09.06.2016., četvrtak
FAQ za protivnike Povorke ponosa ili "Svim mojim homofobnim prijateljima i znancima"
Uoči ovogodišnje povorke ponosa Zagreb Pride 2016 | JOŠ HRVATSKA NI' PROPALA, kojoj zbog izbivanja iz rodnog mi grada neću moći prisustvovati, evo jednog posta podrške, posebno namijenjenog onima kojima se ne sviđa ni Prajd nit su im dragi pederi, lezbe te ostali članovi akronima LGBTQ+ te koji uvijek u ovo doba godine, kada pripadnici tih skupina i njihovi podržavatelji marširaju diljem svijeta, IMAJU PITANJA.
Budući da sam ja demokratsko čeljade koje smatra da svatko ima prava na pitanja, evo sam sastavila jedan mali FAQ ilitiga odgovore na najčešća pitanja. Učinila sam to onako kako najbolje znam i umijem, što će reći potpuno nestručno, možebitno s neodgovarajućom terminologijom i pojednostavnjeno, na svojoj razini. A sada dosta uvodnih napomena, idemo na FAQ.
1. KOG VRAGA ONI IMAJU PARADIRAT PO SVIJETU, BEZ VEZE, KO DA JA PARADIRAM ZATO ŠTO SE VOLIM ŠEVIT SA SUPROTNIM SPOLOM?
Prvo i prvo, NE PARADIRAJU, nego hodaju u povorci ponosa. OK, neki negdje, primjerice u newyorškom Villageu ili u San Franciscu ili u nekim drugim dijelovima svijeta, gdje su LGBTQ *skoro* pa prihvaćena manjina možda i sve to okreću na maskenbal, ali zašto ne bi? Neki dijelovi LGBTQ+ populacije vole se zabavljati na taj način, isto kao što se neki vole vozit na Harley Davidsonu. Neki čak i vole NOGOMET, neš vjerovat - možda bi ih bolje shvatio da dođu u dresovima svoje repke i naganjaju loptu od Trga žrtava do Trga? Uglavnom, da ne duljim, NE PARADIRAJU, nego povorkom podsjećaju na svoje POSTOJANJE, na to da i dalje nemaju ista prava kao i ti, i da ih se diskriminira zbog toga što se vole s istim spolom ili oba spola ili mijenjaju spol ili već nešto sa spolom i rodom što nije u tradicionalnoj definiciji muškarac + žena = seks, ljubav, djeca, obitelj itd. Ti ne "paradiraš" po svijetu s time da se voliš ševit sa suprotnim spolom zato što ti to NIJE POTREBNO - tvoja je seksualna orijentacija opće prihvaćena, imaš sva moguća prava povezana s time - možeš se ženit, udavat, rastajat, dijelit imovinu, dijelit zdravstveno osiguranje, dizat zajedničke kredite pod posebnim uvjetima, usvajat djecu, rađat djecu i tako dalje. Tebe nitko zbog toga što se voliš ševit sa "suprotnim" spolom neće dočekat iza ugla i prebit ko vola u kupusu, neće te maltretirat u školi i na poslu zbog toga i tak. A ako već hoćemo tjerat mak na konac, nije da i ti nemaš svoje načine "paradiranja" vlastite seksualne orijentacije, no o tome drugi put...
2. NEKA RADE ŠTOGOD HOĆE, ALI ZAŠTO TO NE ČINE U SVOJA ČETIRI ZIDA?
Prvo i prvo, genije, nisam baš primijetila da osobe koje sudjeluju u Prajdu idu po gradu i jebu se na svakoj klupi. Oni su članovi istog društva kao i ti, elementarne uzuse privatnosti prakticiraju isto kao i ti, dakle, IONAKO se seksaju u svoja četiri zida. Na što, dakle, točno misliš da bi trebali raditi "u svoja četiri zida"? Držati se za ruke? Povremeno se poljubiti? Javno reći da imaju partnera ili partnericu koja nije "suprotnog spola"? POSTOJATI? S jedne strane, okej, ima ljudi kojima smeta i kada se heteroseksualni parovi ljubakaju u javnosti i ako si među takvima, pa ti jednako smeta i kada se srednjoškolac i srednjoškolka onak sočno zažvale nasred tramvaja, onda te mogu shvatit i da ti smeta kada to isto učine dvojica srednjoškolaca ili dvojica 50-godišnjaka ii godišnjakinje ili whatever. Svatko ima svoje granice i svoj ukus. No generalno gledano, takvo je ponašanje u društvu prihvatljivo i ako ga smiju prakticirani heteroseksualni parovi, smiju i svi drugi. Tebi se to, dakako, SMIJE ne sviđati. Ali im nemaš pravo braniti. Zapravo, imaš. U SVOJA ČETIRI ZIDA :P
3. ŠTA TO ONDA ZNAČI, DA ĆEMO USKORO TRAŽITI I PRAVA ZA PEDOFILE I SILOVATELJE I OSTALE SEKSUALNE PERVERZNJAKE?
Ufffff. Ajmo ispočetka. Pedofilija i silovanje su NASILJE I ZLOČIN, i oni su nasilje i zločin bez obzira odvijaju li se između dvije osobe istog ili različitog spola. Muškarac koji spolno opći s maloljetnim dječakom je prije svega ZLOČINAC, jednako kao i muškarac koji spolno opći s maloljetnom djevojčicom. Isto je u svim kombinacijama spolova. NITKO NORMALAN NE TRAŽI PRAVA ZA ZLOČINCE I NASILNIKE! U Prajdu se traže prava za ODRASLE OSOBE, osobe koje same biraju svoje seksualne partnere, osobe koje su i pred zakonom i moralno u stanju ODABRATI koga će voljelti, s kim će se seksati i koga će voljeti. Nitko nikoga nije NATJERAO da bude peder ili lezba, jednako kao što nitko nikoga ne bi smio natjeravati da bude heteroseksualan, BILO KAKVA PRISILA u seksu je zločin.
To što si ti misliš da je homoseksualni seks perverzan pa ga odmah izjednačuješ s pedofilijom i sličnim užasima je TVOJA PREDRASUDA, a ne činjenica. U stvarnosti su stvari vrlo jednostavne. Odrasle osobe imaju se pravo seksati s kim god žele, pod uvjetom da je i druga (ili treća ili četvrta) osoba u tom seksu odrasla i da na to pristaje. NITKO KROZ PRAJD *NI U LUDILU* NE PROMIČE PEDOFILIJU I SILOVANJE. Glupo mi je što se to uopće mora govoriti, ali očito je nekima potrebno.
4. TO ŠTO SE ONI ŽELE ŽENIT I UDAVAT, TO JE UGROŽAVANJE OBITELJI!
Ma, po čemu, molim te? Meni se baš čini da je to PODRŽAVANJE obitelji i puno smo gori u "ugrožavanju obitelji" ovi kao ja, koji nit su se ikad udali nit su ikad poželjei rađat niti ništa. Mislim, ne mislim ja tako o sebi niti sličnima sebi, ali ako ćemo tom logikom...
Osim toga, kako to misliš? Koju, kakvu, ČIJU obitelj ugrožavaju LGBTQ+ osobe koje žele sklopiti brakove, imati djecu itd.? TVOJU obitelj? Ti i tvoja supruga/tvoj suprug ćete odjednom postati manje vjenčani zato što su se Mirko i Slavko "oženili" ili Ingeborg i Hilda jedna drugoj obećale "dok nas smrt (ili razvod) ne rastavi"? To ti je, kao što jednom reče jedna internetska šala, isto kao da tvrdiš da klinac koji jede napolitanke ugrožava tvoju dijetu.
Okej, okej, kužim što hoćeš reć. Ti si sklopio brak za koji smatraš da je SVETINJA, Bog ga je blagoslovio u crkvi, Isus se raduje, plodite se i množite itd. Sve pet, stari/a, nema frke, TI SI BUDI u takvom braku, to je I DALJE legitimno i zakonski i imaš SVA PRAVA kao i prije. Samo, eto, Ingeborg i Hilda bi isto ta prava. Ne nužno ono s Bogom i Isusom, to je sad već stvar svake religijske zajednice pojedinačno i kako će se one nositi s takvom raznovrsnošću ili uopće neće - ali SVJETOVNO, IZVAN CRKVE, u SEKULARNOM društvu, daj da si ljudi ostvare prava koja i ti imaš sa svojom ženom/svojim mužem. Neće ti se slomit prsten na ruci niti ništa.
A i mogli bismo se razgovarat o tome kako sami heteroseksualci poštuju SVETINJU braka, no dobro, to sad nije tema...
5. ALI JA *NE VOLIM PEDERE I LEZBE*!!! MENI SE *GADI* KAD IH VIDIM KAKO SE LJUBAKAJU! POMISAO NA DVA MUŠKARCA KAKO SE SEKSAJU MI JE ODBOJNA!!! A TEK TRANSSEKSUALCI, AJME MAJKO!!! TO NIJE PRIRODNO!!! ZAŠTO BISMO TO DOPUŠTALI???
U redu, smiri se, polako, sad ćemo i o tome.
Prvo i prvo, uopće ne bismo trebali raspravljati o tome što se tebi sviđa, gadi i slično. I meni se gade muški koji nose japanke pa bi bilo malo, hm, fašistički da krenem mlatit svakog tko ih se usudi obuć na papak. Možemo čak i "konkretnije" - ima raznih seksualnih akata koji mi se osobno gade. I znaš kaj onda napravim? NE RAZMIŠLJAM O NJIMA! Tko voli, nek izvoli (sve dok su svi umiješani odrasli, pristaju na to itd. - sjećaš se onog iz jednog od prethodih pitanja? - e, to), ali ja ne bum. Ne bum baš ni presretna da mi netko o tome priča. Imam i ja pravo na svoja ograničenja, imaš i ti. Ako ne ide osvještavanjem, u kojem ćeš jednostavno pomisliti "ljudi u seksu vole različite akte I RAZLIČITE LJUDE, to nije moja stvar, nitko im to nema pravo braniti", a onda ajmo tak da jednostavno NE ZAMIŠLJAMO ONO ŠTO NAM SE NE DOPADA, okej?
Mislim, mogla bih ti ja sada tu objašnjavati da je to "gađenje" koje osjećaš zapravo socijalni konstrukt, da NI ONO NIJE PRIRODNO jer, brate mili, u prirodi skače svatko na svakoga sve dok ne pronađu odgovarajući... khm... "modus operandi", ali znamo i ti i ja da s takvim objašnjenjima ne bumo daleko dogurali jer nit ćeš ti shvatiti nit sam ja baš tak ludo obrazovana da to znam do kraja objasnit. Zato ajmo za početak pokušat s filozofijom ŽIVI I PUSTI DRUGE DA ŽIVE, s posebnim dodatkom onoga da NE ZAMIŠLJAŠ ono što ti se gadi. Ko ja s japankama i, štajaznam, seksom s likovima koji nose pelene.
Drugo, ovo s NEPRIRODNIM. Nisu prirodne ni naočale. Ni transfuzija krvi. Ni ZGRADA u kojoj živiš. Nisu prirodni ni ZAKONI po kojima se ravnamo. Ljudi su, generalno gledano, opstali uglavnom zato što su stvorili neke stvari koje NISU PRIRODNE jer po prirodi nisu nit jači nit izdržljiviji od drugih životinja i da se nismo naučili djelomično ODVOJITI OD PRIRODE, priroda bi nas poždrla. Da, da, čak ni tigrovi nisu potrebni. Običan mikrob, virus, bakterija su dovoljni. Da ne govorim o tome kako smo u prirodnom stanju spremni jedni drugima sjekirom raskolit glavu zato što imamo loš dan, pa su protiv takvog prirodnog stanja nastali ZAKONI koji nas od tog prekrasnog prirodnog stanja štite.
Zato oladi malo s tim argumentom NEPRIRODNOSTI. Nije sve što nije prirodno - loše. Dapače.
E, sad, nisam još gotova. Osim što nije sve što je NEPRIRODNO loše, nisam baš sigurna da ti stoji i ta tvrdnja o tome kako homoseksualnost, biseksualnost i ostale LGBTQ+ varijante nisu prirodne. Ne zna se još točno ZAŠTO su ljudi homoseksualni, heteroseksualni, biseksualni itd., ali postoje vrlo ozbiljne znanstvene naznake da ih je većina takva kava jest - od rođenja. Ne svi, postoje isto tako i dosta ozbiljna te utemeljena tumačenja koja tvrde da je ljudska seksualnost FLUIDNA, dakle, može se mijenjati, ali nećemo sad o tome jer... znaš ono, nit ćeš ti shvatit nit sam ja sigurna da znam dovoljno o tome, pa ajmo s onim prvim.
Moj prijatelj, nazovimo ga Rustimir, je peder. Voli za sebe reć da je "gold star" peder, što ti u američkom slengu znači da se nikada u životu nije poševio sa ženom. Ne zato što nije htio probati - kao i većina drugih homoseksualaca, i on je odrastao u patrijarhatu, u onome što zovemo "heteronormativno" društvo (pojednostavnjeno rečeno, i za tebe i za mene - ono društvo u kojem se jedino heteroseksualci smatraju "normalnima"), pa je, naravno, HTIO biti "normalan" i pokušao se seksati sa ženama. Ali nije mogao. Znao je da nije impotentan, imao je, kako da to kažem, REAKCIJE u genitalnom području, ali sa ženama mu nije išlo. Iako je pokušao. Preko nekoliko puta. Na kraju si je jednostavno priznao da ga seksualno privlače samo muškarci. I sjetio se da je, kada je imao šest ili sedam godina, bio zatreskan u istog dečka u kojeg je bila zatreskana njegova starija sestra. Nije to ODABRAO. To je jednostavno bilo tako. Nemoj me krivo shvatiti, Rustimiru NIJE ŽAO što je to tako, dapače, Rustimir je ponosan i sretan gej muškarac, ali nije se jednog jutra probudio i reko: "E, dosadno mi ovo s curama, idem ja bit peder". NITKO to nije tako učinio. Većina ih je shvatila da je gej, bi, trans - isto kao što smo i mi shvatili da smo hetero. Znaš i sam kako to ide. Ne: "O, svijete, ja sam heteroseksualka!" i "Dobro jutro, ja sam lezba", nego: "Zaljubljena sam u Zdravka Čolića" ili "Zaljubljena sam u Lokice". Sad me mlađe generacije neće shvatit, ali jebiga.
Sve u svemu, nisam ja sigurna da to NIJE PRIRODNO. Da, to je seksualna preferencija koja, recimo to tako, donekle ograničava mogućnost razmnožavanja. Ali ni svi se heteroseksualni parovi ne razmnožavaju, pa oko toga ne pizdiš da je NEPRIRODNO. Ajmo onda i ove pustit na miru da se razmnožavaju ili ne razmnožavaju, već prema tome kako odluče, ali im u svakom slučaju prestat nametat tu prirodnost. Ili baš inzistiraš na tome, pa da i Viagru ukinemo?
Naposljetku, moj dragi homofobni prijatelju, shvaćam ja zašto ti razmišljaš tako kako razmišljaš i shvaćam odakle ti takve misli - društvo je jednostavno takvo da te tjera u tom pravcu. Ali čak i ako ti je teško sve ovo gore shvatiti - ajde probaj barem NE MRZITI. Bit će lakše i tebi i drugima. I ja bih te rado pozvala da s nama, LGBTQ+ ljudima i njihovim podržavateljima, prošećeš u subotu po gradu i vidiš da nitko u toj povorci nije vanzemaljac, da su to sve LJUDI. I da su to ljudi vrlo slični tebi. Ozbiljno, mnogo je manje stvari po kojima se razlikujete nego onih po kojima ste gotovo pa jednaki.
Da, njihov odabir seksualnog i ljubavnog partnera drugačiji je nego tvoj. Ali i oni, recimo, proživljavaju nesretne ljubavi. Proživljavaju i sretne. Ili, ako hoćeš da budem malo konkretnija, i oni proživljavaju BUBREŽNE KAMENCE. Neki. I oni moraju zubaru. I oni su nekad lijepi, nekad ružni. Među njima ima krasnih ljudi, a ima i šupaka. I oni idu u minus na tekućem. I oni su tužni kad im ugine pas. I oni su ponekad nerazumni idioti kojima ništa ne možeš objasnit jer su zabrijali na neku svoju foru. Da, da, i oni su ponekad netolerantni. I oni, kada ih stignu godine, moraju piti tablete za tlak, artritis, dijabetes. I ono obolijevaju od raka. I oni trče maratone. I oni ginu u ratovima. I oni su katkad pokvareni, korumpirani političari. Neki se super oblače. Neki hodaju po svijetu ko zadnje seljačine. Neki su bogati, neki siromašni, neki milosrdni pa daju sirotinji, neki sebični pa sve trpaju u madrac. Ima ih u svim državama, na svim kontinentima, svih političkih orijentacija, svih oblika, visina, težina. I oni vole svoju djecu. I oni ponekad mrze djecu. I oni samo žele živjeti kao "normalni" ljudi.
Ali ako već ne možeš s njima uživati u povorci, ajde ih pusti na miru. Čitaj doma knjigu, pogledaj seriju, uredi vrt, odi na izlet s djecom, prošeći gradom po trasi koju nije prajdovska i šta te briga. To je isto sasvim legitiman stav. Ali baci taj kamen na pod. I te ružne riječi u zaborav. Svima će nam biti bolje.
P.S. Eh, da, zaboravila sam još jedno bonus-pitanje koje i meni i svima koji ovako nešto govorimo i pišemo svi UVIJEK postavljaju - jesi li TI peder/lezba/trans itd.? Pravi bi odgovor na to trebao biti: "Nije važno.", ali očito jest važno pa nevoljko odgovaram: ja sam (ne naročito uspješna) heteroseksualna cis žena. Ali sam heteroseksualna cis žena koja smatra da bi taj podatak trebao imati isto značenje kao i broj stopala, boja očiju i glas kojim pjevaš u zboru.
|
- 13:17 -
Komentari (13) -
#
18.11.2015., srijeda
Snovi, fantazije i...ISUS! :-)
Jedan prastari tekst iz 2004., ni o čemu važnom, ali bio je popularan među nekim mojim prijateljima...
Čitala sam negdje da su ljudi s vrlo slikovitim, obojenim i uvjerljivim snovima zapravo ličnosti na rubu psihoze. S druge strane, u jednoj drugoj knjizi, čitala sam da to nema baš nikakve veze s istinom. Stvar je u bioritmu. Svi sanjaju, ali se snova vrlo jasno i živopisno sjećaju oni koji se bude usred REM-faze.
Nekako mi se čini da ni jedna ni druga teorija nisu točne. REM-fazu sam prošla tamo negdje sredinom fakulteta (nakon albuma Automatic for the People, niš mi nije valjalo), a psihološki sam gotovo dosadno normalna i nepsihotična. Mislim da živopisne snove sanjam zato što gledam puno filmova, čitam puno knjiga, a povrh svega mi u budnom stanju glavom vrluda milijun raznoraznih fantazija koje mi ne pada na pamet usmeno i momentalno podijeliti s drugim ljudima. Pa onda to negdje mora "izbit". Ili ću ih napisati ili ću njihove fragmente sanjati. Katkad oboje.
Digresija.
Prije par geoloških razdoblja, dok mi je bilo devetnaest-dvadeset i dok sam ljubovala s prvim "pravim" dečkom, dotični me pitao koje su moje najčešće seksualne fantazije. Dobro se sjećam situacije jer je rezultirala u grozomornoj svađi. Naime, odgovorila sam da mu neću reć. Zašto? Zato što stvarno nisam htjela. Totalno je popizdio i vrlo me rano naučio da se u vezama i odnosima s drugim ljudima iskrenost isplati samo ako si usput spreman biti otvoren. Ako, pak, nekomu nešto iskreno ne želiš kazati, pa makar ti to bio najbliži i najvoljeniji stvor na svijetu, onda ti je to bolje prešutjeti, tj. ne smiješ iskreno reći: "Neću ti reć". Hipotezu sam testirala s još nekolicinom dječaka nakon njega. Nijedan to nije dobro prihvatio. Danas zbog toga na takvo pitanje odgovaram zajebancijom. Kažem da mi je glavna seksualna fantazija - seks s Branimirom Glavašem. Ili da zamišljam tučak i prašnike u vatrenom izlučivanju posred pčelarski zaposjednute livade. Tako nešto.
Kraj digresije.
Nesklonost usmenom povjeravanju fantazija bliskim osobama možda je jedna od najupornijih konstanta u mom odnosu s ljudima. Ne mislim da ono što mi se u napadima misaonog acid-jazza mota po mozgovlju moram podijeliti s najbližima. Daleko mi je veći gušt to zadržati za sebe i onda eventualno od fragmenata onoga što je naporni mozak iskombinirao - napisati neku priču, sastavak, recitaciju... OK, recitacije u načelu ne pišem...
S tim u vezi, neki sam dan s prijateljem imala jednu čudnu diskusiju. Bila je zapravo riječ o ovom blogu. Spočitnuo mi je da više o meni saznaje s bloga nego iz razgovora. Ne mislim da je to točno, ali on je to tako doživio. Nije sad niti važno tko je od nas dvoje bio u pravu.
Nakon razgovora, stajala sam u redu u banci i spazila onu žutu crtu kojom se označava prostor privatnosti (ili diskrecije, kako li se već zove). Baš prikladno. Nadahnuta bezveznom bankovnom crtom, pomislila sam kako je u mnogim situacijama normalno da ljudi - imaju svoj prostor.
Osim kod ekstrema poput grozomorne gužve u tramvaju ili specifičnih aktivnosti poput seksa ili hrvanja, nikad nije normalno stajati na dva centimetra od čovjeka i dihat' mu za ovratnik. Zašto se onda u raznoraznim prijateljsko-ljubavničkim odnosima i u situacijama koje ne podrazumijevaju fizički, nego emotivni ili mentalni prostor - smatra da takvih osobnih prostora ne bi trebalo biti?
U stvari, znam zašto. Popularna psihologija, indoktrinacija romantičnim komedijama i slična sranja uporno nam govore da u pravom odnosu, naročito kad je ljubavnički - nema zadrške. Ljubav nema granica nije samo kliše povezan s politikom i etnicitetom.
Usprkos takvoj hipijevskoj poruci, svi imaju granice. Nekima je to nedopuštanje partneru da uđe u zahod dok kenjaju. Neki iz plaće izdvajaju "crni fond" i ne spominju ga dečku/curi/mužu/ženi. Neki ne daju passworde i PIN-ove. Neki se ne žele ljubakati u javnosti. Neki skrivaju prošlost pod sintagmom da nije važna. A neki čuvaju fantazije. Iz nekog razloga, to posljednje je vrlo neprihvatljivo.
Dok sam tako stajala u banci, razmišljala sam kako bi to izgledalo kad bi svatko nosio nekakvu žutu liniju privatnosti ili (pod utjecajem Larsa Von Triera - rekoh već da gledam puno filmova) kredom iscrtani krug koji bi svima u pojedinčevoj okolini davao do znanja dokle se smije ići. Pa da se unaprijed dogovorimo smeta li nas ta granica ili ne. A ne da kasnije bude kako-možeš rasprava i zamjerki.
Sad, bilo mi je malo teže zamisliti kako bi ta žuta linija ili taj kredom iscrtani krug izgledali kod nevidljivih, mentalnih procesa u kakve te moje famozne fantazije i spadaju. Pa, kad sam već tako dugo stajala u banci, imala sam i vremena za smišljanje svakojakih pizdarija.
Recimo, kad netko počne zahtijevati informacije koje mu ne želiš dati (a to nema nikakve važnosti za funkcionalnost vašeg odnosa), lijevo ti oko počne blinkati k'o žmigavac. Kidaj nalijevo-poruka. Ili cijeli predio snažno zamiriše po vinskom octu i užeglom ulju. Ili se, kao onaj tip s madracima u Python-skeču, ukočiš i uskočiš u kutiju, pa ti svi moraju pjevat God save the Queen. Ili od nekud sleti Karma-police i nepoštivatelju osobnog prostora naplati globu. Kajaznam...
U svakom slučaju, bilo bi zgodno kad bi postojalo nešto čime možeš svoju nevoljkost za otkrivanjem već-nečega-što-ne-želiš pravdati spikama poput nije da ti to ne želim reći zato što te ne volim i ne vjerujem ti, nego zato što se, eto, nešto loše i čudno događa kad takvo što napraviš. Ono, it's not you, it's THE LAW!
I tako, još uvijek pomalo pod dojmom takvih, ne baš potpuno razrađenih fantazija o Privatnosti Bez Potrebe Opravdavanja (PBPO, rek'o bi Eugen), odem sinoć spavati.
Što sanjam? Sanjam da hodam gradom s tim istim frendom i s Isusom (ne pitajte... religijski moment dosta je mi je čest u snovima, unatoč agnostičkom opredijeljenju). Isus ne govori ništa, samo hoducka s nama i nama je to potpuno normalno. Nad gradom pada mrak, toplo je i polako se pali ulična rasvjeta.
U jednom trenutku, moj prijatelj se okrene prema meni, spusti se niz tobogan (ne znam kako se tamo našao) i zapita me: "O kakvim si ono žutim crtama razmišljala neki dan u banci?" Na to se u zemlji, kao nakon vrlo jako potresa ili erupcije vulkana (koje sam jedino vidjela u filmovima) otvori procjep, ali u procjepu nije neki bezdan, grotlo ili slični užasi, nego najnormalnije gradske ulice s rasvjetom.
Moj frend ostane s jedne strane procjepa, a Isus i ja s druge, no nimalo se zbog toga ne uzrujamo, nego siđemo svaki sa svoje strane. Sastanemo se na dnu, gdje je Jurišićeva. Nastavimo šetnju i dogovorimo se da idemo na ručak u meksički restoran.
Međutim, moj frend, ništa ne naučivši iz prethodnog incidenta, i opet postavi neko osobno pitanje. Što je najbolje, ne postavi nikakvo konkretno pitanje, nego se samo okrene prema meni i, ovaj put bez tobogana, upitno izgovori sljedeće dvije riječi: Osobno pitanje?
Naravno, dogodi se potpuno ista stvar. Procjep u zemlji, samo što se ovaj put spustimo do Avenije Dubrovnik u Novom Zagrebu, čijom sredinom, umjesto tramvajskih tračnica, protječe rijeka Colorado (to mi je iz dokumentarnih filmova o Grand Canyonu).
I tako se to ponovi nekoliko puta, meni već pomalo ide na džigericu što se stalno moram spuštati po strmim sokacima do neke oveće zagrebačke ulice ili prometnice, a i Isus pokazuje znakove nestrpljenja. Što je najbolje, moj prijatelj čak i prestaje postavljati osobna pitanja, no sad se procjepi u zemlji stvaraju čim postavi bilo kakvo pitanje. Koliko je sati? Gdje ćemo jest? Ima li života u svemiru? (zadnje čak i nije upućeno meni, nego Isusu) I tak.
Na kraju nam se stvori jedan super uzak i ultra dubok procjep i moj frend (koji inače nije debeo čovjek, dapače) pri silasku zapne. Isus i ja ga pokušavamo gurnuti niz procjep, ali nam nikako ne uspijeva. I tu I.K. popizdi. Baci mu flašu Jane (don't ask) u glavu i izdere se:
Dobro, čovječe, šta ti je ovo trebalo? Zar tebe baš sve na ovom svijetu PODSJEĆA NA PIČKU?
Tu se ja probudim, zapitam se nad vlastitim fantazijama, snovima, pa i nad nevoljkošću da ih podijelim s prijateljima. Možda ipak malo pretjerujem. No, onda mi padne na pamet odnos snaga svaki put kad bi se, uslijed prijateljeva neprimjerena pitanja, među nama otvorio procjep u zemlji.
I onda moram doći do sljedećeg zaključka. Da, možda pretjerujem. Ali, Isus je uz mene! :-))))) Mora da onda ipak činim dobro. Jedino ne znam što bih s tim spominjanjem ženskoga spolnoga organa. Pa onda još iz božjih usta. Bit će da je još netko uz mene. Ili barem uz Isusa. :-)))
|
- 13:31 -
Komentari (12) -
#
20.08.2014., srijeda
Preživjeli
Ovaj je tekst na ovome blogu objavljen prije točno deset godina, poslije je bio i tekst koji je poslužio umjesto posvete u mojoj prvoj knjizi. Pa evo.
Zadnjih dana baš nemam volje za pisanjem, ali o razlozima pri kraju. Najprije ću iskoristiti ono malo nadahnuća koje me puklo kad sam naišla na jedan članak Chrisa Hedgesa, Pulitzerom nagrađenog dopisnika New York Timesa, koji se sa svojom matičnom tiskovinom devedesetih dopisivao i s Ovih Prostora.
Zašto me nailaženje na njegov članak potaklo da se nevoljko, ali ipak primim tipkovnice? Malo je komplicirano, ali pokušat ću objasniti.
Početkom devedesetih u Hrvatskoj i Bosni bila su Velika Povijesna Vremena. Neki bi tvrdili da su takva još i danas, ali živim po nauku da se ne treba osvrtati na sitničava zakeranja nekih, pa to neću učiniti ni ovom prilikom. Znate na što mislim. Rat i ta sranja. Ali neću sad to analizirati.
U to Povijesno Vrijeme ja sam, kao i mnogi drugi dvadeset-i-nešto godišnjaci iz Hrvatske, u napadu ne-znam-što-da-radim-sa-sobom sentimenta i pripadne financijske situacije - postala strani plaćenik. Nije bitno što sam radila za stranu valutu. Ako vam je tako lakše, zamislite da sam bila dežurna kurva i priležnica Prve UNPROFOR-ske brigade jer štogod zamislili, učinak je isti. Igrom poslovnih slučajnosti, došla sam u blizak kontakt s drugom kulturom, ali i sa srazom u koji je ta druga kultura došla susrećući se s našom. Kad kažem "našom", ne mislim ni na kakvu etničku ili kulturnu odrednicu. Mislim na sve ono ratno i balkansko s čime su se stranci za koje sam radila tada susretali i što im je, htjeli mi to ili ne htjeli, bila jedina čvrsta referenca na "nas".
Chris Hedges bio je jedan od tih stranaca i danas sam ga se sjetila zato što je bio jedini koji se na uobičajen prigovor lokalnog življa ne bi pokunjio ni slegnuo ramenima. Prigovor je glasio otprilike ovako: "Vi, stranci (a posebno Amerikanci) ne možete govoriti ništa o ovome što se događa na Našim Prostorima zato što nemate i ne razumijete POVIJEST!"
Većina bi se stranaca/Amerikanaca na to odmah povukla iz rasprave. Valjda bi se osjećali manje vrijednima, u nekim bi slučajevima čak i priznavali da nemaju povijest i da im zbog toga fali pokoja daska u glavi pa pod milim bogom ništa ne shvaćaju. Njemu takvo što nije padalo na pamet. Na nekoliko predavanja i u jednoj radijskoj emisiji koje sam slušala i gdje su ga optužili zbog nemanja povijesti i konzekventnog nerazumijevanja naše velevažne situacije, glatko je odgovorio sljedeće:
To jednostavno nije istina. Znam povijest i razumijem povijest. Ako ne vjerujete, sjednite sa mnom poslije da porazgovaramo. Što se pak imanja povijesti tiče… moja obitelj postoji šest stoljeća, što u Škotskoj, a što u Americi. Moja, pak, zemlja, postoji dvjesto godina. Vaša - jedva deset. Mogu li onda i ja vama opovrgnuti pravo na mišljenje o Americi?
Osobno, nisam prevelik fan povijesti. Znam je taman toliko da ne ispadnem debil i pozdravljam pozivanje na povijest ako se na taj način žele objasniti neki postojeći i spriječiti neki gadni budući događaji, ali nikad mi nije bio posve jasan osobni ponos zbog povijesti.
Ne shvaćam zašto bi to što su dvojica ohridskih redovnika svoje pisane čvrkljice do moje zemlje donijela prije nego do ostalih – mene osobno činila vrednijom i ponosnijom. Nije mi jasno zašto bih se osobno trebala dičiti historijskom snagom & slavom nekog tipa koji se preziva Četvrti, zvao se on Petar Krešimir ili Bela. Novija povijesna događanja navode me samo na to da se prisjetim kako je ono već izraubano "dabogda živio u zanimljiva vremena!" – kletva, a ne rođendanska želja, a novije povijesne ličnosti, iz koje god zemlje bile – navode me samo na povraćanje. Povijest šmovijest. Francis Fukuyama priča gluposti, ali u nekim bi mi trenucima fakat bilo drago da mu je teorija točna i da je nastupio kraj povijesti. To, međutim, nije tako, a povijest kao akademska disciplina dobra je točno onoliko koliko i sve ostale akademske discipline. Znanje je krasno, znanje je moć, ali kad me se s tom moći svakodnevno lupa po glavi zato da bi se netko zlatnim ili kakvim već slovima upisao u historijske monografije, razvijam lagani animozitet.
No dok su u hrvatsko-bosanska Povijesna Vremena lokalci strancima predbacivali nerazumijevanje povijesti, u drugome je pravcu, od stranaca prema lokalnome življu, izgovarana jedna druga, pomalo prezriva optužba.
"Svi vi ovdje beskrajno ste opsjednuti poviješću!" – govorili su za svoje kratke turneje Balkanom.
Konstataciju sam po prvi put čula od stanovite Ellen, terenske službenice jedne kanadske humanitarne organizacije. Izrekla ju je nasred grozne, ratne i potpuno beznadne pustopoljine, usred neke jednako takve rasprave. Ne sjećam se više što sam joj odgovorila, ali rečenicu sam zapamtila. Izrekao ju je, naime, gotovo svaki stranac s kojim sam u to doba imala posla.
Svakako sam im pokušavala objasniti tu pojavu, zanijekati tu opsesiju (barem kod sebe) pa sam se čak i, poput onog Hedgesovog sugovornika, podsmjehivala njihovu nerazumijevanju jer, iskreno, nisam znala što bih im drugo odgovorila. Ponajviše zbog toga što nikako ne volim da me se svrstava u svi-vi kategoriju, prezirala sam tu njihovu generalizaciju jednako kao i onu lokalnu o stranjskom nepoznavanju povijesti.
Činjenica je, međutim, da i u onoj priči o Amerima koji ne kuže povijest, pa i u ovoj o nama koji smo njome opsjednuti – ima sićušno zrnce istine koje se samo s blesavim tonom međusobnih optužbi iskrivljava. Novinar s početka ovoga članka možda je najbolje opisao koja su to zrnca.
Nije riječ o opsesiji, ali je riječ o nečemu što mi, Amerikanci, zbog drukčijeg načina života, doista ne shvaćamo. Ljudi ovdje žive u obiteljima s nekoliko generacija. Njima povijest nije povijest, nego život. Živa je, kao što su im u kuhinjama, dnevnim boravcima i susjedstvima živi svjedoci koji je se sjećaju.
I sad dolazimo do onoga dijela koji će objasniti zašto me nailaženje na Hedgesov članak potaklo na pisanje ovog teksta, ali i do objašnjenja zašto posljednjih nekoliko dana nisam bila raspoložena za pisanje.
Poznavala sam osobu koja je bila jedan od takvih svjedoka ili, možda je prikladnije reći – jedna od preživjelih. Rodila se u istome gradu u kojemu je proživjela čitav život, ali je nekako u sve to vrijeme uspjela promijeniti šest državljanstava:
- Austrougarske monarhije
- Kraljevine Jugoslavije
- Italije (kad se udala za Dalmatinca)
- Nezavisne Države Hrvatske
- Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
- Republike Hrvatske
Vidjela je tri rata, par diktatora, nekoliko razoreznih ulica, proganjane i progonitelje, žive i mrtve, povijest i svakodnevicu, i, baš kao i ja, svom tom poviješću nije bila ni najmanje fascinirana. Igra slučajnosti samo je htjela da joj neke važne momente u životu obilježe događaji o kojima će kasnije pisati svjetske tiskovine, pa možda i štokoji udžbenik.
Proslavila je šesti rođendan uz vijest da joj je stric poginuo u bombardiranju bolnice na grčkome frontu. Udala se na dan kad je eksplodirala Glavna pošta u Zagrebu i muža su joj radi toga isti dan utrpali u zatvor. Majka joj je poginula u jedinoj zagrebačkoj zgradi koju je izravno pogodila saveznička bomba. Neki su joj rođaci ubijeni po logorima, a neki se raselili po udaljenim stranim zemljama. Dobila je trudove u skloništu, za vrijeme zračne opasnosti. Unuka joj se rodila dok su studenti po Trgu Republike marširali s parolama o Savki i Tripalu. Na pedesetu joj je godišnjicu braka nad Zagrebom zasvirala prva zračna uzbuna.
Sve to možda djeluje strašno zanimljivo i kad god sam strance htjela zadiviti nekim pojedinostima iz obiteljske ikonografije, izrecitirala bih im prethodni odlomak. Ona ga nikad nije citirala u te svrhe. Nije ga smatrala ničim osobitim. Pričala je o tome, da, ali uvijek ono što je u nizu svih tih događaja njoj bilo važno: šesti rođendan, vjenčanje, smrt majke, trudovi, rođenje unuke. Sve ono ostalo, ono što se možda upisivalo zlatnim slovima u tko zna kakvo mitološko sranje - njoj je bilo tek ilustracija i kalendarska koincidencija.
Kao i mnogi drugi koji su živjeli u zanimljiva vremena, oguglala je na slavu i patos povijesti te shvatila ono što je o takvim vremenima jednom prilikom rekao i dopisnik New York Timesa kojeg, eto, stalno spominjem.
Nema Velikih Heroja i nema Velikih Ideja. Postoje samo oni koji su sve to preživjeli i dalje vodili normalan život.
Ona je živjela normalno, pune devedeset i tri godine.
Imala je iste oči kao ja.
Isti glas kao ja.
Iste ruke kao ja.
Naučila me kuhati.
Naučila me pjevati.
Naučila me čitati.
Rodila je moju mamu.
Umrla je prošlu srijedu.
|
- 20:39 -
Komentari (9) -
#
29.07.2014., utorak
Muškarci su iz Gornje Lijeve Kupinščine, ne znam odakle su žene
|
Opet repriza jednog starog blogovskog teksta, ovaj put iz 2009.
Listam neki dan jedan ženski časopis i u njemu naiđem na test s naslovom: Razumijete li muškarce? Možda je naslov glasio i nekako drugačije, ali to je bila poanta. Govorim vam to s čvrstim uvjerenjem osobe koja je stranicu momentalno preskočila te vrlo brzo čitav časopis bacila u smeće.
Nemojte me samo krivo shvatiti - nisam među onima kojima je ispod časti rješavati testove u ženskim časopisima. Bože sačuvaj. Presretna sam kad uz pomoć par jednostavnih A-B-C pitalica mogu saznati jesam li partijanerica ili partibrejkerica, kako moja boja aure utječe na izbor profesije i kako bi moj stil svađanja s partnerom utjecao na sukob u Nagorno Karabahu. No kad vidim test koji postavlja pitanje: Razumijete li muškarce?, onda fakat imam dojam da sam naišla na test koji ispituje razumijem li stanovnike Gornje Lijeve Kupinščine. A to nije tema za ženski časopis. To je tema za ozbiljna dijalektalno-lingvistička istraživanja. Preteško je meni to.
Da me netko u svakodnevnom razgovoru, negdje između kajimanaposlu i pošto se sad prodaje kartica teksta na placu zapita razumijem li muškarce, ne znam točno što bih mu odgovorila. Vjerojatno nešto u stilu: Ako nisu iz Međimurja, ruralnih predjela Istre ili iz Nagorno Karabaha te ako ne govore punim ustima - da. No svakako bih se zapitala koji je toj osobi vrag da me tako nešto pita. Nisam valjda na razgovoru za posao u kovinotokarskoj radionici pa da je moj uobičajeni modus operandi s grupom muškaraca ključan za radnu atmosferu u kolektivu.
Ipak, kad zanemarim test iz ženskog časopisa, svoju zbunjenost poantom njegova naslovnog pitanja i relevancijom istoga, moram si priznati da to pitanje i diskusije proizašle iz njega zapravo uopće nisu tako rijetki. Kad još malo bolje promislim, shvatim da imam popriličan broj prijateljica koje razumijevanje muškaraca smatraju svojevrsnom plemenitom vještinom poput mačevanja, teško stečenim znanjem poput poznavanja sanskrta ili superiornom osobinom ličnosti poput pri rođenju spoznatog Kantovog kategoričkog imperativa. Kao, ako kužiš muške, onda si prava ženska. Ili tako nekako. Teško mi je izvući pametniju empirijsku generalizaciju.
U čemu je fora? Muški su neka posebno mistična bića koja komuniciraju samo sebi svojstvenim strojnim jezikom pa onda, ako ih razumiješ, znači da si jako pametna i upućena u tajne svemira i civilizacije? Muškarci pričaju isključivo starogrčki, i to dijalektom na kojem se Aristotel šegačio sa svojim učenicima? Zbog razumijevanja muškaraca će mi kosa biti sjajnija, noge tanje i boja aure promijenit će mi se točno onoliko koliko je potrebno da postanem CEO u Microsoftu? Razumijevanje muškaraca je nešto jako teško?
Pokušam li u glavi prelistati arhiv svojih dosadašnjih odnosa s muškarcima, bili oni romantični, prijateljski, poslovni ili dobrosusjedski, među svim tim pohranjenim podacima i uspomenama nailazim samo jednu zajedničku točku vezanu uz razumijevanje. Bilo mi je jako važno da oni razumiju mene. Toliko priznajem - da nisam cijepljena od elementarnog egoizma u međuljudskim odnosima. Ne bih ga čak niti ograničila na spol. Samo što od žena nešto rjeđe očekujem da mi prenesu teški kofer na treći kat. No nije isključeno.
Istina je također da u odnosima s muškarcima imam stanovitih problema, pogotovo kada se zbog nečega grupiraju oko mene (NE, NE MISLIM NA GANGBANGING, JEBO VAS TITO - mislim na ono kad se nađeš u društvu s više od dva muškarca jer si na tulumu, poslovnom sastanku ili si potpuno poludjela i s tribina gledaš utakmicu Dinamo - Gornja Lijeva Kupinščina). Ionako našpananu i mentalno podešenu na donekle prevelik broj okretaja u sekundi, svojom me naglašenom kompetitivnošću uglavnom tjeraju da i ja postanem kompetitivnija, agresivnija, svadljivija, živčanija. Ne svi, naravno, jer muškarci su svi isti jednako koliko su si međusobno slični stanovnici Gornje Lijeve Kupinščine, no da, spremna sam priznati da me pojačana koncentracija testosterona u zraku donekle umara. Ali razumijevanje? Ako govore hrvatski ili engleski, nekako ćemo si već međusobno objasniti di je zahod. Čak bismo se i s francuskim i talijanskim nekako snašli u tim gabaritima.
No u cijeloj toj priči o važnosti, vrijednosti i cijenjenosti vještine razumijevanja muškaraca - sada začepite nos jer ću sklopku u mozgu prebaciti na postavku feministička aktivistica on d roud egen - pomalo me uznemiruje loše prikriven seksizam. Jer kako drukčije nazvati način razmišljanja po kojemu si pametnija, vrednija, pronicavija i općenito spremnija za život ako razumiješ muškarce, tj. ako posjeduješ sposobnost po kojoj vidiš iza vidljivog i navodno proničeš u ono što zapravo misle kada govore o, primjerice, fragmentaciji diska? Meni se takva sposobnost više čini kao vrsta psihijatrijskog poremećaja, ali nitko me ne pita za mišljenje (iako bi SVI trebali!). Ista je to filozofija kao i ona po kojoj ako si pametna, imaš muški mozak/način razmišljanja. Da mi je kuna za svaki put kad mi je to netko rekao + pedeset lipa za svaki put kada sam zbog toga bila pomalo uvrijeđena, imala bih ih barem tri!
Pitanje de facto nije razumijem li muškarce nego želim li ih razumjeti. Ili mi je barem na to pitanje puno lakše odgovoriti. Ako su mi zanimljivi, simpatični, dragi - naravno da ih želim razumjeti. Točnije, bolje upoznati. No u svim ostalim slučajevima - koga briga? Ali to je primjenjivo na oba spola, muški i ženski, previše je univerzalno, ne može se protumačiti kao mistična & plemenita vještina pa nije podobno za test u časopisu sa šarenim slikama.
"Zašto uopće čitaš takva sranja?", kaže mi na to M. "I kak ti se da o takvoj pizdariji pisati toliko teksta?"
Hm... što on to meni zapravo želi reći? Kako to misli - pizdarije i sranja? Jesu li mu pitanja retorička ili sad moram na njih odgovoriti? I ZAŠTO SE SMIJE? Misli li da sam duhovita ili samo smiješna? Gdje je sad taj časopis s testom, nisu ga valjda smetlari već odvezli na odlagalište u Gornjoj Lijevoj Kupinščini...
|
- 00:19 -
Komentari (1) -
#
16.07.2014., srijeda
(Ne)povezane asocijacije
Pješačim ja tako maloprije kući i razmišljam o tome kako sam u nedjelju skoro ostala bez vozačke dozvole. Privremeno, naravno, ali ipak. Umirem od dosade kada se ljudi razmeću svojim vozačkim vještinama, ali samo ću zbog konteksta napomenuti da inače 99% vremena vozim oprezno i sigurno, i da bi se moj vozački staž, baš kao i moj život, mirne duše mogao nazvati dosadnim, samo da u anamnezi nemam već tri potpuno retardirane vozačke pizdarije i nešto impresivniji broj onih koje nemaju veze s prometom, nego onako, sa životom i ljudima in dženeral. U svoju obranu mogu samo reći da nijedan takav vozački pa ni životni incident nije završio smrću ni ozljedama, ali znam da mi je obrana slaba. Imam još dosta vremena do prvih simptoma demencije i tko zna s kakvom ću živopisnošću riješiti taj bug, no nadam se da će nas do tada već uokolo vozati roboti, leteći majmuni, svemirske šubare ili već neki đavo. Možda i ne, ali nema veze, vratimo se zasad u sadašnjost.
Zapravo lažem. Vratimo se nedavnoj prošlosti i glupoj vozačkoj epizodi broj tri, koja se odvila ove nedjelje, a sastojala se od prazne ceste, tvrdnje da sam "mislila da ću stići na žuto" (možda - u Enterpriseu), dobro raspoloženih policajaca, nikakvih posljedica i nimalo drame, ali me sve to podsjetilo na moju retardiranu vozačku pilot-epizodu, u kojoj također nije bilo žrtava, ali je posljedica, a bogami i drame bilo ko govana.
Bilo je to prije desetak godina i dogodilo se dok sam išla na jedno vjenčanje u pratnji svojeg tadašnjeg životnog partnera (o, da, namjerno baš danas koristim taj izraz, jer osim što smo bili M/Ž kombinacija, zapravo je točan). Ja sam vozila i kad smo stigli na odredište, prvo sam na parkiralištu profulala jedno prazno mjesto, no onda je ŽP graknuo: "Enotamomjestavratise!" pa sam poslušno nagazila na kočnicu, ubacila u rikverc i uz tek letimičan pogled u retrovizor – opizdila po gasu.
Ok, možda ovim opizdila karikiram brzinu kojom sam krenula unatrag, ali silina je bila dovoljna da branikom razbijem farove novog novcatog Golfa našeg prijatelja i njegove žene, koji su se na istom parkiralištu našli s istim razlogom kao i mi – i stajali su malo ukoso iza nas. Ne mogu reći da sam do tog trenutka mislila kako je "uvijek se okreni, uvijek provjeri mrtvi kut" tek mantra koju su moj instruktor vožnje i otac ponavljali kad bi im ponestalo materijala vezanog uz "kuplung" i "kočenje motorom" (navodnici upućuju na tadašnju razinu mojega razumijevanja tematike) – ali ne mogu zapravo reći da sam u tom trenutku IŠTA mislila.
Naravno, svi su odmah ejakulirali iz pripadnih im vozila, iz restorana je dojurio i mladenkin brat sa svojom životnom partnericom, a zbog decibela kuke i razmahanih motika, u izvidnicu je došao i sam mladoženja, pa za njim i mladenka. Moj doprinos slavlju i veselju, međutim, nije se zaustavio samo na vozačkoj, nego se proširio i na onu drugu, životnu glupost. Što sam učinila? Dok je petoro, pa zatim sedmoro ljudi vikalo na mene, jedni na druge i ostale pasmatere, prasnula sam u smijeh i više se nisam mogla zaustaviti. Povod mi je bila glupa pjesma koja je u tom trenutku zasvirala iz mojeg auto-radija i koju sam doživjela kao urnebesnu ironiju. Ponekad tako reagiram i da, znam da je jednako pametno kao i prolazak kroz crveno ili naglo kretanje u rikverc bez provjeravanja mrtvog kuta, ali svejedno sam takvim i sličnim retardiranim reakcijama sklonija od bilo koje za volanom, pri čemu mislim i na kopanje nosa ili oka maskarom na semaforu.
Uopće nije teško zamisliti kako su na moj iznenadni grohot reagirali prisutni – dovoljno je reći da mi se nitko nije pridružio, a bogme ni pozvao bend da malo podigne atmosferu. No dok su svi ostali svoju reakciju više-manje sveli na ovanijenormalna, ŽP je složio facu za koju sam vrlo dobro znala što znači. Razgovaratćemooovome (razina horrora: grob+ruka+Carrie) - i jesmo. Puno puta prije, ali bogme i gotovo čitav ostatak te večeri. On je, naime, znao da ponekad tako reagiram i iako ne mogu reći da sam za njegovo pižđenje zbog toga mislila da je samo mantra koju ponavlja kad bi mu ponestalo materijala iz rubrike "tvoje frendice su glupe" i "durim se za kompjuterom i neću reć što me muči" – ne mogu reći ni da sam u tom trenutku IŠTA mislila. Bili smo tada zajedno već pet godina i ispostavilo se da to znači još jedna i dosta. Moja sklonost tome da se u osjetljivim situacijama ponašam ko histerična hijena nije bio (jedini) razlog onome dosta, ali je zadnju šestinu definitivno učinio dementno-živopisnijom. Kao, uostalom, i ta priča s razbijenim autom i glupom pjesmom, koja je taman izronila iz mulja na vrijeme za jedno od ŽP-ovskih ne-mogu-vjerovat-da-si-onda... prepucavanja.
I sad, nije da imam neku mudrost ni poantu za kraj. Ovo je više bio slijed asocijacija, u kojima mi policajci mogu oprostiti jedan prolazak kroz crveno na praznom križanju, ali sigurno neće pet, u kojima znam da nisam i vjerojatno neću ponovno izvesti baš identično sranje, ali neko slično jesam i hoću i u kojima nijedan od četiri para koji se našao na onom parkingu prije desetak godina - uključujući mladence - više nije zajedno. Nije baš urnebesno ironično, ali mi se baš tečno provuklo kroz misli dok sam večeras pješačila kući i kad mi se u slušalicama – zato što sam na nekom internetskom radiju nekarakteristično odabrala glazbu devedesetih – oglasila ona ista glupa pjesma kojoj sam se one večeri smijala. Uz čitavu struju svijesti koja je uslijedila, pogotovo uz prisjećanje na rikverc bez provjere mrtvog kuta i sve one koji su mu svjedočili – ovaj mi se put učinila skroz prikladnom. Nisam prasnula u smijeh, ali sam sebično pomislila kako je sve to nizanje asocijacija o vožnji, životu i životnom partnerstvu možda poučno, ali da od toga imam filing kao da sam upravo progutala šaku čačkalica pa mi se bolje fokusirati na to da i dalje imam vozačku, i da se pobrinem da je ne izgubim u sljedećih četrdesetak godina, prije nego što demencija kicks in.
U međuvremenu evo i glupe, ali prikladne pjesme pa da i to riješimo:
|
- 01:01 -
Komentari (5) -
#
|
