Zlatne žbice

25.01.2020., subota

Pucanje leda

Nakon prilično vremena ukazala mi se prilika i javila želja za zimsku vožnju na biciklu kroz Žuticu. To je ravničarska šuma blizu Ivanić-Grada o kojoj sam u više navrata pisao ovdje na blogu. Zahvaljujući činjenici da praktički leži na nafti, kroz nju prolaze brojne asfaltirane cestice kojima je bez puno napora moguće doći u mnoge skrivene kutke biciklom. Osim naftaša povremeni gosti su radnici šumarije, lovci i rekreativci željni boravka u prirodi.

U Žutici sam bio puno puta, češće biciklom ili nekad pješice nakon što bih se autom dovezao do ruba same šume. Svaki put kad  navratim u taj labirint visokih stabala i uskih puteljaka dočeka me neki novi ili drugačiji prizor. Nerijetko sam dojma kako je šuma itekako živi ekosustav koji se neprestance mijenja podsredstvom ljudskog djelovanja, smjene godišnjih doba ili sama po sebi. Obzirom da leži u ravnici njezin nezaobilazan dio je voda koje u najnižim dijelovima uvijek ima čak i usred ljeta, a kad zaredaju dani u kojima se temperatura vrti oko nule i ispod ta voda se na površini zaledi.

Čim sam danas ušao u Žuticu u kanalima i lokvama uz cestu dočekao me led. Što sam dublje zalazio bilo ga je sve više. Naravno da je led sasvim normalna i uobičajena pojava u zimskom razdoblju, ali u šumi je nekako poseban. Probajte zamisliti tišinu bez vreve i ljudi, bez aktivnosti životinja osim poneke ptice, bez vjetra. A onda najedanput nedaleko među stablima nekakvo krckanje, pa glasno pucanje i lomljava. Na prvu se uplašite jer ne možete sebi objasniti taj neobični zvuk. Pomislite da se možda približava neka velika životinja. A onda shvatite da led sam od sebe puca i lomi se gotovo na očigled. Fascinantno, prirodne sile u punoj snazi i raskoši. Možda će zvučati klišeizirano, ali u takvom ambijentu sami sebi učinite se nekako maleni, skromni.

Na povratku me kroz gole krošnje ispratilo nisko, zimsko sunce što je već oko četiri sata stremilo ka obzoru. U šumu mrak dolazi ranije ili ona na nas ostavlja  takav dojam. Dok pomalo zadihan okrećem pedale sa strane mi promiče drveće okupano jarkin narančastim svijetlom koje međutim vrlo brzo gasne. Na izlazu me čekao hladnjikavi sumrak, a već se lovio prvi mrak kad sam stigao doma, sišao s bicikla i stao na umorne, klimave noge. U mislima mi je još odzvanjalo pucanje leda.
- 21:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2020 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2020 (4)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.