srijeda, 26.12.2007.
ej!
|
SRETAN BOŽIĆ! SVA NAJBOLJE!!
slijedeći post je početak nećeg novoga. također, dođite i komentirate i napravit ću lsitu blogera i ljudi koji dolaze amo... pozz!! zzum.890m.com/forum |
subota, 08.12.2007.
moj način, i ispravan način!
 barem dio pravog puta Dolazi frend do frenda. Stane iza njega. I stavi mu ruku na rame. Bila je tako teška. Kao da je od crnog olova, bijelog perja! "I, jesi li ispunio svoje obećanje, svoja očekivanja?" Ovaj prvu spusti glavu i malo se zamisli. Polako podigne glavu, i kako je to činio svijetlost se podizala i osvjetljavala prostoriju sve više. On ponosno kimne glavom kao potvrda. Na to mu frend iza makne ruku s ramena, nasmješi se. Iako mu se lice nije vidjelo, moglo se u zraku osjetiti da je sretan odgovorom, i da zna da je odgovor istinit - da je odgovor uistinu pozitivan. I sav teret na ramenu je nestao tog trena, sve brige su iščezle. Poseban trenutak kada si zadovoljan sobom, znaš da si na pravom putu, znaš da se trudiš - to ti nitko ne može oduzeti. Trudiš se biti bolja osoba, činiti ispravne stvari, živjeti život kako ti želiš. "Da! Trudiš se! Ali ima još dosta toga..." - kaže ovaj odiza veselim glasom. Bila bi laže reći da nije griješio, da ne griješi još uvijek, ali ipak ovo nikad anije bilo o pogreškama - nego čovjekovom sveukupnom putu, tami koju bira, svijetlosti koju potiskuje, ili obrnuto. negdje između. Živeći svoj život najbolje što zna, živeći ga sam bez pomoći - i opet uspjevajući u tome! "I nisi sam, bar sam ja uvijek uz tebe!" - kaže on i zlo se nasmije. Ovaj odnaprijed se naglo okrene sa pomalo mučnim licem. Okrene se njegovoj tamnoj strani, ovaj puta tako jasno. Stajao je jasno, jasnije nego ikada prije. I smijao se...  kraj «...tražeći boju sreće...» Puno toga smo prošli, dalek put smo zajeno prešli. I postavili smo mnogo pitanja, odgovorili na neka, neka ostavili neodgovorena (što je i potrebno za neka pitanja). Pronašli smo stvari koje smo tražili, izbubili one koje smo trebali, tražili stvari koje želimo, zanemarili one koje imamo, našli smo i ono što ne želimo (ali nastojimo skriti, ne pokazati drugima to..)... Ali jesmo li, na kraju ove knjige – pronašli boju sreće? Jesmo li pronašli način, lijek, recept i put do sreće? Naravno! No to nije na meni da kažem, da vam pokažem kamo, kako i gdje sada. Svatko ima svoj put, svaki individualac čini poseban život i živi ga najbolje što zna. Sami odlučujemo kakvi ćemo sutra biti, gdje će nas putevi odvesti i kakve boje će dan biti. Nema vanjski utjecaj zapravo puno utjecaja na nas – jer, na kraju, sve se svodi na jednu vašu misao: «Želim... i hoću!» Stoga, sve što mogu je dati vam savijet koji svi i samo znamo: Zaželimo onda, i budimo onda, učinimo onda to! Strašne riječi, zar ne? Tako odgovorne, tako moćne, i tako jednostavne. Tražeći boju sreće, tražili smo svi zajedno način da budemo sretni, iskreno sretni, na najbolji način. Pričao sam vam moje priče, doživljaje, situacije, snove i maštanja. Sada ste vi na redu, da podignete glavu i otvorite oči. Sreća je za svakoga drugačija, nije uvijek pozitivna, ali je drugačija: obitelj, ljubav, životinje, novi dan, novac, moć, život, svemir, prijatelji... Završavam putovanje za potragom sreće. Nemojte se osvrtati iza i pitati što je bilo, krenite naprijed i pitajte se što će biti...  Mark Twain Twenty years from now you will be more disappointed by the things that you didn't do than by the ones you did do. So throw off the bowlines. Sail away from the safe harbor. Catch the trade winds in your sails. Explore. Dream. Discover. Dr. Martin Luther King Jr. Take the first step in faith. You don't have to see the whole staircase, just take the first step. Nora Roberts If you don't go after what you want, you'll never have it. If you don't ask, the answer is always no. If you don't step forward, you're always in the same place. Hvala svima koji su posjećivali Empty Space, svima koji su komentirali. A svima koji dođu - konetirate i ostavite trag. Tako je motivacija veća! :) I'll keep you posted, until then - bye . . . |
nedjelja, 02.12.2007.
without a noise
|
-Možeš li mi, molim te, reći kojim putem da krenem sada?
-To uvelike ovisi o tome gdje želiš doći. - Nije mi važno gdje... - odgovori ona. - Onda nije važno kojim putem kreneš... - ...glavno da dođem negdje, - doda ona kao objašnjenje. (Lewis Carroll, Alice's Adventures in Wonderland) Napisao sam ovo pismo duže nego uobičajno jer nemam vremena da ga napišem kratko. (Blaise Pascal) Biti svoj u svijetu koji te prisiljava da budeš nešto drugo je najveće postignuće. (Ralph Waldo Emerson) Putovanje je nagrada. Čak i najduži put počinje prvim korakom. (kineske) freaks across my forehead! Jer nisam vjerovao do sada, bio kukavica i bježao? Jer nisam shvaćao pisma koja padaju oko mene, jer nisam čuo riječi koje teku iz usta, jer nisam gledao ravno u oči svijeta? Jer nisam bio ja kada sam to najviše trebao, nijekao sam stvari koje se događaju oko mene, bježao od straha da me ne poguta u beskrajnu čistoću? Zar su to svi moji razlozi? I s time u glavi trčim, i tračo sam, mislim da ću nastaviti trčati. Prolazim pokraj svog vrtića – gdje je zapravo sjećanje počelo i svijet krenuo u napad. Ali uvijek sam pobjeđivao protiv njega, smijehom, igrom i bezbrigom. Sada već s desne strane vidim osnovnu školu. To su moje uspomene kakve želim, kakve sam sam stvarao i koje sam živio s užitkom. To su dani kada sam brljao u životu i lagano ispravio jer sam uvijek na kraju bio iskren. Usporavam..ne mogu baš doći do daha više. Pokraj mene je već srednja škola. Ta ogromna i strašna zgrada koja se tako naglo vinula u vis, duboko u beskrajno nebo. Sa uspomenama koje ćemo uvijek pamtiti, ljudima koji su ostali i onima koji su otišli. Sa događajima i stvarima koje smo samo stvorili i onima koje su nam nametnuli. Tu sam već osjetio da svijet pobjeđuje, da gubim od njega. Ali ispružio sam ruku, i netko bi ju prihvatio i sve bi bilo ok. Tako umoran, trčati više ne mogu. Sada sam na došao tako daleko, u novi grad, novi planet, i sve je novo i malo toga je kao prije, i ništa nije kao prije – jer sam pored zgrade fakulteta. Ali nije tako strašno, samo nepoznato.. I ništa ne znam – niti gubilm li ili pobjeđujem – protiv svijeta koji se voli obrušavati. I nije samo jednom, više puta – da sam pokleknuo na koljena, pao dolje i rekao: -Ne mogu više, nisam toliko snažan. Možda ću vjerovati jednog dana, prestati biti kukavica i prestati bježati? Možda ću shvatiti tu najčudniju stvar zvanu življenje? Možda prihvatim svijet oko sebe, možda čak i pobjedim? Ali za sada, tako izgubljen, ne znam ništa. I pri kraju sam snaga. I koliko god pružao ruku, nitko ju neće prihvatiti. I koliko god pokušavao, nema iskrenog osmijeha. I, iako pokušavam, nemogu nastaviti trčati, niti hodati. Sve te zgrade pokraj mene .. a ispred mene?? i na kraju... prišao je ničemu, pogledao ništa u oči i ništa nije rekao. i zvučalo je najiskrenije do sada. sva ta glasna tišina što se nije čula kroz... tu dvoranu, blizu klupe, dok je gladao nju u oči i rekao da odlazi. okrenio se, pogladao dolje, pogledao svoje ruke - primile su svoju boju. nasmješio se i nestao. i tišina više nije bila tako strašna, niti tama više nije bila tako mračna, a samoća nije tako usamljena.. Netko mi je posao razglednicu sa slikom Zemlje. Iza je pisalo: "Volio bih da si ovdje" (Steven Wright) |
