Zlatne žbice

19.07.2020., nedjelja

Kod Mehe

Moj prijatelj Meho prilično je svestrana i zanimljiva osoba. U stanju je manevrirati na čak četiri kolosIjeka što nije lako. Za to je potrebna stanovita energija, dobra organizacija, te napose fleksibilnost. Njegov radni dan u prosjeku traje dvanaest sati. Uz redoviti posao električara godinama drži kafić u centru Križa, malog mjesta u Moslavini. Uz to je rukometni trener, te povremeno radi dodatno "u fušu". Radeći tako zajedno s njim na poslovima uređenja interijera i ja sam donekle uvježbao fleksibilnost podići na viši nivo. Osim u samom poslu, svakodnevne prilagodbe postale su mi nužne i uobičajene u smislu organizacije vremena. Dani su mi poprilično ispunjeni. Teško mogu potanko isplanirati naredni, a kamoli više njih, unatoč tome realno obavim i napravim relativno puno. Zapravo, što manje planiram, to više stižem. Mehin primjer najbolji mi je pokazatelj da je takvo što moguće i izvedivo.

Prethodni pasus napisao sam na mobitelu sjedeći u separeu njegovog kafića dok sam čekao da se vrati iz nabavke za isti. Nakon toga zaputili smo se raditi na uređenju jednog potkrovlja. Taj njegov kafić nije nimalo običan. Nalazi se u podrumu stare općinske zgrade u Križu. Prije više od dvadeset godina Meho je u dugoročni najam zakupio taj podrum, uredio ga i pokrenuo posao. Kad je prvi put kročio u njega na nogama je imao gumene čizme kako bi mogao gacati kroz ustajalu vodu što je sezala skoro do koljena. Bila je to zapravo stara memljiva magaza godinama zapuštena i derutna. Tadašnji općinari planirali su taj prostor zatrpati. Odustali su tek nakon pomalo neobične Mehine ideje da ga uredi i pretvori u kafić. Rečeno, učinjeno. Trebalo je prvo raščistiti staru kramu, ispumpati vodu, napraviti opkop i drenažu dubokih temelja, obiti staru žbuku, očistiti cigle, dozidati šank, ugraditi sve instalacije, te sve skupa opremiti da mjesto postane funkcionalno i ugodno za boravak. Dobar dio nabrojanih radova Meho je napravio sam po svojoj mjeri i ukusu. S godinama je diskretno ispunio zidove slikama i natpisima, a kutove živopisnim starim predmetima od kojih svaki priča neku priču. To je mjesto na kojem rame uz rame na zidu stoje portreti Charlesa Bukowskog i stanovitog Mihe, dugogodišnjeg kriškog brice. I jedan i drugi bili su svojevremeno ljubitelji dobre kapljice. A već prilično dugo su pokojnici.

U prvih nekoliko godina rada tog kafića bio sam gotovo upola mlađi nego danas. Dolazio sam u kriški podrum s povećim društvom najčešće u večernjim satima u dane vikenda. Privlačila nas je opuštena, spontana, često vesela, pomalo rokerska atmosfera. Tome je dobrano pridonosio i sam Meho koji je tih godina često bivao za šankom. Slušao se dobar rock ili blues, pilo se, pjevalo, ponekad i plesalo. Rađale su se ljubavi, neke živuće i danas. Ostale su mi u ugodnom sjećanju takozvane poetske večeri gdje su gosti mogli recitirati ili pročitati svoje ili bilo kakve književne uratke sve dok je publika iskazivala dovoljno strpljenja. Povremeno je nastupao Branko Galoić, za prijatelje Brans, danas etablirani gitarist, uspješan glazbenik s pariškom adresom. Jednom zgodom slučajno sam ulovio kratki razgovor u prolazu između njega i Mehe. U općoj gužvi i buci ljudskih glasova i glasne muzike Brans zaustavi Mehu i uzbuđeno mu kaže: Znaš li da je ovo danas prvi put da sam ja pjevao?! A Meho mu pomalo nonšalantno ležernim tonom odgovori: Znaš li da je ovo prvi put da ja imam svoj kafić.

Nakon nekoliko godina moje društvo počelo se pomalo osipati. Prorijedili su se izlasci, pa tako i odlasci u Križ. Većina nas zašla je u neke godine kad se traže i nalaze stalni poslovi, zasniva obitelj, rađaju se djeca, a neobuzdani, noćni izlasci postaju rijetkost. Subotnja, jutarnja kava postala nam je glavni društveni događaj i zadovoljavajući nadomjestak za lude provode. U podrum u Križu, iz godine u godinu, u noćnim satima navraćali su sve mlađi i mlađi. Tako je ostalo sve do danas. Djevojke i mladići što su se sinoć uz muziku i piće provodili prije dvadeset godina su možda bili tek rođeni. Zbog svega toga ne osjećam žal, samo povremene vihore dozirane, pozitivne sjete koja je pokazatelj da je i nama kod Mehe bilo dobro.

Neko vrijeme nakon što su prestali naši izlasci u Križ Mehu sam rijetko viđao. Jedva da sam čuo gdje je, čime se bavi, kao živi. Znao sam da još drži kafić u podrumu, ali da on sam u njemu ne radi. Iz tog vremena pamtim jednu upečatljivu zgodu. Slučajno smo se nakon dugo vremena sreli u Domu zdravlja na klupi ispred sobe u kojoj zasjeda komisija za dugotrajna bolovanja. Nakon nekoliko pozdravnih rečenica ustanovili smo kako je on nedugo prije prošao prilično tešku i rizičnu operaciju kralježnice, a ja još težu i rizičniju na mozgu. Nakon te konstatacije preostalo nam je samo smijati se.

Negdje u jesen dvije i šesnaeste prolazio sam prilično teško razdoblja garnirano razvodom. Baš u to vrijeme Meho me nazvao i predložio da radimo zajedno na povremenim poslovima uređenja interijera. Ponudio mi je zapravo priliku da se tom poslu učim jer je on već dotada u njemu stekao prilično iskustva, a ja tek ponešto. Objeručke sam prihvatio ne samo iz razloga što se ukazala prilika za dodatnu zaradu, već i zato što je fizički rad dobar recept za bijeg od teških misli, spirale što može odvesti u depresiju. Otad, uz kraće pauze, često u dobroj zafrkantskoj atmosferi izvodimo radove koje sam djelomično opisao prije dvije godine u priči A je to - The walls

Dok je Meho krajem devedesetih pretvarao derutni podrum u originalni kafić naišao je na urezani natpis na zidu. Netko je velikim slovima izrezbario natpis: Veszeli 1857. Nakon što se raspitao što bi taj natpis mogao značiti saznao je kako je podrum neko vrijeme u prošlosti služio kao zatvor. Taj natpis vjerojatno potiče od nekog zatvorenika još iz vremena Austro-Ugarske. Odlučio je sačuvati taj dio žbuke, uokviriti ga i po njemu nazvati kafić: Veszeli 1857. Iako ima prilično originalno ime iza kojeg se naslućuje zanimljiva priča tek rijetki su oni koji ga tako nazivaju. Velika većina redovitih gostiju voli jednostavno reći: Kod Mehe. To se toliko uvriježilo da je postalo pravilo. Izvorni naziv rijetko tko spominje. Križani i mnogi drugi koje put nanese s veseljem navraćaju kod Mehe.





- 18:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

08.07.2020., srijeda

Ilica

Ustajali mrak i tišinu sobe raspršuje uporna budilica s telefona. Snenim, nekoordiniranim prstima povlačim po njegovu zaslonu i prekidam tu neugodnu melodiju. Ustajem iz kreveta odlučan iskoristiti ovaj dan, pa i pustiti vlastitu krv ako treba, doslovno. (objašnjenje nešto kasnije) U kupaonici se dugotrajnim umivanjem uspijevam donekle razbuditi. Pokušavam na sebe navući hlače koje dugo nisam nosio. Čine se manjima nego zadnji put. Možda zbog obilnih i kasnih obroka. Još jedan pokušaj s drugima, rezultat isti. Tek treće pružaju dovoljno udobno i prostrano utočište još klimavim nogama. Bez doručka i prve kave izlazim u kišno, svježe, ljetno jutro.

Pokrećem u auto i jurim auto-putem prema Zagrebu. Kiša uporno pada, a temperatura jedva prelazi dvadeset. Dok pretičem prštave kamione i slušam monotoni zvuk brisača razmišljam kako već dugo nisam bio u centru metropole. Na Slavonskoj se formiraju duge kolone. Jedan prijatelj, koji putuje svaki dan na posao, mi je rekao da su veće gužve kad kišovito. Traženje slobodnog parkinga oko Vinogradske bolnice stavlja na kušnju moje zalihe strpljenja i sposobnost koncentracije. Nakon preduge vrtnje i upornih pokušaja u svim smjerovima ostavljam auto daleko na rubu neke šumice. Dok pješačim do bolnice prekasno shvaćam da će mi kišobran samo smetati. Nakon trijaže na ulazu pokušavam pronaći biokemijski laboratorij. Bolnički kompleks Vinogradske jedna je velika zbrka, ali nakon potresa i korone na dobrom je putu da postane kaos. Pronalazim labos ispred kojeg s crvenom uputnicama nestrpljivo cupkaju drugi pacijenti. Kad se pojavi zamaskirana teta svi jurnemo ravno k njoj u naručje postavljajući brojna pitanja. Na moje zelena medicinarka odgovara protupitanjem: Jeste naručeni? Nakon mojeg: Ne, ona kratko ispali: Morate se naručiti, onda ćemo vas obraditi. Ostajem pomalo zatečen što ona koristi, te naglo ulazi unutra i zatvara vrata. Pokušavam za njom viknuti kako mi je prethodno netko telefonom rekao da ne treba narudžba, ali zelena prilika brzo nestaje u labirintu bolničkih hodnika. Nisam pretjerano razočaran. Ionako sam tu radi druge pretrage. Ovo je bio samo neuspješan pokušaj da o istom trošku obavim dvije.

Razvoj događaja poklanja mi više od dva sata slobodnog vremena. Sjedam na kavu u kafić preko puta bolnice. Zadovoljno konstatiram da je besmisleno i dalje biti na tašte, te posežem za hruskavim pecivom iz vrećice. Kava i hrana vraćaju mi mir i koncentraciju. Nakon listanja novina shvaćam da vrijeme sporo curi, te odlučujem protegnuti ukočene noge. Spuštam se prema Ilici misleći kako ću je samo kratko proći i tako ubiti vrijeme. Međutim već na samom početku ona me privuče i potakne na dužu hodnju. Laganim korakom pješačim prema Trgu dok se iznad mene oblaci dvoume, odnosno uzmiču. Razgledavam izloge od kojih su neki otužno i zabrinjavajuće prazni. Pažnju mi ponajviše privlače otvorene veže i unutarnja dvorišta. Pojedina su derutna i zapuštena, a druga dotjerana za neku komercijalnu svrhu. Sva nagovješćuju neke zanimljive priče i bogate povijesti okolnih stanovnika. Do Britanca srećem vrlo malo prolaznika, tek poneki što brzo grabi nekim svojim poslom. U jednom izlogu vidim svoj odraz. Ta slika mi djelomično objašnjava ranojutarnji nesporazum s hlačama. Odlučujem da ću smanjiti, ali ne i ukinuti obilne i kasne obroke. (Do zaključenja ovog teksta ta odluka nije stupila na snagu). Nakon Britanca ipak nešto veća vreva ljudi osobito blizu samog Trga. Čini mi se da izostaju jedino turisti. Gotovo neobično mi dođe činjenica da u centru Zagreba nema ljudi azijatskih crta lica i neizostavnih foto-aparata. Umjesto njih najdužu zagrebačku ulicu zaposjeli su građevinski radnici. Na svakom ćošku su kombiji i kamioni iz kojih glasni neimari iznose gipsane ploče, stolariju i svaku drugu skalameriju. Na nekim zgradama vidljivi izvana tragovi trešnje iz ožujka.

Na Trgu odlučujem kratko odmoriti. Sjedam na podest sa strane, osluškujem gradsku buku i žamor, te znatiželjno promatram okolne zgrade i prolaznike. Treba mi neko vrijeme kako bi prihvatio i objasnio sebi činjenicu da baš nikoga ne poznajem. Vidjeti desetke lica, a niti jedno poznato, za nas što živimo u manjom mjestima, pomalo je neobično. S druge strane opet uživam u toj pomalo neobičnoj anonimnosti i činjenici sam dio takozvane gradske mase. Sunce se već dobrano ukazalo dok krećem natrag prema bolnici. Povremeno me prestižu biciklisti i vozači električnih skutera koji prilično velikom brzinom vrludaju između prolaznika. Na pola puta učini mi se da osjetim miris paljevine i vidim izmaglicu dima iznad Ilice. Nedugo potom glasne sirene vatrogasnih kamiona potvrđuju mi da nažalost u blizini nešto gori. Na povratku opet razgledam izloge, okolne zgrade i unutarnja dvorišta pokušavajući upiti bar malo njihove pomalo mistične sjenovitosti. Potaknut tim kulisama sjetim se jednog često ponavljanog književnog klišeja iz domaćih kriminalističkih romana: Zamaknuo za obližnju vežu.

Opet prolazim trijažu i ulazim u bolnički krug. Tražim i pitam za zgradu u kojoj je smješten ct uređaj. Konačno je uspijevam locirati i prijaviti se za pretragu. Ubrzo me unutra poziva simpatična mlada sestra kojoj iza medicinske maske mogu nazrijeti vedar osmijeh. Namješta me u neobični cilindar čiji će unutrašnji sklop možda znati odgovor na pitanje: U kakvom stanju su moji sinusi? Dok neobični stroj obavlja svoje, zatvorim kratko oči, a u misli mi se vrate intenzivni zvukovi i šarene slike Ilice.





- 10:56 - Komentari (10) - Isprintaj - #

04.07.2020., subota

Izlet u (ne)poznato

Prošli tjedan nisam puno boravio vani na otvorenom. Zbog toga sam propustio iz prve ruke vidjeti i doživjeti da je granulo ljeto. Osjetilo se to i unutra, ali ne tako intenzivno i izravno. Ovih dana imam priliku provesti više vremena izvan kuće. Jučer sam tako nakon duljeg vremena hodao  kroz šumu Marču u okolici Kloštar Ivanića. Ta hodnja bila je više nego ugodna. Tek gazeći kroz šumski krajolik uviđam kako sam se dobrano zaželio zelenila, prirode u svim oblicima. Dovoljno je bilo samo dva sata slušati truckanje vlastitih koraka po oštrom kamenju da bi se postigao unutarnji mir različit od onog kojeg nudi rutina. Društvo mi je činila M. Ona se prvi put našla u tom dijelu Marče kojeg sam ja zadnjih godina znao proći na biciklu, pa sam bio u ulozi svojevrsnog vodiča. Na trenutke zadivljeno komentirali smo okoliš i ambijent u kojem smo se zatekli. Fizički napor što smo ga uložili djelovao nam je izlišno u usporedbi s doživljajem kojeg nam je omogućila šuma. Večer prije kroz nju je protutnjalo nevrijeme. To zaključujemo po vidljivim tragovima istog. Postrance uočavamo ogromno srušeno stablo doslovno iščupanog korijena još zelene krošnje. Gacamo po blatnim bujicama na nižim dijelovima puta. Izbjegavamo velike lokve pune mutne vode. Nastojimo ne narušiti sklad mnoštva originalnih kanalića i minijaturnih kaskada što su ih večer prije oblikovali privremeni potoci. Ono što nas je ponajviše oduševilo je zelenilo. Velika prirodna, trodimenzionalna animacija, kao da smo likovi u nekom crtiću čiji autor nije štedio na zelenoj.

Po izlasku iz šume predlažem M. da se do Ivanić-Grada vozimo obilaznim putem, lokalnom cestom kroz manja naselja. Dok se ljetno sunce lagano spušta i gubi  silinu vozimo se kroz simpatična sela i obrađena polja. Slušamo glazbu na radiju i komentiramo viđeno. Pokušavamo pogoditi koje biljke i drveće raste uokolo. Obilazimo tako Marču u širokom luku i dolazimo na cestu što vodi prema Dubravi Vrbovečkoj. M. se pokušava orijentirati, ali kako tim putem nije prolazila teže joj polazi za rukom odrediti gdje se nalazimo. Kad konačno ugleda poznate orijentire oduševljeno zaključuje da smo stigli u Mostare, u neposrednu blizinu mjesta u kojem je rođena njena mama. Ta činjenica ju oduševljava. Govori mi kako u tom kraju nije bila dugo, te se vraća u godine ranijih dolazaka . Prisjeća se mjesta na kojem je stajala kuća njezine bake, ulice u kojoj se igrala.  Najednom preuzima ulogu vodiča i nakratko me uvodi u svijet davnih uspomena iznenada probuđenih. Dok ona evocira vlastite doživljaje ja se prisjećam kako me prije nekoliko godina nazvala dok sam na biciklu prolazio kroz Mostare. Najednom mi živo odzvanja taj skoro zaboravljeni razgovor. Komentiramo potom kako se mentalne mape sjećanja stalno iznova nadopunjuju. Nešto što je spremljeno duboko u pretince podsvijesti u stanju je u trenu isplivati na površinu svijesti. Trenutna slika samo je povod, ono otprije mogući su razlozi.

U Kloštar Ivaniću neplanirano odlučujemo posjetiti jednu zajedničku prijateljicu. Iako je poznajemo već godinama, nikad nismo bili kod nje doma. Puno puta nas je pozivala k sebi, pa smo odlučili da je sad vrijeme da uzvratimo na pozive. Nakon kraće potrage uspijevamo locirati mjesto na kojem živi. Zatičemo je ispred kuće kako uređuje dvorište. U prvi mah činili smo joj se nepoznati. Međutim, kad je shvatila da smo joj iznenada došli u goste, bila je oduševljena. Pozvala nas je unutra i uzbuđeno pokazivala skladno uređenu kuću i okućnicu. Na terasi smo uz bevandu imali priliku čuti kako je nedavno postala baka. Prije našeg dolaska dva tjedna kod nje je boravio unučić s roditeljima. Doživljaje i emocije proizašle iz tih dana pokušavala je oblikovati u riječi. Čak i kad joj to nije polazilo za rukom, znali smo kako se osjeća. Kad smo je napuštali već se hvatao prvi sumrak. Dok je stajala kraj dvorišnih vrata, smješkala se i pozdravljala nas, sinulo mi je da je linija između starog i novog, poznatog i nepoznatog zapravo vrlo tanka, gotovo nevidljiva. Možda je umijeće življenja u neprestanim prelascima iste.









- 19:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #

01.07.2020., srijeda

Prvi dan godišnjeg

5:12 buđenje (ne znam zašto tako rano)
5:28 jutarnja higijena i wc
5:41 gledanje u mobitel, navika, ovisnost (fejsbuk, index, blog..) ništa novo, uglavnom naslovi i vijesti od jučer
6:17 doručak, konkretan kao i obično, ipak je to najvažniji obrok, navodno
6:44 još malo po mobitelu, ništa novo
7:08 odlazak u pekaru po kruh autom (mogao sam i biciklom, ali nisam)
7:15 preko puta pekare je kafić, još nije vruće, na terasi je ugodno, kava, novine
7:56  kratko na posao (znam godišnji, ali moram još nešto obaviti)
8:30 naručeno vrijeme kod automehaničara, kočnice, već dugo odgađam, ostavljam auto
9:12 obrezivanje grana stabla što se prijeteće naginje na kuću i terasu posebno kad je vjetrovito, dugotrajniji, naporniji i opasniji posao od očekivanog, rezultat na kraju više nego dobar
11:01 tuširanje (prethodna aktivnost uzrokovala je nadprosječno znojenje i zaprljanje kože i kose)
11:22 odmor, slušanje muzike, spavanje zbog preranog buđenja
12:05 popravak kvake na vratima, još jedan dugo odgađan posao, zahtjeva improvizacije, uspješno obavljeno
13:20 ručak, izvrstan, piletina u umaku s karijem i kurkumom, tjestenina, salata, vino, desert sladoled
13:41 odmor, još malo spavanja (krenulo me)
14:25 zove majstor, auto gotov, dolazi po mene doma, sunce prži ko blesavo, popravak nije jeftin, ali moralo se napraviti, s kočnicama se nije za igrati
15:08 početak gledanja serije Istina o mom bratu, odlična, teška ali izvrsna, fantastičan Mark Ruffalo glumi dvije uloge, dva brata blizanca, ma da vam ne pričam, pročitajte na internetu ili pogledajte seriju (nakon prve epizode kava i keksi, između druge i treće pivo i čipsi)
18:08 odlazak na bazen (prvi put je mlađi klinac s prijateljima na kupanju bez mene, morao sam navratiti i pogledati da je sve u redu, kupaju se i uživaju, najmanje pet puta sam mu rekao da bude pažljiv)
18:39 još jedna epizoda serije (jesam li spomenuo da je odlična)
19:44 večera, ostalo od ručka, grehota baciti tako finu hranu, i podgrijano je bilo fino
20:15 još jedna epozoda serije, kad je cijela sezona na hrpi nemoš prestat gledat
21:46 razmišljanja o šetnji prekida moguća grmljavina, vjetar i kiša, šteta baš bi godila
22:15 kasni desert banana s nutelom
22:51prisilan prekid gledanja serije zbog nevremena, nema interneta, vani opći potop, vrijeme po kojem samo Noa bordižaje i akošta
23:09 početak pisanja ovog posta na mobitelu
23:53 objava ovog posta mobitelom

(navedena vremena (osim prvog i zadnjeg) su okvirna, otprilike, po sjećanju)







- 23:50 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2020 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2020 (4)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.