| < | travanj, 2019 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Travanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (4)
Kolovoz 2018 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Nepopravljivi optimist koji se svemu nada.
Linkovi
Zovite me Nada
Evo mene. Evo mene.
- 16:12 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Zadnji put sam pisala prije mjesec dana. Dalje nisam imala potrebu reći nešto više iako je u mojoj glavi i dalje bio onaj isti kaos kao i uvijek. Prekjučer je mama imala 43 rođendan. Par dana prije kupila sam čestitku dovoljno debelu da u njoj mogu skriti novce, kojim bi si ona kupila nešto, jer svaki moj dosadašnji pokušaj završio je neslavno. Uzela sam olovku i krenula pisati. Nisam dobra u pokazivanju emocijama. U meni ih ima puno, čak i previše, ali u onome trenu kada trebaju izaći na površinu samo ostanu zaglavljene negdje u unutrašnjosti. Jednostavno ništa ne izlazi van. Ovaj put sam se potrudila. Činjenica da sam bila sama i da je pored mene stajao paket papirnatih maramica olakšao je cijelu tu neugodnu situaciju. Riječ po riječ, suza po suza i došla sam do kraja. Duša na papiru, kako se kaže. Zatvorila sam kovertu, požurila do pošte kako bih ju poslala prije nego se predomislim. Cijela priča s R daleko je iza mene. Više ne znam ništa o njemu i želim da tako ostane. Nisam ni ljuta niti razočarana. Jednostavno sam ravnodušna po pitanju njega i unatoč svemu što je bilo na kraju htjela bih ga zagrliti. Bio je tu kada nisam imala nikoga, kada mi je već urušeni svijet doživio totalni krah. Kada sam zaboravila tko sam i kada sam uostalom i htjela da bude tako. I koliko je god naš kraj bio ružan, sve ono prije toga ostat će mi kao lijepa uspomena. A život ide dalje. A ja i dalje kršim svoja obećanja. Ponovno postoji netko. Samo je ovaj put sve potpuno drukčije. Bez ludila i noćnih šetnji, kasnonoćnog dopisivanja, svakodnevnog viđanja. Sve je umjereno i dozirano. Oboje smo fokusirani na svoje živote, a ostalo ubacimo po potrebi. Informacije o sebi doziramo pipaljkom i ne miješamo emocije isuviše brzo. Barem je tako s moje strane. A za dalje bumo vidli. A cijela ova avantura mi je malo došla do grla. Home sick je sve jači, a okolina u kojoj se nalazim sve manje me čini sretnom. Brinuti o dva klinca i istovremeno živjeti s njihovom obitelji pretvori se u posao bez radnog vremena i jedino slobodno vrijeme svede se na dragocjene trenutke nakon njihovog odlaska u krevet ili prije povratka iz škole. Uzimajući u obzir činjenicu da su mjesec dana bili bolesni broj slobodnih sati smanji se drastično. Činjenica da nikada nisi dovoljno dobar i što god da napraviš nije dovoljno dobro nimalo ne olakšava cijelu situaciju. Ali preživjela sam i gore stvari. Preživjet ću i ovo. Većina je već odrađena čeka me još par mjeseci. Toliko zasada. Pišem vam kasnije. Pusa, Nada. Oznake: mama, ljubav, emocije, prekid |
Sljedeći molim.Hvala.
- 22:44 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Počet ću s činjenicom da sam dobro. Stvari se stapaju u jednu cjelinu i sav dosadašnji kaos počinje dobivati nekakav smisao. Mogla bih reći da mi postaje jasnije zašto je sve to moralo biti tako i osjećam se spokojnije. Spokojnije sam jer je mama bolje. Zasada sve ide po planu i programu i doktorica kaže kako je zadovoljna. Do jeseni bi već sve trebalo biti gotovo, a u ovo doba iduće godine cijela ova priča ostat će samo gorka uspomena na čiji spomen ćemo razvlačiti onaj kiseli osmjeh pun nelagode. Njegova uloga je odigrana. Napustio me istom onom brzinom kojom je i ušao u moj život. Pomogao mi je da vidim stvari malo drukčije, popunio je neke praznine, dao odgovore na neka pitanja i otišao bez pozdrava. Ustvari ja sam ta koja je otišla bez pozdrava. Baš to jutro kada sam po posljednji put nalazila u njegovom stanu, kasneći na S-Bahn sam u žurbi zalupila ulazna vrata bez da sam rekla išta. Da sam znala da nam je to zadnji put možda bih pričekala drugi S-Bahn i uzela si vremena da se oprostim od njega, ali tada to nisam znala. Uostalom svi zadnji putovi su takvi, dobro zakamuflirani u svakodnevicu da ih u prvi mah ne možeš prepoznati. S vremenom to shvatiš i prebaciš ga u ladicu zajedno sa svim ostalim zadnjim putovima i sve to skupa postane dio prošlosti. Mi smo postali dio prošlosti onog trena kada mi je poštom poslao moje stvari i kada sam ja izbrisala njegov broj iz imenika. Poruke nisam morala brisati, jer su obrisane već davno, onog trenutka kada sam predosjetila kraj. A svi ga mi i sami dobro osjetimo. Osjetiš taj strah od gubitka i na različite načine pokušavaš privezati tu osobu za sebe, ali nevera koju donosi sudbina je jača od bilo kojeg užeta između vas i samo gledaš kako se ta osoba polako udaljava od tebe i najednom ju više ne vidiš. Ali borim neke druge bitke i ne mislim pretjerano na njega. U cijeloj priči o nama boli me činjenica da mi nije rekao istinu da još uvijek voli nju i da sam ja samo trebala biti tu da ju zamijenim. Što se tiče same zamjene ona je trebala biti u potpunom smislu te riječi jer sam kopajući po njezinim profilima (kajem se od sveg srca) shvatila da su sličnosti između nas dvije toliko velike da sam se malo počela i plašiti. Trenutno ne znam ni gdje je niti s kim. Možda je odlučio prijeći preko prevare i vratiti se na staro, ali najiskrenije rečeno ne zanima me previše. Zaključit ćemo ovu priču time da mi nikada neće biti jasni ljudi koji si ne uzmu vremena nego liječe svoje rane drugim ljudima i ako ikada postanem jedna od njih da ću to smatrati kao jedan od najvećih osobnih neuspjeha. Toliko od mene za sada, budem vam pisala kasnije. Lp Nada |
Hvala što sam još tu.
- 21:52 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
Nema ga više. Neće više udisati zrak, niti piti pivo u svome najdražem kafiću. Neće razgovarati o onoj utakmici od sinoć i ljutiti se zašto je sudac dosudio onaj penal. Svojoj curi više neće reći volim te nakon što su se posvađali po tko zna koji put. Neće se svađati. Neće plakati. Neće se smijati, jer ga nema više. Ne znam zašto, ali u zadnje vrijeme slušam samo loše vijesti. Sama da činjenica da slušam je sama po sebi dobra, jer znači da sam tu. On više nije. Sa svojih dvadeset i dvije otišao je, a sve što je ostalo za njim su samo slike koje podsjećaju na neka ranija vremena, na sve lijepe i manje lijepe trenutke koje je proveo ovdje. I pogode te takva saznanja. Zaboli te da netko koga si poznavao nije više tu i da ga neće biti. Najviše me boli jer to tako ne treba da bude. Ne tako rano. Jer sa dvadeset razmišljaš o svemu drugome osim o činjenici da te možda sutra nema. Pišem ovo, da bih pročitala idući put kada pomislim da je život sranje. Jer nije, tu sam. I samo je loš dan. I sutra će biti bolje. Sve ono o čemu brineš postat će nevažno. Sve one suze koje si sinoć izlila zaboravit ćeš. Svaka osoba koja te povrijedila postat će nebitna. Svako slomljeno srce će zacijeliti. Budi zahvalna što si tu. Budi zahvalna što imaš priliku popraviti stvari. Neki od nas je nemaju više. Današnje saznanje me je toliko izbacilo iz ravnoteže da sjedim i gledam u zid i shvaćam koliko sam glupa. Jer brinem brige koje ne trebam, jer vučem u život one koji tu ne žele biti. Jer premalo cijenim one koji tu žele biti. Jer se uzimam zdravo za gotovo i ovaj svoj život, misleći da imam vremena za sve. Odgađam planove za sutra, strah me sprječava da radim stvari koje volim. Previše se suzdržavam i plašim za nekoga tko ne zna hoće biti ovdje sutra. Jer svi mi mislimo da ima vremena. A nema vremena. Svi smo mi ovdje kratko. Prekratko. |
O nekoj novoj meni i o nekom novom "mom"
- 00:12 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Imam potrebu pisati unatoč činjenici da moj seminar i dalje stoji napola. Upravo sam shvatila da za kojih par dana punim 21. U glavi mi je još 17. Činjenica da sam daleko od kuće mi uopće ne ulijeva nezadovoljstvo jer sam uvijek mrzila svoje rođendane. Ne znam točno zašto, ali vjerojatno se razlog krije duboko u mojoj podsvijesti. Ove godine ću barem izbjeći sve one čestitke i u miru ući u dvadeset i prvu. Nisam pisala o njemu još. On mi se dogodio kada sam čvrsto odlučila da želim biti sama. On je bio sa mnom kada me je tata nazvao i on je vjerojatno bio jedan od razloga zašto sam ostala. Pravi ljudi u pravo vrijeme, tako kažu. Trenutno se plašim da je njegova uloga u mome životu odigrana i da polako izlazi van. A ja sam se zaljubila. Nisam pisala ni o sebi, ni o mome dolasku u Njemačku koji je bio dva dana prije početka rujna. Nisam pobjegla trbuhom za kruhom. Pobjegla sam od sebe i svih svojih problema pod izlikom kako zbog nastavka svoga studija trebam još malo usavršiti svoj njemački. Tete u referadi nisu mi pravile previše problema i povjerovale su u moju laž te su mi odobrile odmor u trajanju od jedne godine. Tri mjeseca nakon svoje nagle odluke već sam sjedila gore. O onome što sam prošla u ta tri mjeseca pisala sam već prije. More negodovanja i nabijanja na nos svega za što sam odgovorna i zašto bih trebala biti. Shvatila sam da stojim sama sa velikom odlukom i što god da odlučim imat će ogroman utjecaj na mene. Ja ustvari nisam ni imala izbora, ako sam htjela sačuvati sebe, morala sam otići. Početak kao početak koliko god je bio uzbudljiv bio je i naporan. Strah od nepoznatog, jezik koji govoriš u natuknicama i ljudi koje ne poznaješ i od kojih nijedan nije tvoj prijatelj. Novi početak u potpunome smislu te riječi. Onda sam upoznala njega. Par tjedana nakon što je kurs počeo. Samo je uletio u prostoriju pitajući je li na pravome mjestu . Kao i u svakoj romantičnoj komediji jedino slobodno mjesto bilo je pokraj mene. I tako je naša priča počela. Nevina ispijanja kava poslije škole. Šetanje gradom i upoznavanje svakog novog kutka grada, od kojih neke ni on nije poznavao, unatoč činjenici da je tu već par godina. Njegova priča je malo ružnija od moje. On je isto morao pobjeći, ali ne zbog sebe, nego zbog rata. Mislim da već znate čiji je. Onaj, čiji sunarodnjaci krišom i u strahu bježe kroz naše šume u želji za boljim životom. Oni isti kojima naši i ostali mediji pripisuju toliko lijepih epiteta i teorija zavjere. Eto, on je baš njihov. O tome drugom prilikom. Nastavljam gdje sam stala. Točno dvadeset i sedmog rujna sve je počelo. Tada mi je pisao po prvi put u želji da sazna što smo radili dok ga nije bilo. Poruka po poruka, ispričala sam kako sam nova i kako nemam nikoga i prešutno smo potpisali sporazum da ću ja njemu pomoći naučiti sve one silne retke njemačke gramatike, a on mene upoznati sa najskrivenijim dijelovima grada. I počelo je. Pričali smo i hodali gradom. Pričali smo o svemu. I o tome zašto kiša ne prestaje padati i zašto je to drvo baš na tome mjestu i o svim onim glupostima o kojima možeš razgovarati. Ali svaka glupost na našem lošem njemačkom postajala je najzanimljivija tema o kojoj smo mogli razgovarati. Nismo se znali i to mi je baš pasalo. Pasalo mi je da me upozna netko stran, da se vidim kroz oči osobe koja o mojoj prošlosti ne zna ništa, kao ni ja o njezinoj. Bez predrasuda i očekivanja. Bez laži i pretvaranja. I bila sam svoja i bio je svoj. Nismo glumili da smo nešto što nismo, samo smo bili u isto vrijeme na istome mjestu. Prošlost, sa svime onim što smo nekada bili, stajala je iza nas. Upoznavali smo se polako. U recima razgovora o lošem vremenu ubacili bi nešto svoje prošlosti i oboje smo saznali da smo friško slomljenih srca. Baš taj razgovor vodili smo u neki sitni sat sjedeći uz pivo na mostu koji je spajao dvije strane na obalama Rajne. Sada kada stavljam sve to na papir shvaćam da zvuči kao odlomak iz neke romantične komedije koju sam čitala, ali tako i kažu „život piše najljepše priče“. Kada bih htjela još pisati, mislim da bih mogla do jutra, ali moj seminar se neće sam napisati, tako da ću ostatak ovog dijela priče ispričati kasnije. Kada me neka situacija iz svakodnevice podsjeti upravo na to i inspirira da pišem. Tako to najčešće bude. Sada slijedi onaj ružni dio priče. Unatoč činjenici da smo se oboje gurali jedno od drugoga, naša priča je uporno tekla naprijed i postajali smo si sve bliži. U jednom trenutku sjedila sam na barskoj stolici u njegovoj kuhinji dok je on pokušavao skuhati nešto (svi koji mene poznaju znaju da sam grozna u bilo čemu što uključuje lonce, poklopce i tave). Tada je bio dvadeset i sedmi listopad. Znali smo se točno mjesec dana, kada me par trenutaka kasnije, zabrinuto gledao dok sam uplakana, na hrvatskom, vodila razgovor sa svojim tatom i kada sam mu jecajući pokušavala objasniti kako mama ima rak. Od tog kobnog dvadeset i sedmog listopada prošlo je skoro tri mjeseca. I nas dvoje smo svašta prošli u ta tri mjeseca. Bili smo si blizu pa ponovno daleko i tako ispočetka. U cijelu našu priču umiješala je prste i njegova bivša i nekako to više nije kao prije. Ali to je trenutno najmanji problem. Kratko nakon što sam ja prihvatila činjenicu da mi mama vodi jednu od težih bitki u svome životu, njegov tata je ranjen.I on me ne pušta blizu, a ja samo želim da budem sve ono što je on meni bio. Eto, ukratko, rezime za sve one kojima će ostatak teksta biti predug. Zaljubila sam se ponovno i ovaj put ne želim tako lako odustati, jer me poznaje. Poznaje onu mene bez prošlosti, ovakvu kakva jesam, bez glume i pretvaranja. Sa šminkom i bez šminke. Trijeznu i pripitu. Sa osmijehom na licu i slomljenu od života. Poznaje me bolje od mene same i svih onih mojih i zato ne želim odustati. I samo se nadam da ne laže kada mi kaže da mu treba vremena da se oporavi i da njezin povratak nema nikakve veze s tim što smo si u zadnje vrijeme daleko, jer stvarno ne bih htjela da mi postane netko stran i samo još jedna od sporednih uloga na ispisanoj stranici ovog romana od mog života. A sada je vrijeme da svu ovu svoju inspiraciju kanaliziram u smjeru moga seminara koji i dalje nestrpljivo čeka svoj kraj. P.S. Pišite mi, bilo kakav savjet, ili bilo kakvo mišljenje. Možda uspijem primiriti ovaj emotivni kaos. Lp, Nada Oznake: ljubav, emocije, rak, mama, on |
Perika kao podsjetnik
- 22:38 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
Iako sam, ako se mene pita, potpuni kišomrzac današnja obilna pojave iste uopće nije ulila niti najmanju dozu nezadovoljstva. Ustvari u potpunosti suprotno. Vjerojatno jer sam sklupčana pored prozora i pijem svoju popodnevnu kavu i pokušavam sastaviti svoj seminar zašto je baš Dantons Tod politička drama. Slatke muke nas germanista. Spavaš li mirno Georg Büchner? Osjećam nego blago zadovoljstvo. Ne zbog Georga. Ili možda da? Evo ne znam. Vratila sam se ovdje. Prsti su sami krenuli prema slovu k, želeći napisati kuća, ali me nešto štrecnulo. Kuća mi nije ovdje, barem ne zasada. Mirna sam jer je kući sve dobro. Malo komično, ali pod kontrolom. Komično jer se trudimo da ignoriramo činjenicu da je sve drugačije. Samo osjeti se više zajedništva i potreba da imamo malo više razumijevanja. I da si ne prigovaramo međusobno zbog glupih sitnica. I da pričamo međusobno malo više, iako bi najradije tipkali po mobitelu.Svi duboko vjerujemo da će do iduće godine mama ponovno biti dobro, ipak je u tišini iza svake izgovorene riječi bio duboko skriven strah. Strah od onoga o čemu ne želim ni pomisliti, a kamoli napisati. Činjenicu da je sve drugačije podsjeća i mamina perika, bez koje ju ni nisam stigla vidjeti. Svako jutro ju je brižljivo namještala prije nego bih ustala. A zadnji dan,kada sam žureći na bus, rano ujutro uletila u sobu da ju pozdravim, njezina perika već je bila nastanjena na njezinoj glavi, unatoč činjenici da je ležala u krevetu. Trudila se. Trudila se da sve bude kao i prije. I kuća je bila uredna. I kolači od Božića brižno su me čekali na stolu. I francuska i pečenka i jelka. I prozore je oprala tjedan prije Božića, uz onaj minus i snijeg. Na što sam ja odgovorila dobrom jezikovom juhom, istom onom koju sam ja kao dijete dobivala. Smiješno je kako se uloge mijenjaju. Jedini nered nalazio se u nama i našim glavama. I dalje smo pričale puno kao i preko kamere, i dalje najviše o svemu drugome osim o onome. Prije dijagnoze nismo toliko pričale. Stvari su se nekako podrazumijevale. Sve je bilo tako obično, nevrijedno spomena. Sada nas je strah tjerao da govorimo, da govorimo više o onome nebitnome i možda bitnome, što nekada prije nismo rekle. Sve ono neizgovoreno što je bilo spomena vrijedno, a ostalo je visjeti u tišini. I bilo mi je čudno. Jer nismo to nikada prije radile.Iskreno moj odnos s mamom uvijek je bio pomalo čudan, pun ljubavi i pažnje, ali pomalo rezerviran. Nikada si nismo govorile neke bitne stvari, sve je to ostalo onako za nas. Nikada si nismo pokazivale da se volimo, sve se to podrazumijevalo. I da se ne lažem, odnos nam je s godinama postajao sve hladniji. Ona nije puno pitala, ja nisam puno govorila. I nekako kako me život vukao na drugu stranu postale smo sve dalje i stranije jedna drugoj. Ja sam borila svoje bitke, ona je borila svoje, a jedna drugoj smo šutjele o svemu i nekako vjerujem da je sve ovo s razlogom. S razlogom da se upoznamo ponovno, da upozna onu novu mene i sve one bitke zbog kojih sam to što danas jesam. I trenutno pokušavam ne biti ljuta na nju, iako duboko u sebi znam da bih vikala na nju kao što je ona nekada na mene. Kao onda kada bih mokre kose izašla igrati se na vjetar, ne razmišljajući o ničemu. Jer ni ona nije. Nije mislila o sebi. Ne znam zašto, ali čekala je da ta zločesta tvorevina naraste 13 cm. Trenutno bih ju samo htjela pitati zašto, ali mislim da nisam spremna na taj odgovor. I pripremat ću se na njega sve dok jednoga dana ne budemo u miru pile kavu ispred kuće u kojoj sam odrasla i o tom poglavlju života pričale sa osmijesima na licima, jer tako to bude kada ispratiš oluju. Što se tiče same terapije, zasada pomaže. Svi su dosta optimistični i gosp. Tumor se smanjio i ako sve bude kako treba, do ljeta bi trebalo biti gotovo. Tako da po planu i programu u rujnu vam pišem dobru vijest. A što se mene tiče, ja sam u fazi izvlačenja lekcije. Nekako sam se naučila s vremenom na svaki problem gledati kao na izazov i truditi se iz svega izvući lekciju. Jer sve je to tako trebalo biti. Sve je to život. |
Oprosti mama, ostajem ovdje
- 22:01 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Nisam pisala. Borila sam se sa drugim sranjima, i dalje se borim. Najveća ona sranja su u mojoj glavi, a od njih ne možeš pobjeći. Ne možeš pobjeći od sebe. Iako je Božić i dalje sam tu. Tisuću i pol kilometara od kuće. Tisuću i pol kilometara od svih problema od kojih sam pobjegla plus još jedan. Mamina dijagnoza koju sam saznala prije dva mjeseca i jedan dan. Mama ima rak. Tako mi je tata rekao dvadeset i sedmog listopada, dan nakon što sam gledajući uzburkano more i udišući slani zrak pobjedonosno zaključila kako sam konačno sretna i kako je konačno sve na svome mjestu. Točno jedan dan kasnije sve je palo u vodu. Još jedan update - zaljubila sam se ponovno. Ispostavilo se kako moja čvrsta odluka da želim godinu dana biti samo sa sobom i svojim kaosom ipak nije toliko čvrsta i ponovno sam se zaljubila kao mala djevojčica. I zaljubila i odljubila i plakala i smijala se i trenutno ne znam na čemu smo. Budem pisala kasnije o njemu, vjerujte imam i tu podosta. Cijela ova didaskalija o NJEMU je bitna jer je ON bio sa mnom kada sam saznala. Jer je samo šuti i grlio. Bio je samo tu dok nisam imala nikoga. I samo mogu reći hvala. I Bogu i svemiru i njemu, jer ne bih to mogla sama. I nije slučajno, previše je toga da bi bila slučajnost. Uzmite kako želite, Bog ili svemir. Ali prave osobe u pravome trenutku. Nikada ne dobiješ teret teži od onoga koji možeš ponijeti. Druga bitna stavka u cijeloj priči je moj tata. Priču o mom tati isto nisam stigla ispričati. Nisam stigla ispričati ni priču o meni. Ali nakon tatine rečenice kako me treba i kako se on ne može boriti bez mene, odlučila sam spakirati kofere. Odlučila sam odbaciti svoje snove, sve na čemu sam radila do tada i vratiti se kući. Jer bila sam dužna mami. Umirala sam iznutra. Borila sam se između svojih snova i osobe koja mi je omogućila da ih sanjam. Htjela sam ostati, ali osjećala sam se dužnom vratiti se u mali gradić, u kuću gdje sam odrasla. I svaka pomisao ulijevala mi je sve veću dozu nezadovoljstva, sve veći nemir i strah da ću zaglaviti. Da ću, ako se vratim, izgubiti sebe, svoje snove i zadovoljiti se nekom sitnicom i izgubiti se. Jer, nakon svega što je tata učinio da me zadrži kod kuće, mislila sam ako se vratim, kako me neće više nikada pustiti. I da ću ostati tamo zauvijek. I nisam mogla. Nisam mogla. Nazvala sam. "Riješila si sve? Kada dolaziš?" "Tata, a što je s ostalim problemima, neke se stvari moraju riješiti. Ja se sa tim svim ne mogu nositi, što je sa mnom? Mojim fakultetom? Što ću ja dalje?" "Riješit ćemo to sve kasnije, kada se vratiš." "Tata, želim sada pričati, kada će se neke stvari konačno riješiti? Tata ne prekidaj, razgovaraj sa mnom. " Poziv je prekinut. Ponovno zovem, pokušavam. Poziv odbijen. Šaljem kilometarsku poruku, završavam rečenicom da ako do jutra ne pronađemo kompromis, ja ostajem ovdje. Budim se. Uzimam telefon u ruke i nema je. Nisam dobila poruku. Oprosti mama ostajem ovdje. U međuvremenu prošla je druga tura kemo. I čujemo se skoro svaki dan. Ne pričamo previše o tome. Pričamo o svemu drugom. O vremenu i što je kuhala i kako je sve isto kao i prije, iako znam da je sve drukčije. I to me malo boli. Boli me jer znam da ju boli, ali mi ne govori. I boli me jer znam da se boji, ali mi i to prešućuje. Na početku mi je samo rekla da je nekada tužna i da ne bi više o tome. Boli me jer znam da ne želi da se brine i da nikada nije ni htjela da se vratim i da je sve to bila samo tatina ideja. I kidam se. Između maminog nije mi ništa i tatinog misliš samo na sebe. Jer znam da je istina negdje između, samo ne znam vuče li više na maminu ili tatinu stranu. Mogu se nadati samo da je ipak mama u pravu i da joj nije ništa i da će ta mala životinjica što prije napustiti njezino tijelo i da će ovu bitku upisati na listu svih onih koje je do sada pobijedila. A ja za četiri dana putujem kući. Točno prvog siječnja. I trenutno mi je sve i nije mi ništa. Najviše me strah da će njezin zagrljaj biti okidač za sve one suze koje dosada nisam isplakala, a ne želim da plačem. Jer nije ništa i sve će biti dobro. Mora da bude. |
ljubav bez "volim te"
- 14:42 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Uobičajena duga tišina prekinuta „bib-ovima“ u pravilnim razmacima. U jednom trenu prekida se tišina i čujem podizanje slušalice. Javlja se dobro poznat glas s kratkim „halo“. U istom trenu ushićeno odgovaram „pa bok, kako ste mi?“. Nema potrebe za predstavljanjem, osoba sa druge strane već me je prepoznala. Nastavljamo razgovor u istom tonu ushita kao i na početku. Prvo pitanje „Ma s kojeg nas to broja zoveš, ma trošiš novce bezveze. Skupi su ti pozivi.“ Uvjeravam ih da me ne košta ništa „Znaš dida, sada smo i mi u EU, ništa ne brini, neće mi skupo naplatiti.“ Zatim slijedi masa pitanja „kako si?“, „jesi se snašla?“, „jesi zadovoljna tamo gore?“. Zatim baka preuzima slušalicu i plačljivim glasom govori isto što mi kaže i svaki put „Moli se Svetom Anti da te čuva, možeš to i ležeći prije spavanja, molim se ja za tebe svako veće“ . Vraća didi slušalicu i nastavljamo o lošem vremenu i orasima koje je dida jutros pokupio .Nakon 1:58 završava poziv, jer „nemoj se više trošiti, mi smo ti ovdje svi dobro, sve je po starom, bitno da si se javila, da ti čujemo glas." Koliko ljubavi i iskrene brige stane u jedno obično „da ti čujem glas“. Nema potrebe za reći volim te. Volim te je u ovom slučaju premalo i beznačajno. Volim te ne može reći ništa. Nikada mi to nisu ni rekli, ali rekli su toliko drugih sintagmi koje su vrijedile puno više i zbog kojih sam se osjetila voljenom. Jer volim te se izgovara prečesto, toliko prečesto da je izgubilo na vrijednosti. Volim te je postalo kao „dobro jutro“, često kažemo bez da to i mislimo, bez da to „volim te“ ispunimo ljubavlju kojom treba zračiti. Zato ću ga radije preskočiti, više ljubavi se krije u ovoj ljubavi bez "volim te". Oznake: ljubav, dida i baka |
Tastes like home
- 21:22 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Ponovno sita, sjedim s kavom pokraj sebe. Ovaj put nisam pročitala članak koji me izbacio iz takta kao prošli put. Ovaj put sam posegnula za komadićem čokolade. Dorina s domaćicom od kokosa,dio moje šećerne zalihe koju sam ponijela kada sam krenula. Čudno je kako male stvari mogu probuditi toliko puno emocija. Zvuk, okus, miris, crte lica, u svemu oko nas kriju se asocijacije koje bude stara sjećanja. Srećom ne pere me nostalgija (još) pa su emocije nakon komadića čokolade bile samo ugodne i slatke, kao i okus. Zasada mi je lijepo. Novi grad, novi ljudi, velika promjena koju sam toliko silno trebala. Jer počela sam opasno pucati po šavovima, sve kroz što sam prolazila i s čime sam se morala nositi užasno me pritiskalo, toliko me pritiskalo da sam htjela vrištati poput malog djeteta. A nakon maminog sloma, mjesec dana psihijatrije i dijagnoze depresije počela sam svijet oko sebe gledati malo ozbiljnije. Nekada ne možeš sve pretrpjeti, nekada neće sve biti bolje, nekada moraš napraviti nešto i za sebe. Trebaš reći ne kada ne želiš. Trebaš se početi shvaćati ozbiljno. Živimo prebrzo, stres nas sve otkida polako dok nas ne slomi, a ljudi kao ljudi misle da baš njima neće biti ništa. Ne govorim o pesimizmu, govorim o tome da se premalo brinemo o sebi, govorim da se premalo brinem o meni. Jer, još ću samo ovu noć ostati budna i učiti do ujutro.Položit ću još samo ovaj ispit, pa ću napraviti pauzu. Još ću ovaj tjedan raditi neumorno da uspijem preživjeti mjesec. Još ću samo ovaj put prešutjeti, neda mi se svađati. Još ću samo ovaj put reći da. Još ću samo ovaj put napraviti nešto zbog čega nisam sretna. Ali još samo ovaj put. I taj „još samo ovaj put“ ponavlja se iznova i iznova i polako na tebe pada breme svega što si napravio, a nisi trebao i svega onoga što nisi napravio, a trebao si. I onda sve to skupa postane kolotečina koja polako isisava snagu i budi sve veći nemir. Nemir prerasta u nezadovoljstvo i na kraju bude prekasno. Zato sam pobjegla, jer sa mojih dvadeset je rano da bude prekasno, a hitrim korakom sam se približavala tome. Kada sam konačno odlučila da je svega ipak malo previše i kada sam shvatila da se moram maknuti što prije i napraviti nešto za sebe, pojavila se masa ljudi koja je bila protiv. Uključujući i moje roditelje. Masa ljudi koja ni u jednom trenutku nije bila pokraj mene, koji nisu znali kako se osjećam i kako mi je. Masa ljudi koja se nije sjetila pitati me kako sam, kako se snalazim u ovom cijelom kaosu oko mene. Jer za mene se podrazumijevalo da sam dobro, a nisam bila.Srećom, odavno me prestalo brinuti što će masa reći, jer ta masa ljudi je samo masa ničega koja nije bila od pretjerano velike važnosti u mome životu. Jedinu važnost u cijeloj toj priči imali su mama i tata, ali ni na njih više nisam mogla računati. Ostala sam potpuno sama zajedno s velikom odlukom koju moram donijeti i svim mogućim posljedicama koje ona nosi. I odlučila sam, ali ovaj put sam se odlučila za sebe. I napravila bih to opet, bez obzira kakve posljedice me očekuju i unatoč riziku. U konačnici uvijek sve bude dobro. Kažu ako nije dobro, nije kraj. Mama i tata su se nekako pomirili sa svime, iako nisu sretni. Ako se tatu pita, vratit ću se kući za petnaest dana podvijena repa. Danas je dan broj devet i mislim da ću ga ipak morati razočarati. Ostat ću ovdje ipak malo dulje, barem dulje od petnaest dana. Oznake: depresija, odluka, Podrška, roditelji |
(not) to do list
- 23:19 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Ponovno o njemu. Obećajem zadnji put. Nedjelja je navečer i odlučila sam kako ću onaj famozni dvadeset i jedan dan skratiti na njih dvanaest. Sutra je ponedjeljak i vrijeme je za nove pobjede. Vrijeme je da počnem misliti na sebe i kako što prije profunkcionirati u novoj okolini. Sve o njemu me samo vuče nazad, a tamo me odavno više nema. Žao mi je što je ipak sve bila samo jedna velika laž. Barem s njegove strane, ali pozitivno gledajući umrla je i posljednja nada s moje strane i čvrsto sam odlučila da kidam sve lance koji me još vežu za njega. Novi početak u potpunom smislu te riječi, doduše emotivno pokidana,ali koga briga!? Barem ću se fokus prebaciti na sebe i kako maksimalno iskoristiti svaki trenutak ovih godinu dana, potpuno sama. Nema emotivnih vezanja ove godine. To do lista za idućih godinu dana: psihički se stabilizirati, iskusiti što više novih stvari, posjetiti što više novih gradova, upoznati što više novih ljudi, vratiti se kući spremna nastaviti tamo gdje sam stala. Nema mjesta za bilo kakvo muško na mojoj listi, jer ako u skorije vrijeme proživim još jedan emotivni slom mislim da ću postati jedna od onih hladnih k*čki. A stvarno ne bih htjela nekoga lomiti, samo zato što sam ja slomljena. Nije lijepo, stvarno nije lijepo. Dobro sam. Od sutra sam stara nova ja. Od sutra krećem ispočetka. Oznake: to do list, kraj, Ponedjeljak |
(Ne)želim biti djevojka s naslovnice
- 14:48 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
„Plus size manekenka od 130 kilograma u badiću na naslovnici Cosmopolitana.“ Super. Era mršavica i izgladnjivanja je konačno iza nas. Brzim i hitrim korakom era buckica i prejedanja stiže. Trenutna lokacija krevet, tipkam po laptopu pokrivena dekicom. Okus ručka je još je u ustima i budi mi se želja za slatkim. Užasno jako volim slatko, šećer u bilo kojem obliku. Svaki dan. Osobito kada sam nervozna. Ispitni rokovi uvijek izvuku ono najgore iz mene. Posljedice onog ljetnog još uvijek osjećam. Par kilograma viška koje me podsjećaju na njega. Prije par dana čvrsto sam odlučila: „Nema slatkoga, barem ne kao prije!“. Da sam malo slabiji karakter posegnula bih sada za čokoladom, jednom, dvije, tri. Gušila se u ukusnim zalogajima i bila iznimno sretna. Što se kilograma tiče, ionako su trenutno u modi. Bolje da ljulja nego da žulja, rekli bi stari. A zašto ne bi bilo u granicama normale? Težina u granicama normalne za određenu visinu ili par kilograma viška koje te podsjećaju na svu onu ukusnu hranu koja te toliko činila sretnim u tom trenutku. Zašto se stalno pleše od granice do granice? Na naslovnicama viđamo ili neuhranjene mršavice ili preelegantno popunjene buckice. Trenutna izlika je kako trebamo prihvatiti sebe i svoje tijelo baš onakvo kakvo je. Slažem se s tim u potpunosti. Trebaš se voljeti sve dok ne ugrožavaš svoje zdravlje. Dok se ne izgladnjuješ da bi bila „lijepa“ ili dok ne radiš obratno. Obje strane medalje su užasne za naš organizam. Obje vrše torturu nad sistemom koji tako savršeno radi i funkcionira i održava nas živima. Vraćam se na članak. Zamisli, djevojčica od 15 godina, koja ima problema s pretilošću, čita ovaj isti članak i odustaje od dijete koju joj je doktor propisao jer ona mora sebe voljeti takvu kakva je. Ljubav prema sebi je brinuti za svoje fizičko, ali i psihičko zdravlje. Nekada za svoje dobro, sami sebi moramo zabraniti neke stvari. Moramo biti strogi prema sebi i ne pojesti onaj komad slanine sa stola jer znaš da imaš povišeni kolesterol. Ne pojesti čokoladu sa stola jer si dijabetičar. Ne pojesti dnevno pola praseta, tri kile krumpira i 10 čokoladi i imati 130 kilograma i 168 centimetara. Trebaš imati kontrolu nad sobom, svojim tijelom i životom. Trebaš se voljeti ako vodiš normalan život, imaš uravnoteženu prehranu i vodiš dovoljno aktivan život. Tada se trebaš voljeti neovisno o količini celulita, broju centimentara, konfekcijskom broju i ostalim mjerama koje nam se nameću danas. Pojedi tu večeru ako si gladna, nisi debela! ili u ovom slučaju: Smanji porciju, ne trebaju ti četiri tanjura da bi se osjetila sitom. Smiješ pojesti taj komadić čokolade i taj hamburger isto, ali ne i za doručak i za ručak i za večeru, svaki dan, sedam dana u tjednu. Budi umjeren i stvaraj navike,po mogućnosti one zdrave. Ne volim standarde koji nam se nameću, ne volim trendove, ne volim medije koje nam daju iskrivljenu sliku svega oko nas, medije koji dižu prašinu oko stvari koje trebaju biti sasvim normalne. Jer već si u glavi mogu zamisliti broj djevojčica koje će poželjeti biti kao ta djevojka s naslovnice. Ali biti djevojka s naslovnice ponekad je (čitaj uvijek) najgora stvar koju si možeš poželjeti.Oznake: naslovnica, Zdravlje, Pretilost |
