije; a pri tomu posebno obratiti pozornost da će uloga Srba u Bosni i Hercegovini biti ključna za budućnost srpskog naroda u cjelini. Tomu se prilagođava novi raspored snaga JNA.
Strategijski plan okupacije Hrvatske je pripreman dugoročno, sjenovito, zamaskirano, a punih pet godina (1985-1989) i pokusno provjeravan. Bit će obznanjen tek 1993. godine od strane samog njegovog provoditelja (generala Veljka Kadijevića), a koji će prije njegove primjene razoružati Hrvatsku, oduzimajući oružje njezine teritorijalne obrane. U predvečerje ostvarivanja i primjene plana, Generalštab oružanih snaga SFRJ izdat će Upustvo za uporabu strategijskih grupacija kojim se određuje kako će one izvoditi operacije.
Stvarni operacionalizirani plan (strategijska napadna operacija) glasio je: Strategijsku zadaću provesti u dvije dionice. U prvoj, pretežito protuudarima taktičkog značenja na više smjerova dok se Hrvatska jače ne uključi (napadne vojarne), uz pojačano organiziranje i pripremanje srpskih pobunjenika; a u drugoj, jedinstvenom strategijskom napadnom operacijom poraziti hrvatsku vojsku i provesti postavljene zadaće.(slika 8.)
Slika 8:-Plan strategijske napadne operacije u agresiji na Hrvatsku. Operacijska osnovica razvoja srpskih snaga za napad na Hrvatsku je prostor susjedne države Bosne i Hercegovine
(
Zamisao manevra snaga:
(1) potpuno blokirati Hrvatsku iz zraka i mora;
(2) pravce napada glavnih snaga što neposrednije vezati za "oslobađanje srpskih krajeva u Hrvatskoj" i zbornih mjes ta (vojarni) JNA u dubini hrvatskog prostora. U tom cilju ispresijecati Hrvatsku na smjerovima: Gradiška -Virovitica, Bihać - Karlovac - Zagreb, Knin - Zadar, Mostar - Split. Najjačom grupacijom oklopno mehaniziranih snaga zauzeti istočnu Slavoniju, a potom brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu, odnosno prema granici Slovenije. Istodobno jakim snagama iz područja Herceg Novi -Trebinje, blokirati Dubrovnik s kopna, izbiti u dolinu Neretve i na taj način sudjelovati sa snagama koje nastupaju na pravcu Mostar - Split;
(3) nakon dostizanja određenih objekata (stožernih toča ka), osigurati i držati "granicu srpske krajine" u Hrvatskoj, izvući preostale dijelove JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvatske;
(4) za mobilizaciju, pripremu mobiliziranih ili domobi-liziranih postrojbi kao i za njihovo dovođenje na plani rane pravce uporabe potrebno je 10-15 dana, ovisno od stupnja borbene spremnosti postrojbi i njihove udaljenosti od pravca uporabe.
Prema srpskim gledanjima glavne zadaće preoblikovanog plana u prvoj dionici rata su ostvarene:
(1) jedna trećina Hrvatske gdje živi pretežito srpsko pučanstvo je "oslobođena";
(2) borbom je izgrađena vojska "krajine", koju je JNA opremila odgovarajućim naoružanjem i ratnom tehnikom;
(3) JNA je povukla svoje glavne borbene efektive iz Hrvatske i razmjestila ih tako da odgovaraju budućim zadaćama (rat protiv Bosne i Hercegovine).
Ovakvi zaključci su dosta realni, osim općeg koji govori kako je Hrvatska prihvatila Vanceov plan zato što je izgubila rat. Hrvatska ne samo što nije izgubila, nego naprotiv, dobila je ovu prvu dionicu rata". Strategija je tu neumoljiva, pobjednik rata je onaj, koji onemogući neprijatelju da ostvari svoj postavljeni strategijski cilj. Postavljeni strategijski cilj JNA bio je - poraziti hrvatsku vojsku i izbiti na slovensku granicu. On nije ostvaren niti u prvom niti u drugom dijelu prve dionice rata.
