Usputne bilješke

Vjerujem da su svi koji će ovo čitati bili u prilici u svojoj kući ili stanu silom prilika ugostiti neke majstore. Pod tim pojmom, koji se u današnje vrijeme čini pomalo zastario, ali se još uvijek koristi, mislim na ljude koji vrše razne popravke ili iznova grade nešto funkcionalno. Ta situacija nije svakodnevna i utječe na rutinu onih koji u stanu ili kući što je obuhvaćena radovima žive. Kroz osoban i intiman prostor stanara tad defiliraju strani, nepoznati ljudi. Kako bi oni nesmetano obavili svoj posao potrebno je često odmaknuti ili maknuti namještaj i druge osobne stvari  i sitnice i tako djelomično ograničiti vlastitu komociju. Često uzrokuju buku, stvaraju smeće i prašinu i upravilu poželjno je da što prije odu. Istovremeno su i dobrodošli jer će popraviti ili izgraditi ono što je korisno i potrebno. Uostalom oni su tu jer ih je netko pozvao, a ne za vlastiti ćeif.

Na prvu bi se reklo da situacija opisana u uvodu nije osobito poželjna, da je banalna.To je nešto što se mora i što ćemo nastojati brzo zaboraviti. Nije nimalo filmično niti literarno uobličljivo. Međutim, ne misli tako književnica i novinarka Milana Vuković Runjić koja u knjizi „Majstori u mojoj kući“ tu vanrednu okolnost koristi kao književnu temu. Majstori su pri tom samo povod da se otvori i prilično britkim stilom ispiše intimne retke o sebi i svojoj obitelji, ali krenimo redom.

Na samom početku upoznaje nas likom kojeg naziva moj majstor. To je osoba s kojom usmeno dogovara prilično opsežne radove u interijeru i na eksterijeru kuće ukojoj živi s mužem i kćerkicom što treba krenuti u prvi razred. Ti radovi obuhvaćaju rušenje, pregrađivanje, ravnanje i farbanje unutarnjih zidova. Zatim postavljanje različitih instalacija, polaganje podnih obloga, postavljanje novog krova te fasade. Usmeni dogovor pečati se rukovanjem što je naručitelju dokaz da će rokovi i sve dogovoreno biti ispoštovano. Međutim radovi koji su počeli krajem ljeta i trebali završiti početkom jeseni odulje se do duboko uzimu, pa čak i duže ako se računaju oni naknadni. Majstori pri tom u više navrata dolaze, pa na duže nestaju, te djelomično i neadekvatno obavljaju ono što je dogovoreno. Pri tom se više puta probijaju vremenski rokovi i povećavaju troškovi što sve skupa dobrano utječe na život stanara kuće. 

Kao što rekoh radovi i majstori samo su povod. Iako su u naslovu oni su zapravo epizodni, sporedni likovi. Na stranicama knjige pojavljuju se povremeno, nemaju čak ni ime. Oni su poticaj da se izvrši inventura kako među zidovima takoi u nama samima. Autorica nas u ovoj knjizi uz njihovu pomoć djelomično uvodi usvoj svijet koji se oslanja ponajprije na bliske osobe i sazdan je od mnoštva proteklih i trenutnih događaja koji je oblikuju. Dobrano ogoljuje svoj odnos s mužem koji za vrijeme radova živi odvojeno dok ona i kćer privremeno stanuju u kući njezine majke. Kroz opise vrijednih stvari kao što su knjige i zosobne knjižnice vraća se u prošlost bez patike i prevelike nostalgije. Događaji iz prošlosti i njihove trenutne reperkusije čitatelja potiču da se probije kroz kompleksnost međuljudskih odnosa, partnerskih, roditeljskih, prijateljskih koje autorica tematizira. Saznajemo tako puno o njezinom braku, mladosti, majčinstvu, karijeri, ali ponajviše o njoj samoj, načinu razmišljanja, preokupacijama i senzibilitetu. Pri tom se služi jednim vrlo britkim stilom pisanja. Uglavnom kratkim odlučnim rečenicama podastire vlastiti mikrokozmos bez puno uljepšavanja i objašnjavanja što je po meni i najveća vrijednost ove knjige. Nudi čitatelju svoju priču bez umotavanja i izmotavanja, pa nek' s njom čini što mu volja. Kad radovi konačno dođu svome kraju i kad sklopite korice ostane vam još razmisliti o svemu, pa i o sebi.

Nisam slučajno u gradskoj knjižnici posegnuo za ovom knjigom. Već njezin naslov sugerirao mi je zanimljivo štivo bliske tematike. Naime i sam povremeno nastupam u ulozi svojevrsnog majstora. Iako izbjegavam tutitulu jer se ne smatram ekspertom u poslovima kojih se prihvatim. Nastojim korektno odraditi dogovoreni posao koji se obično svodi na različite manje zahvate koje općenito možemo nazvati uređenje interijera. Mogu tako djelomično razumijeti i lika kojeg autorica u knjizi zove moj majstor. Često prilikom takvih zahvata iskrsnu nepredviđene okolnosti koje učine da se stvar oduži ili da se pojavi neočekivani trošak. Ponekad i sam naručitelj zatraži nešto čega u početnom dogovoru nije bilo. Jednako tako razumijem i autoricu kad inzistira na danoj riječi i stisku ruke kao garanciji da će dogovor biti ispoštovan. Važno da je obostrani pristup pošten, tad su na kraju obje strane uglavnom zadovoljne i od toga imaju određene koristi.

Paralelno s čitanjem ove knjige podizao sam jedan pregradn zid u kući u kojoj živim. Glavninu posla mogao sam obaviti sam, ali za neke specifične djelove i instalacije potrebna mi je bila pomoć prijatelja koji ima više iskustva u tom poslu. Planirao sam cijelu priču završiti još prije odlaskana more, ali sam na spomenutu prijateljsku pomoć bio primoran čekati tjednima. Našao sam se tako u obje uloge djelomično i preostalo mi je jedino naoružati se strpljenjem. Ipak uspjeli smo ovih dana konačno postaviti taj zid. Dok ovopišem takozvana zadnja ruka gletanja još se na njemu suši. Trebat će ga još pobrusiti i pofarbati. Radeći na njemu više puta mi je u misli došla Milana Vuković Runjić i njezina nadasve zanimljiva knjiga. Ovaj tekst svojevrsna mu je posveta, a autorica spomenute knjige njegovoj je izgradnji na svoj osebujni literarni način posredno kumovala.