srijeda, 23.07.2008.
kamen
|
note: ovoga puta... post je u obliku jednostranog stripa. oni kojima se to ne sviđa, dolje je standardni tekst. da, tekst sam našao u ladici kada sam čistio. pa odlučih nacrtati priču... marekerom i malo u photoshopu, jednostavno! i još nešto, loše se vidi na manjim rezolucijama... pozdrav svima =)
 Postoji to polje. I kamen u sredini, dosta velik i ponosan. Riječi na kamenu stoje tamo dugo. Oko polja je šuma, živahna i glasna. Oko šume je ostatak svijeta, u raspadu i potrazi. Priznajem ti, ja kao običan čovjek, više se ne znam vratiti do tog polja. Ne znam put do riječi na kamenu: „volim te“.Neka svi znaju. Napisao sam riječi davno, ne sjećam se više kako je to, koji je to osjećaj. Od tada je prošlo puno, ratovi i uništenja. Novi ljudi i stari odlasci. Priča neispričana i nedovršene misli. Nije bio gubitak vremena - rekao bih ti to kada bi te našao sada. Kada bih te našao sada, zajedno bi potražili put do tog polja. Gdje je još uvijek mirno, gdje srce smije kucati i misli smijiu biti čiste. Pokazao bih ti kamen, visok u svom ponosu, malen u očima ostatka svijeta. I rekao bih ti... te riječi su tu za tebe. Još jednom, i jednom zauvijek. Znaš... negdje na ovom svijetu postoji vesela i čista šuma. U sredini šume se nalazi polje, prostrano i iskreno u svojoj namjeri. I tamo je kamen, neograničeno velik - taman da stanu najveće rječi na svijetu na njega. Piše da te volim, piše tako da svi znaju! Možda ćemo jednom zajedno otići tamo? |
nedjelja, 13.07.2008.
ti i ja, gotovo je
|
Pjesma je polako svirala. Ritam je ubrzavao, glasnoća pojačavala. Sigurno! Park je pun ljudi. Polagani ljudi neodređenih i skrivenih lica. Ti ljudi vode svoj život, ne mare puno za malena čuda oko njih. Čuda koja čine život mogućim, a ne zapažamo ih. Dečko i djevojka su tamo, u tom parku. Na vruć ljetni dan, dan kada je kraj tu negdje, kada se osjeti. Ovi maleni sati što prolaze nose takav teret. Vruće je, sparno. Sunčano i prekrasno vrijeme!
-Hej, gotovo je između nas, -ona je to rekla. Njemu, prozborila je sigurnim glasom dok je gledala gore, u sunčano nebo- avion je prolazio, zapanjujuće. Da, njih dvoje?? Dvije godine u vezi - presretni jedno pokraj drugoga. Čarobno vrijeme ispunjeno radošću i veseljem, potpuno ispunjeno ljubavlju. Ali danas je tako vruć dan, možda ima i preko 35 stupnjeva! On se nasmješio prema njoj, sklopio oči i prozborio: -Oke! Ajde bok, bilo mi je drago! Okrenio se i krenio van parka. Gledao je ljude oko sebe i masovna stabla. Nije ga smetalo što je veza, duuuga veza samo tako gotova? Nije... Ne znam o čemu je razmišljao, ali znam da ju voli. Nije važno, gotovo je. Sretno je koračao, skakutao preko rupa u stazi. Ona je polako spustila glavu i pogledala u svoje ruke. Nisu znojne, nisu drhtave. Ništa od toga. Zar je tako lagano prekinuti? Ona ga voli, ona ga obožava. Zajedno im je prekrasno i neopisivo. Nije važno, gotovo je. Okrenula se i krenula na sladoled, jede joj se nešto slatko. Da barem ima društvo za to... note: možda je malo neobično, možda nije realno, možda nije tako lagano... ali inspirirano je pjesmom i htio sam napisati drugačiji prekid veze. ugla, maleni tekst dok ne dođe nešto veće i značajnije. sretno kuhanje na paklenim vrućinama!! ---------------------------------------------------------------------------------------------------- edit 15.7.2008. 23:33h (prva priča na ovom blogu, nepromjenjena, iz zadaćnice u srednjoj školi, jako staro...): Odlazak... Jesen. Hladna, monotorna, tako siva jesen. Danas je taj dan. Mislio sam da nikada neće doći. Taj dan kada se osjećaš kao da gubiš veliki dio sebe, svog života, da gubiš puno toga, previše, da nije pošteno što se to događa. Stajao sam na peronu broj pet na željezničkom kolodvoru. Vrata vlaka već su bila zatvorena. Kroz prozor je tužno gledala jedna osoba. Da, samo jedna, nisam vidio ostale, nisam niti primjetio ima li još koga u vlaku. Bila je to Ana, prijateljica još od vrtića. Ana, susjeda u mojoj ulici. Ana, osoba u koju sam se uvijek mogao pouzdati, vjerovati joj, reći joj sve. I sada, ona odlazi, seli se u Njemačku. Roditelji su joj razvedeni i seli se kod majke školovati se u Njemačkoj. Uvijek je govorila da će taj dan doći. Taj dan kada se osjećaš da gubiš najbolje što si ikada imao uz obitelj. Stajao sam pod prozorom. Iako je prozor bio otvoren nismo pričali. Samo smo se gledali, tužnim pogledima smo se gledali ne znajući hoćemo li se ikad vidjeti, hoće li jedno od nas ili oboje zaboraviti na ono drugo. Osjećao sam se tako zbunjeno, osamljeno, skršeno. Mogu li ju ikako zaustaviti da ode? Nešto reći, učiniti? Od malih nogu... Sreli smo se u vrtiću. Moji roditelji su nas uvijek zajedno vozili u vrtić i iz njega. Poslije, zajedno smo išli u osnovnu školu. Autobus nas je vozio u školu i iz nje. Sada, nakon osam godina osnovne škole, vlak stoji na peronu broj pet i čeka polazak. Možda još par minuta, sekundi do rastanka. Bili smo susjedi. Nekad bi se ja njoj ušuljao u sobu, nekad bi ona do mene došla. Pričali bi po cijelu noć, zabavljali se. Imali smo slične interese. Bili smo pravi, najbolji prijatelji. A sada , kad se vratim s kolodvora pogledat ću kuću do svoje i neću ništa vidjeti. Bit će tamo prazna kuća, kuća za prodaju, kuća puna uspomena... a ipak, tako prazna kuća. Čak smo par godina i zajedno išli na ljetovanje. Jednom ja sam njezinim ocem i pomajkom, jednom ona sa mojim roditeljima i braćom. Nismo niti jedno ljeto mogli provesti razdvojeni, a sada – možda ćemo ostatak života provesti razdvojeni. Ispružila je ruku prema meni. Uhatili smo se. U toj tišini začuje se buka vlaka. Krenuo je. Krenulo je. Kraj. Zadnja riječ koju sam izustio bila je njezino ime. Ali još uvijek se kristalno jasno sjećam njezinih zadnjih riječi. Vlak je već krenuo, trčao sam za njim. Mahala je i iz sveg glasa viknula: -Nemoj me zaboraviti!  ---------------------------------------------------------------------------------------------------- |
petak, 04.07.2008.
četiri XXXXXX vandala!!
|
"Jesmo li spremni!!?" -ponosno je upitao crni general, nadimak Razz.
Ispred njega je stajao samo Marel, njegov dobar prijatelj. kimao je potišteno glavom, kao znak potvrde. Da, spremni su. Ali nedostaje još ljudi. Dosta ljudi. Samo njih dvojica, Razz i Marel, ne mogu sprovesti zli plan u praksu. obojica su bili obučeni u crni trošnu robu. Poludiga čupava kosa i skupljane podmukle oči. Nosili su sprej za auto u ruci. Ne izgleda dobro, uopće ne izgleda pozitivno. "Heeeej!!!" -netko je vikao iza, u tamnoj uličici. Evo ih, Petar i Karla dolaze. Isto takvog raspoloženja i istih najmjera. Oni će pomoći ovo dvoje! Noć se odavno spustila i prekrila tamne namjere ovih smutljivaca. Ljudi večinom spavaju, a... ako ne spavaju - trebali bi. Svi su se srdačno pozdravili. Karla je skinula torbu s leđa - puna je auto lakova. Kao da... idu praviti grafit?? Vandali... Krenuli su. Njih četvero. Jedva su se dogovorili da to naprave. Ipak.. nije to malena stvar. Bili su tihi cijeli put. Potpuno tihi, razmišljali su o poslijedicama. Razzu je ovo palo na pamet, zato se i proglasio "generalom". Taj dječak, sami problemi. Ali on... sada se smješkao. Uistinu, ponosno! Kao da je... sretan što je uspio nagovoriti prijatelje na to. Došli su na školsko igralište. Srednja škola, tamo gdje provode mučne sate. A tako znači! To je osveta školi!! Karla je spustila tobu na pola igrališta. Svatko je uzeo po jedan lak... Igrališta su tako čista i očuvana. Obično imaju zaštitara po noći, ali danas nije tu (Razz je to znao, zato je iskoristio priliku da dođu...). "Hoćemo li uistinu to učiniti?" -Petar je upitao zadnji put, ali bojaznim glasom. "Da!!" "To je... potrebno..." -i Karla se složila sa Razzom. Ujutro... radni dan. Razz, Petar, Karla i Merel se probijaju kroz rulju do igrališta. Na leđima nose školske torbe i knjige unutra. Nema sprejeva! Istrošeni jučer... Ljudi su šokirani, nešđto pričaju. Mrgudni ravnatelj stoji na sredini igrališta. čak je i helikopter došao. Snimaju za vijesti sa dosta velike visine. Kako bi uhvatili cijeli tekst koji su ovi napisali. "Izgleda da piše... Samo malo, gledatelji. Još da se ljudi raziđu, pa ćemo vidjeti što je točno napisano dolje..." -glasno je vikao reporter u helikopteru. I ljude dolje zanima što piše, pa se razmiču. Silaze sa ogromnih slova. Slova su napisana šareno - svako slovo drugom bojom. Ima... piše.. "To je to! Piše... ˝Uvijek se smij, nije život crn, nego duginih boja˝... to piše?" -reporter je šokiran iz jednostavnog razloga - nije to očekivao. Kakvi su to vandali? Sretni...? Zašto...? Ravnatelj se polako maknuo sa igrališta. Ta mrgudna i uvijek srdita osoba... nasmješio se. Iskreno se nasmješio kada je čuo što piše. I ljudi tamo su prestali žuboriti i ogovarati. Počeli su se smijati, prasnuli su u smijeh. Drago im je... Naša skupina od "4 vesela vandala" nasmješeno se okrene i krenu prema školi. I njima je drago što su to učinili. Jer to je bilo potrebno toj školi. Jer to je potrebno svima. Jer... to je istina. Gledatelji pred televizijom - smješkaju se isto gledajući ovu reportažu. Jer je život obojan duginim bojama? Zar je uistinu potrebno to napisati da bismo to primjetili !? citati: "A well written life is almost as rare as a well spent one." Thomas Carlyl "There are only two ways to live your life. One is as though nothing is a miracle. The other is as though everything is a miracle." Albert Einstein "We make a living by what we get. We make a life by what we give." Winston Churchill note: oke, znam da je ova priča malo šarena, malo netipična možda, malo... pa... svakakva. ali kriv je jedan AMV (anime music video) koji sam gledao i koji me inspirirao. pokušao sam prenijeti ugođan neočekivanoga, nadam se da je uspijelo. uglavno...da. za razliku od prošle priče, ova je malo - suprotna. da, uživajte u vrućim danima. hell, idemo na bazen!! POZZ! |
