uobicajeno naslov nema veze s postom, ali ima veze s onim kako se osjecam.
osim shto sam u pmsu (iako sam zapravo i bez njega normalna svega dva dana u mjesecu) dan mi je sav neki usporen i beskoristan.
veceras cemo se okupit kod frendice (nema joj staraca doma) i vjerujem da cemo uzivat i zabavljat se i popit koju cashicu previshe...ali i znam da cu se sutradan osjecat nedovrseno, jer knjigama nisam ni prismrdila, a iduci tjedan nas pitaju i pishemo svakakve testove...i umjesto da, dok sada kukam, poduzmem neshto-neda mi se...
ostat cu sjedit josh neko vrijeme pred kompom, pricat s frendom i pisati ovaj post, bez neke posebne inspiracije.
bash sam jucer raspravljala s njim kako sam ujedno i umishljena i nesigurna, i dijete i zena, sramezljiva i s jezichinom do poda, i njezna i gruba...
totalno glup i zbunjujuc osjecaj.
ocito sam zbilja komplicirana lichnost u kojoj su dvije osobe.
...i uvijek se pojavi ona nesigurna, djecja i sramezljiva u situacijama kada nebi trebala :/
mozda se te dvije osobe dijele na povrshinsku i stvarnu. mozda sam u sebi nesigurno dijete, ali izvana djelujem kao umisljena i samouvjerena, bez dlake na jeziku.
i umjesto da sa starcima budem kao sva dobra djecica, ja se obavezno svadjam i inatim.
tako je i danas bilo.
stari se vishe od mene brine o mom upisu na fakultet, maturi itd. totalno me to nervira!
kada je doshao doma s posla, odmah mi je u sobu donio sto isprintanih stranica o maturi i fakultetima. jbt!
uporno mi namece neka svoja razmisljanja shto, naravno, uvijek dovodi do svadje, galame i naposljetku se rasplacem.
mislim da bi sama trebala odlucit shto zelim i da bi me kao roditelji samo trebali u tome podrzat.
...ali do mature ce bit josh sto svadja i gluposti, ne sumnjam.

bash sam sada pogledala kroz prozor i nebo je crveno.
predivno za gledat, ali nije ugodno za bit vani :(
hladno je. nadam se da ni ove godine nece bit snijega.

upravo slusham entwine, pa da ostavim rijeci meni njihovog najdrazeg pjesmuljka:
"Closer my love
Veil me with your warmth
Oh how afraid we are

I hold my breath
I try to hide my pain
Here in your embrace
So this pain would be gone

This time I want you to
Dry all your tears as we make...

Love...
For the last time
Replace your heart with
Mine...
Deep inside
Please stay with me through the night

Fly without sorrow
In my dreams we meet again
For you I live, I would die for you
You'll stay deep inside in my head"

odoh se spremat za van...nadam se da vas nisam previshe izgnjavila ovim postom jer mi se neda glumit laznu moralnost, kad mi nije stalo i neda mi se pisat o necem pozitivnom, kad nemam inspiracije...

trenutno znam da volim, zivim, umirem, patim, bolujem, grijesim, pishem, razmisljam, veselim se, nestajem i zavrshavam ovaj post

odlucila sam opet pokrenuti blog...jednostavno se previshe toga skuplja u meni i imam potrebu to izrazit na ovaj ili neki drugi nacin. izabrala sam ovaj. *opet*
rado se prisjecam stare ekipice-dok smo se smijali skupa svakakvim gluparijama, upoznavanja i ludih zajednichkih kava *looool*, do trenutaka kada se cinilo da stvarno nije bilo nikoga da nas saslusa, u najtezim situacijama smo si medjusobno djelili savjete i pomagali si...
stjecala su se tu i mnoga poznanstva, pa cak i iskrena prijateljstva...predivni trenutci.
ali na zalost, vecina njih je ugasila blogove...sa nekima se cak uopce ne cujem...ali na srecu, sa dosta njih sam razmijenila br moba *fala bogu na tehnologiji*
hm
mogu vam poceti pisati kako sam se samo promjenila kao osoba tokom ovih mjeseci...mogu zapravo pricati o hrpiii noviteta.
ali to bi vishe licilo na neki roman nego na post, hehe
zato se nadam da ce vecina „pohvatati konce“ u mojih nekoliko iducih postova.
a dizajn? malo cu ga izmijeniti...
ali poshto nisam bash sklona promjenama, nece to biti nishta drastichno.
ljubim svoju staru ekipu koju nikada necu zaboraviti
i nadam se da cu upoznati josh puno puno kvalitetnih, iskrenih i dragih osoba na blog.hr :)

vasha angel na fotki