nedjelja, 20.01.2008.
Bebe na respiratorima (siromaštvo na odjelu koji dira u srce)
|
Ovako glasi naslov iz jucerasnje,subotnje,Slobodne Dalmacije. I dira u srce,zaista,srce mi se cijepa svaki put kad ovako nesto procitam. Dio clanka..... Nema mnogo odjela u bolnicama koji su uređeni isključivo donacijama. Jedinica intenzivnog liječenja djece u Kliničkom bolničkom centru Split jedna je od takvih. Kroz nju je, u šest godina rada, prošlo više od dvije tisuće djece; nedonoščadi, novorođenčadi s urođenim manama, kirurških i neurokirurških malih bolesnika... Pomozite •• Spomenutu je opremu nužno nabaviti prije ljeta kad ima najviše pacijenata; stranaca i naše djece stradale u prometnim nezgodama. Uoči sezone tim će biti pojačan još jednim liječnikom. Zasad je tamo, uz Meštrovića, stalno angažirano još dvoje liječnika; dr. Branka Polić i dr. Eugenije Marušić, a za noćna dežurstva “posuđuju” četvero kolega s Pedijatrije. Svi koji žele pomoći opremanju Jedinice intenzivnog liječenja djece, mogu to učiniti uplatom sredstava na namjenski broj žiro-računa splitskog KBC-a: 2330003-1100057647 s pozivom na broj 07-6686. Jucer sam dala svoj doprinos,malu donaciju na ovaj broj ziro racuna.Volim pomoc kad god mogu,ali me ljuti,strasno me ljuti da takvi i ne samo takvi odjeli ovise o donacijama!! Zato cu vam ispricat svoju pricu,koja se desila prije gotovo dvadeset godina i koja samo potvrduje da se do danasnjeg dana nije puno prominilo.A koliko je svit napredova u ovih dvadeset godina,toliko novitadi imamo,internet,mobitel...ma da ne nabrajam dalje.Ali neke stvari kod nas ostaju na istom ili cak nazaduju. Djecak Niko Lugovic iz Vodica je zbog,jos ne znamo da li greske ili cega vec,umro na putu za bolnicu. Ta vijest me vratila na zimu 1991.Moje dite je do puberteta bilo alergicar,na neke vrste hrane.Koliko god pazila uvik je postojala mogucnost da dodje u doticaj s necim sto ne smi.Reakcije nisu bile trenutne,vec obicno nocu iz cista mira.Gusenje,hvatanje zraka,reagirati moras isti tren,jer svaka sekunda je bitna.Probudilo bi me hroptanje i bez razmisljanja,sjedi u auto,vozi i sto prije na hitnu.Jedne noci,opet se ponovilo.Za pet minuta vec sam dojurila do hitne s njom. Dobila je injekciju i kaze lijecnica: ona mora za Split,jer stanje se moze i pogorsat,mora bit pod kontrolom,ali znate,kola hitne pomoci su trenutno na terenu. Sta da radim??? Zivot je u pitanju!!! Ona nema odgovora. Ali ja ga imam. Sjednem je u djecju sjedalicu na zadnjem sicu i odjurim prema Splitu,sama s uplakanim,prestrasenim djetetom koje jedva dolazi do zraka.Mojih najduzih dvadeset minuta u zivotu.Srecom,injekcija je ipak djelovala,stanje se smirilo i nije morala ostat u bolnici. Ali... Uvijek ima neko ali...... Sto da ja nisam imala auto ili da nisam vozac? Zato sam ljuta na NJIH.Grade mostove,stadione,dizu sebi spomenike.Di smo tu mi,mali ljudi,kojima je potrebna pomoc,ona osnovna,da se osjecas ko covik? Mogu ja tu vikat,pisat velikim slovima,ali moje rijeci do njih nece doprit.Ne zato jer ne cuju,vec ne zele cut.I zato sam ljuta.Na ovu tisinu kad svi trebamo glasno vikat. I ljuta sam na sebe,jer ne mogu vise pomoc.Ljuta sam na nas svih,jer smo ovce i dopustamo da nam ovo rade.Da smo glasniji,mozda bi Niko iz Vodica danas bio ziv!! Pridruzite mi se i dajte i vi donaciju.Ako nam je to jedini izbor.  |
