nedjelja, 23.11.2008.
Možda sam ponovno te poželjela kraj sebe
Možda sam si toga trenutka htjela zariti nož u vene
Jer oči smeđe bile su daleko od mene
Zavoljele su tuđu kosu plavu, neku drugu djevojku.
Odbrojavala sam sekunde do dana kada ćeš vječno postati moj
Nadala sam se tomu jer bila sam najveći san tvoj
A nisam znala da mi usne boje malina opet lažu
Nisam slušala što drugi govore, nisam htjela jer istinu mi kažu
Pogriješila sam jako, najjače jer vjerovala sam najviše tebi
Pogriješila sam jako i samo da znaš koliko sada kajem se u sebi
Jer istina i ljubav ova bole
Samo bole, samo znaju da jako bole...
...
Što mi sada vrijede ovi stihovi koje pišem jedne noći, a te noći trebali smo ležati zagrljeni u krevetu, te noći obećanje si trebao održati, trebao si a nisi. Točkice na kraju rečenice pišem iz inata tebi, kosu dugu milujem kada te vidim jer nadam se da će te možda zaboljeti sjećanje da si ju nekada mirisao, ali tebe ne bole, ni trunke bola ne osjećaš...Jednom ću nestati, jednom više neću patiti.Svaka riječ koju bih uputila tebi sada suvišna je jer usne moje i oči boje kestena sve su ti rekle.Na tebi je da shvatiš ono što ti govorim ja, što ti govore svi.
Možda si pogriješio jednom, ali svi griješimo.Možda si slagao jednom, ali svi lažemo.Ali nisi trebao više puta ponavljati iste greške, lagati svaki put kada me pogledaš u oči.Ne, nisi...
subota, 08.11.2008.
Kada se samo sjetim koliko se toga promijenilo.Koliko osoba me razočaralo...tim stvarima danas nije mjesto ovdje...gledala sam maloprije slike malih rokerica...oduvijek sam obožavala taj stil, crnu boju, takvu vrstu glazbe...voljela sam biti posebna, unikatna.Tada je on to promijenio.Promijenila sam se zbog njega, samo zbog njgea, da me ne ostavi, jer ne voli takvu glazbu niti takve ljude.Sada, ne znam tko sam, ne mogu se naći, ne prepoznajem se više.Ne mogu naći ništa što mi odgovara.Nisam zadovoljna ničime, ma što god to bilo.A nekada sam bila zadovoljna tako malim stvarima, osmijehom, pogledom drugih bila sam sretna.
Život mi nema smisla, u zadnjih 5 mjeseci bilo mi je teško, htjela sam se ubiti, jednom sam zamalo umrla...sve se prebrzo događalo.Danas sam shvatila da ovo nije zafrkancije, to što mi je mama bolesna, to što mi je djed bolestan, to što se sve događa.To što mi se obitelj raspala kada sam ih najviše trebala, to što se dečko prema meni ponašao kao prema smeću kada mi je najviše trebao.
Sada jednostavno kao da sam suzdržana od svega.Ne želim se ubijati, nema smisla što god napravila, nema smisla da ikomu govorim svoje probleme jer sve će opet ostati isto.
Imala sam jedan san i on je uništen.Sada nemam cilja u životu.Nemam ništa rekla bih.Imam materijalne stvari, ali ipak osjećam kao da mi nešto fali.Ne mogu dođi do toga što bi to moglo biti.Ali već dugo vremena to me mori i ne da mi mira.Nikada ne mogu u potpunosti biti sretna...Sve ovo mi je čudno.Žao mi je zbog nekih stvari...
Ne mogu ništa promijeniti, niti vratit vrijeme..Ne znam samo što će samnom na kraju biti.
ponedjeljak, 03.11.2008.
-slomio si mi srce-
uzeo si od mene sve što sam ti dala i uvijek si tražio još.što, nije ti bilo dovoljno?
ne znam.dosadno.postao si dosadan tim svojim lažima kojima neprestano obogaćuješ moj jadni, odveć isprazni život i održavaš mene na životu.
promijeni taktiku.prozrela sam te.
ma ne da mi se više uopće pisati o tebi.ti, ti, ti i samo ti.svugdje ti.u mojim mislima, u glavi, u krvi...svugdje ti.
a gdje sam tebi ja?stari papirić koji si bacio jer ti više nije bio potreban.žvaka koju si iskoristio.ali NE.nećeš uzeti novu žvaku.vratit ćeš se ti meni kad tad.sada...samnom si, ponašaj se tako.
sama sam se pirsala.dobro je ispalo.
