Dnevnik.hr Seeing through someone else's eyes gets whole new meaning
Izdali su me, pobjegla sam. Mislila sam da je gotovo, ali ne. Sudbina ima svoje uvrnute načine, i na kraju ja sam gubitnik. Ovaj put sam izgubila razum.  *Također Veronica, Lillian i Daphne *Harry Potter fanfiction u duetu sa Rei - Devon and Maisie *Kelley Amrstrong fanfiction. *Kelley Armstrong Takes: 1,2,3,4,5,6,7,8 Puppets on the strings...
Zoe.  clairvoyant ~ You bloody bastards, I won't cry! Theodore.  half-demon ~ They'll pay in the end, one way or the other. Cecily.  necromancer ~ Dead are never really gone. Felix.  sorcerer ~ Seriously, I'm trying to help. Jackie.  half-demon ~ So much evil in us, and I see it all. Benicio.  sorcerer ~ Always wanting more.... Dorothea.  human ~ I'm a sinner, I'm a saint. ...waiting to be played with.
Zahvaljujem Kelley na odličnim romanima i na posuđivanju nekoliko stvari.  Copyright: Likovi su i dalje moji. Osim Benicia, naravno. Inspiracija: muzika, život, knjige... |
Take Seven „Tko je dovraga Henrietta Douglas?“ Felix me je upitao, zgrabivši torbu sa hranom, počevši ubacivati stvari u nju. Slegla sam ramenima, dok sam kupila ostatke limenke. „Samo znam da je druid, ako to pomaže“, viknula sam. Iako ga nisam vidjela mogla sam se kladiti da je Felix zakolutao očima. „Jako pomaže, jedino što su drudi toliko popularni da ih nitko ne zna.“ Rekao i onda zastao na trenutak. Ispravio se, njegove obrvu namrštene kao da je razmišljao. „Iako bih najvjerovatnije mogao saznati. Imam nekoliko prijatelja koji bi se mogli raspitati.“ „Ne misliš da bi bilo malo prekasno?“ Nisam ni primjetila da sam se negdje tokom njegovom pričanja zapravo približila, u ruci još uvijek držeći crnu, plastičnu kesu. Zatresao je glavom. „Najvjerovantije da je nećemo moći spastiti, ali ako se raspitamo možda saznamo zbog čega taj netko zapravo ubija ljude, bez neke očigledne povezanosti.“ Trudila sam se da ne budem previše iznenađena činjenicom da je najvjerovatnije nećemo moći spasiti. Samo prije nekoliko tjedana ne bih ni razmišljala da nekome pomognem, a sada sam se brinula da li će Henrietta umrijeti iako nisam imala blage tko je to. Valjda se ljudi mjenjaju, uključujući i mene. Deset minuta poslije smo se vozili nazad kući, dok sam ja gledajući napolje pokušala da uočim povezanost između ljudi koji su dosada ubijeni. Jackie je bila poludemon, Ian obični čovjek, Henrietta druid, i sigurno je bilo još više ubistava za koje nismo znali. Zbog toga sam već imala u planu da sa Theom pretražim također neke čudne slučajeve ubistva. Možda uspjemo pronaći nešto što bi nam pomoglo, iako sam duboko sumnjala u to. Jedina greška koju je ubica dosada napravio je bila jedna patetična dlaka, s kojom ga i dalje nisam mogla locirati. Za razliku kada smo išli prema ravnici da vježbam pucanje, Felix je sada jurio. U jednom trenutku je izvadio telefon, kako je djelovalo nazavo Cecily i rekao joj da se počne raspitivati za Henriettu, samo da bude pažljiva koga zove. „Misliš da će nešto naći?“ Upitala sam. Felix mi je djelovala više kao osoba koja je mogla izmamiti odgovora nego Cecily. Nasmješio se, skrenuvši desno. „I Cecily ima neke svoje načine ubjeđivanja. Svatko popusti na kraju kada zamisli hordu zombija kako ga prate.“ Iznenađeno sam ga pogledala, ponekad sam stvarno mislila da može čitati moje misli. I zaista kada sam zamisila hordu zombija iza sebe, to nije djelovalo previše lijepo. I za manje od petnaest minuta uspjeli smo stići do Felixovog stana. Iz nekog meni nepoznatog razloga, nisam se mogla natjerati da požurim u stan i vidim da li je Cecily nešto otkrila. Tko god je Henrietta bila najvjerovvatnije nije živjela u Kanadi, a sigurno se nije isplatilo nekoga ganjati po drugoj državi, pogotovu kada će na kraju završiti mrtva. Na ulaznim vratima nas je dočekao Theo, kojeg sam pitala da ima nekih vijesti. Felix je bio odmah iza mene. „Cecily je otkrila da postoji neka Henrietta Douglas, ali je nestala prije nekoliko godina nakon slučaja silovanja. Navodno je zatrudnila, ali nismo sigurni. Kako god, nestala je i nemoguće ju je pronaći.“ Glasno sam uzdahnula. Ovo će biti teže nego sam mislila. ~ Zar je bilo moguće da dan prođe bez ikakvih vijesti? Svim silama sam se trudila da ne gledam u misli ubice, iz prostog razloga što nisam željela vidjeti još jedno ubistvo. To mi nikako nije bilo potrebno, i ono zadnje me je potreslo više nego sam bila spremna priznati. No djelovalo je kao da je prošlo vrijeme kada sam se mogla uzdati u svoje misli. Čim sam sjela i opustila se, po prvi put cijelog dana, nisam više bila u Kingstonu nego u nekoj mračnoj kući, u nekoj državi koju sigurno nisam znala. “Moram priznati da mi je trebalo malo duže da te pronađem“, rekla sam, pištolj uperen u ženu. Imala je farbano crvenu kosu, i smeđe oči. Pretpostavlja sam da je nekada ranije bila lijepo našmikana, ali sada je sva njena šminka bila razmazana. Djelovalo je kao da je plakala. Kada sam je odmjerila primjetila sam da je držala dijete rukama. „Što želiš?“ Slabašno je upitala, još više stisnuvši dijete. Čula sam svoj smijeh, onaj koji je tjerao da ti se krv zaledi u žilama. „Problem je u tome što ne želim ništa osim vaše smrti“, užasno tiho sam prošaputala, moj pogled ni u jednom trenutku ne napuštajući dijete, potpuno tiho dok je radoznalo gledalo šta se dešava oko njega. „Sada lijepo mi daj to svoje dijete, i idi.“ „Ne želim“, uspjela je pronaći dovoljno snage da to kaže, čak da podigne ponosno svoju glavu. „Na kraju ćete oboje umrijeti“, slegala sam ramenima. Henrietta je djelovala kao da se premišlja na trenutak. Primjetila sam kako joj je ala vena na čelu iskočila, dok je brzo pokušavala shvatiti šta da radi. Znala sam koje joj se pitanje mota po glavi. Da li je bilo dovoljno razloga da se žrtvuje za smrt svog djeteta koje će bez obzira završiti mrtvo? Nakon što se činilo beskonačnošću donijela je svoju odluku. „Zaboli me dupe“ To je bio upravo odgovor koji sam očekivala. Osjetila sam iznenadan nalet bijesa, prije nego sam čula glasan pucanj. Henrietta je pala na pod, sa manjom rupom na svom čelu. Dijete je počelo plakati. Pogledala sam jednom prijezirno prema dijetetu i upucala ga. Uz glasan vrisak sam se probudila. Ove što sam viđala je počinjalo da nalikuje noćnim morama. Istog trenutka, Theo je skočio sa svoje stolice, a Felix se pojavio na vratima. Čula sam Cecilyno radoznalo pitanje negdje u daljini. „Šta se desilo?“ Felix je upitao, a Theo je i dalje franatično gledao prema meni. Trepnula sam nekoliko puta, pokušavajući se dovoljno smiriti da nešto kažem. „Henrietta je mrtva“, konačno sam rekla, najhladnije što sam mogla. Trudila sam se ne pokazati koliko me je njena smrt zapravo pogodila, jedino nisam bila sigurna koliko sam u tome uspjela. Theo i Felix su jedno druge pogledali, i onda vratili poglede na mene. Theo mi je prišao, a vidjela sam da se Felix nečujno udaljio. „Kako si?“ Upitao me je, obavivši svoju ruku oko mene. Uzdahnula sam jednom, i naslonila se na njega. Nježno me je potapšao po ruci. Iako nije bilo potrebe za osjećajem krivice, nisam si mogla pomoći. Možda je bila sama činjenica da sam bila u njegovoj glavi i sve to vidjela, da me je natjerala da pomislim da sam ga možda mogla spriječiti da sam dovoljno jako željela. Ali takva razmišljanja nisu bila potrebna. Bila sam potpuno svijesna činjenice da clairvoyanti nisu mogli mjenjati namjere. Samo da smo mogli, nije moralo umrijeti toliko nedužnih ljudi samo zato što nisam mogla pronaći tko je to radio. Na neki način sam se osjećala kao da sam morala pronaći način. Ipak sam odabrala da ću pokušati. „Nikako“, rekla sam. Nisam ni trebala pomisliti da je bila pametna ideja tražiti serijskog ubicu, niti se igrati sa vlasititim moćima. „Nije samo Henrietta mrtva.“ Moja rečenica je bila popraćena tišinom. Nekoliko minuta Theo nije ništa odogovarao. Negdje u daljjini sam mogla čuti razgovor koji je Felix najvjerovatnije vodio sa Cecily. Nisam ni znala šta da očekujem kao odgovori, niti sam bila sigurna šta ću dobiti kao odgovor. „Da li ću biti u pravu ako pretpostavim da je i Henriettino dijete bilo ubijeno?“ Podigla sam pogled prema njemu. Moje iznenađenje je sigurno bilo očito na mom licu, ako je sudeći prema njegovom odgovoru. „Pretpostavio sam pošto je bilo uključeno silovanje.“ Silovanje. Nešto mi je tu bilo sumnjivo. Ubica je djelovao kao da se očajnički želio dočepati dijeteta, znači da je nešto bilo posebno u njemu. Da li ju je možda on silovao? Odmhanula sam glavom, istog trenutka se ispravivši. Theo je čudno pogledao. Odmah sam mu ispričala ono što sam pomislila. Pažljivo me je saslušao „Znači tko god je silovao Henriettu, mora da je povezan sa svime ovim“, uskliknuo je Theo, ustavši sa sofe. Naravno da je bilo tako. Požurili smo pronaći Cecily, koja je na moje iznenađenje već bila u sobi gdje smo držali sve podatke o istraživnju, i sjedila za računarom. U nekoliko kratkih crtica, Theo joj je sve prepričao a ja sam se nekoliko puta ubacila kada sam mislila da je zaboravio neki važan detalj. Pažljivo nas je slušala, svakih nekoliko trenutaka klimajući glavom. Kada smo završili sa prepričavanjem, napokon je odlučila progovoriti. „Ne znam koliko ćemo uspjeti išta pronaći, pogotovu ime silovatelja, cijeli slučaj je bio jako čudno zataškan.“ Bez obzira na njen tako pesimističan odgovor, bacili smo se na istraživanje. Ja sam preuzela mjesto za računarom, i počela tražiti bilo kakve novinske članke, dok je Cecily uzela telefon i vratila se starim izborima koji su je doveli do ove priče. Theo mi je pomogao, ponekad bi uočio nešto što ja nisam, ali većinu vremena članci se nisu odnosili na Henriettu koju smo mi znali. Imala sam neki čudan predosjećaj u vezi ovoga, i zbog čega je sve to bilo zataškano. Naravno, mogli smo se samo naditi da je to bilo njeno pravo ime. Kada smo počeli raspravljati o tome, Cecily je došla i uvjerila nas da je to bilo njeno pravo ime. „Pogledaj!“ Theo je uzviknuo, prstom pokazajući na predposljednji rezultat pretrage. Umorno sam protrljala oči, i pogledala o čemu se radi. Nakon druge rečenice shvatila sam da to mora biti to. Ushićeno sam kliknula mišem na link, držeći dah, u nadi da je to napokon bilo ono što smo tražili. Osjetila sam da je Cecily stala iza nas, te se naslonila na Thea, dok je pokušala nešto vidjeti između nas dvoje. Osjetila sam čudan nalet mržnje prema njoj zbog toga što je uradila, ali ubrzo zaboravila kada sam vidjela isječak iz novina. Na slici je bila Henrietta, ili barem nekim dijelom. Žena, djevojka, na ovoj slici je imala svijetlo plavu kosu, i svijetlo plave oči. Ona vrsta očiju za koju si se mogao kladiti da će otkriti sve tvoje tajne kada te pogleda. Navodni slučaj silovanja Novi slučaj silovanja je još jednom potresao malu zajednicu Salisbury, Washington. Ovaj put, navodna žrtva je Henrietta Douglas, koja tvrdi da ju je lokalni pastor silovao, kada se njemu obratila za pomoć. Prema njenim riječima, pastor je predložio da ju otprati kući nakon što ju je saslušao. Na povratku kući, on ju je zgrabio, gurnuo u obližnje žbunje, te silovao. No pastor negira sve optužbe, tvrdeći da je Herietta to uradila samo da bi naštetila njegovom ugledu, nakon što ju je pokušao nasavjetovati šta da uradi. Čak prema nekim svjedocima, pastor je za vrijeme događaja, pričao sa njima, te tvrde kako sigurno nije mogao uraditi. „Ona je bila problem. Uvijek bila i uvlačila se muškarcima u krevet“, rekao je John Reichs, jedan od ljudi koji su stali na pastorovu stranu. John nije jedini koji je stao na stranu pastora, većina te male zajednice je iskazala svoju podršku pastoru, govoreći kako je Henrietta najvjerovatnije lagala. Bez obzira na to, prema medicinskom izvještaju potvrđeno je da je bila silovana, međutim nešto kasnije Henritta je odlučila povući svoje optužbe. Uspjela sam dvaput pročitati tekst, prije nego su Cecily i Theo uspjeli završiti sa čitanjem. Jedini nedostatak svega ovoga je bila činjenica da se pastorovo ime nigdje ne spominje. Sudeći prema članku više mi je djelovalo kao da je su je ucijenili da povuće optužbe, nego da je to zaista uradila zato što je lagala. čak je izvještaj potvrdio da je bila silovana. Nešto je ovdje bilo čudno. „Misliš da bi negdje mogla biti lista pastora koji u Salisburyju?“ Iz razmišljanja me je prekinula Cecilyno pitanje. Bila sam iznenađena njenim prijedlogom, ali sam morala priznati da je imala pravo. Možda bi tako uspjeli pronaći. Istog trenutka sam se bacila na traganje. „Ali zar ne misliš da je ovo sve malo čudno? Kao prvo pastor mi ne djeluje previše pametno, a zar Henrietta nije mogla iskoristiti svoje moći“, rekao je Theo. Krenula sam da odgovorim, dok sam tipkala ime Salisbury, ali me je Cecily pretekla u tome. „Henritta ne bi mogla koristit svoje moći ako joj je nekako uspio spriječiti da govori, ako je uopšte imala neko božanstvo koje bi mogla pitati za uslugu. A što se tiče pastora, Theo upravu si. Ne djeluje previše pametno to što je uradio.“ „Da sam na njegovom mjestu, to bi uradio dok sam unutra, jer bi me netko mogao vidjeti. Mislim obližnje žbunje?“ Podigla sam obrvu kada je rekao kako bi to on uradi, ali je zatresao glavom, pretpostavljam pokušavši mi reći da to on ne bi uradio. Cecily se složila sa onim što je Theo rekao. Sve u svemu, nešto je bilo jako čudno u vezi ovoga, i bez obzira koliko sam tražila nisam mogla pronaći ništa o pastori, niti Salisburyju. ~ Negdje oko pet sati, Felix nas je prekinuo o našem istraživanju te pozvao na ručak. Za ručkom, koji je ako smijem dodati bio krajnje ukusan, sve smo mu prepričali. Čak je i on iznio svoje čuđenje za tim što je pastor uradio. „Ali što je najčudnije Salisburyja nema nigjde. Kao da grad ne postoji“, izritirano sam zamahnula vilicom. „To je čudno, iako bi bilo moguće da jednostavno iz tog grada nema pristupa internetu“, rekao je Felix. Zatresla sam glavom, spustivši čašu kole na stol. „Ne mislim u tom smislu nema. Mislim u smislu da ga čak ni Google Earth ne pokazuje.“ Felix je klimnuo glavom, dok je pažljivo žvakao piletinu u ustima. Progutao je. „Zaista to jeste čudno.“ Nakon ručka, kojeg sam pojela što sam brže mogla, troje nas smo sjeli ispred televizora i pronašli neki film. Felix nam se nešto kasnije pridružio, nakon što je obavio nekakav važan telefonski razgovor. Nekada tokom petominutskih reklama, odlučila sam da ponovo provirim u um ubice i vidim šta je sada planirao. Obećala sam sebi da neću vrisnuti ako opet nekoga bude ubijao. “Zbog čega si ubio dijete?“ Žena, ne starija od trideset je sjedila nasuprot meni. Pretpostavljala sam da je to bila ista ona žena koja mu je trebala pomoći da pronađe Henriettu. Imala je tamno smeđu kosu, koja joj je išla do vrata. Gledala me je svojim smeđim očima, koja su nekako uspjela sakriti ono što je osjećala u tom trenutku. „Ono je nosilo gen. Nisam mogao dopustiti da preživi.“ Rekla sam, otpivši gutalj kafe. Žena je rukom prošla kroz kosu. „Dijete čak nije ni pokazivalo nikakve znake da bi moglo nositi taj gen.“ Klimnula sam glavom. „Svjestan sam toga, ali nisam mogao dopustiti da kasnije prenese svojoj djeci.“ Glasno sam uzdahnula, ali nitko nije pogledao o mom pravcu. Izgleda da je film ponovo počeo. Uživala sam u nekoliko sekundi u stvarno veličanstvenoj eksploziji, prije nego sam rekla: „Ovo sve ima veze sa nekim genima.“ Moje riječi su bile praćene čudnim pogledima, i gašenjem televizije. Ovaj post dolazi sa nekim malim zakašnjenjem od dan. Čak sam se pitala da li ga napišem ili ne, ali sam na kraju uspjela. Problem je bio u tome što Henrietta nije bila nigdje u mojim bilješkama, došla je kao iznenađenje u prošlom poglavlju tako da sam sada morala smisliti šta da s nje uradim. U svakom slučaju poslužila je svojoj svrsi, a ja sam uspjela ovo napisati. I samo da kažem da je napisano bez trunke ispiracije i cvokotala sam dok sam pisala. Jedva čekam da se okupam vrućom vodom. I želim da si čestitam rođendan koji mi je bio 23.9, sada imam 16 godina. A post je posvećen Andrei. Znat će ona zbog čega :) published: nedjelja, 27.09.2009. - 20:52
Take Six Samo da napomenem da je moje poznavanje pištolja jednako nuli. Pokušala sam pronaći neke informacija, ali sve u svemu to nije toliko bitno za radnju. Poenta je da Zoe nauči rukovati njima. :) Hope you'll forgive me Ono što sam sada radila donekle se graničilo sa ludošću – udarala sam glavom od zid. U svoj silnoj genijalnosti naposlijetku sam odlučila da bi ipak bilo najpametnije da pokušamo uhvatiti serijskog ubicu. Ne želim uopšte da razmišljam zbog čega sam to pomislila. Zaista ne želim, niti se želim prisjećati pogleda kojeg sam zaradila od Felixa. I cijelo vrijeme sam se trudila da dokažem da zapravo posjedujem viši nivo inteligencije, kada sam morala uraditi samo jednu stvar da bi to sve palo u vodu, kao da se nikada nije desilo. Zbog čega je bilo to tako jednostavno uraditi? No bez obzira što sam izbarala nisam mogla prekrišiti ono što sam rekla, tako da sam završilas sa vlasi kose kada sam došla kuće. Sjela sam na fotelju u dnevnom boravku pitajući se šta da radim sa tom vlasi kose. Bila je previše laka za izgubiti i previše vrijedna da bi se to desilo. Morao je postojati način da to spriječim. “Zoe, slušaj me pažljivo“, Edith je rekla svojoj malenoj unučici. Ovo je bila posljednja mogućnost da joj prenese svoje znanje, iako je sumnjala da bi se malena Zoe mogla ičega sjećati kada odraste, ali bilo je vrijedno pokušaja. Kada izgubi razum sigurno neće imati takvu priliku. Zoe je sjedila u turskom sijedu na podu, njene radoznale, smeđe oči su gledala u baku. Eidth je ustala sa fotelje, i sjela naspram Zoe. „Postoje dva načina na koja možeš koristiti tuđe moći. Prvi, onaj koji ćeš prvog upoznati je kroz dodir.“ Rekla je. Sjećala se kada je za prvi rođendan svojoj unuci darovala par rukavica, na što je Dorothea poludila od ljutnje. S neke strane potpuno je razumjela svoju kćerku. Niti ona nije željela da Doroteha postane ono što je ona bila. „Drugi način, mnogo opasniji i rijeđe korišten je da se navikneš na osobu kroz čije oči trebaš vidjeti. Trebaš nešto češće koristiti tuđe predmet i uskoro ćeš moći primjetiti da ti predmet više neće biti potreban.“ Zoe se počela po glavi, tako uništivši pletenicu koju je saplela Dorothea. „O čemu bako pričaš?“ Edith je uzdahnula. I dalje postoji nada da će se nekada sjetiti. Probudila sam se uz glasan uzvik, za koji sam shvatila da je došao od mene i glasio je više manje „Eureka!“. Skočila sam sa fotelje, potpuno sretna što sam se toga mogla sjetiti. Ni u najluđim snovima nisam pomislila da bi se nečega takvog mogla sjetiti. Ipak sam imala, sudeći prema snu, neke dvije ili tri godine. „Šta se desilo?“ Theo je provirio kroz vrata. Rukom sam mu mahnula da uđe, i on je to uradio. Radoznalo me je gledao, svakog trenutka očekujući da ću odgovoriti. „Shvatila sam način kako mogu gledati kroz oči ubojice a bez da nosim vlas kose sa sobom svugdje“, veselo sam rekla, ponovo se bacivši na fotelju. Theo me je iznenađeno gledao, ali i kada je shvatio šta sam govorila nije djelovao previše oduševljeno zbog mene. Frknula sam, podignuvši obrvu. Ponekad me je njegovo ponašanje krajnje zbunjivalo. „Kako si to shvatila?“ Upitao me je, sjedajući na sofu. Nageo se naprijeg, svoje laktove nasljanjajući na butine, dok je glavu držao naslonjenu na jednoj ruci. „Sada sam sanjala da bi mi je to baka rekla. Znam da jeste, jer se sada svega kristalno jasno sjećam“ „Zašto osjećam ali u toj rečenici.“ Gledala sam neko vrijeme, pokušavajući da pronađem najbolje riješenje. Ako kažem da je to u neku ruku bio opasniji znala sam da će Theo provesti sljedeći sat vremena pokušavajući me ubjedititi da to ne uradim. Ali to je trenutno bilo najsigurnije. Zbog čega mi je ovo bilo potrebno? Uzdahnula sam. „Tako možeš brže izgubiti svoj razum.“ Theo je trepnuo jednom, pa onda dvaput i na trećem putu se zaustavio, i umjesto toga samo buljio u mene. „Jesi li ti normalna?“ Konačno je uspjeo prozboriti te četiri riječi. „To je trenutno najsigurnije riješenje“, rekla sam, i onda jednom progutala. Imala sam osjećaj da ga taj odgovor neće zadovoljiti. „Zajebi najsigurnije riješenje, pričamo o tvom razumu, a ne prokletom spašavanju svijeta!“ Viknuo je. Zatvorila sam oči, duboko udahnuvši. „Theo, jednostavno moram znati tko to radi. Ne mogu samo otići.“ Rekla sam, napola ne vjerujući onome što sam govorila. Nikada u životu nisam pomislila da ću pokušati žrtvovati bilo što za nekoga koga nisam znala. Uvijek sam se smijala ljudima koji su radili. „Ne sada kada sam to vidjela“, tiho sam dodala. Theo je rukama pokrio lice. „Zoe, ne znam šta da ti kažem. Na kraju ćeš opet uraditi po svom.“ Nasmiješila sam se. „Potrudit ću se da to ne koristim puno.“ Odmnuo je glavom. „Bolje bi ti bilo. Ne želim da u četerdesetoj imam najbolju prijateljicu koja ne zna tko sam.“ Nekoliko dana nakon mog razgovora sa Theom, nastavila sam raditi ono što sam rekla da ću umanjiti. Svaki dan bih najmanje nekoliko puta dotakla vlas kose, ali to nije bilo previše produktivno kada je ubica većinu vremena spavao, ili bio u nekoj sobi u kojoj definitvno nisam mogla odrediti gdje je. Tek za vrijeme jedne večere, kada sam slučajno pomislila na ubicu i vidjela kroz njegove shvatila sam da sam na kraju uspjela. Vlas kose mi više nije bila potrebna. Naravno, ja sam najvjerovantija bila jedina koja se tome zapravo radovala. Theo me je samo tužno pogledao i nastavio sa jelom. Cecily i Felix nisu obraćali previše pažnje. Moguće da su se pravili da se to nije desilo. ~ Zbog čega traženje veza između ubijenih nije bilo lagano kao što su to prikazali na filmovima. Dovraga, Theo, Cecily i ja smo proveli najmanje dva dana pokušavajući shvatiti povezanost između čovjeka koji je sada bio mrtav i sigurno mrtav, i Jackie. Čak smo u jednoj praznoj sobi postavili tablu, napisali sve moguće teorije, svaka luđa od druge, ali ipak nam je davalo osjećaj da smo nešto radili. Možda traženje serijske ubice nije bilo tako lagano, pogovotu kada nisi držao sve konce u rukama. Sada nam je jedino preostalo čekanje na nove dokaze i nove mogućnosti. ~ Sljedeći dan bih rekla da je protekao u čistoj dosadi, da nije bilo događaja koji bi to mogao promjeniti. Sjedila sam na sofi, nogu podignutih, čitajući neku knjigu koja sam našla u Cecilynoj sobi. sigurno bi bilo puno bolje da sam obalvjala neko istraživanja, ali koja je bila poenta kada nismo ništa znali. Ako šta saznam kroz gledanje, slijedit ćemo trag. Do tada ću samo bježati od Cabala. Nije djelovalo kao da to previše smeta Felixu i Cecily. „Da li si spremna?“ začula sam pitanje. Podigla sam pogled, podižući obrvu u Felixovom smjeru. „Za šta?“ Upitala sam ga. Bacila sam pogled na stranicu, ponovila broj stranice u glavi, u nadi da ću ga zapamtiti. To je uvijek bilo glupo, jer bi mi se pomješao da tonom brojeva u glavi, ali kažu da vrijedi vježbati. „Da napokon vidimo da li posjeduš talenat da pogodiš metu na udaljenosti od jednog metra“, uslijedilo je objašnjenje od Felixa. Istog trenutka sam bila na nogama, sretno ga obavještivši da sam bila slobodna i sretna da to uradim, te da nisam imala nikakvih zakazanih i bitnih sastanaka cijeli dan. Vjerovala sam da je njegova oprema već bila u automobilu, jer se nismo zaustavili da je ponesemo. Navukla sam starke te strčala niz stepenice. Lagala bih kada bi rekla da nikada nisam imala san da naučim pucati. Predpostavljam da su me one silne CSI serije i akcije razvile tu želju. Zajedno s tim željal da radim neke stvari koje je rijetko tko radio. Naravno, mislila sam na one koje sam znala. Ali nikada u životu nisam imala priliku da to uradim do ovog trenutka. U neku ruku sam bila zahvalna Felixu, jer kao prvo sigurno nije djelovao čovjek koji je volio da objašnjava stvari. U svakom slučaju poznavati čarobnjaka koji je znapo koristiti vatreno oružje sigurno je bio pomak. Možda na kraju krajeva njegov ego nije bio visine nebodera, ali tko je znao. Stvari se uvijek mogu promjeniti kako sam imala priliku za zaključimo. „Gdje idemo?“ Upitala sam ga, primjetivši da izlazimo iz grada. „Ravnica?“ Zatresao je glavom, ivice njegovih usana se izvuše u kratki osmijeh. „Da, nešto tako. Na savršenoj udaljenosti od grada. Nitko neće čuti punjeve i slučajno pozvati policiju.“ „Zar ne koristiš prigušivač?“ Sjećala sam se svih onih serija sa tim vragoima na pištoljima. Bez obzira na njihovu svrhu, morala sam priznati da je pištolj djelovao nekako više elegantno, kao iz onih šijusnkih filmova sa Jamesom Bondom. Odmahnuo je glavom. „Nema ništa bolje od istinskog doživljaja pucanja.“ Rekao mi je. Možda sam tek u tom trenutku shvatila da je ovo njemu bio hobi. Zanimljiv hobi, ako sam smjela reći. „Kako si se počeo baviti pucanjem?“ Nisam se mogla suzdržati od pitanja. Ponekad bih tiho proklela svoju radoznalost koja me je više od nekoliko puta dovela u nevolje. Djelovalo je kao da mu nije smetalo što sam ga pitala. Naprotvi, djelovao je jako zadovoljan. „Pretpostavljam i dalje ne možeš shvatiti zbog čega se čarobnjak koristi pištoljima kada uvijek ima čarolije u svom rukavu? Recimo da sam kroz pucanje naučio da bolje ciljam. I savršen način za opuštanje.“ Vjerovala sam što se tiče dijela da mu je pomoglo sa ciljanjem, no za opuštanje. Recimo da bih ja odabrala nešto drugo. Kao naprimjer fotograju ili slikanje. Dobro, možda ne slikanje pošto mi to definitvno nije išlo od ruke. „Kako to da su se clairvoyant i poludemon našli u istom društvu?“ Njegovo pitanje me je iznenadilo, zato što ga nisam očekivala. Felix nije djelovao kao osoba koja se brinula o ljudima osim sebe. Pogledala sam kroz prozor, pokušavajući pronaći adekvatan odgovor na to pitanje. i sama sam se to pitala. „Čista slučajnost. U školi smo počeli sjediti zajedno. Još u osnovnoj. Nekako smo uspjeli shvatiti da nismo normalni, i otada smo još bolji prijatelji.“ „Dugo vremena ste samo prijatelji“, tiho je rekao. Okrenula sam se na sjedišto, automatski otvarajući usta da se proturiječim, ali onda sam se zapitala zbog čega mi je uvijek smetalo kada je neko pomislio da smo Theo i ja bili par. „Za sada samo prijatelji“, čvrsto sam odgovorila, u neki ruku potisnuvši unutrašnju dilemu. Sada nisam imala vremena da se time bavim. ~ Na svoje odredište smo došli pola sata kasnije. Izašla sam iz automobila, prvim pogledom pokušavajući upiti što sam više mogla. Na prvi pogled sigurno nije djelovalo kao ravnica, najvjerovatnije zbog toga što smo morali još dosta hodali. Pogledala sam prema šumi koja je očigledno zaklanjala pogled, i jednom glasno zazviždala. „Imaš problem sa hodanjem?“ Uslijedilo je njegovo pitanje, koja sam znala da će doći čim sam zviznula. Podigla sam obrvu, rukom zgrabivši naramenicu ruksaka koji je držao. Istog trenutka je pustio naramenicu, i ja sam se suzdržala da ne pokažem da je zapravo težina njega jako iznenadila. Umjesto toga otpuhnula sam pramen kose, i nabacila ruskak na rame. Felix je sigurno djelovao jako iznenađeno, ali samo sekudnu kasnije je to uspio prikriti. Sam je izvadio još neku kutiju iz gepeka, zajedno sa zelenom kesom nečega što je zvučalo na limnke. Zalupio je vratima, i krenuo hodati. „Da li ćemo pucati limenke kao na divljem zapadu?“ Povikala sam prema figuri koja je hodala ispred mene. Teško sam disala, ali sam se svim silama trudila da idem sa njim u korak, ili barem metar od njega. Nakon što ništa nije odgovorio, dodala sam: „Nemoj mi reći da si ponio i revolvere?“ Glasno se nasmijao. „Definitvno te ne želim zamisliti kao kauboja. I ne nisam ponio revolvere, ali ako želiš da naučiš mogu sljedeći put.“ „Želim prvo da naučim kako koristiti obične pištolje, pa tek onda preći na nešto takvo.“ Viknula sam nazad. Na to nije ništa odgovorio. Hodali smo još nekoliko minuta, prije nego smo izašli na tu famoznu ravnicu. Zapravo nije bila previše posebna, osim što sam primjetila da je bilo nekih ostataka limenki. Definitvno se moglo primjetiti da je Felix vježbao ovdje. Na sredini ravnice je bilo postavljena neka vrsta uzvišenja, do koje je Felix otišao da bi postavio nekoliko limenki. Sve su bile od Cole. Vratio se do mene i rekao mi da skinem ruksak. „Unutra je voda, hrana za svaki slučaj.“ Objasnio mi je na moj zbunjen pogled. Onda je spustio svoju kutiju, i izvukao pištolj. „Ovo je najednostavniji model, i najčešće se koristi. I dalje smatram da u slučaju da želiš ubiti nekoga najbolje koristit onaj koji se koristi najčešće. Policiji ćeš dati glavobolju.“ Sageo se i uzeo punjenje. Prišao mi je i sada je stajao sa moje lijeve strane. „Znači ovo je okidač“, prstom je pokazao prema okidaču, na što sam samo prevrnula očima. Zaista čovjek bi posmislio da to je to najteži dio svega toga. I nastavio mi je objašnjavati. „Znači sada mogu početi pucati?“ Rekla sam nakon jedne jako duge lekcije o pištoljima. Klimnuo je glavom, dodavši mi pištolj. Bilo je jako čudno držati. Oni koji su govorili da osjećaš moć dok držiš nisu bili u krivu. Sada sam imala osjećaj kao da sam mogla pobjediti svakoga tko bi stao ispred mene, uključujući i troglavo čudovište. Podigla sam pištolj, na trenutak ga uperivši prema Felixu. Podigao je ruke u znak predaje, te prstom pokazao u smjeru limki. „Tako trebaš pucati“, rekao je. Klimnula sam glavom smješeći se. Okrenula sam se i 'naciljala' na prvu limenku. „Promašila si“, rekao je Felix. Zaista da li je to morao reći? Kao da nije bilo očigledno da nisam pogodila nigdje ni blizu limenke. Zatresla sam glavom, prije nego se skocnetrisala na sljedeću limenku. ~ „Savršeno, sada se možda počnem pribojavati da nećemo imati dovoljno limenki“, rekao je Felix, sa kamena na kojem je sjedio. Nakon dva sata vježbanja morala sam priznati da sam postajala bolja. Od pet limeki bih pogodila tri, iako sam i dalje vjerovala da je to više sreća nego sposobnost. Proći se još dugo vremena prije nego naučim pucati u pokretnu metu, kako me je Felix tako sretno obavijestio. „Zbog čega si odlučila da tražiš tog serijskog ubicu?“ Njegovo pitanje me je iznenadilo, tako da je moj sljedeći metak doletio u tačku, mnogo više od samih limenki. Spustila sam pištolj. „Zato“, jednostavno sam odgovorila. To nije bio trenutak kada sam se pravila pametna i nisam željela odgovoriti, to je bio trenutak kada ni sama nisam znala tačan odgovor na to pitanje. „Ne baš riječit odgovor, ali nema veze.“ Krajičkom oka sam vidjela da je prekrstio noge. „Primjetio sam da ste Theo i ti uradili puno istraživanja što se tiče toga.“ „Čekam da vidim nešto čime se mogu voditi.“ Rekla sam. „Očekivao sam barem da će te početi tražiti vezu između Jackie i čovjeka koji je ubijen.“ „Čovjek koji je ubijen očigledno nema nikakve veze sa Jackinim ubistvom i još mu ne znamo ni ime. Kako sam ja shvatila njegova kćerka ima, a ubica još nije pomaknuo svoju guzicu iz hotelske sobe. Ne vidim koja povezanost postoji.“ Zastao je na nekoliko trenutaka prije nego se odgovorio. „Zbog čega bi on ubio Jackie?“ Sada sam stvarno spustila pitšolj u Felixovu kutiju, prešla nekoliko koraka i sjela pored Felixa. Pogledala sam prema drveću na suprotnoj strani. „Bila je poludemon, Expisco poludemon. Da li bi to bio dovoljno jak razlog?“ Odmahnuo je glavom. „Nešto mi je tu čudno. Jackie bi trebala da vidi šta joj se spremalo, kako si ti rekla imala je radar što se tiče nevolje.“ „Hoćeš da kažeš da ga je možda poznavala?“ zbunjeno sam ga upitala, moje obrve se skupiše. Rukom je protrljao obrve. „Ne znam. Sve je ovo jako čudno.“ Na trenutak sam sjedila ispred Felixa, a sljedeća stvar koju sam znala jeste da sam gledala u telefonsku govorincu. Ubica je bio u New Yorku. “Da li mi govoriš da ne možeš pronaći prokletu curu! Zar ime Henrietta Douglas nikome ništa ne znači?“ Ljutito sam povikala. Čak sam i rukom udarila u telefosnku govornicu. „Možda je ne mogu pronaći jer je prokleti druid. Niko ih ne poznaje. Čak sam otišla i do Paige Cortez niti ona zna. Znaš da druidi nemaju svog predstavnika u vijeću. Tamo su samo najjače rase.“ „Otišla si do Paige Cortez*? Da li si ti normalna?“ „Trebamo pronaći Henriettu Douglas“, rekla sam. ------------ *Tehnički ona je Paige Winterbourne-Cortez. Udata je za jednog od sinova Benicia Corteza, Lucasa Corteza (ne zanima ga ono čime se otac bavi, te radi sve u svojoj moći da pomogne onima koji su u opasnosti od Corteza. Benicio ga i dalje najviše od voli od svih sinova.) Paige je vještica, i zajedno sa Lucasom je osnovala natprirodno vijeće koje je pomagalo drugima. Svaka rasa u vijeću bi trebala da ima predstavnika, ali dosada se nigdje nije spomenulo da druidi imaju predstavnika, tako da ću ići pretpostavkom da ih nema u vijeću. Mislila sam da bih to trebala napisati na kraju, jer sumnjam da ću to spomenuti kasnije. Ako spomenem, imat ćete i dalje neku vrstu predznanja  Ako ikada počnem pisati drugu priču definitvno je završavam prije objavljivanja, tako da imam vremena sve popraviti i zakrpiti plotholes....A ako ikoga zanima. Druidi-imaju moć prizivanja raznih božanstava. Priklanjajući žrtvu oni stvaraju vezu između sebe i božanstva, tako dobivajući razne moći, zavisno od božanstva. Veza između njih je zasnovana na žrtvovanju i potpunoj predanosti i pomalo nalikuje vezi čovjek-anđeo čuvar. Naravno, božanstvo ih i dalje može napustiti. Također, da bih prizvali božanstvo druidi moraju pričati. Tako ako mu zalijepiš traku preko usta i ne može govoriti, ne može ništa uraditi. published: subota, 19.09.2009. - 21:53
Take Five Znam da ovaj video sa pjesmom tehnički ne ide, zato što se spominje Harry Potter, ali sam postala opsjednuta pjesmom. To jutro sam se probudila nešto ranije od Thea, što nije bila pretjerano iznenađujuća činjenica, uzimajući u obzir da je on prosto obožavao spavati. Ja sam, u drugu ruku, prezirala da propustim jutro zbog potrebe za spavanjem. Tako sam se tiho iskrala iz sobe, i stala u hodniku. Nisam bila sigurna da li su svi već ustala, niti da li ću nekome smetati ako bih otišla u kupaonicu da se istuširam. No nije bilo potrebno dugo prije nego sam čula neku buku. Nakon dvije sekudne osluškivanja, shvatila sam da dolazi iz kuhinje. Dok sam prilazila kuhinji, napamet mi je palo pitanje koje sam ga sinoć željela upitati. „Prvi put kada smo se upoznali, rekao si da se clairvoyanti ne znaju braniti. Što predlažeš po tom pitanju?“ Odmjerila sam ga, naslonivši se na okvir vrata. Bio je tako čudan na neki čudan način. Tačno nisam mogla opisati, no privlačio me je svojim pokretima u kuhinju koji su djelovali tako graciozno. No kada je okrenuo svoj pogled prema meni, zažalila sam što sam ga pomješala sa savršenim kuharom, jer tako nije izgledao. „Predlažem da naučiš rukovati oružjem, i barem boriti.“ Djelovalo je kao da se premišlja, tako da sam ga pustila da kaže to što je želio. „Pored grebanja, griženja i borenja kao curica.“ Frknula sam, trudeći se da uvrede ne uzmem srcu. Samo što sam trebala uraditi je ponavljati da je on bio čarobnjak i da je imao veći ego od hollywoodske zvijezde. „I tko bi me mogao naučiti kako da rukujem oružjem?“ Nevino sam ga upitala, nekako predosjećajući odgovor. Ako je to on predložio, imala sam neki osjećaj da će to i on uraditi. „Ja“ Bez obzira što sam možda očekivala, nisam se mogla suzdržati od navale smijeha. „Nisam znala da čarobnjaci znaju rukovati oružjem. Nekako sam vas više zamišljala osobama koji samo znaju neke čarolije za poraz neprijatelja.“ „Očekivao sam da će osoba poput tebe biti svjesna da čarolije mogu da zataje. Pogotovu ako koristim neke teže čarolije. I uvijek je prednost koristiti tradicionalno oružje. Većinu vremena dobijem element iznenađenja.“ To objašnjenje je u neku ruku imalo smisla, ako bih bolje razmislila. Jedino sam bila iznenađeno što je zapravo priznao da nije bio svemoćan, što me je pomalo iznenadilo. Možda je bilo više od Felixa nego što sam mislila na prvi pogled. „Da li bi ti onda mene naučiti kako da koristim pištolj?“ Čak sam usjela zatreptati očima, što on srećom nije vidio, jer je bio zauzet provjeravanjem kobasica na štednjaku. Trebala sam poraditi na svojoj potrebi da se ponašam kao zaljubljeno dijete pored njega. „Naravno da ću te naučiti. Ne bih želio da se ubiješ, pokušavajući shvatit na kojem principu radi pištolj“ Prekrstila sam ruke, izmaknuvši se tako da bi on mogao postaviti tanjire na stol. „Zbog čega imaš potrebu da vrijeđaš moju inteligenciju?“ upitala sam ga, uzevši pribor za jelo iz njegovih ruku. Nisam željela da vidim muškarca kako postavlja stol za jelo. Jednostavno to nikako nije išlo uz sliku čarobanjaka sa napuhanim egom. „Tvoja inteligencija će za mene ostati nepoznata dok mi ti ne dokažeš da je zapravo imaš“, rekao je, približivši se. Sada je stojao nekih pet cenitmetara od mene. Ispravila sam, još više se priljepivši za okvir prolaza. „Kako to mogu dokazati?“ Prošaptala sam, nadajući se da iz mojih usta nije pretjerano smrdilo. No Felix nikada nije uspio odgovoriti, jer su u kuhinji pojavili Theo i Cecily. Felix se istog trenutka odmakao, a ja sam osjetila da se crvenim. Ovo sigurno nije baš bila poza u kojoj sam željela da budem pronađena. ~ Te večeri sam ležala na neudobnoj sofi u dnevnom boravku, gledajući televiziju, kada se Felix ušao u sobu. Podigla sam pogled, premišljajući se da li je sada bilo pravo vrijeme da iznensem svoje želje. Generalno, želja nije bila neke posebna niti je zapravo zahtjevala ispunjenje. Jednostavno sam smatrala da bi to bilo uredu uraditi. Felix je uz glasan uzdah, sjeo na fotelju, i lijeno uzeo današnje novine. Uspravila sam se u sofi, spustivši noge. „Razmišljala sam“, započela sam govoriti. Felixu je bilo potrebno tek nekoliko sekundi da shvati da govorim i okrene glavu prema meni, spustivši novine na stol. Klimnuo je glavom, što sam ja shvatila kao znak da nastavim. „Željela bih da se vratim u Jackinu kuću.“ Naposlijetku sam rekla. Izravan pristup je najbolji kako sam nekoliko puta imala priliku zaključiti. „Zbog čega?“ Upitao me je, njegove obrve praveći savršen v oblik. „Ta cura, žena, nam je dopustila da budemo kod nje. Mislim da je najmanje što mogu uraditi proći kroz kuću u potrazi da je ubica nešto ostavio.“ Za poseban efekat sam dodala i slijeganje ramenima. „Shvataš da je policija sigurno pronašla to nešto što je ubica možda ostavio“, rekao je Felix. Uredu, ako bih govorila istinu nisam previše razmišljala o tome. Najvjerovatnije što nikada nisam vjerovala da su bili previše sposobni za previše stvari. Iako sam možda odgledala nekoliko epizoda CSI-ja, ništa me nije moglo ubjediti da su i naši forenzičari imali tako dobar vidi niti da su se trudili dokazati svaki zločin. „Shvatam. Ali također ne vidim zbog čega ne bi pokušali.“ „Možda zato što će neko primjetiti da ulazimo u tuđu kuću?“ Ljutito sam ga pogledala. Zašto sam uvijek imala osjećaj da me smatra manje inteligentnom nego što sam bila. Stvarno je to bilo nepotrbno i krajnje frustrirajuće. „To nije spriječilo Cecily da usred bijela dana provali u kuću.“ Podigao je ruke u odbranu. „Uredu, imaš poentu.“ ~ I tako smo nakon kraćeg nagovaranja Thea krenuli smo na put prema Cobourgu. Ako bih bila iskrena ja sam obavila pregovarački dio, dok je Felix na potrebnim mjestima klimnao glavom ili pravio neku vrstu buke koja bi se mogla okarakterizirati kao da. Nije djelovalo kao da je Theu to posebno smetalo nego se jednostavno brinuo za moju sigurnost. Zakolutala sam očima kada sam čula taj argument. U automobilu je i dalje preovladavala ona neka neugodna tišina, na koju sam trudila da ne obraćam previše pozornosti. Trudila sam zaokupiti svoju pažnju gledanjem kroz prozor. Ponekad bih pogledala prema Theu koji se izgleda mentalno trudio da napravi rupu u sjedištu za kojim je sjedio Felix i vozio. Sat vremena i još nekoliko minuta poslije, izašli smo iz automobila, svi četvero sretni što se vožnja napokon završila. Protegnula sam se, i moj primjer je slijedila i Cecily. „Gdje je Jackina kuća?“ Upitao je Felix. Okrenula sam glavu, trudeći se da shvatim gdje smo se nalazili. Nije mi bilo jasno zbog čega Cecily jednostavno nije pokazala put. Umjesto mene, Theo je odgovorio. Zapravo to je više bio okret na peti i onda je počeo hodati prema njenoj kući. Mi smo ga slijedili bez pogovora, iako ne bih znala ni da je išao u pogrešnom pravcu. „Da li se on uvijek tako ponaša?“ Začula sam Cecilyno pitanje. Morala sam priznati da me je krajnje iznenadilo. Do prije nekoliko trenutaka nisam ni obraćala pažnju na njgovo ponašanje, ali sada kada je spomenula zaista sam mogla primjetiti da Theo nikako nije djelovao oduševljeno ovim dolaskom u Cobourg. Zatresla sam glavom. „Obično ne, ali mislim da ima loš predosjećaj u vezi nečega.“ „Aha“, odsutno je odgovorila, njene oči odjenom postaše zamaglanje. Zastala je na sredini ulice, gledajući negdje u prazno. Zaustavila sam se na neka dva metra od nje, krajnje zbunjena. „Cecily?“ Tiho sam je dozvala. Stresla se. „Izvinjavam se zbog toga“ rekla, prilazeći mi. „Ponekad ima nekih jako čudnih duhova.“ Klimnula sam glavom, pretvarajući se da razumijem o čemu priča. Nekada nisam morala znati sve detalje. Radoznalost je ubila mačku. Dvadeset minuta kasnije, približivali smo se kući. Felix je uz nekoliko brzih čarolija provjerio da li se neko nalazi. „Zar nas ne možeš zamaskirati nekako?“ Upitao je Theo, nakon što sam iznijela svoje mišljenje da bi bilo previše čudno da nas sve četvero uđe u kuću. Felix je frknuo. „Ja nisam prokleti Harry Potter. Istina, postoji čarolija za nevidljivost ali samo ako stojiš mirno, i ne pada mi napamet koristi vještičiju čaroliju.“ Počela sam pričati tako spriječivši raspravu između Thea i Felixa. „Onda znači, idemo sa druge strane. Tko me želi prebaciti preko ograde?“ ~ Prelazak preko ograde nije prošao previše glatko, ali smo ipak na kraju završili u Jackinoj kući tako da nije bilo previše loše. Iako je Felix napravio sam sebi problem kada je skočio direktno u ružin grm. „Tko je posadio prokleti grm!“ Ljutito je mrmljao cijelo vrijeme. Uz pomoć jednostavne čarolije smo uspjeli ući u kući. Stvarno nekada poželim što sam bila samo clairvoyant. Gledajući iz ove perspektive moje moći nisu djelovale ni najmanje zabavno. Pretraga kuće je bila umarajuća, najblaže rečeno. Theo i ja nismo proveli dovoljno vremena u kući da bi znali što je bilo Jackinu a što nije. A da ne govorimo o činjenici da je pola kuće u svakom slučaju djelovalo ispreturano. Felix i Theo su nama djevojkama zabranili da idemo na sprat, jer kako su rekli izgleda da se tamo odigralo ubistvo. Cecily nije previše marila, kao ni ja. Vjerovala sam da je zanimljivije bilo gledati krv na ekranu, nego u stvarnom životu. U svakom slučaju nisam imala namjeru da testiram tu teoriju. Često sam trčala uz stepenice, niz stepenice, samo zato što je neko pomislio da je nešto našao, ali bi se na kraju uspostavilo da nije bilo ništa bitno, tako da sam ipak ponekad imala priliku da vidim tragove krvi. Trudila sam se da ne obraćam previše pažnje na to. „Zoe, pronašao sam nešto!“ Felix se proderao sa vrha stepenica. Izvukla sam glavu ispod stola, te se ispravila. „Bolje bi bilo da je nešto zapravo važno“, viknula sam nazad, teškim koracima penjući se uz stepenice. Na vrhu stepenica me je dočekao Felixov samozadovoljni osmijeh. „Zapravo mislim da jeste.“ „I gdje je tastvar?“ upitala sam ga, podižući obrvu. Podigao je ruku, njegov palac i kažiprst čudno spojeni. Zbunjeno sam nakrenula glavu, dok nisam primjetila vlas kose između njegovih prstiju. „Vlas kose?“ U čudu sam ga upitala. Kako su to mogli propustiti forenzičari? Nekako je to djelovalo jako čudno, bez obzira na moje mišljenje da nisu bili previše detaljni. Ako je Felix uspio pronaći vlas kose, nekako je bilo nevjerovatno da to oni nisu. Ali opet, to su bili naši forenzičari, najvjerovatnije jedva čekali da se vrate kući. „Iznenađujuće, zar ne?“ Rekao je, radoznalo me gledajući. „Zanimljivo kako je ljudi nisu pronašli.“ Stavila sam ruke na kukove. „I dalje nismo dokazali da to nije Jackina vlas kose, ili možda moja ili Theova.“ Rukom sa uhvatila za vlas. U trenutno kada sam uhvatila vlas znala sam da smo napokon pronašli onu pravu. Nisam više gledala u Felixa, nego u potpuno drugačiju osobu. Niskog, zdepastog muškarca sa znojnom glavom. Gledala sam na njega sa visine. U lijevog ruci sa držala pištolj, sa prigušivačem uperen u čelo zdepastom muškarca. „Reci mi gdje je“, naredila sam u dubokom, muškom glasu. U trenutku sam osjetila val tako velike želje da se nešto završi, samo je pitanje bilo što. „Ne znam.“ Zajecao je muškarac. Stavio je glavu među ruke. „Stvarno ne znam. Nikada mi nije rekla gdje ide.“ Desnom rukom sam ošamarila muškarca. „Lažeš“ proskitala sam. „Molim te!“ pogledao me je molećivo svojim zelenim očima. Nisam osjetila nikakvu simpatiju prema muškarcu. Pištolj sam ponovo naciljala na njegovo čelo. „Kako očigledno ne želim surađivati, postoji riješenje za to.“ Zaključila sam, povukavši okidač. Osjetila sam da sam izgubila ravnotežu i krenula pasti na Felixa. Na sreću, uhvatio me je za ruke, i ja sam uspjela povratiti ravnotežu. Nekoliko puta sam duboko udahnula. „Imam neki osjećaj da sam bio upravu“, tiho je rekao, gledajući me u oči. Slabašno sam klimnula glavom. „Neko je spominjao da je upravu?“ Theo se pojavio na vratima Jackine spavaće sobe, sa njenom košuljom u ruci. „Pronašli smo ono što smo tražili“, obavjestio ga je Felix. ~ „Hoćeš da kažem da Jackino ubistvo nije bilo samo jedno?“ Posljednjih nekoliko minuta vožnje Theo je ponavljao to pitanje, nakon što sam ispričala što sam vidjela. U retrovizoru sam vidjela kako Felix koluta očima. „Očigledno da nije bilo, Theo.“ Rekla je Cecily, okrenuvši se prema nama. „Znači Cortez Cabal otpada.“ „Da“, rekla sam, naslonivši se na sjedište. „Ali nas to i dalje ne vodi bliže rješenju.“ „Zoe, planiraš tražiti serijskog ubicu koji je najvjerovatnije ubio Jackie iz glupog razloga i to planira uraditi još nekoliko puta?“ Začula sam Felixovo pitanje. Srela sam njegov pogled u ogledalu. Nisam znala šta da odgovorim. U trenutku sam pomislila to uraditi, ali kada je Felix to tako parafrazirao nekako nije djelovalo više tako privlačno. Bilo je očigledno da se radi o srijskom ubici, i da Jackino ubistvo nije bilo djelo Cortez Cabala, što je došlo kao veliko olakšanje. Nisam željela biti kriva za smrt nekoga. Ganjati serijskog ubicu nije djelovalo kao nešto što bih uradila pogovotu ne za osobu koju sam poznvala tek nekih sedam dana, ali je to možda bilo uzrokovano činjenicom da nam je Jackie pomogla onda kada je bilo potrebno. „Ne znam.“ Konačno sam odgovorila. Ovo je bio trenutak kada sam trebala zaključiti da li sam zaista željela staviti svoj život u rizik zbog nekoga drugog. published: subota, 12.09.2009. - 15:50
Take Four Samo da kažem da mi Zoe djeluje pomalo iritantno u ovom poglavlju. Nisam sigurna, bila mi je simpatična kada sam je napisala, ali sada.... Nadam se da nije previše. Ako je, mislim da ću prepraviti poglavlje. I da, samo da kažem, sada pošto je gotova Veronica, mogu se posvetiti pisanju ove priče. Tako da se nadam da će biti više postova od sada pa nadalje. Jedino ako nešto ne krene po zlu u školi. Bez obzira što smo sjedili na klupi, nekih sto metara udaljenoj od Jackine kuće, mogla sam i dalje čuti sirene policijskih automobila. Ako je bila istina ono što je policijac rekao onda sam već sada mogla osjetiti da mi se večera u stomaku okreće. Možda je bolje bilo što nismo bili tu. Zapravo, bilo je puno bolje što tu nismo tu bili. Više sam se brinula zbog činjenice da smo mi to uradili. Ustvari, ne uradili nego da smo mi bili krivi za to. Da li je Cortez Cabal bio sposoban i spreman to uraditi, nekome tko me nije želio odati? Baka mi nikada nije govorila da su bili bespotrebno nasilni, ali kako sam mogla biti sigurna. Nikada ih u životu nisam vidjela, i nisam sada planirala testirati tu teoriju. Samo sam se nadala da nije bila moja krivica što je Jackie završila mrtva, na najgori mogući način. Moja glava je bila među koljenima, kada sam čula Theov glas. „Šta ćemo sada uraditi?“, upitao je. Otvorila sam oči, gledajući u asfalt. U ovom trenutku nisam imala nijednu brilijantnu ideju. Ispravila sam se, osjećajući val mučnine. „Nemam blage, najblaže rečeno. Kako kod bilo trebat će nam mjesto za spavanje.“ Pogledom sam obuhvatila zgrade ispred sebe, i kao na znak ugledala sam znak za hotel. I to ne bilo kakav: hotel sa jednom zvjezdicom. Prstom sam pokazala prema hotelu. Kada je ugledao šta pokazujem, Theo je napravio grimasu. „Hajde“, rekla sam, pokušavajući ga natjerati da ustane. „To je najbolje što ćemo sada pronaći“, rekla sam, trudeći se da ne zamišljam stanje u kojem je bio taj hotel. Kako se kasnije uspostavilo, hotel je bio gori od onoga što sam zamislila. Spolja je djelovao pristojno, ako se to moglo reći, ali unutra. čim sam otvorila vrata dočekao me je val smradi. Unutra je smrdilo kao da je umro miš. Ne, ako bolje razmislim više je djelovalo kao da je nekoliko ljudi već bilo u fazi raspadanja.Ključeve od sobe nam je dao recepcionar, koji je bio napušen i pijan, zajedno sa kutijom kondoma. Oni su naravno završili u prvoj kanti. „Baš sam mislio da ćemo ih iskoristiti“, zezao me je Theo, gledajući me dok pravim grimase dok smo prolazili dugim hodnikom. Zvuki nisu bili najprijatnji. Ponekad glasno uzdisanje, ponekad glasno vrištanje, očigledno je bilo da su ovi ljudi uživali u seksu. Kako kod, nije bilo ugodno, više kao iritirajuća buka. „Iskoristit ćemo ih kada bude apokalipsa, samo da ti ne bi umro kao djevica!“ isplazila sam jezik, zatvarajući mi vrata pred nosom. Sekunu poslije, Theo ih je otvorio, a ja otvorila prozor. Soba je bila minijaturna, sa uguranim krevetom, lampom za koju bi se mogla kladiti da ne radi. Theo je sjeo je krevet, radoznalo gledajući posteljinu. Zaista nisam željela znati ko je sve spavao na njoj. „Mislim da ćemo biti sigurniji ako spavam na podu“, zaključio je Theo, nakon bliže inspekcije jastuka. Nisam se mogla više složiti sa njim. I tako smo te večeri spavali na podu što je prošlo relativno super. Suprotno mojim očekivanjima, nijedna bubica ili životinjica se nije pojavila. Mislila sam se istuširati tog jutra, ali Theo je rekao da mogu proći, jedino smo morali kupiti dezodorans i kutiju žvakaćih guma. Sa osmijesima na licu, napustili smo hotel. Svako je mogao pretpostaviti da se tamo ne planirmo vraćati. Put prema Jackinoj kući smo izbjegli u širokom luku, dok nismo završili hodajući glavnom ulicom, izbjegavajući horde ljudi. više-manje tako je ostatak je našeg dana prošao. Možda samo bez izbjegavanja hordi ljudi. Tokom tih nekih deset sati Theo i ja smo iscrpili sve moguće teme: od toga zbog čega smo živjeli do toga zbog čega je oblak više desno nego lijevo. U životu nisam vjerovala da će mi nedostajati časovi povijesti. Navečer sjedili smo na istog klupi kao i večer prije. „Samo, molim te, nemoj me tjerati da idem u onaj hotel“, rekao je Theo, gledajući prema hotelu. Umjesto odgovora, dočarala sam mu koliko sam prezirala to mjesto. Nasmijali smo se. „Misliš da bi mogli otići do kuće? Možda pronađemo nešto, ili barem nešto što bi meni moglo pomoći da vidim gdje je ubica. Stvarno nije fer prema Jackie da samo odemo“ zamahnula sam glavom u pravcu kuće. Theo je zastao na trenutak da promisli, prije nego se služio samnom. Kuća je i dalje djelovala isto, kao i prvi put kada smo došli. Nije više bilo policijskih kola, niti trake koja je označavala mjesto zločina. Nadala sam se samo da neki dosadni susjed neće gledati kroz prozor u ovom trenutku. Polako smo prišli kući, Theo provjeravajući da li je nekoga bilo u okolici. Zaboravila sam posmenuti da ima apolutno savršen noćni vid? Pred vratima Theo me je uhvatio za ruku, tresući glavom. „Netko je unutra“, prošaptao je. Zbunjeno sam ga pogledala i onda sam i ja čula korake u unutrašnjosti kuće. Pogledala sam Thea pa tek onda kuću. Tko god je to bio, sigurno nismo mogli dobro proći. Nijedno od nas nije bio vješto u bilo kojoj vrsti odbrane, iako bi možda Theo izdržao od mene čisto zbog svoje težine. Vrata su se otvorila prije nego što smo se Theo i ja uspjeli dogovoriti što ćemo uraditi. U čudu smo pogledala u djevojku koja je stajala na vratima Jackine kuće kao da je bila njena. Odmjerila sam je od glave do pete, jedina stvar koja je upadala u oči su bila dva roskasta pramena kose u njenoj izgleda plavoj kosi. Radoznalo nas je pogledala svojim očima, rukom, izgleda neprimjetno, ispravljajući svoju majicu. Prekrižila sam ruke preko grudi, i podogila obrvu. „Tko si ti?“ Upitala sam je, što sam drksije mogla. Theo je stao nekoliko centimetara ispred mene. Kasnije ćemo morati porazgovarati o toj njegovoj potrebi da me štiti. Ako je zaista mislio da se ne mogu odbraniti od ove...ove djevojčice. „Ah, ja sam Cecily Raynair. Vi ste?“ Čak se usudila nasloniti na ram vrata. „Jane i John Doe“, odgovorila sam. Theo je zatvorio svoja usta, očigledno da sam bila prekinula, ali nisam imala u planu da ta djevojčica sazna naša stvarna imena. Cecily nas je pogledala, i onda se sklonila sa vrata. „Možete ući“, rekla je, rukom pokazaujući prema unutrašnjosti kuće. Kada nismo reagovali, dodala je; „Ako tako nastaviš stojati privući ćeš mnogo više pažnje.“ I morala sam priznati da je bila upravu. Nevoljko sam ušla u kuću, praćena Theom. „Jesi sigurna da je ovo pametno?“, prošaputao je, no nekako sam imala osjećaj da je Cecily čula. Ako je to bio slučaj nije to ničim odavala. Zastala sam u pola koraka, tako da je Theo sada bio tek nekoliko milimetara od mene. „Mislim da bi s njom ne bi bilo problema.“ Nisam bila sigurna da li sam očekivala da kuća izgleda potpuno uništeno ili možda da pronađem krv po zidovima. Što god sam očekivala, to nisam vidjela. Sve je bilo u savršenom redu kao kada smo mi ušli. Cecily je nestala u dnevnom boravku. Theo i ja smo malo zastali, i onda začuli njen glas. „Ne bojte se“, Stisnula sam vilicu i bukvalno umarširala u sobu. Nitko mi neće govoriti da se bojim te cure. Bila sam u potpunosti sigurna da bi je mogla srediti u sekudni. Cecily je već sjedila u fotelji, kada smo nas dvoje ušli. Noge je prebacila preko naslona, i igrala se sa svojom kosom. Theo i ja smo se pogledali, sjedajući na sofu. Morala sam priznati da mi je ova Cecily djelovala kao neka lujka, ali neću suditi previše rano. Ili sam barem tako mislila. „Šta radiš ovdje?“, upitala sam je. Nije me ni pogledala, niti se ispravila u fotelji. Nastavila se igrati sa svojom kosom. Stisnula sam vilicu, trudeći se da ne pokažem koliko me je zapravo počinjala nervirati. Nakon nekoliko minuta, okrenula se prema meni i pogledala me, onim svoj prodornim plavim očima. „Ja sam necromancer, i došla sam ovdje da pomognem Jackinom duhu“ Trepnula sam jednom, pa onda dvaput i ponovo treći put. Cecily je bila necromancer. Taj dio sam mogla shvatiti kao i onaj dio zbog čega se ponašala pomalo ludo. Ne bih se iznenadila kada bi mi sada rekla da je već počela luditi od svij duhova. „Šta ste vi?“ Nevino nas je upitala, trepćući svojim plavim očima. Theo se nakašljao, pa me onda pogledao. Slegnula sam ramenima, u stvarnom neznanju da li da lažemo ili kažemo istinu. Theo se odlučio umjesto mene. „Ona je clairvoyant, a ja sam poludemon.“ Odgovorio je, pokazujući pstrom na mene. Cecily je prvo odmjerila mene, onda Thea, očito duboko zamišljena. „Usvojena sam i živim sa ocem“, naposlijetku je rekla, a ja nisam mogla odoliti a da ne podignem obrvu. U sebi sam se pitala kakve to veze ima. „Pretpostavljam bježite od Cabala?“ Šta se dešavalo sa nama u posljednje vrijeme, zapitala sam se. Zar je zaista bilo moguće da u posljednjem tjednu upoznamo više netprirodnih nego tokom cijelog svog životu, i k tome da su spremni pomoći. Iznenađeno sam pogledala Thea, koji je bio u jednakom šoku kao i ja. Djevojčica je odmahnula rukom. „Ne brinite se, nije tako očito, ali povezala sam neke činjenice“, uz te riječi ustala je sa fotelje. „Mislim da vam ja i očuh možemo pomoći“ Sretno je izjavila, uzimajući Theovu ruku i vukući ga da ustane. Nije se previše opirao iz ko zna kojih razloga. „Zbog čega misliš da trebamo vašu pomoć?“ Na riječ pomoć sam napravila grimasu, zamišljaljući Cecilynog oca kao još luđeg od nje. Jedino je takva osoba mogla usvojiti dijete kao ovo. Ponovo sam morala sebe opomenuti da ne donosim prerane zaključke o ljudima, ali je to ponekad bilo tako teško. „Možda mi ne vjerujete, ali ja sam zaista necromancer i ja vam zaista želim pomoći. Ni ja ne želim da završim kao još jedan dodatak već bogatom asortimanu Cabala, s toga u neku ruku se mogu sa tobom saosjećati.“ Rekla je, gubeći onu svoju auru izgubljenosti. Odjednom je poprimila izgled kao da se nalazi na poslovnom sastanku. „Otac i ja vam možemo pomoći, a ne živimo daleko, u Kingstonu. Ja vas mogu odvesti, a vi se možete vratiti kada god poželite.“ Približila sam se Theo, i pokušala ga neprimjetno udariti u rebra. No, kao i oibčno, Theo nije prepoznao potrebu za suptilnošću te me upiton pogledao. „Šta je bilo?“ upitao je. Poželjela sam ga udariti u tu njegovu tvrdu glavu. Glavom je odmahnula u pravcu kuhinje. „Izvini, Cecily, ali možemo li se samo dogovoriti?“ Djevojčica je samo klimnula glavom. „Čekat ću vas kod vrata“ klimula sam glavom, okrećući se na peti. U nekoliko kratkih koraka, našla sam se sa Theom u kuhinji. On je posljednji ušao tako da je i on zatvorio vrata. „I šta kažeš na prijedlog?“ upitala sam. „Ne vidim što ne bismo mogli prihvatiti. Ne vjerujem da bi nam cura mogla bilo što uraditi, a kada dođemo u Kingston, možemo tražiti da se nađemo da tim čovjekom na nekom javnom mjestu.“ Morala sam priznati da je Theo u neku ruku bio upravu, iako nisam istaknula da je rijetko bilo koje mjesto više javno u ovo doba noći. Razmislila sam na trenutak i složila se sa njim. Što da ne? ~ Vožnja je većim dijelom bila ispunjena neugodnom tišinom. Cecily je sama vozila, dok smo se Theo i ja odlučili za zadnja sjedišta. Plavokosa djevojka se nije protivila, čak je djelovala nekako sretno. Pretpostavila sam da je to bilo zbog toga što onda ne bi morala pričati sa nama. Iako moram priznati da sam bila relativno iznenađena što je Cecily mogla voziti. Izgleda da je ta cura imala osamneast godina, ili je bila sigurna u sebe da je nitko neće zaustaviti. Kako god bilo, vozila je super za curu svojih godina. Ja sam se, s druge strane, ispružila na zadnjem sjedištu, podigla noge i naslonila glavu na Theovo rame. Nisam željela započeti razgovor iz prostog razloga što je Cecily bila tu, tako da smo se morala zadovoljiti tišinom. Negdje da sredini puta, bila sam sigurna da mi se počelo spavati, jer sljedeća stvar koju znam je da me je Theo lagano tresao. „Probudi se, spavalice“, rekao je, ne tako nježno, kao što je mislio da je to uradila. Trepnula sam nekoliko puta, pokušavajući otjerati san sa svojih očiju. Vrata automobila su se otvorila, i ugledala sam Cecily kako stoji na vratima. Istog trenutka sam spustila noge, i izšala iz automobila. Izlazeći iz auta, bila sam zapahnuta valom hladnog vazduha. Malo sam se stresla, gledajući oko sebe. Nalazili smo se na prakingu, ispred nekoliko visokoih zgrada. Parking je, suprotno mojih očekivanja, bio skoro popunjem do posljednjeg mjesta. „Živimo tamo“, Prstom je pokazala prema najvišog, i najbližoj zgradi. Klimnula sam glavom, previše umorna da bih se sjetila dogovora sa Theom. Ionako nije nijedno mjesto sada bilo javnu, zaključila sam sada sa više sigurnosti. Djevojčica nas je povela do zgrade, pridržala vrata dok smo ušli i pozvala lift. Živjeli su na petom katu, vidjela sam. Tek kada su se vrata otvorila, shvatala sam da sam se ponovo naslonila na Theo. Brzo sam se ispravila i slijedila Cecily. Treća vrata desno, primjetila sam. Cecily je zastala da otključa vrata, te prva ušla. Theo ju je slijedio, i tek sam ja onda ušla. Zatvorila sam vrata iza sebe, jednim jednostavnim udarcem. Vrata nisu zalupila onoliko koliko sam očekivala. „Oče!“ viknula je Cecily, plaći svijetlo u hodniku. Prva stvar koju sam primjetila da su zidovi bili obojeni u bijelo. Nekako mi je to odudaralo od Cecily, ali opet je nisam znala previše duge. „Dovela sam goste“ nešto tiše je dodala. Prošlo je neka minuta prije nego sam čula glas i korake. „Kakve goste?“ Otac o kojem je pričala, je sigurno djelovao mnogo drugačije nego Cecily. Imao je kosu srednje dužine, tamno smeđu kao i njegove oči, primjetila sam. Također sam primjetila da je imao naočale, i da se kretao pomalo usporeno. Mogla bih se kladiti da smo ga probudili. Iz nekog razloga osjetila sam potrebu da se prva predstavim i rukujem. „Zoe Lewins, clarivoyant“, rekla sam pružajući ruku. Prihvatio je moju ruku, ali nije se nasmješio. „Felix Raynair, čarobnjak.“ Tada sam shvatila zbog čega je usvojio Cecily. Ako je shvatio što je bila, sigurno joj je bilo bolje sa njim, nego da odrasta u nekom domu, gdje bi sigurno bila izazivana. „Theodore Bailey, poludemon,“ Theo se predstavio. Felix nas je pustio u dnevni boravak, traljajući svoje obrve. Onda ih jednim potezom, ponovo zagladio i sjeo u fotelju. Dnevni boravak je također bio obojen u bijelo, ispunjen namještajem koji je djelovao posve nasumično probran i stavljen unutra. Sve ovo je davalo dojam stana u kojem se nije previše provodilo vremena. „Što želi još jedan clairvoyant u našem domu? Zar ste se prestali brinuti o sebi i više ne možete preživjeti ni dan bez nečije pomoći?“ rekao je, prekrstajući noge. Theo je pogledao jednom u mene, i shvatila sam istog trenutka da je bio jako ljut. Ja sam, s druge strane, vratila pogled na Felixa i nastavila gledati u njega. Cecily je misteriozno nestala u kupatilu. „A odkada se ti smatraš validnim da kažeš koliko mogu ili ne mogu preživjeti sama bez nečije pomoći?“ „Odkada sam imao već nekoliko clairvoyanta kojima je trebala pomoć od Cabala. Da li zaista postajete gluplji svakog dana tako da ne možete sačuvati svoje guzice?“ U tom trenutku nisam bila sigurna ko je prije skočio. Theo ili ja. Ili pak Felix. Kako god je bilo, u sljedećoj sekundi, sam držala jako ljutog Thea da ne napadne Felixa, dok je ovaj samo stajao i gledao u nas sa velikim zanimanjem. Istini na volju, Felixove riječi me nisu toliko povrijedile, jer sam jedino ja mogla vidjeti da se on zapravo zezao. A i da nije, odgovaranje na njegove riječi bi bilo jako zanimljivo. Također mi je baka jednom davno rekla da čarobnjaci pate od prevelikog ega. Ponekad ih je trebalo spustiti na zemlju. Felix je pogledao prema Theu, kojeg sam već sada teže zadržavala. „Kako možeš dopustiti da te tako vrijeđa?“ proderao se na mene. Požalila sam što mi ruke nisu bile slobodne, tako da bi mogla začepiti uši. „A šta ćeš ti uraditi? Boriti se za moju čast. Ako nisi primjetio, on je čarobnjak. Šta ćeš ti? Pogledati kroz njega i reći mu da će za deset godina umrjeti od srčanog udara?“ prošaptala sam mu na uho. Dobro, sada nisam bila sigurna koliko sam se prošaptala a koliko proderala. Čula sam Felixa da se smije. „Theodore, je li tako? Moram priznati da ti cura govori istinu!“ rekao je Felix, prekršajući ruke preko grudi. Theo se opustio, pa sam ga pustila. Uspravila sam se, ljutito gledajući prema Felixu. „On nije moj momak, niti sam ja njegova djevojka.“ Frknula sam, prizirno. „Znaš, možda ti i pomognem. Djeluješ mi drugačija od ostalih“ zaključi je Felix na kraju. To je najvjerovatnije bio trenutak kada sam mu se trebala zahvaliti, ali nisam. „Nikada nisam tražila tvoju pomoć. Zadnji put kada sam provjerila tvoja kćerka je nama predložila da nam pomognete. Pristali smo iz čiste radoznalosti.“ Uhvatila sam Thea pod ruku. „Ipak ne bih željela da vam budem na muci“ Prije nego smo mogli doći do izlaznih vrata, Theo teško dišući, a ja relativno ljuta i pospana, Felix nas je zaustavio. „Izvinjavam se na mom ispadu. Nije bilo uredu. Mislim da sam zbog nedostatka sna malo šenuo“ Čak se uspio i nasmješiti. Zaustavila sam se u koraku, gledajući prema njemu. Nešto je bilo o tom čovjeku što me je tjeralo da kažem da ću ostati. „Pa možda čak i ostanemo“, naposlijetku sam rekla. U tom trenutku vrata kupitala su se otvorila, i Cecily u pidžami, sa kosom povezanom u pletenicu je izašla, sa jako radoznalnim izrazom. „Šta se desilo?“ nevino je upitala, a ja sam prevrnula očima. published: ponedjeljak, 07.09.2009. - 20:25
|
