Zlatne žbice

17.08.2020., ponedjeljak

Knjiga jegulja

Da me prije dva tjedna netko upitao što znam o jeguljama vjerojatno bih mu odgovorio: Znam da su to neobične zmijolike ribe i to je otprilike to. Ako bi mi isto pitanje bilo upućeno danas čini mi se da bi o jeguljama mogao reći puno više. Za tu veliku promjenu mogu zahvaliti švedskom piscu Patriku Svenssonu odnosno njegovoj knjizi jednostavnog naslova Knjiga jegulja. Posudio sam je u gradskoj knjužnici neplanski, igrom slučaja kao i većinu naslova u čije stranice nenadano uronim. Kao kad skočite u more i stresete se od njegove svježine da bi mu se potom dugo prepustili.

Već u uvodnom poglavlju Svensson uspjeva pridobiti moju punu pažnju navodeći vrlo zanimljive podatke o ovoj tajnovitoj i jedinstvenoj ribljoj vrsti još uvijek punoj zagonetki. Piše tako da jegulja dolazi na svijet u dalekom Sargaškom moru koje je posebno po tome što nigdje ne dotiče obalu, već je okruženo drugim morima. Osim što je posebna zbog mjesta na kojem se mrijesti jegulja je jedinstvena i zbog nimalo običnog životnog ciklusa. Nakon što se izlegne mlađ jegulje nošena strujama kreće na dugo, beznadno putovanje preko Atlantika ka slatkovodnim tokovima europskih i američkih rijeka. Znanost još nije zabilježila da neka životinjska vrsta u fazi ličinke prelazi tako dalek put. Kad konačno stigne i zađe u slatke vode; rijeke, potoke, brzace, jezera, bare, pa čak i veće lokve jegulja već poprimi oblik i veličinu prozirnog vrbinog lista da bi se nešto kasnije preobrazila u veće, žućkasto, neprozirno obličje. U slatkim vodama živi veći dio života koji može potrajati nekoliko desetljeća cijelo vrijeme bez spolnih obilježja. Tek pred kraj svojeg životnog ciklusa ove posebne ribe postaju spolno zrele, dostižu punu veličinu i poprimaju tamiju boju. Kao takve traže put do mora i vođene nekim, nama ljudima teško shvatljivim unutarnjim instinktom i kompasom, kreću ka Sargaškom moru kako bi se tamo parile, položile oplođenu ikru, te na poslijetku u toj nedostupnoj i tajnovitoj postojbini umrle.

Svensson u više navrata ponavlja kako je jegulja još uvijek puna zagonetki. Dugo se tragalo za odgovorima na njezino tajnovito ponašanje. Ta nastojanja iznjedrila su takozvano jeguljino pitanje. Još uvijek nitko potvrđeno nije vidio odraslu jedinku jegulje u Sargaškom moru. Sva istraživanja navode da se razmnožava baš tamo, ali još nema znanstveo relevantnog objašnjenja zašto naš na tom nepristupačnom dijelu našeg planeta. Dugo se vjerovalo da jegulja uopće nije riba jer ima slabo izražene peraje i krljušti i specifičnog je oblika. Najstarije zabilježeno istraživanje seže u doba Aristotela koji je i sam promatrao i proučavao ova tajnovita stvorenja. Nije dobio puno odgovora na postavljena pitanja, pa je zaključio, između ostalog, da nastaju iz blata, odnosno iz ničega. Još jedan poznati svjetski um bavio se jeguljama. Bio je to Sigmund Freud poznati psiho-analitičar u vrijeme dok je kao mladi prirodoslovac na sveučilištu u Trstu bezuspješno jeguljama pokušavao odrediti spol. Ta dva imena dio su podugačkog niza znanstvenika i enzuzijasta koji su kroz povijest, manje ili više uspješno, proučavali jegulje. Iz tog niza vrijedi izdvojiti Danca Johanesa Shmidta koji je prije stotinjak godina poduzeo dugotrajne i mukotrpne ekdpedicije u Atlanskom oceanu nakon kojih je s velikom sigurnošću ustvrdio da se jegulja mrijesti u Sargaškom moru. Migracija ove neobične ribe vrlo je kompleksna i nije do kraja rasvjetljena. To autoru ove knjige ostavlja prostora da čitatelja povede na jednu uzbudljivu književnu plovidbu povremeno sa elementima mistike.

Patrik Svensson vješto kombinira publicistički tekst sa vlastitom romanesknom pričom čiji je light motiv jegulja. Pri tome je diskretan, ali i vrlo osoban. U paralelnoj narativnoj liniji piše o obitelji, ponajviše o ocu s kojim je u djetinjstvu odlazio u ribolov loveći ponajviše jegulje. Otac mu je bio radnik, asfalter koji je u ribolovu nalazio odmor i rekreaciju, ali i mogućnost obogaćivanja kućne trpeze. Kako je obitelj živjela blizu rijeke to se nametalo kao logičan slijed događaja. Autor na pojedinim stranicama detaljno objašnjava načine i tehnike ribolova kao i rsznovrsne mogućnosti pripreme i konzumacije ulovljenih jegulja. Priča o ribolovu u djetinjstvu i ocu dio je zanimljive obiteljske freske sačinjene od uglavnom ugodnih, povremeno sjetnih uspomena koje u konačnici čitatelju približavaju identitet i specifičan mentalitet ptotagonista.

Osim prirodo-znanstvenog i osobnog segmenta, priča o jeguljama sadrži i socio-ekonomski kontekst. Navodi tako Svensson mjesta i regije u kojima je lov na jegulje puno više od običnog ribolova u slobodno vrijeme. Jedno od takvih je Zaljev jegulja na švedskoj obali gdje je lov na jegulje tradicionalnom metodom dio kulturnog nasljeđa. Upečatljiv je pasus o seocetu Aguinaga na rijeci Oriji u Baskiji gdje su jegulje delikatesa. U njemu autor u pomalo pjesničkoj maniri piše kako ribari u svojim barkama sa feralima čija se svjetlost presijava na živućoj postelji od riba ručno vade staklene jegulje s pomoću okruglih mreža na dugačkim drvenim motkama. Ili primjer ribara iz Sjeverne Irske povezanih sa IRA-om čija je borba za pravo na izlov poprimila politički kontekst u kojem je jegulja bila tek povod za traženje drugih prava. Svensson zaključuje kako lovci na jegulje nekad plivaju protiv struje te da su neobični i samodostatni. Lov ovih pomalo neobičnih riba nije samo njihov posao. On ih u dobroj mjeri određuje i definira.

Patrik Svensson svoju fascinaciju jeguljama uobličio je u vrlo smislen, opsežan i originalan ukoričeni tekst. Moju čitateljsku pažnju uspio je držati na visokoj razini od početka do kraja. Imao sam sreću čitati knjigu u vrijeme ljetovanja uglavnom uz more što je dodatno utjecalo na ionako jak utisak što je na mene ostavila. To književno iskustvo pokušat ću na kraju sažeti citirajući njegove riječi što se odnose na predmet ove fascinantne priče: Tko ima cilj, ima mogučnost pronaći smisao. Jegulje po tom pitanju mogu biti sretne.

- 07:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.08.2020., utorak

Morske

Još malo morskih :)








- 21:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

10.08.2020., ponedjeljak

Morska

Jedna morska, prva u nizu :)


- 21:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

06.08.2020., četvrtak

Raskrižja

U knjizi Tvoj sin Huclebery Finn pokojni Bekim Sejranović navodi otprilike ovo: Svi mi smo produkt odluka što smo ih u prošlosti donijeli i spleta okolnosti u kojima smo se zaticali. Navodi nadalje sljedeće: Ne možeš recimo zatočeniku koncentracijskog logore reći: Svatko je kovač svoje sreće jer okrutne okolnosti u kojima se on protiv svoje volje našao daleko nadilaze mogućnost da o njima odlučuje. Kao što nije uputno tvrditi za nekoga tko je bio strpljiv ili odlučan kad je trebalo, donosio uglavnom razumne i pravilne odluke, pa mu je život uređen a on sam zadovoljan, da je sve to sudbina. Pojavu koju na ovaj način objašnjava Sejranović naziva dualnost. Možemo jednako tako reći medalja s dvije strane ili jin i jang, kako hoćete. Svakodnevno smo u prilici donositi manje ili veće odluke, od onih banalnih, pa sve do krucijalnih. Često odluke moramo mijenjati jer se usklađuju i množe sa odlukama drugih, a to onda možemo nazvati okolnosti. Neodlučnost nije pretjerano cijenjena osobina. Gotovo svaki put kad sam se dugo dvoumio donio sam na kraju krivu odluku. Mislio sam pri tom kako sam oprezan, a zapravo sam bio u strahu. U strahu od svega, pa i sebe samoga.

Misli opisane u prethodnom pasusu motale su mi se po glavi dok sam ležeći razmišljao kako provesti slobodno popodne. Najednom odlučim kako ću ostatak dana hodati kroz šumu. Ta odluka je u tom trenutku bila pomalo ishitrena i možda nepromišljana, ali je donijeta pa nije bilo druge, već spremiti se sjesti u auto i otići do Marče šume u okolici Kloštar Ivanića. Stupivši na šumski put uviđam kako je dolazak bio pravi potez. Vrijeme gotovo idealno, ni vruće ni hladno. Prirodno okruženje motivirajuće, a osjećaj zadovoljstva vrlo izražen. Hodam tako ujednačenim korakom prema prvom križanju šumskih putova. Razmišljam hoću li samo do takozvane lugarske kuće, pa natrag ili produžiti i napraviti dužu i zahtjevniju kružnu rutu kroz središnji dio šume u kojem dugo nisam bio. U trenutku kad ugledam lugarsku kuću odluka još nije bila na vidiku. Uviđam da će okret na tom mjestu i povratak istim putem biti kratka šetnja i slab izazov, a zadovoljstvo malo. Nakon odmora i okrjepe prevagnem krenuti dalje prema središnjem dijelu. Već nakon par minuta počinjem razmišljati kako odluka možda nije bila dobra. U tom djelu nisam bio već dvije i pol godine. Prilično je dojmljiv, ali i izazovan. Ostavlja možda i pomalo mističan dojam jer visoka stabla propuštaju vrlo malo svijetla. Zbog slabe dostupnosti ljudski utjecaj najmanje je izražen. Veća je prisutnost životinja ponajviše srna i divljih svinja. Prije nekoliko mjeseci proširila se priča da je u Marči viđen vuk. To mi je u razgovoru potvrdio čak i jedan radnik šumarije. Dok razmišljam o svemu tome osjećam kako mi se neprimijećeni šuljaju strah i nelagoda. Ipak nastavljam dalje ne dovodeći u pitanje odluku da prođem taj dio.

Prije nego što ću skrenuti u odvojak što tamo vodi vidim lovočuvara. To je stariji čovjek kojeg sam u više navrata sretao u šumi. Pozdravim ga i ulazimo u kratak razgovor. Pitam ga kako da još nije u mirovini. Odgovara mi da jest već nekoliko godina, ali da kao umirovljenik radi honorarno. Govori kako je mirovinu zaradio radeći taj posao više od četrdeset godina, ali ima volje i energije obavljati ga i dalje. Pitam ga je li se navikao dolaziti u šumu svakodnevno. Kaže ne samo da se navikao već da mu se uvukla pod kožu i da teško može zamisliti dan da u nju ne kroči. Pitam ga za lovce na obližnjim čekama. Odgovara mi da ih kasno popodne još nema, ali pred večer nije uputno pješačiti na potezu gdje su njihove čeke. Kazujem mu plan svoje današnje rute i pitam ga jeli sigurna i ima li životinja na njoj. Prema njegovim riječima taj dio je siguran za prolazak, a životinje su aktivnije u predvečerje i noću. Na kraju mi još izrazi žaljenje zbog velikih razmjera sječe u Marči zadnjih nekoliko godina. Iznosi nevjerojatan podatak da je u nekoliko godina posjećeno oko šezdeset posto šume. Ako je to točno, za par godina ću gaziti samo po ledini i šipražju, a on neće imati za koga ostavljati razbacane klipove kukuruza.

Nakon što se pozdravimo i svatko produži svojim putem osokoljen nastavljam dalje. Razgovor s njim ulijeva mi dobrodošlo samopouzdanje potrebno za nastavak pješačenja i prolazak najzahtjevnijeg dijela šume. Kad konačno u njega stupim uviđam da nije tako tajnovit kao što ga pamtim. Možda sam u sjećanju nadogradio impresije što ih je na mene znao ostaviti. Prisiljen sam čak stati i obaviti jednu sasvim običnu i banalnu stvar na tom dijelu, veliku nuždu. Neće šuma zamjeriti ako je u pitanju viša sila, a nekoliko papirnatih maramica brzo će se razgraditi. Nakon što zadihan ispenjem najduži i najzahtjevniji uspon na ruti stanem kako bi predahnuo i popio vode. Oko mene samo visoka stabla i duboke vrtače sa svih strana. Najednom začujem glasno šuškanje i još glasnije zborno roktanje. Ukipim se na mjestu, a cijelo tijelo mi prođe tiha jeza. Znao sam naravno o čemu se radi, divlje svinje. Pomišljam odmah potrčati nazad, ali ne mogu odrediti odakle točno dopiru zvukovi. U ruci stišćem tanki, aluminijski štap kupljen u Dechatlonu koji bi mi bio slabo oružje u srazu s tim velikim životinjama. Najednom se ukazuju pedesetak metara ispred. U koloni jedan po jedan prelaze put kojim trebam proći. Stojim tako nepomično i čekam da prođu. Ni ne pomišljam krenuti negdje ili pokušati slikati ih. Znam da su u strahu velike oči, ali one odrasle izgledaju mi ogromne. Pokušavam objektivno procijeniti koliko ih je. Prvo prođe jedna krupna, vjerojatno ženka, a za njom skakuće nekoliko savim malih i tako nekih šest-sedam grupica. Sve skupa između dvadeset i trideset životinja. Impresivan prizor. Ispunio me strahopoštovanjem. Nakon što prođu još se neko vrijeme čuje šuškanje, a onda opet tišina. Iako prilično ustrašen odlučujem krenuti dalje. Kad dođem do mjesta na kojem je družina prešla preko puta vidim na desetke tragova u blatu sitnih i krupnih. Oprezno se osvrnem uokolo, a njih nigdje. Nakon što uvidim kako su zamakle nekim svojim poslom bivam sam pred sobom pomalo posramljen što sam onako u strahu pomislio pobjeći. Uviđam kako je mjesto na kojem stojim zapravo raskrižje dvaju putova od kojih je jedan sasvim slučajno ili, zato što sam tako danas odlučio, moj.




- 22:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

02.08.2020., nedjelja

Kupa Sisak-Petrinja

Prije otprilike mjesec dana u novinama sam pročitao kako je u Sisku uvedena nova, brodska turistička linija na relaciji Stari Kaptol – Stari grad Sisak. Već tad mi se upalila lampica koja je tinjala sve do danas kad smo se onako obiteljski u đuture zaputili ka Sisku iz prve ruke provjeriti o čemu se radi. Stigli smo na sisačku šetnicu malo prije jedanaest sati i ukrcali se na brod Juran i Sofija. Nije trebalo dugo čekati da se paluba malog turističkog broda ispuni znatiželjnicima i turistima. Kad je zabrundao brodski motor i plovilo se otisnulo od pristaništa uzbuđenje kod prisutnih, osobito onih najmlađih, bilo je na vrhuncu. Mnogi su tad pohitali na pramac i svojim aparatima pokušali zabilježiti zelenilo Kupe što se raširila oko nas. Laganim tempom otputili smo se nizvodno ploveći prvo ispod starog mosta, zatim onog željezničkog, da bi pod zidinama starog grada zaokrenuli i istim putem uzvodno stigli do usidrenog broda Bikovo koji je zapravo pristanište. Puni dojmova nakon kratke, ali sadržajne plovidbe sjeli smo uz Kupu na terasu legendarnog Siscia jazz kluba i u ugodnoj atmosferi punili baterije za nastavak izleta.

Prvotni plan bio je provesti popodne u Sisku. Ipak nakon kratkog vijećanja odlučili smo posjetiti još jedan grad u blizini. Naša naredna stanica bila je nedaleka Petrinja. Brzo smo stigli tamo i lako pronašli gradsko kupalište na Kupi. Ovo je bio prvi put da smo se tamo zatekli. Ostali smo ugodno iznenađeni vidjevši uređenu plažu i skladni objekt uz nju dobro uklopljen u prirodni okoliš. Kupa na tom mjestu radi veliki zavoj na čijoj je obali djelomično pjeskovita i uglavnom šljunčana plaža što se spušta u poduži plićak. Pohitali smo naravno odmah osvježenje potražiti u samoj Kupi koja se ponešto ugrijala prethodnih dana. Ponovili smo to u više navrata krijepeći se u međuvremenu sendvičima, sladoledom, slatkišima, grickalicama, sokovima i naravno pivom. Dobar dio popodneva uživali smo kupajući se u našoj najvećoj, domaćoj rijeci upijajući njezin bilo i energiju. Guštali smo plavetnilo ljetnog neba što je nadvisuje, zelenilo okoliša što je okružuje i ugodni žamor petrinjskih kupača. Doma smo došli vozeći se uz Savu u tišini diskretne muzike radio Sljemena svatko zaokupljen svojim mislima i dojmovima.



- 20:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2020 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.