nedjelja, 29.03.2009.
JA TEBE VOLIM, VOLIM KO BOGA
AL SREĆE NEMAM, NEMAM ZBOG TOGA
JER TI MENE, TI MENE NE VOLIŠ
Nemam više što reći. Ne znam što da napišem. Volim ga... Volim ga i to me tako prokleto boli.
Nemojte mi ni ostavljati komentare da ću ga preboljeti, da će i ta ljubav jednom proći, radije nemojte ni komentirati. Nije mi do života uopće. Nemam više što pametno napisati. Volim ga što god mi je do sada rekao i napravio. Ne mogu krenuti dalje, ne mogu, ne želim. On je bio i ostao razlog zbog kojeg ja propadam, zbog kojeg sam došla do ovog stanja... Jedini razlog moga života. Povrijedio me, boli me. Oprostila bih mu samo da hoće da me voli, samo da opet me zagrli i primi u naručje i kaže da će sve biti dobro, da je on taj koji će uz mene biti. Ne mogu podnijet proklete laži, prokleta skitanja s curama... Bože, zašto mi to radi... Zna da ga volim, zna se da ga volim, znam da ga volim. Ostaje mi nada da će sve to proći i pretrpjet ću sve njegove laži i varke sa smješkom, jer doći će dan kada ću ja njega zvati greškom. Premlada sam da uopće znam što je ljubav, da uopće izgovorim tu riječ a kamoli da nekoga zavolim tako prokleto kao njega... NAVIKA, mislili su svi da je navika, ali 2 godine veze... Navika mi to nije, jer svakim danom sve više ga volim, beskrajno iz dana u dan. I ne želim drugoga, ne mogu pomisliti na drugoga osim na NJEGA. Ne znam što je to, ne mog spavati, ne mogu razmišljati. Ne mogu žvjeti, tako prokleto i hladnokrvno me ubija. Što će mi sve ovo ako nemam njega... Ne treba mi ništa... Za 4 dana mi je rođendan, i taj rođendan za koji želim samo njega i njega... A znam da ljubav njegovu ne mogu kupiti, znam da ga ne mogu natjerati da me voli, znam ja to sve vrlo dobro. Kada bi mi barem rekao jednom ili je gotovo ili nije, a ne ovako. Nit smo zajedno, nit nismo... Laže mi, govore mi da me vara, da je zavolio drugu... Pokušavat ću zaboraviti na njega, od čekanja ću umrijeti... Tuga će me ova ubiti jer polagano je već počela. Suzu zamnom hoće li pustiti? Ikada? Moj jedini dragi, moj voljeni za kojega sam napisala sve pjesme u zadnje 2 godine? Sve misli i riječi koje su bile posvećene njemu. Otpjevane pjesme, koncerti na kojima se nikada nije pojavio, svi važni događaji... Nikada ga nije bilo. Ne mogu mu vjerovati nakon svih laži da me i dalje voli...
nedjelja, 22.03.2009.
Sve je krenulo nizbrdo ovih dana. Imam suicidalne misli već više od dvije godine. Točan razlog, naime nije poznat. Dva pokušaja samoubojstva odličan su uvod u stvarnu smrt. Nije poznato zašto mi se život zgadio do te mjere. Nije mi toliko loše u životu, ima onih kojima je puno gore nego meni. Ne znam otkud ta depresija, otkud takvo ponašanje, otkud to sve što bi moglo dovesti do samoubojstva.
Znam samo da jedva živim. Iz dana u dan ne znam kako uspjevam preživjeti a gotovo nemoguće je. Stvarno mi se ne da više.
srijeda, 18.03.2009.
Zbunjena sam većinom događaja ovih dana, i temperatura me uhvatila, jedva sam je se riješila, sad se nadam da ću sutra u školu... Ono što me malo možda muči je to da ne znam što zapravo želim. Želim izigravati fufu s plavim kosama, zavoditi sve dečke, praviti se nedostižnom. Samo da on shvati da se mogao potruditi oko mene, kad me izgubi da mu bude žao. A opet s druge strane kad pogledam sav taj rock i goth...to u meni pobudi nešto posebno, osjećam se onako ugodno, kako ja to hoću. Mislim samo da mi treba netko da me "povuče" na jednu od th strana, pa da znam zapravo na čemu sam. Ovako nema smisla. -.-
Željela bih da komentirate i iskažete svoje iskreno mišljenje.
četvrtak, 12.03.2009.
Riječi su postale suvišne.
Držat ću krvave suze u sebi, vidjet ćeš ih ako pođeš zamnom, ako se okreneš da me zadnji put pogledš prije nego što odem zauvijek. Zadnji put. Jebeni zadnji put... Znam, ne da ti se.
Pamtit ćeš me... Nećeš me pamtiti. Valjda postoji netko tko hoće.
Stand alone in the world
Spread her arms against the night
Lose her faith in her heart
And in her mind
Cried out loud against the storm
Her eyes look like she was still born
Flashes deviate her heaven
Like her frozen heart
Što je činilo moj život cijelim? Što je mene držalo na životu?
On.
At the end of the world
I wish she could find her love
And with him she should go back
To paradise
Thousand years and thousand nights
She couldn´t believe in the light
But her frozen heart starts beating again
Volim ga i ne mogu protiv toga.
Što se dogodi, dogodi se. Mogu utjecati na sebe, svoje daljnje odluke i budućnost. Ne želim. Ne želim bez njega.
Ne želim i neću. Prviše toga je izgubljeno i odbačeno zbog njega.
utorak, 10.03.2009.
Neka govore da ga ne volim.
Neka misle da ga ne volim.
Ja jedina znam što je istina.
Želim sretan rođendan svom dragom prijatelju Cokyju i Mii kojoj je bio jučer ali sam bila lijena da pišem post. -.-
Puno sreće, zdravlja i ljubavi u životu vam želim... Uživajte dok možete, budite sretni dok imate priliku za to, ne osvrćite se na prošlost, samo idite dalje...
Volim vas<3
subota, 07.03.2009.
You look like an angel.
You're perfect just like me.
You talk like an angel.
You're words sound good to me.
Your body's the perfection.
Your skin is a sin.
To fuck to means to know you.
Your heart is fucking cold...
I don't believe in the words you say.
You are the goddess of lies - stay away from me.
You always try to play tricks on me.
But now you're loosing me, you're loosing me...
četvrtak, 05.03.2009.
Ne znam što se zapravo dogodilo. Kao da sam postala bezosjećajna preko noći. I tako prije par dana dečko malo podjebava ja ne reagiram, uopće me ne dira to, ja gledam ono wtf sad. I sad me ništa ne jebe 2 posto. Mislim si ja, ono zakon. Nit pišem pjesme, nit što osjećam. Zaista, ne sjećam se da sam u zadnja dva dana osjećala ljutnju ili tugu, sreću... Flegma. -.-
Men paše.^^
ponedjeljak, 02.03.2009.
Moji osjećaji su postali nepoznati. Toliko sam izgubljena u vremenu i prostoru. Ništa više me ne usrećuje, ništa mi ne čini smisao. S obzirom na druge, imam solidan život. Nisu to neki veliki problemi. Opet, ne znam zašto nema smisla. Stara je danas došla kći s hrpom uputnica. Loše joj je. Ne znam laže li mi iz nekih razloga, govori li možda istinu? Ne mogu razgovarati s njom, različite smo. Frendici sam rekla to. Pa i nije to velika stvar. Ostala sam hladna na te njezine uputnice, nalaze i sve. Frendica me u čudu gledala kada je vidjela da uopće ne reagiram. Možda ne želim prihvatiti istinu? Zašto ne bih htjela? Što ako je stvarno to istina? Zašto ne bih htjela prihvatiti istinu? Svakog dana sve manje snage imam za svakodnevna zajebavanja kao nekada. Ni inspiracija ne dolazi na vrijeme. -.-
