The Island of Buyan
Niži razredi - povratak na nastavu
Prema trenutno važećim epidemiološkim mjerama djeca od 6-10 godina nemaju obavezu nošenja zaštitne maske u uvjetima gdje ih je oko 25 u razredu (npr. Zagreb), sjede jedno do drugoga u klupi, doslovno se dodirujuci ramenima, pjevaju, viču.
U isto vrijeme, na ostalim javnim mjestima - maske su obavezne za taj uzrast, distanca mora biti minimalno 2 metra, na kućnim okupljanjima ne smije biti vise od 10 osoba iz 2 kućanstva - u razredima, gle, ima susreta oko 25 kućanstava pa i vise bez ikakve distance i bez maske.
Istraživanja pokazuju da djeca svih uzrasta oboljevaju ali i prenose virus.
Vidim da je česta, jedino politički objašnjiva, pojava u svijetu da se upravo tu djecu koja se još i ne znaju sama zaštititi prvu gura u obaveznu skolu, a da znanost još nema odgovor na pitanje - kakve ce posljedice u budućnosti po zdravlje donijeti sadašnja, naoko za njih benigna, zaraza koronavirusom?
Znanost procjenjuje da virusne infekcije pridonose nastanku 15 – 20 % svih malignih tumora kod ljudi. Zasto bi virus o kojem ne znamo ništa bio iznimka od npr. Barr Epstein virusa?
Osobno znam barem 10 obitelji koje su se iznimno čuvale od zaraze i ipak dobile koronavirus. Kako? Kako nisu nigdje izlazili, jedini moguci uzrok je zaraza od asimptomatske ili djece s minimalnim simptomima (što je tek kasnije povezano kao uzrok jer su simptomi neke djece bili pomalo netipični za odrasle oboljele - kratkotrajan proljev, grlobolja ili curenja nosa i najčešće ta djeca nisu bila testirana i nisu nikada statisticki zabilježena kao prvi pacijent te obitelji).
Smeta me i zagrebački "dokaz" o niskoj incidenciji zaraze među učenicima zagrebačkih škola - "istrazivanje" za koje mi se (iz daljine i laicki, priznat ću) čini da je napravljeno pogrešnom metodom (asimptomatske osobe se testira brzim testovima kojima se treba testirati simptomatske osobe i ne provjerava negativne pcr testom) na pogrešnom uzorku (iz razgovora s roditeljima saznajem da je za testiranje trebala privola roditelja te da su privolu redovito uskračivali roditelji djece najrizičnijeg ponašanja - korona ne postoji, ne nosim masku u razredu i sl.). Iz toga se izvodi zaključak na opcu populaciju. Epidemiolog nisam ali ponesto znam o metodama u znanosti i uzorkovanju.
Je li tako teško prepoloviti razrede, skratiti satove na 30 minuta, da svatko dobije svoju klupu i nosi barem minimalnu pamučnu zaštitnu masku? Ovo nisu normalne okolnosti, zašto imamo jednake uvjete kao da jesu?
Uostalom, kako bismo se mi osjećali da moramo ući u relativno malu prostoriju s 25 osoba bez maske i tamo ostati 4-5 sati svaki dan?
Meni, osobno, zastrašujuće i nepojmljivo u danasnjem trenutku.
A kako lako guramo u to djecu koju, s druge strane, učimo da paze, nose masku u dućanu, peru ruke, ne dodiruju lice, paze na razmak, paze na sebe... svugdje osim u učionici.
Agresija tišinom
Ne postoji mi mrskije od agresije tišinom. Na prvu se čini kao oksimoron, na drugu da sam sama moron što me to toliko izbacuje iz takta, na treću da je moron taj koji to prakticira.
Rekao bi čovjek da je bolje da netko šuti i ignorira, nego da ti kaže pokoju uvredu ili neku grubu rič. Pa se još sam sebi čudiš, ako je to stvarno bolje kako i izgleda, zašto se onda osjećam u toj tišini tako - nikako.
Nikako... kao da te nema, nikako?
I dođosmo do same srži. Eto zašto... (ovako počinju svi navlakački naslovi u dnevnim novinama) ...nam nečije ignoriranje toliko smeta: pravi nas nevidljivima, poručuje nam: Ha? Vidiš? Upravo ovako bi svijet izgledao kada tebe ne bi bilo. Jer, gle, tebe nema. I meni je zbog toga - svejedno.
Nek' digne dva prsta kome je ugodno biti nevidljiva Iva? Ok, ne mislim po vlastitom odabiru u svrhu eksperimentiranja s nevidljivošću, špijunaže što o tebi govore kad odeš ili kojekakvih prankova.
Ne znam jeste li kada u djetinjstvu (ja, nažalost jesam) iskusili da dođete do klinaca iz svog društva, a oni baš taj dan odlučili da ste persona non grata, nevidljiva Iva, danas ne postojite, stavljeni ste na ignore?
To je ujedno i najveća "pitoma" kazna koju društvo može napraviti pojedincu. Ekskomunicirati ga. Držati na udaljenosti od četiri lakta. Ne razgovarati. Ne primjećivati. Ako je vjerujete, probajte na vlastitom psu. Joj, nemojte... previše je tužno.
Iako tihe mise spadaju u oblike pasivne agresije, nemojmo zaboraviti da se ipak svode pod agresije. I da, s pravom, u nama izazivaju osjećaj emotivne zbunjenosti. Kao: pa ništa mi ozbiljno ne radi, a ja se osjećam jadno, taj netko samo šuti, bit će da je problem u meni. Zato je podmukla pasivna agresija možda i gora od direktne: izaziva osjećaj bijesa pomiješanog s krivnjom.
Svejedno, uz sva teoretska znanja o tome... i dalje nisam sigurna kako se nositi s time.
Kad su mene odgajali, napravili su da budem pristojna i ljubazna (sad ispada da se malo hvalim... ok, možda se i malo hvalim, ako je to uopće za pohvalu). Kad te netko nešto pita, ljubazno i pristojno odgovoriš. Kad dođeš negdje, prvi pozdraviš... i sl. U slučaju različitog mišljenja, nesporazuma, iritacije ili ljutnje, razgovor ima prednost. Čovjek je, barem kako ja to vidim, zaslužio da mu se pojasni što neke njegove akcije u nama izazivaju. U slučaju velike ljutnje ponekad ipak koristim ignoriranje ali kratkotrajno i u svrhu hlađenja, tipa: sad idem prošetati prije nego li iskočim iz vlastite kože, ne zovi - neću se javljati. Kad se smirim možemo razgovarati.
I da, imam ogroman problem i s time kad je nečiji obrazac ponašanja da ni nakon dva dana ili tjedna ne odgovara na poslanu poruku. U čisto mirnodopskim situacijama. Ok, ne moraš odmah, kužim... al ono... ikad?
Trudim se prihvatiti različitosti... fakat se trudim. Al sve si mislim da mi baš i ne ide...
Sama
Ovo, dakako, nije tema o kojoj bih mogla s prijatelji/ca/ma na kavi.
Vrlo je osobno osobna i često se osjećam kao zatvorenik u samici koji je nema s kime podijeliti.
Vjerojatno su za sve krive moje utopijske, nerealne, idealističke i romantizirane predodžbe o srodnoj duši. Tu ne govorim o romantičnom partneru nego baš o prijatelju ili prijateljici, najbližoj osobi za kojom posegneš u bilo koje doba dana i noći - o bilo čemu, onoj koja te poznaje u potpunosti i ne osuđuje, s kojom dijeliš neke temeljne životne vrijednosti i dovoljne razlike da možete učiti jedna od druge...
Pokazalo mi se da u životu imam svega nekoliko bliskih prijatelja, no niti jedan/jedna nije za "čitavu mene". Možemo lako o ovim i onim zajedničkim temama dok se po drugim područjima prilično razilazimo i ne bismo se ni sreli niti družili da smo se upoznali kroz te druge segmente. Dakle, imam prijatelje s kojima pokrivam "segmente sebe", nikada čitavu sebe...
Nažalost, nisam tip od smalltalkova u širokom društvu, uvjereni sam introvert koji će svoju energiju "investirati" u druženje jedino ako produkt tog druženja budu duboki, smisleni razgovori. Ili obilje humora. Introverti su naprosto takvi - druženja nevjerojatno prazne njihovu energiju pa nakon toga trebaju neko vrijeme samoće da 'dođu k sebi', za razliku od ekstroverata koje upravo druženja pune energijom.
Kao svaki introvert (malo jači na skali introverzije), samoća mi zapravo jako dobro pada. Volim biti u tišini, sa svojim mislima, pisati, razmišljati, čitati, slušati glazbu... raditi sve što uobičajeni introverti i čine :-).
No, usamljenost je zapravo potpuno drugačija kategorija. Ona donosi bolnu percepciju izoliranosti: tamo je to neko društvo homo sapiensa uz vatru i pjesmu... pa staklo... pa jedan usamljeni homosapiens (ja). Nalikujemo, ali tko zna jesmo li uopće ista vrsta?
“I used to think the worst thing in life is to end up all alone. It's not. The worst thing in life is to end up with people who make you feel all alone.” Robin Williams
Skidanje
Nije mi dovoljno stalo?
Stvarno?!
Al' sam se naslušala tih prelako izgovorenih rečenica o tome kako, da mi je stvarno stalo, onda bih i riješila pitanje tih 20-ak kilograma viška i 'dovela se u red'. Ma što god to značilo.
Kad se sve zbroji i oduzme, u nešto više od četrdeset godina svog života, a počevši od trinaeste, u svom sam životu skinula sigurno preko dvjesto kila. I ne prestajem se truditi. Makar, ovom pogrešnom matematikom od 200kg - mislim da više i ne postojim, postala sam crna rupa, u nekoj antimateriji.
Pa, pitam se, koliko bi se najjači trudili da svaki put nakon vrlo iscrpljujućeg i dugotrajnog posla sve padne u vodu? Deset, pedeset puta, tisuću puta? I što ako se ta borba proteže na svaki dan i svaki sat, malo posrneš i trudiš se opet podići i ići dalje... a znamo kako je koračati pod težinom ruksaka od dvadeset kila na leđima. Pa i pasti. Ako niste, probajte.
Svaka će pufasta osoba reći isto: ne postoji dijeta koju nisam probala. Ne postoji režim. Ne postoji vježba. Ne postoji apsolutno ništa što postoji - a da ja to nisam prakticirala. I funkcioniralo je. Određeni period.
I svaki put si obećam: sad kad dođem do tog magičnog broja, e sad ću: 1.) pobacati sve prevelike stvari tako da nemam što obući ako slučajno opet krenem gore; 2) ako slučajno opet krenem gore, dajem si ravno dvije kile na magični broj, a onda odmah strogi režim povratka; 3.) bit ću neka druga.
A što mogu kad očito ne mogu biti neka druga nego baš ona koja jesam. Dvije se kile pretvore u tri, vaga odleti u zid i one hlače koje su trebale biti bačene (prvih nekoliko puta i jesu pa je postalo besmisleno preskupo) - vade se poniženo iz ormara.
A što mogu, kad očito ne mogu biti neka druga...
Ogledala
Ne znam kako sam ovdje gdje upravo jesam. Ne mogu, ovako napamet, prepoznati taj slijed događaja i mojih vlastitih odluka koje su me dovele do toga da zurim u svoj odraz u ogledalu ne prepoznajući o kome se radi. Lažem, prepoznajem se. Znam se zapravo upravo po prepoznavanju, jedino tako. Naučila sam da sam to što vidim - ja.
Da ne postoje ogledala rekla bih da izgledam kudikamo mlađe. Ta kosa na meni, npr., da je na nekoj drugoj bila bi baš u njenu korist. Ovako... samo iskrivljuje sve ono što sam željela postići. Ne postoji dobra frizura, sve sam ih probala. Od duge do kratke, do super kratke, do... valjda nisu frizure za moju kosu. Možda je kosa sama po sebi kriva, tvrda i neposlušna kakva već jest. Prkosi i zla je.
Da ne postoje ogledala, fotografije, odrazi u izlozima i ulazima u zgrade rekla bih da se čisto normalno nosim s viškom kila sigurno zadržavajući sportski duh koji nije došao na svoje dvadesetak posljednjih godina. Ovako, to tijelo na meni... brate, ne razumijem. Vidim druge žene s viškom kila i djeluju mi čak i privlačno. Sve to na njima stoji nekako dostojanstveno. Bucmaste su, pa što? Njegovane su. Stalo im je do njih samih. Eto, možda nas to razlikuje.
Recimo, ne mogu smisliti svoje ruke. Ono kad podigneš ruku u znak pozdrava i mahanja, a ona vreća sala ispod mlohavog tricepsa se ovjesi i ljulja kao zastava na vjetru. Talasa se u smjeru suprotnom od kretanja dlana.
Mrzim i kabine za isprobavanje odjeće. Mrzim ta silna kapitalistička ogledala. Kao da nije dovoljno bilo vidjeti se sprijeda, kao u Nami nekada... sada se vidiš sa svih mogućih strana, pa i kutove vlastite kože koje nisi nikada do sada vidjela i brinula o njima.
Mrzim kad napravim neki facu koju inače radim i mislim kako je neodoljiva pa u tom trenu slučajno uhvatim svoj odraz u ogledalu: osmijeh momentalno nestaje s lica i postajem nešto nalik voštanoj figuri.
Mrzim što nemam gumb 'undo' u vlastitom životu ili barem jedan eksplozivni 'reset' i još više mrzim što znam, barem za 'reset' da negdje postoji ali ga godinama ne uspijevam naći, čak i strahujem: ako ga nađem - a što ću zapravo s njime...
Ne znam.
Vidjet ću.
Z.
Moje zastave...
