srijeda, 29.10.2008.
Mala te voljela, maloj si bio sve, centar svega...kleo se da ćeš ju voljeti, kleo se da ju nikada nećeš ostaviti, povrijediti...Kakav si ti to čovjek kada mi onoliko boli možeš nanijeti i još mi se nasmijati u facu?Ne zaslužuje ljubav koju ti dajem, ne zaslužuješ curu poput mene.Svi su primijetili da sam se promijenila zbog tebe, jesam, zbog tebe da me ponovno ne ostaviš.Postala sam tvoj ROB.Onaj tjedan dana znala sam da je dođao kraj, da je gotovo, da ne želiš više ništa zajedničko samnom.Mogla sam naći drugoga, mogla sam se predati, odustati jednostavno od tebe.Jesam li?Ne, nisam.Borila sam se sa tolikim problemima tada, plakala, slala ti poruke jer nisam mogla kroza sve to sama proći, trebala sam te, trebala sam tvoju ljubav.A ti?Opet si mi se nasmijao u facu, nisi mi htio obrisati suze, rekao si mi da sam dosadna, nisi mi htio odgovarati na poruke.Bilo je bolno, bilo je prokleto bolno, ali preživjela sam to.Sada, ponovn se vraćaš na iste staze, ponovno počinješ biti onaj isti, stari.Promijenila sam se maksimalno, čak i previše, no to nije dovoljno dobro za tebe.
Ne zaslužuješ curu poput mene, curu koja ti daje sebe, sve što može.Ali ja ne mogu svome srcu narediti da te prestane voljeti, čak i da mogu ne bih mu to naredila jer voljeti tebe nešto je najljepše što postoji.
Boli me što si mi govorio da me nećeš nikada ostavitit a jesi.Ne vjerujem ti više...Želim ali ne mogu...Bolje bi mi bilo bez tebe, ali jednostavno ne mogu te pustiti, previše te volim.
nedjelja, 19.10.2008.
O čemu sada stihove da pišem?Zar da o ljubavi koja me slomila, svaku pozitivnu česticu u meni razorila?Ljubav sada više neće da mi pruža utjehu i spas.Gdje je kapljica nade koja je uvijek tu negdje postojala?Gdje je osoba koja me nikada ne bi udarila, niti povrijedila?Dragi, nedosupan si.Srce moje doživjelo je svoj kraj kada si me počeo izbjegavati, tjerati od sebe, a to najprije vidjeli su drugi.
Boljelo je, boljelo je ako je od tebe.
Koliko suza sam iaplakala, ne možeš ih izbrojati, broj taj nikada neće postojati.
Na kiši sama stajala sam i gledala tebe kako me tjeraš od sebe.Veće boli moje srce nikada doživjelo nije.ovoga puta nisi me grlio ti, ovoga puta tvoj lik gledala sam iz daljine.Samo sjećanje na to bolno je.
Što sam ti učinila?Što sam zgriješila?Gdje sam pogriješila?
Izgubila sam sve, izgubila sam svoj smisao...povrijedio si me prokleto...boli me.
Ubio si me...
Željela sam da me voliš kao ja tebe.Želim da me voliš, cjeniš, poštuješ, paziš i maziš...koliko teško mi je na srcu gledati te tako bezosjećajnog.A samo tebe želim...Mogla sam birati, da.Dao si mi da biram.S tobom ili bez tebe.S tobom, naravno...kako god mi bilo, što god mi radio...ne mogu bez tebe.
Jer volim te...i zauvijek ćeš biti moja ljubav...
(Bio si mi prvi, pravi i ostat ćeš jedini.)
utorak, 14.10.2008.
Mogu nastaviti ovim tepom zauvijek.Mogu možda zauvijek glumiti kao i sada.Ne...dosta je.Ne mogu više.Zaista nema smisla.Pokušala sam, svima sam vam obećala da ću pokušati i eto pokušala sam.Ne ide više.Ovako dalje ne ide.Ne više.Previše stvari me boli...Umorna sam.Boli me sve u vezi dečka.Moje jedine ljubavi, moga jedinog razloga za život.Bole me te njegove riječi koje se uklesane na mome srcu.Prokleto me sve to boli.
Neću više pisati pjesme i tekstove.Ne da mi se, a i smatram da su na razini djeteta od 10 godina.
Ne znam.Sve to mi smeta.Guši me.Ne da mi mira.
Ljubav tako boli.Život tako boli.Sve tako boli.
Nekada se sve činilo savršeno makar glumila.
Čini mi se da svakog dana teže gazim stepenicama, više vremena provodim u samoći.Ne znate me kakva sam, prijatelji moji.Lako je pretvarati se da je sve u redu, lako je pokušavati skriti istinu, ali ne.Samo neko vrijeme je moguće, no ne i stalno.
Voljela sam ga, volim ga i voljet ću ga zauvijek.
Na njemu je da shvati...
Ja više nemam snage, ne da mi se živjeti.
don' you cry tonight
srijeda, 08.10.2008.
Sve pada u ponor, mudre misli i prošlost, poljupci i udarci...spuštaju se niz liticu da bi otišli u nepovrat.Bol jedina ostala je uz mene, jer ne bi me imao tko voljeti kada bi me ti napustio i otišao u njezin zagrljaj.Prelijepe, male kučkice.Bit ću tvoja kurva večeras, bit ću sve što zaželiš samo ostani uz mene...Miluj me, udaraj me, nanosi mi bol...Neće mi smetati, više neće.Navika je ipak navika.
Pjesme ću ti večeras pisati i ljubavlju svojom ih skladati, miris alkohola obilježit će ovu večer.
Dopusti da ti vrat ljubim, toplinu tvoga tijela da osjetim jer svaki trenutak je unikat, sve što će sada biti više se nikada neće ponoviti.Stavi mi ruku na usta, ne dozvoli da vrištim jer neopisiva bol izjeda mi tijelo i dušu, ne dopusti jer trajat će samo par trenutaka.
Možda uspijem zaboraviti na tvoje laži, možda tvoj dodir rasprši svu tugu i emocije pa ti napokon se povjerim.
Nikada se promijeniti neću.
četvrtak, 02.10.2008.
Moji stihovi pisani na izmaglici svježom krvlju postali su nepoželjni jer strast je prelila čašu a dotok krvi je usporen.
Zvukove neke čujem, nisam sigurna jesu li živi uopće.Kapljice krvi uspinju se stepenicama umjesto da prema dnu idu.Traže me da se ponovno samnom sjedine, tražeći dozivaju moje grješno ruho i bacaju ga u beskraj.
Ja idem dalje.Bezobrazno bit ću loša.
A ti?Potrudi se.
