Zlatne žbice

07.11.2019., četvrtak

Dinamo

Dugo već nisam skoro dva sata strepio i dobrano se iznervirao kao sinoć gledajući utakmicu Lige prvaka između Dinama i Šahtara. Zapravo tekma je sama po sebi bila odlična, puna tempa, dinamična, sadržajna i nadasve zanimljiva. Dinamo kakav već dugo nisam gledao, još tamo negdje s kraja devedesetih. Dobra za nekog neutralnog promatrača, što sjedne pred tv i navija za dobar nogomet, ali za navijače Dinama stresna i napeta doslovno do samog kraja. Kad sam oko jedanaest ugasio televizor ostao je neki gorak okus u ustima. Dinamo je trebao i mogao puno bolje. Ponekad nije dovoljno dati sve od sebe, pripremiti se dobro, napraviti sve, ako vas u ključnim momentima ne pomazi sreća, možete se na trepavice postaviti, ali učinak će izostati.

Nakon početnih petnaestak minuta i vodstva gostiju pomislio sam da slijedi još jedna u nizu blamaža i gnjavaža kakvih smo se nagledali proteklih godina. Došao sam čak u iskušenje ugasiti i pokupiti se u krpe, ali nakon izjednačenja i promjene formacije koju je Bjelica izgleda odradio u hodu predomislio sam se. Nadprosječno velika količina zanimljivih zbivanja na terenu mamila je na gledanje. Mora se priznati da su obje momčadi za to zaslužne. Gosti iz Donjecka, ne Harkiva, pardon Kijeva ili bolje reći Brazila su u valovima napadali i povremeno bili vrlo opasni pred golom Livakovića. Dinamo je također bio vrlo konkretan. Osobito su bile dojmljive opasne polukontre u kojima su se Oršić, Petković, Olmo, Taeophile i neumorni Ademi učaš stvarali pred Pjatovom prijeteći iz raznih oružja.

Kad je petnaestak minuta prije kraja Moro izključen iz igre, činilo se da će Dinamo parkirati bus u šesnesteracu, ukopati se i braniti početni iks do kraja, što se iz ove perspektive čini kao dobra opcija. Međutim nakon crvenog kartona za goste domaći kao da su dobili krila i jurnuli po pobjedu. Pravi užitak bio je gledati mladog Ivanušeca kako plasira loptu u suprotni kut ispod Pjatova. Još je veći gust bio promatrati super dribling Olma protiv trojice i zakucavanje Ademija za, kako smo krivo pretpostavili, nedostižno vodstvo. Drugi gol Šahtara trebao je biti zvono za uzbunu i krajnji oprez, ali nažalost nije to do kraja bio. Dramu na samom kraju teško je bilo gledati. Cirkus ispred Livakovića ne može se suvislo je prepričati i shvatiti. U petoj minuti produžetka sudac na igraču s loptom svira penal kojeg nije bilo da bi nakon pregleda snimke sudio faul na Pjatovu, njihovom golmanu eej koji je u šenestercu pao kao da mu je Teophile oko iskopao, da bi se zdrav i čio pridignuo kad je vidio da je iznudio penal za nezasluženi remi. Ma dajte najte gospon Brych!

Prava je šteta da Dinamo nije napravio taj iskorak i bodovno se odlijepio o Šahtara. Mislim da je momčad Nenada Bjelice, koji se profilirao kao vrlo dobar trener, po igrama to zaslužila. Ostaje tako Dinamu tražiti još bodove protiv žilave Atalante u gostima ili u zadnjem kolu doma protiv Pepove legije stranaca koja će možda istrčati u nekom šarenom sastavu. Bez obzira na krajnji ishod nije mi žao što sam ostao budan i još dugo pod dojmom viđenog razmišljao o Dinamu i njegovim igrama. Gledao sam ih dva puta uživo ove godine, ljetos kad je gostovao Ferencvaroch i nedavno u prvenstvu protiv Osijeka. Nije slučajno da se publika vratila na stadion. Gledatelje i navijače samo dobra igra, srčanost i kvaliteta može privući. Ovaj Dinamo to pokazuje i vjerujem da će rezultati sami po sebi doći. Neka dugo iščekivano ovogodišnje proljeće u Europi bude uvod u neku novu pobjedničku eru.


- 14:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.11.2019., nedjelja

Ogledala

Velikoj većini ljudi nije ugodno provoditi vrijeme u samoći. Pri tome me mislim na kraća vremenska razdoblja u kojima je povremena samoća dobro došla kao odmak kako bi se čovjek na neki način susreo sam sa sobom i osluhnuo vlastite misli. Kad kažem da samoća nije ugodna onda mislim na duge staze, kada netko dugo živi sam i silom prilika ili vlastitom voljom uglavnom zazire od drugih ljudi.

Ne želim ovdje generalizirati niti banalizirati kako se netko ne bi prepoznao i osjetio prozvanim. Svatko ima vlastite razloge i senzibilitet prema određenom stilu življenja. On je obično nekakav zbroj osobnosti ili mješavine gena i odgoja ili okruženja u kojem smo odrastali i živimo. Možemo također reći da je naša trenutna životna situacija umnožak svjesnih odluka i izbora što smo ih donosili i objektivnih okolnosti u kojima smo se našli i na koje nismo mogli ili teško da smo mogli utjecati. Kako bi neko življenje bilo ugodno i donekle lagodno potrebno je odricanje i žrtvovanje uz brojne kompromise i neminovni doticaj sreće bez koje ne ide.

Ljudi u pravilu prema sebi i svojim postupcima nisu objektivni. Ako smo odlučili učiniti nešto onda ćemo prvo sebe, pa i sve druge uvjeriti kako je to ispravno i da je to najbolji put. To činimo jer imamo potrebu opravdati sebi uloženu energiju i vrijeme koje smo utrošili. Pri tome se vrlo lako može dogoditi da odemo predaleko, da zastranimo. Tada uloženi trud postaje kontrapruktivan a krajnji rezultat nakaradan. To obično spoznamo prekasno kad nas dotična situacija izmori i obespokoji, te sami sebi postanemo teret.

Tu svojevrsnu klopku moguće je izbjeći ako čovjek oko sebe kao podršku ima druge i dobronamjerne. Tu prije svega mislim na partnere i druge članove obitelji, odnosno one s kojima živimo i djelimo dobro i loše svakodnevice. Oni su uglavnom  u stanju biti objektivni jer im je do nas stalo. Upozorit će nas ako krenemo forsirati nešto od čega dugoročno nitko neće imati koristi. U stanju su to učiniti i bez velikih riječi, gestom, postupkom, odnosno samim svojim prisustvom. U njihovim reakcijama na vrijeme ćemo prepoznati vlastite stranputice i moći ih izbjeći. Reakcije bliskih osoba ogledalo su našh postupaka i namjera. Treba samo htjeti širom otvoriti oči i znati ih iščitati.

Negdje sam pročitao da ona poprilična sličnost između nekih bračnih partnera što dugo žive zajedno ima i biološko, odnosno znanstveno objašnjenje. Naime naš mozak podsvjesno bilježi i kopira geste i izraze lica drugih osoba. Ako s nekim provodimo puno vremena to je učestalije i izraženije jer se bezbroj puta ponavlja. To s vremenom oblikuje crte i izraz našeg lica što je donekle pokazateelj osobnosti. Ako imate sreće i u miru i slozi s nekim dočekate duboku starost tad se doslovno ogledate jedno u drugom.

Činjenica da netko živi sam ne znači automatski da je usamljen. Usamljenost je subjektivan doživljaj i svatko je tumači drugačije i svodi na vlastitu mjeru. Važno da ne potraje dugo, da ne preraste u tjeskobu i depresiju. Moguće je tražiti i očekivati podršku i onih što ne žive s nama pod istim krovom, prijatelja, roditelja, djece ili bilo koga bliskog. Pri tome je naravno poželjno da odnos bude približno recipročan. Uloženi trud se u pravilu uvijek na ovaj ili onaj način vrati. Treba osluškivati i upijati druge jer time, ako je teorija ogledala točna, bolje upoznajemo i usrećujemo sebe.


- 08:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.